50
zanosom, suznim očima klonu lijepa žena pred Pavla. Zlatni uvojci dodirnuše se njegova lica da ga je srce zazeblo. Tiho! Po sobi guču grlice, diše ljiljan i ruža, a milije od ruže Klarina kosa. Iz kuta šumi pljusak zlatnoga zmaja, kraj Pavla šušti svilena haljina. Nad glavom mu lebde zlatni anđeli ljubavi. Nestalni plamen voštanice baca blijedo svjetlo na sjajnu Klarinu put. Izvana cvrčak čudnu cvrkuće pjesmu, a kroz prozor gleda tamno plavetno nebo sa tisuću alem-očiju. Gle, gle na zidu Suzane! Ne pirnu li vjetrić bujnom joj kosom, tananom haljom? Ne prsnu li voda srebrnom pjenom? Ne planu li lotos plamnijim cvatom? A ona divna krasna, ne pregnu li skočiti pred mladca? Uzbuni mu se mozak, nestaje daha, bijesna mu žilama protječe krv. Svijest ga ostavlja. Ali učas opazi na zemlji pismo. Izgubi ga Klara. I dignu ga Pavao i oko mu pojuri retkom. Očeva ruka. Zadrhta. Problijedi i skoči. A Klara se prenu, opazi pismo, zavrisnu hoteći ugrabiti mu list. Tu zadjenu se oko Pavlovo na Dalilinoj slici, na rugobnom smijehu izdajne žene. »Ha!«, viknu mladić jarostan, »plemenita gospo, u dušu vas znadem i pod anđeoskim licem. Ja Samson nisam, ali vi ste Dalila! Prokleta bila, rajska zmijo! Naši računi su svršeni!«, i nesta ga trenom iz sobe. »Pavle!«, zavapi Klara i pade bez sebe na zemlju. Od grada Samobora letio je mladić na brzu zelenku kao strijela. Proletješe kraj njega luči mirnoga mjestanca kao vatrene iskre. U srcu bješnjaše oluja. Udari u šumu. »Stani«, zagrmi iznebuha glas. Prope se konj. Iz šume skoči čovjek držeći baklju i uhvati uzde. »Stani! Propade Dora!«, zavapi po drugi put - njemak Jerko. IX. Pavao zapanji se. »Jerko, ti -?«, viknu napokon u čudu sagnuv se da se uvjeri, je li njemak zbilja progovorio. »Da! Jerko!«, odvrati odrpani mladić dignuv baklju. »A ti - ti -?«, nastavi Pavao. »Ja, ja sam govorio«, potvrdi Jerko. »Ne pitajte kako, pitajte što! Hajdmo!« »Kamo?« »Za onaj humak, u šikaru. Ni lija neće nas iznjušiti.« »Zašto? A boga ti, što reče za Doru, kazuj za Doru?«, zapita ga Pavao živo. »Hajdmo, velim vam, gospodičiću. Siđite s konja, u šikaru! Za Doru, da za Doru«, nastavi bakljonoša vatreno, »nju valja spasiti, jer - nu ajde!«, lupnu nogom nestrpljivo. »Dogovora treba. Ali tu nije mjesta - sred puta. Ima hajduka, možebit i uhoda vašega gospodina oca!« »Ali boga ti, reci -«, saleti ga Pavao. »Ni riječi! Hajdmo!«, zapovjedi Jerko. Kao lija baci se Jerko u šumu, a za njim Pavao vodajući na uzdi konja. Zađoše za humak. Tu se sticala gora. Bijaše kao vučja jama. Vrhom šuma, a u jami gusto grmlje. S gore tecijaše potok, a do potoka stajaše veliki kamen. Pavao priveza konja za granu, a Jerko baci baklju u potok. Oba sjedoše na kamen. »Tako!«, prihvati Jerko, gledajući kako se luč u vodi gasi, »umini žarka izdajice da ne namamiš na nas kletih šišmiša - uhoda. I onako sam danas dosta straha pretrpio. Sav dan sam vrebao na vas. Badava. Već mišljah da vas je šarena zmija u gradu premamila.« »Šuti o tom!«, skoči ljutito Pavao. »Ništa, ništa! Hvala bogu da nije! Bilo bi zlo po vas, po mene, po Doru!«, odvrati Jerko.