252
Hrvatsko, seljaĀko, starinsko i domaþe: Povijest i etnografija javne prakse narodne glazbe...
Meāutim, ako se ima na umu naĀelo idejnosti, onda se, kad je rijeĀ o glazbi (pjevaĀkim i instrumentalnim zborovima), s priliĀnom vjerojatnošþu može ustvrditi da njihovo razdvajanje nije bilo posljedicom uvažavanja razliĀitih pristupa predlošcima, nego posljedicom »zaostajanja« seoskih zborova za vrsnoþom gradskih zborova. Buduþi da je vrijednosno mjerilo moralo biti jedinstveno i buduþi da je umjetniĀka vrsnoþa seoskih zborova u naĀelu bila na nižem stupnju od vrsnoþe gradskih zborova, moralo ih se razdvojiti u zasebne kategorije. Ocjenjivanje u okviru iste kategorije iznijelo bi na vidjelo heterogenost unutar željene jedinstvene kulture i zajednice (gradski bi zborovi bili smješteni u gornjem, a seoski u donjem dijelu ljestvice), a usto za seoske zborove to ne bi bilo nimalo poticajno. Kompromisno je rješenje bilo u zajedniĀkom nastupanju, ali odvojenom ocjenjivanju. Tako su seoski zborovi mogli upoznati »bogata iskustva radniĀkih kulturno-umjetniĀkih društava, kao nosilaca idejnosti i kvalitete«, što je moglo »pozitivno utjecati i na kulturni razvitak sela« ([S.n.] 1949e:443), ali istodobno i ne biti obeshrabreni lošim ocjenama svojih nastupa. Folklorne sekcije gradskih i seoskih društava takoāer su se natjecale odvojeno. Njihovo razdvajanje bilo je sukladno razlikovanju »izvornog narodnog folklora u pjesmi, plesu, muzici i nošnji« i »umjetniĀki obraāenih narodnih plesova i pjesama« ([S.n.] 1950h:65). Preporuke koje se donose u dodatnim uputama gotovo su istovjetne naĀelima za koja se nešto poslije zalažio i PalĀok u svojem prije citiranom tekstu (PalĀok 1952b), pa im je on možda i (jedan od) autor(a).198 Seoskim folklornim sekcijama naĀelno je, dakle, bila ostavljena moguþnost da i nadalje njeguju svoju starinsku, domaþu i seljaĀku pjesmu i ples. No, za obje je kategorije postojao zajedniĀki i ujedno »jedan od osnovnih zahtjeva, koji, pored pitanja pravilnog izbora folklornog materijala, služi i kao najvažnije mjerilo pri ocjeni«. Bio je to zahtjev »da grupa kao cjelina bude ujednaĀena, da pjesma, ples, nošnja, tekstovi i muziĀka pratnja budu u skladu, folklorno ispravni i dobro uvježbani« ([S.n.] 1950h:65; kurziv moj). Iz toga se može zakljuĀiti da se dopustivost starinske, domaþe i seljaĀke odlike odnosila samo na »izbor folklornog materijala« tj. na predloške, dok je pristup tom materijalu/predlošcima trebao biti netradicijski. U tome je upravo i bitna raz-
198
Glede kategorije izvornog narodnog folklora, koji su u naĀelu izvodile seoske folklorne sekcije, Savez je preporuĀio predstavljanje zaviĀajnog repertoara, izabiranje vrijednih starih i novih pjesama, izvoāenje ne samo onih uobiĀajenih nego i najstarijih oblika plesova (solistiĀki, u paru, u trojkama), plesnih igara i djeĀjih plesova, prikazivanje narodnih obiĀaja, korištenje raznih vrsta glazbala i instrumentalnih sastava tipiĀnih za dotiĀno podruĀje te izvoāenje pjesama »na naĀin kako se izvode u originalu«, bez ravnanja zborovoāe ([S.n.] 1950h:65-66). Gradskim skupinama koje izvode »umjetniĀki obraāene narodne plesove i pjesme« savjetovao je da »izbjegavaju« uobiĀajene spletove i karišike iz raznih krajeva, da se »orijentiraju u prvom redu na svoju bližu okolicu« i da »pjesme i plesove izvode svaki zasebno (u originalu ili obraāeno)« ([S.n.] 1950h:66-67).