Hrvati u grčkom zarobljeništvu

Marinko JURIČIĆ (iz Zagreba)

Hrvati su ovih dana doživjeli veliki šok i razočarenje. Shvatili su da su im lagali oni koji su ih godinama uvjeravali kako je Europska unija pravi raj na zemlji, poseban dio svijeta koji krase apsolutna sloboda, demokracija i vladavina prava. Oči im je otvorila Grčka, tj. sudbina hrvatskih navijača koji su nakon nereda uoči nogometne utakmice završili u grčkim zatvorim.

U neredima je život izgubio jedan grčki navijač i preko toga se, naravno, ne može olako prijeći. No isto tako se za smrt jednoga čovjeka ne može optužiti 96 ljudi, niti se tih 96 ljudi može proglasiti zločinačkom organizacijom formiranom s ciljem izvršenja tog ubojstva. Pogotovo kad se zna da je nesretni grčki navijač preminuo od naglog gubitka krvi nakon što je u uličnom okršaju zadobio posjekotinu na podlaktici.

„Ti ljudi su zarobljeni kao da je rat”, ustvrdio je hrvatskim predsjednik Zoran Milanović. Obrazlažući taj svoj stav rekao je: „Tretiraju se kao zarobljena postrojba. Imaš pet dana da iz jedne grupe ljudi izdvojiš kukolj, a ti ih sve strpaš u pritvor i još ih razbacaš po cijeloj Grčkoj tako da ih prebiju i siluju. Sjajno – to je EU. Da su petorica ili desetorica od njih stotinu u okorjelom pritvoru, rekao bih - OK. Ali, ovo s vladavinom prava veze nema.”

Upozorio je kako se hrvatske navijače i građane "u Grčkoj tretira kao korov" te dodao: „To nema veze s demokracijom, s poštivanjem ljudskih prava. Ako je to EU, danas bolje da je nema.”

Osim što ne ulažu osobit napor razdvojiti žito od kukolja, Grci su, tvrdeći da tako moraju postupiti jer je riječ o zločinačkoj organizaciji, od-

Kad je država Grčka 2015. bankrotirala, svima je bilo jasno da s tom zemljom nešto nije kako valja, ali to smo zaboravili, pa smo se sada šokirali postupanjem grčkog pravosuđa prema uhićenim Hrvatima lučili pritvorene Hrvate razmjestiti u 16 zatvora širom zemlje, izlažući ih tako opasnosti da budu maltretirani od strane drugih zatvorenika. Na to upozoravaju čak i pojedini grčki mediji, ističući da u zatvorima ima dosta Srba, što bi moglo biti opasno a pritvorne Hrvate. Marijo Medak, odvjetnik obitelji pritvorenih Hrvata upozorava na „izvješće Odbora za mučenje Vijeća Europe iz 2022. godine iz kojeg proizlazi da su u grčkim zatvorima strašni uvjeti, da su loši higijenski uvjeti, da je razina sigurnosti jako niska, da su zatvori prenapučeni i da vlada korupcija”.

Grčka je stara članica Europske unije, u punopravnom članstvu je od 1981., pa je logično pretpostaviti da je riječ o zemlji razvijene demokracije i vladavine prava. Hrvati posebno imaju razloga u to vjerovati, budući da je Hrvatska godinama tapkala pred vratima Europske unije, ali je nisu puštali unutra, uz obrazloženje da su nam demokratski standardi niski, a vladavina prava upitna. Svima nam se to dobro urezalo u pamćenje, pa je logično da vjerujemo kako je svaka članica EU-a po tim pitanjima daleko ispred nas.

Doduše, kad je država Grčka 2015. godine bankrotirala, što je bio najveći bankrot države u povijesti, a Grčka je u povijest upisana kao prva razvijena zemlja bez novca za vraćanje duga MMF-u, svima je postalo jasno da s tom zemljom nešto nije kako valja. Ali to smo u međuvremenu zaboravili, pa smo se sada šokirali postupanjem grčkog pravosuđa prema uhićenim (ili zarobljenim?!) Hrvatima. Šokantne su i ispovijesti osoba koje su imale iskustva s grčkim sudovima i policijom, što dodatno pojačava strah za njihovu sudbinu.

Nadajmo se da su europske veze premijera nica. To što nekome smeta bučno slavljenje Oluje, to je pak druga stvar. No to sigurno nije prepreka pomirbi.

