158 Mnoštvo
dak političkog tijela: svi su potčinjeni suverenu i ujedinjeni pod suverenovom voljom. To je politička proizvodnja subjektiviteta u kojoj je čitavo stanovništvo formirano u jedan jedinstveni identitet. Rezultirajuće političko tijelo, najčešće nacionalno političko tijelo, jest apsolutističko u reakcionarnom smislu, to jest različite društvene klase ili funkcije apsolutno su ujedinjene pod zapovjedništvom suverena. Druga moderna struja te tradicije oblikuje političko tijelo na sliku republike, to jest kao res publica, javni predmet. U tom slučaju suverenost je unutar političkog tijela i utemeljena u nekom prirodnom stanju koje prethodi kako društvenom ugovoru tako i prijenosu prava i moći na suverena. Tu je također političko tijelo apsolutno, a moć suverena ujedinjena unatoč tome što republikanska misao inzistira na ograničenjima suverenosti. Proizvodnja subjektiviteta u toj modernoj republikanskoj verziji poprima oblik konstitucionalizma koji regulira hijerarhijsko političko tijelo: poput organa i udova individualnog tijela, svaki segment društva ima svoje organsko mjesto i funkciju u političkom tijelu ustavne republike. Budući da ćemo kasnije raspravljati o toj alternativi na engleskom i francuskom primjeru, vraćajući se na Hobbesa i Rousseaua, postavimo je sada u okvirima njemačke tradicije pravne teorije. Najrazrađeniji primjer prve struje je njemačka koncepcija Reicha, koji je – bilo da ga prevedemo kao “vladavina” ili “carstvo” – zapravo Gemeinschaft, to jest zajednica tijelâ, krvi i tla koja čini Heimat, ili domovinu. Iz te perspektive autoritet je organski element društvene cjeline, međutim, kao u plemenu i obitelji, on je patrijarhalan i iskazan na najvišoj točci postavljenoj iznad društva. Martin Luther to vrelo obaveze prema zapovijedanju naziva Obrigkeitsstaat (država utemeljena na autoritetu). Drugu struju, republikansku i ustavnu, ilustrira velika devetnaestostoljetna tradicija njemačkog javnog prava, koja je svoj demokratski vrhunac dosegnula u djelu Rudolfa von Jheringa i njegovih učenika. Međutim, niti tu nema alternative jedinstvu suverenog zapovijedanja. Subjektivno pravo, barem na političkom terenu, vrijedi ako nije sankcionirano uređenim političkim tijelom. Čak u tradiciji institucionalizma, od Otta von Gierkea do Ernsta Forsthoffa, koja dopušta jaku autonomiju društvenih tijela i time teoretizira “supsidijarnu narav” različitih društvenih izvora autoriteta, centralna okosnica zapovijedanja i dalje je apsolutno objedinjena. Javno ustavno tijelo je i dalje organsko tijelo moći. U obje te struje, moderne teorije političkog tijela su izričite formulacije biomoći, jer uspostavljaju apsolutno i totalno uređenje društvenog subjektiviteta i društvenog života kao cjeline pod objedinjenom suverenom moći.
Suvremeni proučavatelji političkih oblika globalizacije općenito ponavljaju te dvije verzije modernog političkog tijela.74 S jedne strane, tu su autori koji globalno društvo čitaju kao režim globalne sigurnosti. Budući da nacionalne države i stari međunarodni poredak, razmišljaju oni, nisu više dovoljni da nas zaštite od prijetnji s kojima se suočavamo u svijetu, trebat će stvoriti druge oblike suverenosti da bi se uprav ljalo konfliktom i održalo globalni poredak. Za većinu autora u toj struji Sjedinjene Američke Države kao jedina supersila (a ponekad u savezništvu s drugim velikim silama ili, općenitije, sa “Zapadom”) moraju provoditi suverenost koja će jamčiti poredak globalnog društva kao političkog tijela. S druge strane, neki suvremeni “republikanski” autori traže novi društveni ugovor između društva i suverena, ali sada na globalnoj razini, ne bi li se ublažili ekscesi i reducirali konflikti u novome svjetskom poretku. Oni opet pretpostavljaju da suverenost počiva unutar globalnog društva, utemeljena na implicitnim načelima ili vrijednostima, i njihov je cilj proširiti moderne političke institucije izvan nacionalnih granica i uspostaviti kozmopolitsku upravu kroz globalni ustavni poredak, stvarajući time globalno političko tijelo. U 3. dijelu argumentirat ćemo da niti jedna od tih verzija globalnog društva ne dopušta punu koncepciju demokracije, jer nastavljajući organizirati sve elemente društva u organsko političko tijelo one nužno reduciraju razlike i slobodu dijelova i uspostavljaju hijerarhije među njima. Demokratsko mnoštvo ne može biti političko tijelo, barem ne u modernom obliku. Mnoštvo je nešto poput singularnog tkiva koje odbija organsko jedinstvo tijela. Ovdje bismo se, kao prvo, trebali usredotočiti na činjenicu da niti jedna od tih teorija ne može pojmiti novu narav globalnog političkog tijela, a da ne prizna da je ono sastavljeno od podjela i hijerarhija koje su podjednako ekonomske koliko i političke. Organi političkog tijela zapravo su primarno ekonomske podjele, tako da je kritika političke ekonomije nužno potrebna da bi se shvatilo anatomiju tog tijela. Kao drugo, trebali bismo se usredotočiti na činjenicu da te moderne tradicije izgradnje političkog tijela ne mogu proniknuti u nove oblike globalnog političkog tijela, jer su toliko ovisne o nacionalnim modelima. Kada te teorije ne nastavljaju prikazivati moć i suverenost striktno pod vidom nacionalnih država ili skupova nacionalnih država, onda samo proširuju nacionalne koncepte i institucije na višu regionalnu ili čak globalnu razinu. Recentni proces globalizacije i posebno gubljenje suverenosti nacionalnih država potkopali su preduvjete koji su omogući-
159 De corpore