70 Rat
okoliš pobune, već naprotiv stvoriti i kontrolirati okoliš. Dominacija čitavim spektrom o kojoj smo ranije govorili jedna je od koncepcija takve pozitivne strategije kontrole mrežnih neprijatelja, strategije koja se ne upušta u sukob s mrežom samo vojnim sredstvima, već i ekonomskim, političkim, društvenim, psihološkim i ideološkim. Pitanje je ovdje koji oblik moći može provesti takvu opću, raspršenu i artikuliranu protupobunjeničku strategiju? Zapravo, čini se da tradicionalne, centralizirane, hijerarhijske vojne strukture nisu sposobne za primjenu takvih strategija i adekvatnu borbu protiv mrežnih ratnih mašina. Potrebna je mreža da bi se borilo protiv mreže. Međutim, postati mreža značilo bi radikalno restrukturiranje tradicionalnih vojnih aparata i oblika suverene moći koje oni predstavljaju. Taj fokus na oblik pomaže nam da pojasnimo značaj (ali i ograničenja) RVD-a i protupobunjeničkih strategija asimetričnih sukoba. Svakako, pogotovo na tehnološkoj razini, RVD diktira da se tradicionalni vojni aparati moraju sve učinkovitije služiti mrežama – informatičkim mrežama, komunikacijskim mrežama i dr. Distribuiranje i blokiranje informacija i dezinformacija možda su važno polje bitke. Međutim, nalog za transformaciju radikalniji je od toga: vojska mora ne tek naprosto koristiti mreže, već ona sama mora postati puna matrica, distribuirana mreža. Tradicionalni vojni stratezi već se odavno trude oponašati prakse gerilskog ratovanja – primjerice s malim diverzantskim jedinicama, no ti su napori ostali ograničeni u svojim razmjerima i svedeni samo na taktičku razinu. Neke od promjena koje smo opisali u trenutnoj koncepciji RVD-a i koje su usmjerene, primjerice, na veću fleksibilnost i mobilnost borbenih jedinica ukazuju u tom smjeru. Međutim, značajnije promjene morale bi uključivati zapovjednu strukturu i naposljetku oblik društvene moći kojom je uokviren vojni aparat. Kako se zapovjedna struktura može prebaciti s centraliziranog modela na model distribuirane mreže? Koje su transformacije koje to povlači za sobom u oblicima društvene i političke moći? To bi bila ne samo revolucija vojnog djelovanja već i transformacija samog oblika moći. U našim terminima taj je proces dio prelaska s imperijalizma, s njegovim centraliziranim i ograničenim oblikom moći utemeljene u nacionalnim državama, na mrežni oblik Imperija, koji bi uključivao ne samo dominantne državne sile već i nadnacionalne administracije, poslovne interese i brojne druge nevladine organizacije. Sada se konačno možemo vratiti na pitanja koja smo postavili na početku o “iznimnoj” ulozi američke sile u trenutnom globalnom po-
retku. Naša analiza protupobunjeničkih strategija govori nam da američka vojska (i općenitije američka sila) mora postati mreža, odbaciti svoj nacionalni karakter i postati imperijalna vojna mašina. U tom kontekstu, napuštanje unilateralne kontrole i prihvaćanje mrežne strukture nije benevolentan čin supersile, već ono što diktiraju potrebe protupobunjeničke strategije. Ta vojna nužnost podsjeća na prijepore između unilateralizma i multilateralizma te na sukobe između Sjedinjenih Američkih Država i Ujedinjenih naroda, ali zapravo ona ide dalje od oba ta dva okvira. Mrežni oblik moći jedini je danas sposoban stvoriti i održati poredak.76 Postoje naznake da je, barem na ideološkoj razini, vojska SAD-a posljednjih desetljeća zauzela dvoznačno stajalište – srednji put između imperijalizma i Imperija. Mogli bismo reći da su, najkasnije od ranih 1990-ih, vanjska politika i vojne intervencije SAD-a objedinile i imperijalističku i imperijalnu logiku. S jedne strane, svaka vojna intervencija i usmjerenje vanjske politike općenito može i mora se objasniti u kontekstu nacionalnih interesa SAD-a, bilo pojedinačnih interesa kao što je pristup jeftinoj nafti ili općenitijih kao što su održanje stabilnih tržišta ili strateških vojnih položaja. U tom pogledu Sjedinjene Američke Države djeluju kao nacionalna sila na liniji modernih europskih imperijalističkih država. S druge strane, svaka vojna intervencija i usmjerenje vanjske politike SAD-a općenito može istodobno nositi i imperijalnu logiku, koja je postavljena ne u odnosu na bilo kakve ograničene nacionalne interese, već na interese čovječanstva u cjelini. Logika ljudskih prava je najvažniji primjer takve imperijalne logike, koja nije pojedinačni interes bilo koje nacije ili naroda, već je po definiciji od univerzalnog važenja za čovječanstvo. Drugim riječima, humanitarističku i univerzalističku retoriku diplomacije i vojnog djelovanja SAD-a ne bismo trebali smatrati pukim fasadama koje bi trebale prikriti fundamentalnu logiku nacionalnih interesa. Naprotiv, trebali bismo prepoznati obje kao podjednako zbiljske – dvije konkurentne logike koje su provučene kroz jedan jedinstveni vojno-politički aparat. U nekim sukobima, kao što je onaj na Kosovu, imperijalna humanitaristička logika možda je prevladavajuća, a u drugim, kao što je onaj u Afganistanu, nacionalna, imperijalistička logika čini se primarnom, dok su u trećim, kao što je Irak, njih dvije gotovo nerazdvojno pomiješane. U svakom slučaju, obje logike – doduše u različitim omjerima i oblicima – provlače se kroz sve te sukobe.77
71 Protupobune