328 Demokracija
konstitutivne moći stvaranjem društvenih odnosa i institucija novog društva. Kroz tijek ove knjige proučavali smo ontološke, društvene i političke temelje konstitutivne moći mnoštva. Sada ih moramo sabrati u jednu koherentnu cjelinu. S ontološkog gledišta, dugo smo se zadržali na biopolitičkoj naravi mnoštva i intenzivnom, uzajamno određujućem odnosu proizvodnje mnoštva i proizvodnje zajedničkog. Biopolitička proizvodnja je pitanje ontologije utoliko što ona stalno stvara novi društveni bitak, novu ljudsku prirodu. Uvjeti produkcije i reprodukcije društvenog života mnoštva, od njegovih najopćenitijih i najapstraktnijih aspekata do onih najkonkretnijih i najsuptilnijih, razvijaju se kroz stalna susretanja, komunikacije i ulančavanja tijela. Paradoksalno, zajedničko se javlja na oba kraja biopolitičke proizvodnje: ono je i konačni proizvod i preduvjet za proizvodnju. Zajedničko je i prirodno i umjetno – ono je naša prva, druga, treća i n-ta narav. Ne postoji, dakle, singularnost koja sama nije uspostavljena u mediju zajedničkog; nema komunikacije koja nema zajedničku sponu koja je održava i udjelovljuje; i nema proizvodnje koja nije kooperacija utemeljena na zajedničkosti. Na tom biopolitičkom tkanju mnoštva se sijeku s drugim mnoštvima, a iz tisuće sjecišta, iz tisuće rizoma koji povezuju te mnoštvene proizvodnje, iz tisuće refleksija rođenih u svakoj singularnosti neizbježno nastaje život mnoštva. Mnoštvo je raspršen skup singularnosti koje proizvode zajednički život – ono je svojevrsno društveno tkivo koje sebe organizira u novo društveno tijelo. To je ono što određuje biopolitiku. Zajedničko, koje je istodobno umjetni rezultat i konstitutivni temelj, jest ono što daje konfiguraciju mobilnoj i fleksibilnoj supstanci mnoštva. Konstitutivna moć mnoštva, s ontološkog gledišta, izraz je te kompleksnosti i ključ koji se proteže kroz biopolitičko zajedničko ne bi li ono dobilo sve obuhvatniji i sve učinkovitiji izraz. Sa sociološkog gledišta, konstitutivna moć mnoštva pokazuje se u kooperativnim i komunikativnim mrežama društvenog rada. Odnos zajedničkog prema mnoštvu, koji se činio paradoksalnim s ontološkog gledišta, utoliko što je zajedničko istodobno preduvjet i rezultat proizvodnje mnoštva, sada se u društvenim okvirima, pogotovo u okvirima rada, čini posve neproblematičnim. Kao što smo prethodno obrazložili, danas je na djelu progresivno postajanje zajedničkim različitih oblika rada diljem ekonomije i diljem svijeta. Svjedoci smo sloma prethodno neprobojnih podjela koje su razdvajale poljoprivredno od industrijskog radništva, radničke klase od siromašnih i tako dalje. Namjesto
toga, zajednički uvjeti rada u svim sektorima sve više daju novu važnost znanju, informacijama, afektivnim odnosima, kooperaciji i komunikaciji. Iako je svaki oblik rada singularan – poljoprivredni rad ostaje vezan uz tlo, kao što industrijski rad ostaje vezan uz stroj – svi oni ipak razvijaju zajedničke osnove, koje danas prerastaju u uvjete svekolike ekonomske proizvodnje. A sama ta proizvodnja zauzvrat proizvodi zajedničko – zajedničke odnose, zajedničko znanje i tako dalje. Proizvodnja utemeljena na kooperaciji i komunikaciji jasno pokazuje kako je zajedničko i pretpostavka i rezultat: ne može biti kooperacije bez već postojeće zajedničkosti, a rezultat kooperativne proizvodnje je stvaranje nove zajedničkosti. Isto tako, komunikacija se ne može odvijati bez zajedničke osnove, a rezultat komunikacije je novi zajednički izraz. Proizvodnja mnoštva lansira zajedničko u sve širu, otvorenu spiralu. Ta sve šira proizvodnja zajedničkog ni na koji način ne negira singularnost subjektiviteta koji konstituiraju mnoštvo. Naprotiv, događa se uzajamna razmjena između singularnosti i mnoštva kao cjeline, koja utječe na oboje, težeći formirati svojevrstan konstitutivni pokretač. Ta zajednička proizvodnja mnoštva implicira neki oblik konstitutivne moći utoliko što same mreže suradničke proizvodnje diktiraju neku institucionalnu logiku društva. Ovdje ponovo možemo prepozati značaj činjenice da u proizvodnji mnoštva razlikovanje između ekonomskog i političkog tendira nestati i da proizvodnja ekonomskih dobara tendira također biti proizvodnja društvenih odnosa i naposljetku samog društva. Buduća institucionalna struktura tog novog društva uklopljena je u afektivne, kooperativne i komunikativne odnose društvene proizvodnje. Drugim riječima, mreže društvene proizvodnje nude nam institucionalnu logiku koja je sposobna održavati novo društvo. Društveni rad mnoštva tako izravno vodi tvrdnji o mnoštvu kao konstitutivnoj moći. Činjenica da je biopolitička proizvodnja istodobno ekonomska i politička, da ona izravno stvara društvene odnose i da postavlja temelje za konstitutivnu moć pomaže nam shvatiti da demokracija mnoštva s kojom ovdje imamo posla nema mnogo sličnosti s tradicionalno pojmljenom “direktnom demokracijom”, u kojoj bi svatko od nas izdvojio vrijeme od našeg života i rada da stalno glasa o svakoj političkoj odluci. Prisjetite se ironične primjedbe Oscara Wildea da je problem sa socijalizmom u tome da bi oduzeo previše večeri. Biopolitička proizvodnja predstavlja mogućnost da politički rad stvaranja i održavanja društvenih odnosa poduzmemo suradnički u istim komunikativnim, koo-
329 Demokracija mnoštva