Ekonomske pritužbe
264 Demokracija
Ekonomski protesti možda su najglasniji i najočitiji. Mnoge pritužbe koje se iznose protiv suvremenoga globalnog sistema – na masovnim demonstracijama, ali isto tako na sastancima religijskih skupina, nevladinih organizacija i agencija UN-a – temelje se na prostoj činjenici da toliko ljudi u svijetu živi u krajnjem siromaštvu, mnogi na rubu umiranja od gladi. Brojke su uistinu zapanjujuće. Svjetska banka izvještava da gotovo pola ljudi na svijetu žive s ispod dva dolara na dan, a jedna petina s manje od jednog dolara na dan.67 Takve brojke samo su vrlo djelomičan, neizravan indikator stanja siromaštva – stvarna bijeda je biopolitička činjenica koja ovisi o svim aspektima života i ne može se mjeriti u dolarima. Monetarna mjerenja ipak mogu poslužiti kao prva približna indikacija. Nedostatak resursa sa sobom, naravno, donosi nedostatak dostupnosti zdravstvene skrbi i obrazovanja. Takvo je siromaštvo razorno – ako ne predstavlja prijetnju po život, ono dokida izglede za političku i društvenu participaciju. Jedino najveći cinici mogu zatvarati oči pred stanjem siromašnih iskazima da je to njihova greška ili filozofskom racionalizacijom s kršćanskim prizvukom da će siromašni uvijek biti s nama. Glad i siromaštvo uvijek su bili i danas su još uvijek najveće nepravde na svijetu. Jednom kada smo prepoznali razmjere siromaštva u svijetu danas, moramo također prepoznati njegovu nejednaku geografsku raspoređenost. U svakoj nacionalnoj državi siromaštvo je nejednako raspoređeno po liniji rase, etničke pripadnosti i roda. U mnogim zemljama diljem svijeta, primjerice, postoje znatno veće stope siromaštva među ženama nego muškarcima, a mnoge etničke manjine, kao što su urođenička stanovništva diljem Amerika, imaju značajno veće stope siromaštva. Lokalna i nacionalna odstupanja u stopi siromaštva, međutim, zasjenjena su nejednakostima u bogatstvu i siromaštvu na globalnoj razini. Južna Azija i subsaharska Afrika čine oko 70 posto globalnog stanovništva koje živi na manje od dolara dnevno, što je skok sa 60 posto od deset godina ranije. Prosječan prihod u 20 najbogatijih zemalja trideset i sedam puta je veći od prosjeka 20 najsiromašnijih – jaz koji se udvostručio tijekom proteklih četrdeset godina.68 Čak kada se te brojke usklade s indeksom kupovne moći – budući da su neki temeljni proizvodi skuplji u bogatim zemljama nego u siromašnima – jaz je zastrašujuć. Izgradnja globalnog tržišta i globalna integracija nacionalnih ekonomija nije nas okupila, već nas je udaljila povećavši nedaće siromašnih.
Postoje diljem svijeta milijuni pojedinačnih iskaza negodovanja nad siromaštvom i velikodušnosti prema siromašnima, često kroz hrabra djela dobrotvorstva i samopožrtvovnosti. Neprofitne i vjerske dobrotvorne organizacije pružaju ogromnu pomoć ljudima u nevolji, ali one ne mogu promijeniti sistem koji producira i reproducira siromaštvo. Impresivno je ustvari koliko ljudi koji započnu s volonterskim dobrotvornim radom prijeđe na aktivizam i protest protiv ekonomskog sistema. Neki protesti protiv sistematske reprodukcije siromaštva, kao što je Međunarodni jubileumski pokret za ekonomsku i socijalnu pravdu, usredotočeni su na činjenicu da obaveze od inozemnog zaduživanja služe kao mehanizam koji siromašne države drži u siromaštvu i njihovo stanovništvo u gladi.69 Jasno je da najsiromašnije zemlje, bez obzira na to kakve ekonomske politike donosile, ne mogu otplatiti svoj trenutni inozemni dug ili čak držati korak s otplatom kamata, što samo perpetuira njihovu nerazrješivu zarobljenost u ciklus bijede. K tome, mnogi tvrde da su ti dugovi izvorno otvoreni dvojbenim ili nelegitimnim sredstvima. Uvijek je to ista priča: dug služi kao pravni mehanizam porobljavanja.70 Uz razliku da se logika tog vezivanja ne primjenjuje tek na pojedinačnog radnika u dužništvu ili čak na pojedinačnu rasnu grupaciju ili urođeničko stanovništvo (gdje pretpostavka civilizirajućeg poslanja služi kao temelj za zaduživanje), već na čitave nacije. Općenitije gledano, brojne ekonomske pritužbe protiv globalnog sistema temelje se na pretpostavci da nejednakosti i nepravde globalne ekonomije prvenstveno proizlaze iz činjenice da su političke snage sve manje sposobne regulirati ekonomsku aktivnost. Argument pritom glasi da globalni kapital, jer njegovo kolanje i domet sežu daleko preko granica nacionalnog prostora, države u stvarnosti ne mogu kontrolirati. Mnogobrojni sindikati, pogotovo u dominantnim zemljama, protestiraju protiv činjenice da sama prijetnja mobilnosti kapitala – prijetnja, primjerice, preseljenja proizvodnje i radnih mjesta u drugu zemlju gdje su državne regulacije i/ili cijena rada niže ili povoljnije, može uvjeriti države da odbace ili ublaže svoje regulatorne ovlasti. Države pokorno slušaju ili čak anticipiraju potrebe kapitala u strahu da će postati podređene u globalnom ekonomskom sistemu. To stvara svojevrsnu utrku do iscrpljenja među nacionalnim državama u kojima interesi radništva i društva padaju u drugi plan naspram interesa kapitala. Neoliberalizam je općenito ime koje se daje tom obliku državne ekonomske politike. Neoliberalizam, kao što smo ustvrdili u 2. dijelu, nije
265 Globalni zahtjevi za demokracijom