20
potrošilo općinskoga žitka, sijena i vina! Rad kraćega računa dala su se dakako varoška gospoda sama birati u sabor, i dobri Zagrepčani tješili se bar utoliko da nisu strancu punili džepove. Nu bilo kako mu drago, kukalo se na zlo vrijeme i koliko - živjelo se, i ljudski se živjelo u Zagrebu. Mala ta naseobina rasla je i raširila se do ugledna grada, pa kad su banovi podigli bili svoje dvorove na brdu Griču, kad su hrvatska gospoda prenijela bila svoje državne zborove u Zagreb , razmahnu grad mlada krila i natkrili ubrzo sve hrvatske gradove glasom, snagom i cvijetom. Štaviše! Dok je tuđinska sila satirala druge hrvatske varoši i sela, ostade glava kraljevine tvrda i cijela, i nikad nije nad Zagrebom lepršala zastava - van zastava hrvatska. Ali taj cvijet i ugled rodio je po Zagrepčane mržnjom i jalom. Silovita vlastela, duhovni mogućnici prijekim okom gledahu kolikom snagom buji građanstvo, nazrijevajući u tim tvrdim općinama maticu one slobodne vojske pred kojom su se kasnijih vjekova pokloniti morale uznosite gospodske kule. - Nada svim pako bijaše im mrzak Zagreb, duša tih općina. Stari Gričani, ljudi kremenjaci, nisu gledali pred gospodom u zemlju - već upravo u gospodski brk. Stoga bude boja bez broja. Velikaši su i sami i po svojim ljudima grizli i štipali građane gdje god im se pridesila zgoda, pače obilazili okolo carskoga dvora »farbajući« Zagrepčane kanda su živ izrod pakla. Najljući krvnici gradu bijahu najbliži susjedi: biskup i kaptol. Ni knjiga ne bi ispričala nemile te sile. Bilo, te građani i biskup nazvali jedno drugom gromovito »dobro jutro« iz gvozdenih lumbarda . Bilo, te je zagrebački biskup dao u gradskom kupalištu na potoku pohvatati i na mrtvo ime isprebijati varoškoga suca i bilježnika . Slavni inače biskup i ban Berislavić plijenio je iz zasjede zagrebačke trgovce, da mu je sam kralj pisao da naliči više razbojniku nego biskupu . Časni kaptol pako znao je po više puta prokleti cijeli grad, pa da neće kroz tri vijeka rediti zagrebačkoga sina za popa , a vrlo često se zbilo da su Kaptolci u pol bijela dana na kraljevskom sajmu oteli gradskim kmetovima cijeli čopor volova. Stoga bi često okvasila krv prazno zemljište među gradskim i kaptolskim zidom, te su njemački arkebuziri i španjolski draguni imali vraškoga posla da rastave susjede bijesnike. Ukratko - živjelo se susjedski, ali se i razbijalo susjedski. A kako biskup i kaptol, tako i druga gospoda velikaši i njihovi ljudi. Kastelani medvedgradski bijahu od starine na glasu bezbožni zlotvori i vragovi grada Zagreba, a i sad bi saletjeli kadšto varoške kmete i snahe gračanske kao vuk janjad. Gospoda Henningovci, vladari susjedgradski, znali bi svući do gola zagrebačke trgovce što su išli na optujski sajam . Zrinovići su zasipali Zagrepčanima zlatne i srebrne rude u Zagrebačkoj gori i popalili klijeti u Bukovcu . Vukovinska gospoda Alapići dočekala jednom kod Sv. Klare u zasjedi varošku gospodu upravo hajdučki, te kad su došli sudac i vijećnici na čamcu ribe loviti, obasuše ih Alapići gorućom smolom i, izraniv suca na smrt, oteše građanima i lovinu i čamce proti svakoj pravici . Za imanja Hrašća i Petrovinu pako morali su se Zagrepčani otimati od vremena Šišmana Luksemburškoga sve do drugoga Rudolfa Habsburgovca sa svom vlastelom kraljevine Slavonije. Pravde je stoga i suviše bilo. Ali koja hasna. Nebo visoko, a kralj daleko, sablja i buzdovan u ono doba i sud i zakon. Trebalo je dakle i starim Gričanima kadšto zaigrati šakački, izbiti klin klinom. Premda priprosti, bijahu za sebe dosta mudri te gledahu na sve ruke kako da se ograde proti zlu. Prije svega bi pazili da im bude grad jak i tvrd, zatim su se hitro koristili međusobnom krvarijom plemstva prianjajući uz neprijatelje svojih krvnika, a najzad su radili svom silom dobaviti se onih važnih mjesta blizu Zagreba s kojih je njihova tvrđava mogla postati tvrđom. Jake kamene zidine, visoke kule, duboke jame i gvozdene velike puške oko Zagreba ne bijahu toliko štit od turskoga straha koliko od velikaškoga nasilja, a iza toga zakloništa ošinula bi kadšto varoška čeljad nametne goste do krvi. Nu u vijeku šesnaestom dopade grička tvrđa ljutih udaraca. Biskup Šime Erdödi i zapoljevci bjehu zagrebačke zidine prodrmali krupnim zrnom, jer su se Zagrepčani po arciđakonu Petru Kiepachu poklonili bili cesaru Ferdinandu , pače i primili u goste generala Don Pedra Lazu de Castilla i njegove španjolske regimente. Stoga su i gradske kule stajale nahero, a i zidine su gdjegdje zinule bile. Da se vjerni Gričani nekako ponačine i svoje zidove i kule što 86
87
88
89
90
91
92
93
94
95
96