p o v r ata k u o s a m n a e s to s to l j e ć e
290 Demokracija
Svi ti različiti reformski prijedlozi koje smo pobrojali u prethodnom odjeljku dobre su i korisne ideje, čak i kada su, kao što smo vidjeli da je često slučaj, sile koje ustaju protiv njihova ostvarenja gotovo nesavladive. Pukim razmatranjem nekog prijedloga stječemo novu, kritičku perspektivu na postojeće strukture, nešto poput kognitivne mape globalnog sistema. U tom smislu svaki je prijedlog pedagoški alat. Svaka osoba koja pomisli: “To je dobra ideja, zašto to ne bismo učinili?” naučit će važnu lekciju. Ovdje trebamo uvidjeti ne samo da je većina tih prijedloga neostvariva uslijed sila koje ustaju protiv njih, već da te reforme, koliko god bile korisne, nisu sposobne nositi demokraciju na globalnoj razini – a mi ne želimo ništa drugo osim demokracije, stvarne demokracije. Ciljamo previsoko, neki će zasigurno kazati. I doista, osjećamo se poput osamnaestostoljetnih zagovornika demokracije koji su, kao što smo ranije vidjeli, naišli na skeptike koji su opominjali da je demokracija možda bila moguća na malom prostoru atenskog polisa, ali da je posve nemoguća na prostranim teritorijima moderne nacionalne države. Današnji zagovornici demokracije susreću se s istim skeptičkim argumentom: demokracija je možda bila moguća u granicama modernih nacionalnih država, ali na prostranim teritorijima našega globaliziranog svijeta to je posve apsurdno. Liberalni skeptici inzistiraju na tome da sami svjetski razmjeri, uz njegove kulturne, religijske i antropološke razlike – a zašto ne dodati, kao što su prije običavali, pitanje klime! – podrivaju mogućnost ujedinjenoga globalnog naroda i drugih uvjeta nužnih za globalnu demokraciju. Konzervativni skeptici općenito se pak fokusiraju na različite stupnjeve razvoja civilizacija, uz snažne rasističke prizvuke: govor o demokraciji možda prolazi u Europi i Sjevernoj Americi, kažu, ali oni koji žive u drugim dijelovima svijeta nisu spremni za demokraciju. Nakon što nauče od naših slobodnih tržišta i naših pravnih sistema kako poštivati privatno vlasništvo i osjećaj slobode, onda će možda i biti sposobni za demokraciju. Dobro, kažemo svim tim skepticima, vratimo se u osamnaesto stoljeće! Jedan dobar razlog za povratak u osamnaesto stoljeće je taj da pojam demokracija tada nije bio korumpiran kao što je sada. Osamnaestostoljetni revolucionari nisu demokracijom zvali niti vladavinu partije kao avangarde niti vladavinu izabranih službenika koji su povremeno i na vrlo ograničene načine javno odgovorni prema mnoštvu.
Oni su znali da je demokracija radikalan, apsolutan prijedlog koji traži vladavinu svih nad svima. Također, ako su osamnaestostoljetni revolucionari bili utopisti, korisno je prepoznati da su onda to bili naprosto u smislu da su vjerovali kako je drukčiji svijet moguć. Ono što je bilo istinski utopijsko i posve iluzorno u osamnaestom stoljeću bilo je predložiti povratak na antički oblik demokracije namijenjen gradu-državi kao model za modernu nacionalnu državu. Osamnaestostoljetni revolucionari, dakako, nisu to učinili. Kao što smo već vidjeli, izazov je naprotiv bio preosmisliti pojam demokracije i stvoriti nove institucije primjerene modernom društvu i nacionalnom prostoru. Konačno, korisno se vratiti u osamnaesto stoljeće kako bismo stekli puno razumijevanje za radikalnost inovacije koju su postigli. Ako su oni to mogli, onda možemo i mi! Kada se, dakle, danas pozivamo na osamnaesto stoljeće moramo prepoznati ograničenja koja proizlaze iz vezivanja uz stare modele. Kao što je bilo iluzorno u osamnaestom stoljeću prenijeti atenski model na nacionalnu razinu, tako je danas jednako iluzorno prenijeti nacionalne modele demokracije i zastupničkih institucija na globalnu razinu. I doista, mnogi od reformskih prijedloga koje smo ocrtali u prethodnom odjeljku zadržavaju moderne pojmove i nacionalne institucionalne modele demokracije, samo ih projiciraju u proširenom obliku na čitav globus. (Dakle, tendiraju prema “divovskim ambicijama”.) Takvi se prijedlozi zasnivaju na onome što stručnjaci za međunarodne odnose nazivaju “domaćom analogijom”, to jest analogijom između internih struktura nacionalne države i struktura internacionalnog ili globalnog sistema. Zapravo je iznenađujuće koliko se često unutarnje institucije i prakse SAD-a pojavljuju kao modeli u gore navedenim prijedlozima. Ne želimo pritom sugerirati da prijedlozi globalnih zastupničkih sistema, globalnog parlamenta, globalnog federalizma, globalnih sudova i globalnih sistema oporezivanja nisu korisni. Dapače, rasprava i primjena mnogih od tih prijedloga, ponavljamo, može zacijelo ublažiti nepravde i nejednakosti u našem trenutnome globalnom sistemu. Ali naš je naglasak da takve reforme neće biti dostatne za stvaranje globalne demokracije. Nužan je odvažan čin političke imaginacije da se raskine s prošlošću, čin poput onog u osamnaestom stoljeću. Moramo naći načina da se oslobodimo duhova prošlosti koji nas uporno progone u sadašnjosti i paraliziraju našu maštu, i to ne samo zbog pitanja razmjera i činjenice da su moderni oblici zastupanja i javnog polaganja računa razvodnjeni i izgubljeni u ogromnim prostran-
291 Globalni zahtjevi za demokracijom