134 Mnoštvo
gracije kreću prema punini, prema najbogatijim i najpovlaštenijim područjima svijeta. Velike metropole Sjeverne Amerike, Europe, Azije i Srednjeg Istoka magneti su za migrante, podjednako kao što ta područja trebaju migrante da bi pogonile svoju ekonomiju. Kao u Demokritovoj fizici, punina privlači drugu puninu. Dio bogatstva migranata je njihova žudnja da imaju nešto više, njihovo odbijanje da prihvate stanje stvari. Većina migracija je dakako potaknuta potrebom da se izbjegnu uvjeti nasilja, gladi ili oskudice, ali uz te negativne uvjete postoji i pozitivna žudnja za bogatstvom, mirom i slobodom. Taj kombinirani čin odbijanja i iskazivanja žudnje je iznimno moćan. Pobjeći od života stalne nesigurnosti i prinudne mobilnosti je dobra priprema za bavljenje i odupiranje tipičnim oblicima izrabljivanja nematerijalnog rada. Ironično, velika globalna središta bogatstva koja pozivaju migrante da ispune nedostatke u njihovoj ekonomiji dobivaju više no što su tražila, jer imigranti prožimlju čitavo društvo svojim subverzivnim žudnjama. Iskustvo bijega je nešto poput treniranja žudnje za slobodom. K tome, migracije nas mogu poučiti o geografskim podjelama i hijerarhijama globalnoga zapovjednog sistema. Migranti shvaćaju i iznose na vidjelo društvene skale opasnosti i sigurnosti, siromaštva i bogatstva, tržišta visokih i niskih nadnica te situacije više ili manje slobodnih oblika života. I s tim poznavanjem hijerarhija oni idu protiv struje koliko god mogu, u potrazi za bogatstvom i slobodom, moći i užitkom. Migranti prepoznaju geografske hijerarhije sistema, ali svejedno se odnose prema svijetu kao jednom zajedničkom prostoru, koji služi kao živo svjedočanstvo o nepovratnoj činjenici globalizacije. Migranti demonstriraju (i pomažu izgraditi) opću zajedničkost mnoštva prelazeći i time djelomično potkopavajući svaku geografsku zapreku. To ne znači da su svi na svijetu u istoj situaciji. Ogromne razlike u prihodima, radnim uvjetima i životnim uvjetima nisu samo uzrok velike bijede već su također, kao što ćemo obrazložiti u sljedećem odjeljku knjige, bitni za upravljanje suvremenom globalnom ekonomijom. Naša je poanta prije da te razlike treba pojmiti ne kao pitanje isključivanja, već kao pitanje diferencijalnog uključivanja, ne kao razdjelnicu između radnika i siromašnih na nacionalnoj ili globalnoj razini, već kao hijerarhije unutar zajedničkog stanja siromaštva. Sve mnoštvo je produktivno, ali sve mnoštvo je i siromašno. Ne želimo pritom reći da je siromašnima ili migrantima bolje te da bismo se svi trebali odreći svog imutka i uputiti u tuđinu. Naprotiv,
svaki tip siromaštva nosi posebnu patnju. U poglavlju 3.2. izložit ćemo pritužbe protiv golemog i sve većeg siromaštva i nejednakosti u globalnom sistemu. Protiv njih bi se trebalo boriti na sve moguće načine. Međutim, unatoč njihovu siromaštvu i njihovoj lišenosti materijalnih sredstava, hrane, stanovanja i tako dalje, siromašni imaju ogromno bogatstvo u svom znanju i sposobnostima stvaranja. Ne postoji kvalitativna razlika koja dijeli siromašne od klasa zaposlenih radnika. Naprotiv, postoji sve više zajedničko egzistencijalno stanje i stvaralačka djelatnost koja određuje cjelokupno mnoštvo. Kreativnost i domišljatost siromašnih, nezaposlenih, podzaposlenih i migranata bitni su za društvenu proizvodnju. Kao što se danas društvena proizvodnja odvija unutar i izvan tvorničkih zidova, tako se ona odvija unutar i izvan nadničarskog odnosa. Nema društvene razdjelnice koja bi dijelila produktivne od neproduktivnih radnika. Štoviše, stara marksistička razlikovanja između produktivnog i neproduktivnog rada, kao i između produktivnog i reproduktivnog rada, koja su oduvijek bila dvojbena, sada bi trebalo potpuno odbaciti. Poput pojma industrijske rezervne vojske, ta razlikovanja se također često koriste da bi se isključilo žene, nezaposlene i siromašne iz središnjih političkih uloga, a revolucionarni projekt povjerio muškarcima (žuljevitih ruku iz tvornica) koji su smatrani primarnim proizvođačima. Danas mi stvaramo kao aktivne singularnosti, surađujući u mrežama mnoštva, to jest u zajedničkom. Borbe siromašnih protiv uvjeta siromaštva nisu tek snažni činovi protesta već i potvrde biopolitičke moći – otkrivanje zajedničkog “bitka” koji je moćniji od njihova bijednog “imutka”. Tijekom dvadesetog stoljeća u dominantnim zemljama pokreti siromašnih nadišli su fragmentiranost, obeshrabrenost, rezigniranost, pa čak i paniku koju može pobuditi pad u siromaštvo i iznijeli svoje nezadovoljstvo protiv nacionalnih vlada, zahtijevajući preraspodjelu bogatstva.60 Današnje borbe siromašnih poprimaju općenitiji, biopolitički karakter i teže se kretati na globalnoj razini. Primjerice, Ashwin Desai prenosi priču o nastanku suvremenog protestnog pokreta protiv deložacija i ukidanja vode i struje koji je krenuo iz Chatswortha, nedaleko od Durbana u Južnoj Africi. Jedan od iznimnih elemenata tog pokreta je njegova zajednička baza. Crni Južnoafrikanci i Južnoafrikanci indijskog porijekla marširaju zajedno kličući “Mi nismo Indijci, mi smo siromasi!” “Mi nismo Afrikanci, mi smo siromasi!”61 Drugi iznimni aspekt je globalna razina na kojoj siromašni iznose svoje nezadovoljstvo. Oni zacijelo svo-
135 Opasne klase