210 Mnoštvo
Novi globalni ciklus borbi neizbježno će se mnogima učiniti čudovišnim, budući da je on, poput svake takve borbe, zasnovan na stanju suviška – da mobilizira zajedničko, da prijeti konvencionalnim društvenim i političkim tijelima te da stvara alternativu. Dapače, mnogi medijski komentatori, pogotovo oni koji su se osjetili najugroženiji takvim pokretima, pohitali su odmah nakon 11. rujna da izjednače čudovišnost globalizacijskih protestnih pokreta s čudovišnošću terorističkih napada: i jedni i drugi pribjegavaju nasilnim sredstvima da bi napali vladajuću globalnu strukturu moći.136 Dakako, apsurdno je izjednačavati nasilje razbijanja prozora McDonald’sovih restorana prilikom demonstracija s nasiljem ubijanja gotovo tri tisuće ljudi, no pitanje nasilja ćemo ostaviti po strani prije nego što dobijemo priliku da ga adekvatno obradimo u poglavlju 3.3. Ovdje bismo umjesto toga trebali naprosto naglasiti raznorodnost organizacijski formi. Novi globalni ciklus borbi je mobilizacija zajedničkog koja poprima formu otvorene, distribuirane mreže u kojoj nema kontrolnog središta i svi čvorovi se slobodno izražavaju. Al Kaida je također, tvrde stručnjaci, mreža, no ona je mreža s posve suprotnim karakteristikama: skrovita mreža sa strogom hijerarhijom i centralnom zapovjednom ličnošću.137 Napo sljetku, ciljevi su dijametralno suprotstavljeni. Al Kaida napada globalno političko tijelo kako bi vratilo u život starija regionalna društvena i politička tijela pod kontrolom religijskih vlasti, dok globalizacijske borbe dovode u pitanje globalno političko tijelo kako bi stvorile slobodniji, demokratskiji globalni svijet. Očigledno, nisu sva čudovišta ista. Konačno, mobilizacija zajedničkog pokazuje da pokreti koji su dijelom toga globalnog ciklusa borbi nisu samo protestni (iako je to lice koje se najčešće pojavljuje u medijima), već su također pozitivni i kreativni. Dosada smo to pozitivno i kreativno lice opisivali samo u pogledu proizvodnje i širenja zajedničkog unutar samih pokreta. Mobilizacija zajedničkog i politički projekt stvaranja mnoštva moraju se rasprostraniti daleko šire kroz društvo i uspostaviti na čvršćim temeljima. Smatramo da je stvaranje demokracije jedini način da se konsolidira moć mnoštva i, obratno, da nam mnoštvo ponudi društveni subjekt i logiku društvene organizacije koja danas, prvi put, omogućuje ozbiljenje demokracije. Taj projekt stvaranja demokracije mnoštva u središtu je sljedećeg i zadnjeg dijela ove knjige.
ekskurs 2.: Organizacija – mnoštvo na ljevici Ljevica je sada već desetljećima u krizi. Ne samo da su stranke desnice dominirale nacionalnim izborima u većini zemalja diljem svijeta i da su desničarske političke strategije dovele do formiranja novoga globalnog poretka, već su mnoge od preostalih velikih stranaka ljevice toliko otišle preko centra da ih je sve teže razlučiti od desnice: rezanjem socijalne države, napadima na sindikate, podrškom i vođenjem ratova u inozemstvu. Društvena baza u radničkim sindikatima i industrijskom radništvu više nije dovoljno snažna da bi poduprla lijeve političke stranke. Dapače, sva društvena tijela koja su nekoć formirala “narod ljevice” izgleda da su se raspala. Međutim, nama se čini da je središnji problem konceptualni nedostatak u poimanju toga što ljevica jest i što može postati. Primarni stari modeli posve su diskreditirani, i to s pravom: i državni socijalizam sovjetskog tipa i socijaldemokratski model socijalne države. Neki koji su nostalgični za starim vremenima optužuju akademske radikale da su preoteli ljevicu, napustivši praktični rad predlaganja razumnih reformi i vodeći političke diskusije čije su zakučastosti mogli razmrsiti samo drugi akademski stručnjaci. Drugi optužuju snage multikulturalizma i identitarne politike da su potkopale središnju javnu ulogu ljevice, jer su usmjerile pažnju na puko kulturna pitanja, a isključile istinska politička i ekonomska pitanja.138 Takve optužbe znakoviti su simptomi poraza, simptomi činjenice da se nisu pojavile nikakve nove ideje koje bi se mogle adekvatno nositi s krizom. Ako ljevica želi ponovo ustati iz mrtvih i reformirati se, to će biti izvedivo samo na temelju novih praksi, novih oblika organizacije i novih koncepata. Da bi se danas govorilo o novoj ljevici, potrebno je s jedne strane govoriti u okvirima postsocijalističkog i postliberalnog programa, zasnovanog na materijalnom i konceptualnom rezu, ontološkom raskidu s ideološkim tradicijama pokretâ industrijskog radništva, njegovim organizacijama i njihovim modelima upravljanja proizvodnjom. S druge strane, također, treba se baviti novom antropolo-
211 Tragovi mnoštva