22 Rat
mo pojmiti to stanje stalnog sukoba, patnje i razaranja? Različite armije – francuska, španjolska, švedska i danska, zajedno s različitim germanskim snagama – prolaze jedna za drugom, a svaka se diči većom vrlinom i religijskom krepošću od prethodne, ali za Simplicissimusa one su sve iste. One ubijaju, siluju, kradu. Simplicissimusove nedužne oči uspijevaju posvjedočiti užasu, a da ne padaju njegovom žrtvom – one proziru sve mistifikacije koje prikrivaju brutalnu stvarnost. Nekoliko godina ranije, preko Atlantika u Peruu, Indijanac Huamán Poma de Ayala napisao je sličnu kroniku jednog još razornijeg uništavanja.5 Njegov tekst, napisan na mješavini španjolskog, kečue i slika, svjedoči o genocidu, porobljavanju i istrebljenju civilizacije Inka. Huamán Poma mogao je samo ponizno uputiti svoje opservacije, osude i molbe za “dobrom vladavinom” kralju Filipu III. Španjolskom. Danas, suočeni s neprekidnim borbama koje podsjećaju na ranija razdoblja, trebamo li i mi zauzeti Simplicissimusovo nedužno stajalište ili ponizno preklinjanje Huamána Pome pred vladajućim silama? Jesu li to naše jedine alternative? Prvi ključ za razumijevanje našeg brutalnoga globalnog ratnog stanja nalazi se u pojmu iznimke, i to primarno u dvije iznimke – jedne porijeklom germanske, a druge američke. Moramo na trenutak napraviti korak nazad i ocrtati nastanak naših današnjih iznimki. Nije nikakva slučajnost da bi nas naša trenutna situacija trebala navesti da se prisjetimo najranijeg razdoblja europskog modernog doba, jer je europsko moderno doba rođeno, u nekim aspektima, kao odgovor na opća stanja rata, kao što su bili Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj i građanski rat u Engleskoj. Središnja sastavnica političkog projekta modernih teorija suverenosti – kako liberalnih, tako i neliberalnih – bila je okončati građanski rat i dokinuti stalno ratno stanje izoliranjem rata na margine društva, njegovim ograničavanjem na izvanredna vremena. Jedino suvereni autoritet – to jest monarh ili država – može pokrenuti rat i to jedino protiv druge suverene sile. Drugim riječima, rat je protjeran iz unutarnjeg društvenog polja nacije i rezerviran samo za međudržavne sukobe. Rat je time postao iznimka, a mir norma. Sukobi unutar nacije trebali su se rješavati mirno, političkim općenjem. Razdvajanje rata od politike bilo je temeljni cilj moderne političke misli i prakse, čak i za takozvane realističke teoretičare čija je preokupacija bila središnji značaj rata u međunarodnim odnosima. Slavna tvrdnja Carla von Clausewitza da je rat nastavak politike drugim sredstvima, primjerice, može sugerirati da su rat i politika u načelu nerazdvoji-
vi, no u kontekstu Clausewitzevog djela to poimanje se temelji prije svega na ideji da su rat i politika u načelu odvojeni i različiti.6 On želi shvatiti kako te odvojene sfere mogu ponekad ući u odnos. Drugo, i važnije, “politika” za njega nema nikakve veze s političkim odnosima unutar društva, već se isključivo odnosi na političke sukobe između nacionalnih država.7 Rat je iz Clausewitzeva gledišta instrument u državnom arsenalu koji se koristi u polju međunarodne politike. Stoga je rat posve izvanjski političkim borbama i sukobima koji postoje unutar društva. Isto vrijedi za općenitiju tvrdnju, također uvriježenu među realističkim političkim misliocima, prije svega kod Carla Schmitta, da su sva politička djelovanja i motivi fundamentalno zasnovani na razlikovanju prijatelj-neprijatelj.8 Ovdje se također može isprva učiniti da su politika i rat nerazdvojivi, no politika o kojoj se ovdje radi opet nije politika unutar društva, već politika među suverenim entitetima. Iz te perspektive jedini stvarni neprijatelj je javni neprijatelj, to jest neprijatelj države, najčešće neka druga država. Moderna suverenost je stoga trebala izbaciti rat iz unutarnjeg, građanskog terena. Ta koncepcija bila je uobičajena za sve dominantne struje moderne misli, podjednako među liberalima i neliberalima: ako je rat izoliran na sukobe između suverenih entiteta, onda je politika unutar svakog pojedinog društva, barem u normalnim uvjetima, slobodna od rata. Rat je bio ograničeno izvanredno stanje. Ta moderna strategija izoliranja rata u međudržavni sukob sve je neupotrebljivija s obzirom na izbijanje bezbrojnih globalnih građanskih ratova – u oružanim sukobima od Centralne Afrike do Latinske Amerike i od Indonezije do Iraka i Afganistana. Ta strategija gubi uporište i na općenitijoj razini kako suverenost nacionalnih država postupno nestaje i namjesto nje nadnacionalna ravan formira novu suverenost, globalni Imperij. U tom novom svjetlu moramo iznova razmotriti odnos između rata i politike. Može se učiniti da je ta situacija ostvarenje modernoga liberalnog sna – koji se proteže od Kantova pojma vječnoga mira do praktičnih projekata koji su doveli do Lige naroda i Ujedinjenih naroda – da će kraj rata između suverenih država značiti kraj mogućnosti rata općenito, i prema tome univerzalnu vladavinu politike. Zajednica ili društvo nacija time bi proširile prostor domaćega društvenog mira na čitav planet, a međunarodno pravo bi osiguralo poredak. Međutim, danas smo namjesto pomicanja prema miru u ispunjenju tog sna, izgleda, katapultirani vremenski natrag u noćnu moru stalnog i beskonačnog ratnog stanja koje suspendira međunarodnu
23 Simplicissimus