Hripavac Hripavac je bio česta bolest od koje je najviše umrlih bilo u 19. stoljeću kada je bilo uobičajeno da ljudi žive u skučenim uvjetima gdje su poljski zahodi, prljava voda iz javnih bunara i neprimjerena prehrana bili uobičajena pojava. Stopa smrtnosti i oboljenja od hripavca u Zapadnoj Europi i SAD-u je bila u konstantnom padu od sredine 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća. Primjerice, 210 oboljelih na 1 milijun stanovnika (70-tih godina 19. stoljeća) i 21 oboljelih na 1 milijun stanovnika 1940. godine. Do kraja 30-tih godina 20. stoljeća, prije početka rasprostranjene imunizacije protiv hripavca, stopa smrtnosti je pala na otprilike 2 slučaja na 100 000 stanovnika. U Engleskoj se stopa smanjila za 90%, a primjerice u Švedskoj i Njemačkoj je pad stope smrtnosti bio sličan i značajan onom u Engleskoj. Tako je Velika Britanija odlučila proglasiti neobaveznim cijepivo protiv hripavca pa je broj cijepljenih drastično pao. Prema očekivanjima pobornika cijepljenja broj oboljelih je porastao, ali unatoč tome većina slučajeva je bila blaga i nije bilo niti jednog smrtnog slučaja. Bolest se manifestirala u sve blažim, neuspješnim oblicima. Unatoč cijepljenju, u SAD-u se 1993. pojavio hripavac na širem području Cinncinatija gdje je oboljelo 335 građana, većinom djece, koja su bila propisno cijepljena iako smrtnih slučajeva nije bilo. Možemo primjetiti da ishod same bolesti završava isto i kod cijepljene i kod necijepljene djece. Cijelostanično cjepivo protiv hripavca poznato ja kao ono koje izaziva najteže reakcije u koje spada i niz trajnih neuroloških posljedica pa i smrt, a ni nestanično cjepivo nije posve bezopasno. Kod dobro uhranjene djece i općenito zdrave populacije komplikacije povezane sa hripavcem su rijetke. Treba se zapitati po kojoj cijeni cjepivo pruža zaštitu od bolesti?! Istraživanja su pokazala kako hripavac pruža trajni imunitet dok cjepivo protiv hripavca pruža 80% učinkovitosti nakon posljednje doze cjepiva, 50% nakon 4-7 godina života i nikakvu učinkovitost nakon 12 godina života. Također je dobro poznato da se bolest kod odraslih ne manifestira klasičnim simptomima kao kod djece nego se češće pojavljuje u obliku blagog dugotrajnog kašlja. Kod takvih se osoba bolest teško dijagnosticira jer se na osnovi njihove povijesti cijepljenje pretpostavlja da su imuni.
Slika 1. prikazuje postotak pada smrtnih slučajeva od hripavca (SAD i Velika Britanija) u razdoblju 1900-1950. Primjetite kada se cjepivo protiv hripavca počelo primjenjivati.
Ospice Navode se slični podaci o smanjenoj stopi oboljenja od ospica koja je sa 13,3 oboljelih na 100 000 stanovnika pala na 0,3 oboljelih na 100 000 stanovnika 1955. godine, odnosno prije uvođenja cijepljenja protiv ospica. Nakon uvođenja cjepiva istraživanja pokazuju da je prilikom daljnjih pojava epidemije više od polovice djece zaraženo ospicama bilo propisno cijepljeno. Primjerice, pojava ospica u SAD-u 1984. je obuhvaćala više od 58% zaražene školske djece koja su bila primjereno cijepljena. Epidemija ospica na jednom većem Kalifornijskom sveučilištu gdje je 92% studenata bilo cijepljeno navela je ljude da shvate da se ospicama mogu zaraziti i „zaštićeni“ mladi ljudi te da to može biti posebno problematično kod starije populacije. Stoga se danas preporuča docjepljivanje. Cjepivo protiv ospica dovelo je tako do drastične promjene u epidemiologiji bolesti to jest u populaciji u kojoj se bolest tipično pojavljuje. Prije pojave cjepiva bolest je bila uobičajena za djecu u ranom djetinjstvu (4-5 godina). Bila je vrlo rijetka kod novorođenčadi koja su u pravilu stjecala pasivni imunitet preko majke. Bolest kod takve populacije uzrokovala je blagu i bezopasnu bolest koja je vrlo rijetko završavala smrću ili imala dugoročne posljedice te je donosila doživotan imunitet. Međutim, trenutno se događa obrnuto. Statistike iz 1995. ukazuju na to da se bolest sve češće pojavljuje među djecom od 10 do 14 godina te da se pojavljuje u atipičnom obliku što je ozbiljna komplikacija. Nabrojati ću samo neke od tih komplikacija: - odsutnost Koplikovih pjega
