49
»Na vašoj zdravici i milosti hvala, plemenita gospo!«, odvrati smeteno Pavao. »Iz pustinje, velite? Rad sam znati kako bi vješta ona ruka koja je svu tu ljepotu udesno složila ovdje, kako bi ona ruka prikazala raj!« »Sreća se ne mjeri zlatom«, uzdahnu udovica upirući glavicu u bijelu sjajnu ruku. »Vaš mladi život je dakako vihor koji proleti bezobzirce svijetom. Ali ja! Znate li što su dugi neveseli dani koji laze jednako kao kaplja za kapljom, znate li duge one besnene noći koje bez promjene plaze kao velika crna zmija? Prikovana vazda na istom mjestu, bez obrane, bez štita, bez - zore bolje sreće; tako živovati, tako samovati, to je živomu ležati u grobu.« Na licu udovice pojavi se neopisiva tuga, ali divna sa njene ljepote. Glas joj drhtaše kao tužaljka zapuštena slavuja. Mladić se smete. Provuče ruku čelom kao da traži misli, kao da tjera ispred očiju maglu. »A vaše dijete, plemenita gospo?«, osvijesti se Pavao. »Da, pravo rekoste«, osovi se živo Klara, »moje dijete mi je sva sreća, sva radost, zlatni lanac koji me jošte sa ovim svijetom veže. Ljubim ga svim žarom srca svoga. Nu ovo miljenče moje, pogledam li ga, iz oka mi mami suze. Tužna prošlost! Jedino dijete ne čini doma. A ima li moje nevinašce štita? Zar mene? Ženu? Oh!«, nastavi Klara spustiv glavu i gledajući pred sebe, »plemeniti gospodine, preda mnom stoji ponor!« Zašuti žena, zanijemi Pavao, tišina zavlada časak, tek grle guknu sjedeći na naslonu kraj Klare. »Ali šta!«, kliknu gospoja u čudan glas i baci glavu natrag. Oko joj zabliješti kao kad munja sijevne alemom, a pramovi razletješe se oko bijelih ramena kao zlatne zmije. »Čemu tužaljke. Luda sam! Pozvah li vas zato da vam pjevam vigilije poput koludrice? Šta je bilo, prošlo je. Budućnost? Slijepi smo, čemu je tražiti? A sadanja radost? Zlatna je muha koja se zorom rodi, a večerom pogine. Uhvatiti je valja u dobar čas. Junački dakle, gospodine Pavle!«, zavapi Klara žarkim licem i baci ružina pera sa svojih njedara u Pavlovu čašu, »junački pijte za sadanju radost, za sretnu budućnost i cvale vam ruže dovijeka!« Poput zmije zasinule Klarine oči. Tanki bruseljski ogrljak spuštao se sa bijele šije, tamnorujne usne treptjele su živo. Pavao se stvori kamenom držeći nepomično srebrnu čašu. I dignu se žena. »Pijte, Pavle«, zapovjedi mu Klara. »Za sretnu budućnost!«, ponovi mladić bez misli, bez glasa i ispi čašu. »A znate li, Pavle, što je naša budućnost?«, započe Klara pridušenim, dršćućim glasom, vrebajućim okom pokročiv prema Pavlu. »Znate li to, Pavle? Zagonetka, je l'? Ali ja, moje srce mora je riješiti. Vi moj, ja vaša pa makar se digao bog. Mlad ste još, mlad. Još ne znate srca, još ne znate plama ljubavi. Oh nije vam ljubav janje krotko i milo. Ne, bijesan je ona at! Kada uzbjesni, kada se propne i leti kao strijela nebeska, kao sjeverni vihor, može l' je žvaliti čovječja ruka? Oh Pavle, čujte me!«, zajeca Klara. »Ja svoga muža ljubila nisam. Prodaše me bogatu glupaku, a taj me zapregnu pod jaram kućnoga zakona. Duša bijaše mi krilata ptica, a sad je pogibala u zlatnoj gajbi. Oh, bilo mi je u tom obilju da skupim sve svoje zlato, sav svoj biser i dragulj pa da idem svijetom plačući prosjačiti: 'Evo vam blaga! Dajte mi srce, srce mi dajte!' U srcu mi je vrilo plameno more, a nad njim utvrdi se ledena kora - mržnja, prezir na muža, na svijet, na sve. Budnem majkom. Zagrlih dijete, zavolih ga od srca. Ali dijete! I umre mi muž. Pade mi jaram, pade i prezir, ali tu, u srcu gorio je vječni plamen. Bilo mi je da zagrlim i nebo i zemlju, ali zagrlih maglu. Tada dođe ti u ove dvore, ranjen, bolan dođe. Ostavila te je svijest, mučila te vrućica. Za tihe noći, kad je svaku dušu držao san, šuljah se tamnim trijemovima do tvoje ložnice. Ljudi rekoše: 'Obilazi duh!' I spazih te mlada kako si ležao krvav i blijed, ali lijep, o bože, lijep. Stavih ti vrele usne na čelo - i prvi put za moga života razlilo se mojim žilama nebesko čuvstvo ljubavi. I zakleh se na svetu hostiju da neću nego tebe, i prije da ću propasti u zemlju nego ne imati tebe. Pavle, badava tražih da razvežem spone srca svoga pred tobom, ali danas mi dade sreća. Pavle, za tebe vrći ću na kocke i dušu i raj, tebi ću robovati, tebi dati dušu i tijelo! Uslišaj me! Uzmi! Primi me jer ja - ja te ne puštam!« Divljim