Andreja Plenkovića dovoljno snaže da mogu pridonijeti razrješenju ove situacije. Inače, „ne bu dobro”!

Despot

Piše: Zvonimir

Mnogi od nas sigurno imaju “Veliki rječnik stranih riječi” Bratoljuba Klaića čije je prvo izdanje izašlo davne 1951. godine i do danas je ostao kultna literatura tog tipa. U njemu imamo pojašnjeno i što znači pojam mit. Klaić piše da je to bajka, priča, izmišljotina, nevjerodostojan prikaz nekih događaja. Primjerice, imamo mit o Jasenovcu. Ali ne u smislu da se ondje nije dogodio zločin, iako ima i takvih negatora, nego prvenstveno u smislu ogromnog pretjerivanja u broju žrtava, što je proizvela Titova Jugoslavija i na čemu do danas jaše velikosrpska mitomanija. Imamo i mit o Bleiburgu, također ne u smislu negiranja nepostojanja događaja, nego zato što je dio hrvatske emigracije za vrijeme Jugoslavije također napuhao broj žrtava. Ili srpski mit o Kosovu, koji je u temeljima srpskog identiteta, a koji je iskrivio činjenice o Bitki na Kosovu polju 1389. i koji je bio glavni generator ratova koje je pokrenuo Milošević. Sjećamo li se “mošti” kneza Lazara koje su 1989. putovale Jugoslavijom?

I sad smo došli do toga da se oko Oluje ne bi trebao stvarati mit. Jer vele neki da je glori�ikacija Oluje, pa onda i mitomanstvo oko nje, prepreka za pomirbu Hrvatske i Srbije. Prvo, ne znam zašto Hrvati ne bi trebali slaviti Oluju? Za 30. godišnjicu očekujem opet vojni mimohod! Štoviše, ne vidim kako se to Oluja kreira kao mit. Nisam još ni od koga ozbiljnog čuo da o Oluji govori i piše nešto što ne stoji, što se nije dogodilo, što nije povijesna činje-

Jer neki Hrvati nikako da shvate ili ne žele shvatiti da podilaženje i truli kompromisi neće promijeniti ni srpsku politiku ni omogućiti pomirbu. Ona će doći čim se taj narod kolektivno osvijesti i suoči sa svojom prošlošću. Kako su se Francuzi i Nijemci pomirili nakon Drugog svjetskog rata? Tako što je Njemačka denaci�icirana, tako što su Nijemci suočeni s vlastitom prošlosti, tako što su mnogi najodgovorniji zločinci kažnjeni, tako što se u školama uči o onome što se događalo, Njemačka je plaćala odštetu... I nikad nitko nije osporio Francuskoj da ne smije previše na sva zvona slaviti pobjedu nad nacizmom, kao ni Englezima, ili Amerikancima, ili Rusima. Zamislite da sad netko kaže domaćim antifašistima da nije prikladno obilježavati Dan antifašističke borbe. Sa Srbijom je ključ- no rješavati probleme i na njima inzistirati, posebno kad je u pitanju njezin pregovarački proces s EU. Srbi u Hrvatskoj imaju sva prava, Hrvati u Srbiji još nemaju. Srbija ne surađuje oko pronalaženja nestalih, ne surađuje oko procesuiranja vlastitih ratnih zločinaca i ne poštuje haaške presude. Štoviše, u Srbiji su osuđeni ratni zločinci rado viđeni gosti u TV emisijama i u političkim strankama pa tako i u vladajućoj. Srbija je imala pokušaj isprike prema Hrvatskoj za mandata Borisa Tadića. No to je bila njegova osobna gesta, a ne većinska atmosfera u Srbiji. Da je tome tako, dokaz su oni koji su nakon njega došli na vlast i tamošnji mediji.

Znači, sa Srbijom nema formalne pomirbe dok ne prođe katarzu kao nekad Njemačka. Druga je stvar ekonomska suradnja i kakav-takav dijalog. No Srbija će i dalje ostati remetilački čimbenik u susjedstvu, kakva je bila i ranije. Srbija nikad neće priznati Koso-

Nacrtom zakona o hrvatskom jeziku koji je Vlada pustila u javno savjetovanje u utorak 1. kolovoza Hrvatska je napokon i zakonski krenula na put učvršćenja stupa svojega identiteta – hrvatskoga jezika. Do početka rujna trajat će javno savjetovanje i još ima vremena za vrjednovanje zakonskoga prijedloga. Čini se, međutim, opravdano tražiti razloge zašto su se tek danas, više od tri desetljeća nakon hrvatskoga osamostaljenja i neovisnosti, napokon stekli uvjeti da se uz snažnu inicijativu Matice hrvatske i pridruženih joj podupiratelja hrvatski jezik zaštiti posebnim zakonom.

