23
Po palači niskoj sterao se reć bi mrak. Starinsko raspelo nad drvenim klecalom, zamrljane slike svetaca; omašne knjižurine i zaprašene mape - sve se gubilo od slaba svjetla mutnoga neba. Na pragu ustavi se Želnički. Tim se gostima nije nadao. Ban Alapić i Stjepko Gregorijanec, ta dva silnika, prije malo vremena najljući neprijatelji, za jednim stolom! To se činio lukavomu crkovnjaku nečist ili bar sumnjiv posao. Sva trojica da pozdrave prepošta. »Klanjam se tvojoj prečasnosti!«, skoči ban grbuljak u susret Nikoli. »Duše mi, žalim te; pokisao si kao snop sred ravna polja. Ali opet ne žalim toga, jer te je upravo nevrijeme svelo s nama. A šta oklijevaš zaći u taj ugodni zakutak našega prijatelja? Što te je snašlo? Gle i moga i tvoga prijatelja Stjepka - da, i moga. Smiješno ti je, je l'? Sin pokojnog podbana Ambroza i svâk pokojnog bana Petra, koji su se na saboru klali kao bijesni, sad se rukuju. Ne čudi se nimalo. Stjepko je čovjek posve po momu srcu, pa sila stari zakon mijenja«, doda lukavo Alapić požmirnuv na kanonika koji je neodlučno stajao do vrata igrajući se zlatnim krstom na prsima. Sa posljednjih riječi gospodara vukovinskoga odlanu mu mrva i, koraknuv dva tri koraka naprijed, pruži banu desnicu. »Pax vobiscum - velemožni bane, i vi, gospodine Stjepane.« »Ha, ha! 'Bane' veliš?«, nasmija se Alapić porugljivo tresući Nikinu ruku. »Nisam znao da se tvoja prečasnost jadniku i rugati umije. Ban! Da! Lijepa riječ! Lijepa čast! Nota bene, kad se uistinu banuje. Ali ja - ja sam peto kolo u kraljevini i prije bih vjerovao da sam vita stasa i uzrasta, kao što evo gospodičić Pavle, negoli da sam ban hrvatski!« »Tvoja je velemožnost danas osobite volje, zbijati šale sebi na prkos«, nasmiješi se Želnički. Debeli kućegospodar slušao je taj govor banov smiješeći se mile volje i motajući palce na svojoj trbušini. Napokon će i on: »Stara je to stvar da je gospodin ban najveći veseljak među Dravom i Savom. Ta znate li kako ga Turci uhvatiše kod Sigeta za prosta vojaka; pa kako se otkupiv za 500 kukavnih forinti, poručio paši da ga vrlo žali što, imajući u vlasti tučna kopuna, nije ga znao operušati kako valja.« »Varate se, gospodo!«, zakrči mu Alapić riječ, gladeći rutavu bradu, »ovaj put se Gašo ne šali, već kroz ljutu šalu govori ljuću istinu. Govorio sam možebiti nekada drukčije, ali sad mi je srce puno pa mi navire žuč na usta.« Gregorijančevim licem munu živa rumen, a i Želnički osovi se slobodnije. »Istina je kao gora vatrena«, primijeti Gregorijanec, »dugo drijema, ali napokon prodire plamen na vrh i opsiplje žarom cijeli svijet.« »Istina je oštar mač«, doda ponešto hrabro prepošt, »ali maču se hoće snažna ruka koja će i zasjeći kamo zamahne.« »Amen reverendissime!«, kliknu Alapić. »Pravo reče tvoja mudrost. A tu ruku hoćemo da potražimo!« »Da vam je božja milost osnaži!«, zaglavi Vramec. »Sjednite, gospodo!«, nastavi ban spustiv se na sjediljku. »Slušajte me. Što nas evo pod ovim vrijednim krovom ima, svaki je mukom i borbom dozrio do jaka muža, svaki nas se nakušao dobra i zla, manje dobra negoli zla. A i ti, gospodičiću, slušaj!«, okrenu se ban prema Pavlu. »Mlad si jošte, ali u hrastovičkoj sječi pokazao si lijepo da nisi izrod roda svoga, da ti desnica valja. Ali se junačkoj desnici hoće i mudre glave. Zato nas slušaj! Otkad pamtimo, gospodo, vidimo krv, vidimo zator, gledamo kako se zemlja, koja nas je na svijet rodila, pustoši, hara i drobi od nemile ruke nekrsta, kako nevjerni bijes slog za slogom grabi od stare nam kraljevine, kako granu za granom otkida od našega stabla. Ogrezosmo u svojoj krvi do grla. Gine rod, gine plod, dvorovi nam planuše. Hrani se, brani se u jedan mah! A kako se odrvati bijesu? Sami? Crv na jato mravaca! Gradimo i radimo doduše, ali što nam dan sagradi, to nam noć razgradi! Zlo po nas! Pomažu nas druga kršćanska 101