19
provirivala je samo gdjegdje crkva ili kameno zdanje, a zidana kuća u građanina, ma i sićušna, bijaše očit znamen bogatstva. Kako i ne bi kad je sâm gradski župnik stanovao u drvenu dvoru. Takav bijaše stari kraljevski grad. Sve drugo nije išlo pod račun zagrebački. Stanovnici »Opatove ulice« u tvrđi kaptolskoj kao i žitelji Nove Vesi bijahu slobodnjaci kaptola zagrebačkoga, imajući svoje vlastite glavare i sloboštine, kućanima pako Laške ulice pod tvrdim biskupskim gradom sudio je sudac u ime biskupovo. Žezlo varoškoga suca sizalo je samo do Krvavoga mosta, pa pođe li komu zlotvoru za rukom preskočiti potok, bilo je modrim varoškim pandurima vratiti se praznih ruku da ne odnesu modra leđa od kaptolskih slobodnjaka, koji su voljeli pustiti lupeža u bijeg negoli varošku stražu na svoje zemljište, jer to bijaše njihova »pravica«. Ali među svojim »zidom i ogradom« bijahu zagrebački »purgari« u svem svoji - a njihova općina gotova samovlast. Zlatna bula Bele IV bila im je Sveto pismo gradske slobode, stanac kamen njihova prava . Sto i sto puta kroz vjekove istakli bi je pod nos nemalim ponosom bahatim velikašima i lakomim crkovnjacima. Sam je sebi Zagrepčanin birao suca i druge glavare. Zaludu ga je ročio pred svoju stolicu župan, zaludu i ban. Komu je stajao dom na brdu Griču, komu je ime bio upisao zagrebački notar u veliku građansku knjigu, taj nije stao van pred žezlo varoškoga suca ili pred pravdu same kraljevske svjetlosti, jer je Zagrepčanin bio kraljevski čovjek. Daće davao je malo, sam je sebi krojio zakon, sam mjerio mjeru i vaga. Trgovcu strancu bilo je plaćati na zagrebačkom trgu debelu »postavu« - tako zvaše se gradska daća - a Zagrepčanin prolazio je svojom robom slobodan po cijeloj kraljevini , a nije trebalo nego pokazati pečat sa tri tornja i duboko poklonili bi se svi mitničari. Zagrepčanin nije poznavao popa van župnika Sv. Marka i njegova kapelana, a tomu župniku bilo je oštro zabranjeno plaćati biskupu »cathedraticum« ili crkvenu daću . Kaptolski pop nije smio pod živu glavu prekročiti gradske međe u svečanom ruhu i jednom malda ne svrgoše građani suca, što je dao da pjevaju biskupski klerici u crkvi Sv. Marka. Građani »plemenitoga varoša«, premda ponositi i glaviti, ne bijahu bogzna kakvi mudrijaši i cifraši, već priprosti krojači, čizmari, kovači, mesari i više toga - sve zdrava i prava cehovska korenika. Pismene ljude među njima mogao si lako izbrojiti na prste, i često se desilo da sâm varoški sudac - budući bravar ili kovač - nije umio potpisati čestitoga imena. Na sreću se za onda manje pisalo, a kad je trebalo pisma, umio je varoški notar cifrati na debeloj žutoj hartiji ogromne protestacije proti svoj mogućoj gospodi, pače proti samomu kralju. Tužba i jadikovanja naslušala se kraljevska svjetlost od plemenitih građana do sita, da su bokci i kukavci, da su spali na zadnje grane, i više te litanije. Ali pravo reći nisu bili golotinja i sirotinja, pače prava gospoština. Sve te pjesme jadikovice šibale su ono staro: »Kucaj i otvorit će ti se!«, pa što više, to bolje. Gradsko zemljište bijaše veliko, plodno, što vinom, što sijenom, što šumom, a i van gradskoga zemljišta spadahu Gračani, Zapruđe, Hrašće i Petrovina pod zagrebačko vladanje. Obilja dosta, građana malo, a troška reć bi nikakva. Nisu dakako svi varoški miši jednako glodali tu omašnu slaninu, jer su - nota bene - varoška gospoda račun pravila, a gradska nam kronika ne spominje da je koji senator, kraj godišnje plaće od dvadeset talira i dva para općinskih čizama , pogibao od gladi ili bos hodio po gradu. Nu gradska gospoda, valja reći, bijahu ljudi veoma točni. Gradski bi sudac točno zabilježio koliko da je potrošio govedine, kruha i vina, kad je koga kanonika izaslanika ili drugoga gospodina počastio bio na gradski trošak . Tih je večera kroz godinu znalo biti i previše; na sreću po općinsku kesu, nije valjana gozba stajala za onda više od šezdeset dinara. Isto tako je sudac na dlaku zapisao što da je stajala nova peć za stan gospodina bana ili kozlić što su ga Zagrepčani običavali prikazati velikoj gospodi u znak počitanja ; i to je zapisano do kaplje, koliko su polića vina dobili časni oci Dominikanci iz varoške pivnice kad su pratili bili na malo Tijelovo gradsku procesiju . Ponajgrdniju ranu zadavali varoškoj kesi poslanici koji su išli na hrvatski ili požunski sabor . Koliko se u to ime 71
72
73
74
75
76
77
78
79
80
81
82
83
84
85