246 Demokracija
bor. Štrajkački odbor objedinio je sindikalnu funkciju upravljanja radom (izravno preuzimanje zapovijedanja u tvornici) i političku funkciju organiziranja pobuna. Kako se hegemonija radničke klase širila društvom, ona je pozivala druge društvene skupine da se priključe ustanku. Oni su tražili demokraciju radnika nad radnicima, svugdje. Članstvo štrajkačkog odbora okupilo je široke društvene skupine: bili su tu radnici iz radionica koji su prvi iskazali negodovanje i organizirali otpor, bili su tu oni komunisti koji su od početka stali uz mase radnika i bili su tu oni intelektualci, studenti, protestantski svećenici i veterani antifašizma koje je probudio poziv za pravdom. Kako su članovi štrajkačkog odbora izabrani možda nije najvažniji element priče. Ono što je centralno, naprotiv, njihov je ustrajni poziv za slobodom i demokracijom. Dosta s proizvodnim normama! Ako rad nije slobodan, onda ne može biti ni komunizma! To je bit Berlina 1953.: oni su prepoznali da je zastupanje kapitalistička funkcija zapovijedanja nad radničkom klasom i rekli su svoje ne. Njihova reakcija bila je afirmacija komunističkog izražavanja žudnje kroz mnoštvo.
o d d e m o k r at s ko g z a s t upa n j a d o g l o b a l n o g j av n o g m n i j e n j a Javno mnijenje u mnogom je pogledu postalo primarnim oblikom zastupanja u suvremenim društvima. U ponedjeljak nakon vikenda masovnih demonstracija protiv rata SAD-a u Iraku u veljači 2003., u kojima su sudjelovali milijuni ljudi na ulicama velikih gradova diljem svijeta, New York Times je u naslovnoj priči obznanio da sada u svijetu postoje dvije supersile: Sjedinjene Američke Države i globalno javno mnijenje.43 Izgleda da je javno mnijenje dospjelo na najveću od političkih pozornica. Međutim, javno mnijenje, ako želi da ga se smatra supersilom, mora biti političkim subjektom posve drukčije naravi od nacionalnih država kao što su Sjedinjene Američke Države. K tome, nije jasno koga javno mnijenje zastupa i kako. Bit će korisno ovdje napraviti korak nazad i razmotriti povijest javnog mnijenja i različite teorije koje su pokušale okarakterizirati njegov oblik zastupanja. Ustanovit ćemo da javno mnijenje zapravo nije niti zastupajuće niti demokratsko. Iako su “javno” i “mnijenje” pojmovi čija povijest seže u antička vremena, javno mnijenje je u suštini osamnaestostoljetni izum, rođen nimalo slučajno u istom periodu kad i “nova znanost” demokratskog zastupanja. Javno mnijenje smatralo se glasom naroda i stoga se sma-
tralo da za modernu demokraciju ispunjava ulogu koju je skupština ispunjavala za antičku demokraciju – mjesto gdje se ljudi očituju o javnim pitanjima. Smatralo se da javno mnijenje funkcionira kroz zastupničke institucije kao što su izborni sistemi, ali da ih i nadilazi – u njemu je narodna volja zamišljena kao stalno prisutna. Javno mnijenje je tako od početka bilo vezano uz poimanja demokratskog zastupanja, kao sredstvo koje upotpunjuje zastupanje i kao dodatak koji nadoknađuje njegove nedostatke. Poimanje javnog mnijenja ubrzo se u modernoj političkoj misli cijepa na dva različita gledišta: utopijsku viziju savršenog zastupanja volje naroda u vlasti i apokaliptičku viziju manipulirane vladavine rulje. Uzmimo za primjer dva teksta objavljena 1895.: American Commonwealth Jamesa Brycea i Psychologie des foules (Psihologija masa) Gustavea Le Bona. Bryce, škotski znanstvenik i političar koji, poput Tocquevillea prije njega, slavi američku demokraciju, vidi javno mnijenje kao bitni mehanizam demokratskog zastupanja. Vladavina javnog mnijenja može se ostvariti, piše Bryce, “ako bi volja većine građana postala ustanovljiva u svakom trenutku, bez potrebe da prolazi tijelom zastupnika, moguće bez potreba za bilo kakvom glasačkom mašinerijom... ta neformalna, ali izravna kontrola od strane mnoštva bi zasjenila, ako ne i potpuno zamijenila, značaj formalnih, ali povremenih proboja koji se događaju prilikom izbora zastupnika.”44 Bryce zamišlja politički sistem u kojemu je volja svih pojedinaca potpuno i izravno zastupljena u vlasti, sistem za koji je smatrao da ga je omogućila devetnaestostoljetna politika u SAD-u. Za razliku od toga, Le Bon u javnim očitovanjima masa ne vidi mnoštvo racionalnih individualnih glasova, već jedan nerazlučiv i neracionalan glas. U gomili, prema Le Bonu, “[h]eterogenost se utapa u homogenosti i nesvjesne osobine prevladaju”.45 Gomile su fundamentalno neracionalne i podložne vanjskom utjecaju – one prirodno i nužno slijede vođu čija kontrola održava njihovo jedinstvo zarazom i ponavljanjem. Ustvari, panika bi se mogla smatrati primarnom emocijom rulje. Grčko božanstvo Pan, od čijeg imena potiče taj termin, predvodi mase i vodi ih u ludilo: nevine ljude linčuje rulja, tržišta se urušavaju, valute propadaju, ratovi se pokreću.46 Javno mnijenje je prema tom drugom, apokaliptičnom gledištu stoga tako opasno jer teži biti istodobno unificirano i podložno manipulaciji. Između ta dva ekstremna gledišta javno mnijenje se u povijesti moderne političke filozofije također zamišljalo kao oblik posredovanja koje balansira između mnogostrukih pojedinačnih ili skupnih iskaza i
247 Dugi marš demokracije