bi jeli kom bi ne zon i
252 Demokracija
Radikalni demokratski pokreti u Europi dobili su svoje najbolje oličenje tijekom trogodišnjeg ili četverogodišnjeg razdoblja potkraj 1990-ih u skupini talijanskih aktivista znanih kao “Bijeli kombinezoni”. Bijeli kombinezoni rođeni su iz “društvenih centara”, gdje su sredinom 1990-ih aktivisti počeli razmišljati o dubokosežnim transformacijama u našem društvu. Talijanski “društveni centri” započeli su u 1970-ima kao alternativni društveni prostori.56 Skupine mladih ljudi zauzele bi napuštenu zgradu i u njoj stvorile prostor za sebe, društveni centar, često ispunjen kolektivno vođenim knjižarama, kavanama, radijskim stanicama, prostorima za predavanja i koncertima – svime što im je trebalo. U 1980-ima omladina u društvenim centrima pretrpjela je i oplakala smrt stare radničke klase i kraj fordističkog tvorničkog rada svojih roditelja, povećavajući tragediju samozadanim ranama, što je uključivalo heroin, izolaciju, očaj. Sve dominantne industrijalizirane zemlje prošle su kroz to iskustvo, ali budući da je u 1970-ima klasna borba u Italiji bila posebno intenzivna, talijanska omladina u 1980ima našla se posebno pogođenom. Međutim, do 1990-ih žalovanje je završilo i omladina u društvenim centrima počela je prepoznavati novu paradigmu rada koja je bila karakteristična za njihova iskustva: mobilan, fleksibilan, prekaran rad tipičan za postfordizam koji smo opisali u 2. dijelu knjige. Namjesto tradicionalnih plavih kombinezona starog tvorničkog radništva, bijeli kombinezoni predstavljali su novi proletarijat. Pokret Bijelih kombinezona prvotno se pojavio sredinom 1990-ih kada su tradicionalne partije i organizacije talijanske ljevice postajale sve marginaliziranije. Od samog početka Bijeli kombinezoni tvrdili su da nisu politički povezani ni s jednom drugom političkom skupinom ili partijom. Tvrdili su da su oni “nevidljivi” radnici, jer nisu imali čvrste ugovore, socijalnu sigurnost, osnovu za identifikaciju. Bjelina njihovih kombinezona trebala je predstavljati tu nevidljivosti. A ta nevidljovst koja je karakterizirala njihov rad pokazat će se snagom njihova pokreta. Oni su zarana postali majstori u organiziranju raveova u velikim gradovima. Bilo koje večeri i u bilo kojem dijelu grada skupili bi gomilu ozvučenja i karavanu kamiona te krenuli u velike, karnevaleskne plesne partyje. Tisuće mladih ljudi pojavljivale su se gotovo niotkuda da bi proplesale noć. A Bijeli su kombinezoni miksali taj poziv na slavlje sa svojim političkim aktivizmom. Na ulicama bi prokazivali bijedne uvjete novog prekarnog radništva, iskazivali protest protiv njegovog siromaštva i zahtijevali “zajamčeni dohodak” za svakoga. Njihove demonstracije doimale su se kao
da odjednom nastaju niotkuda, kao što se Ariel odjednom pojavljuje u Oluji. Oni su bili prozirni, nevidljivi. U određenom trenutku njihove demonstracije krenule su se dramatično širiti raznim gradovima. Bijeli kombinezoni krenuli su organizirati demonstracije zajedno s ilegalnim imigrantima (drugom skupinom nevidljivih članova društva), političkim izbjeglicama sa Srednjeg Istoka i drugim slobodarskim pokretima. U tom trenutku su krenuli i ozbiljni sukobi s policijom, a Bijeli kombinezoni ponovo su odgovorili genijalnim simboličkim potezom. Počeli su oponašati policijski spektakl represije: kada bi policija navukla svoju interventnu opremu koja bi ih iza svih tih štitova od pleksiglasa i oklopnih vozila preobrazila u Robocopove, Bijeli kombinezoni bi također odjenuli bijele štitnike za koljena i kacige za američki nogomet te preuredili svoje plesne kamione u čudovišna, prividno vojna vozila. To je za političke aktiviste bio spektakl postmoderne ironije. Međutim, istinski presudan događaj u organizaciji Bijelih kombinezona nastupio je kad su prvi put zavirili izvan Europe – u Meksiko. Učinilo im se da su Subcomandante Marcos i zapatistička pobuna uistinu pojmili novost nove globalne situacije. Kao što su zapatisti govorili, morali su ići naprijed propitujući, “caminar preguntando”, u potrazi za novim političkim strategijama pokreta. Bijeli su se kombinezoni tako pridružili skupinama koje su podržavale meksičku pobunu i Zapatin bijeli konj postao je i njihov simbol. Zapatisti su čuveni po svojoj globalnoj komunikaciji internetom, ali Bijeli kombinezoni nisu ‘zombirali’ na netu. Oni su željeli djelovati fizički na međunarodnom i globalnom terenu postupcima koje su kasnije nazvali “diplomacijom odozdo”. Stoga su poduzeli nekoliko putovanja u Chiapas. Bijeli kombinezoni služili su kao dio europske pratnje koja je štitila povijesni zapatistički marš iz Lakadonske džungle u Cuidad de México. Obreli su se u zajedničkoj borbi s urođeničkim meksičkim stanovništvom jer su svi oni zajedno bili izrabljivani u novoj i nasilnoj stvarnosti koju je stvorio globalni kapital. U neoliberalnoj globalizaciji prostorna mobilnost i vremenska fleksibilnost bili su ključni elementi kako za metropolitansko radništvo tako za ruralno domorodačko stanovništvo, jer su trpjeli pod novim zakonima podjele rada i moći na novom globalnom tržištu. Ponovo probuđeni europski metropolitanski proletarijat trebao je novu politiku koja bi bila više od pukog simbolizma i našli su je u džungli Chiapasa. Iz Cuidad de Méxica Bijeli kombinezoni vratili su se u Europu s koherentnim projektom, usmjerivši svoja nastojanja protiv neoliberalne globalizacije. Tada je buknuo Seattle s protestima protiv WTO-a, pa su se uputili u Seattle i ondje od američkih aktivista naučili tehnike građanskog nepo-
253 Dugi marš demokracije