- nenormalan svrbež ospica - ustrajna visoka temeratura koja zahtjeva hospitalizaciju - hipoksija (nedostatak kisika na staničnoj razini koja utječe na funkciju srca i dišnog sustava te uzrokuje mentalnu zbunjenost) Stoga je vrlo vjerojatno da će bolest još jednom promjeniti epidemiološki tijek i pronaći novog domaćina u odrasloj i starijoj populaciji. 3. lipnja 2000. godine javnost u SAD-u je izvješćena da ospice više nisu endemska bolest (bolest koja se pojavljuje u određenoj populaciji, ali ima nisku stopu smrtnosti). Međutim, protiv pojave ospica se još uvijek cijepi jer kako navode novi slučajevi ospica su posljedica kontakta sa „uvezenim“ ospicama što znači da ju je netko donio sa putovanja u inozemstvu ili netko tko je imigrirao u SAD. Ako bolest zaista nije endemska, zašto se i dalje djeca trebaju cijepiti zbog mogućih „uvezenih“ slučajeva??? Jedini spas od zaraze ospica prethodno cijepljenih je stalna revakcinacija (docjepljivanje), odnosno proizvodnja i prodaja još više cjepiva koja će za posljedicu imati sve veću zaradu. Slika 2. prikazuje postotak pada smrtnih slučajeva od ospica (SAD i Velika Britanija) u razdoblju 1910-1970. Primjetite kada se cjepivo protiv ospica počelo primjenjivati.
Poliomijelitis Prije uvođenja cjepiva ponovila se situacija kao i sa drugim cjepivima, došlo je do pada u broju oboljelih i broja smrtnih slučajeva. Do 1998. godine živo cjepivo je bila preporučena metoda u cijepljenju u SAD-u. SAD i Engleska bilježe pad smrtnosti prije uvođenja cjepiva za 47% odnosno 55%. Epidemije su prestale i u zemljama koje nisu prihvatile obavezne i sustavne programe cijepljenja. Prije uvođenja cjepiva protiv dječje paralize (poliomijelitis) epidemija te bolesti se proglašavala kada se pojavilo 6 oboljelih na 100,000 ljudi. Nakon uvođenja cjepiva prihvaćena je nova definicija koja podrazumjeva 35 oboljelih na 100,000 ljudi. Osim toga promjenili su se i dijagnostički kriteriji bolesti. Prije uvođenja živog cjepiva, dječja paraliza se mogla dijagnosticirati samo ako je pacijent imao simptome paralize tijekom 24 sata. Nakon otprilike 1969. godine definicija koju je postavio Centar za kontrolu bolesti2 propisuje da se dječja paraliza može dijagnosticirati samo ako su neurološki simptomi kod osobe bili prisutni najmanje 60 dana nakon nastupanja prvih simptoma ili u slučaju smrti. To je znatno smanjilo broj slučajeva koji su bili označeni kao dječja paraliza i pojačalo dojam o učinkovitosti cjepiva. Prije primjene cjepiva protiv dječje paralize slučajevi aseptičnog meningitisa obično se nisu razlučivali od slučajeva dječje paralize zbog vrlo sličnih simptoma bolesti. Tijekom 50-tih godina 20. stoljeća, dijagnoza dječje paralize postavljena je 6 puta češće nego dijagnoza aseptičnog meningitisa. Međutim, u 60-tim godina 20. stoljeća, povećao se broj aseptičnog meningitisa dok je prijavljeno manje slučajeva dječje paralize. 2
engl. CDC (Centar for Disease Control and Prevention) je institucija za praćenje bolesti pri ministarstvu zdravstva SAD-a
Datum srpanj 1955 srpanj 1961 srpanj 1963 rujan 1966
Virusni ili aseptični meningitis 50 161 151 256
Poliomijelitis 273 65 31 5
Mnogi su liječnici imali toliko povjerenja u cjepivo da su simptome dječje paralize kod prethodno cijepljenih pacijenata pripisali nekoj drugoj bolesti. Bolest dječje paralize se nije smatrala problematičnom sve do 18-tog i početka 19-tog stoljeća. Čak je i tijekom masovnih epidemija većina slučajeva bila supklinička (bez značajnih simptoma) i tek se u 2% slučajeva manifestirala paraliza. Slika 3. prikazuje postotak pada smrtnih slučajeva od poliomijelitisa (SAD i Velika Britanija) u razdoblju 1920-1970. Primjetite kada se cjepivo protiv poliomijelitisa počelo primjenjivati.
Rubeola Djecu se protiv te bolesti cijepi, ne kako bi se zaštitilo njih, nego kako bi se zaštitile trudnice od zaraze iz razloga što virus rubeole može kod trudne žene izazvati težak urođeni problem ploda poznat pod nazivom „sindrom urođene rubeole“. Preboljeti bolest rubeole znači imati trajni imunitet. Istraživanja su pokazala kako zaštita koju dobivamo cijepljenjem slabi tako da su žene kada ulaze u reproduktivnu dob najizloženije bolesti s obzirom da trajni imunitet nemaju jer nisu preboljele tu bolest, a cijepljenje ih više ne štiti od rizičnosti. Grafički prikaz smrtnosti od rubeole nije indikativan jer su smrtni slučajevi uzrokovani ovom bolešću u posljednjih 100 godina bili veoma rijetki.
Difterija Difterija se više ne smatra smrtonosnom bolešću u SAD-u, ali je i dalje „problem“ u zemljama u razvoju. Također, kao i kod drugih bolesti zabilježen je pad smrtnosti i pojave bolesti prije uvođenja cjepiva. Njemačka – unatoč obaveznom cijepljenju, 1945. godine broj oboljelih se povećao od 40 000 na više od 250 000 Pariz – 1944. godine usprkos obaveznom cijepljenju, broj oboljelih se povećao za 30%
Mađarska – u istom razdoblju je bilo više od 35% oboljelih Ženeva – između 1941 i 1943 zabilježen je trostruki porast bolesti iako se kampanja cijepljenja primjenjivala od 1933 U Norveškoj u to vrijeme cijepljenje nije bilo obavezno, a zabilježeno je samo 15 slučajeva difterije. Slika 4. prikazuje broj smrtnih slučajeva od difterije (Australija) u razdoblju 1880-1970. Primjetite kada su se cjepiva protiv difterije počela primjenjivati.
Hepatitis B Da li je cijepljenje sve novorođenčadi opravdano jer su Hepatitisu B izložene isključivo visokorizične skupine (djeca zaraženih majki, korisnici intravenoznih droga, zdravstveni djelatnici i homoseksualci)? Bolest se prenosi isključivo krvlju i drugim zaraženim tjelesnim tekućinama. Cjepivo protiv Hepatitisa B u sebi sadrži TIMEROSOL (derivat žive) koji se u cjepivu koristi kao konzervans. Osim što izaziva reakcije kod osoba osjetljivih na tu tvar, timerosol može proizvesti iznimno visoke razine žive u novorođenčadi koja su vrlo vjerojatno primila visoke razine tog istog transplacetarno (putem krvi prilikom poroda) od svojih majki. Kao rezultat toga istraživanja cijepljenje je ukinuto, međutim već nakon 6 mjeseci ponovno je vraćeno na tržište sa preporukom da se djeca cijepe cjepivom bez timerosola. No međutim, cjepivo bez timerosola je skupo pa je trenutačna preporuka da se novorođenčadi može davati cjepivo sa timerosolom ako drugo cjepivo nije dostupno. Svoj djeci starijoj od 6 mjeseci se smije davati cjepivo koje sadrži timerosol! Kad je predstavnik proizvođača cjepiva protiv Hepatitisa B bio upitan od strane američkog kongresa da podastre dokaze o sigurnosti cjepiva protiv Hepatitisa B za bebu od 1 dana starosti, predstavnik proizvođača je izjavio: „Nemamo dokaza. Naše studije su napravljene na peto i deseto godišnjacima.“
Slika 5. prikazuje broj slučajeva Hepatitisa B (SAD) u 2005. godini. Primjeti broj slučajeva ove bolesti u djece 0-4 godine starosti.
Izvor: izvadak iz predavanja „Cijepljenje i cjepivo protiv svinjske gripe“ Mirjane Barbarić, bivše medicinske sestre i člana osnivača udruge „Život ili Cijepljenje“