Razlozi za to mogli bi se tražiti u unutarnjim i vanjskim okolnostima koji su umnogome (bili) i političke naravi.

Hrvatski je jezik kroz protekla stoljeća jamčio opstojnost identiteta hrvatskoga naroda, a to se posebno manifestiralo u 20. stoljeću kada ga se ponajviše političkim alatima željelo pokoriti – baš kao i hrvatski identitet. Uz nebrojene napade na jezik kao simbol hrvatske državnosti i opstojnosti, on je opstajao i kada ga se željelo stapati u leguru nepostojećega jugoslavenskoga jezika, zatim tobožnjega srpskohrvatskoga vo niti se odreći Rusije. Beograd će stalno lavirati između Bruxellesa i Moskve, Zapada i Istoka i na toj će poziciji iskorištavati i jedne i druge. A usput će destabilizirati Crnu Goru i, najvažnije, čvrsto držati Republiku Srpsku. Mala velika Srbija na djelu! (Večernji list)

Kako su se Francuzi i Nijemci pomirili nakon Drugog svjetskog rata? Tako što je Njemačka denaci�icirana, tako što su Nijemci suočeni s vlastitom prošlosti...

Jezik čuva opstojnost identiteta

jezika pa blaže inačice hrvatsko-srpskoga… Čuvalo ga se čak i pod cijenu političkih i sudskih progona kakav je, među ostalima, doživjela i novinarka Glasa Koncila Smiljana Rendić nakon svojega članka 1971. Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod”.

Ostatci staroga političkoga režima bili su toliko snažni da je i nakon 1990. hrvatski jezik u dijelu javnosti bio predmet sprdnje, pogotovo među tzv. jugonostalgičarima u kulturi i medijima koji su nacionalizmom proglašavali sve što je išlo prema učvršćenju njegova karaktera, pa čak i kad je bila riječ o tome hoće li se pisati i govoriti sport ili šport.

Iako su se politikom nezamjeranja tim krugovima vodile u većoj ili manjoj mjeri sve dosadašnje vlade (pojedine slične elemente neki bi mogli pronaći i u novom prijedlogu zakona), hrvatski jezik pokazao je žestoku žilavost u želji da preživi, baš kao i narod.

Možda je baš to što ga se nije odmah zakonski zaštitilo najsnažniji pokazatelj da ne daje politika jeziku legitimitet, nego upravo jezik čuva opstojnost državnoga identiteta čak i onda kada ga politike ruše. Drugim riječima, hrvatski je jezik uspješno prošao sve društvene i političke ispite kroz

Hrvatski je jezik kroz protekla stoljeća jamčio opstojnost identiteta hrvatskoga naroda, a to se posebno manifestiralo u 20. stoljeću kada ga se ponajviše političkim alatima željelo pokoriti povijest i nema ni jednoga razloga da ga se zakonski ne zaštiti.

Još nešto govori o potrebi da se napokon donese zakon koji bi zaštitio te među hrvatskim narodom u domovini i inozemstvu promicao hrvatski jezik. Naime, postoje snažne indicije (pridonosi im i ratno stanje u svijetu) da se u svijetu dugogodišnja vladavina ideologije globalizma ispuhala i dobrano izritala na štetu mnogih naroda i ekonomija te su i ekonomije i društva shvatili da ne mogu opstati utope li svoje identitete u neki imaginarni, globalni, ili ako ga isperu do neprepoznatljivosti.

Utoliko donošenje novoga zakona o hrvatskom jeziku ima čak i proročki karakter jer očito dolazi doba kada će u prednosti na različitim područjima biti oni koji imaju snažnije identitete. Zato je možda čak i nepotrebna mjera u kojoj nacrt zakona kao da politički umiruje političke strukture Europske unije sugerirajući im da nije riječ o nekom hrvatskom nacionalizmu, nego o praktičnom rješenju kojim se olakšava upotreba hrvatskoga jezika kao jednoga od službenoga jezika Unije.

Zakon o hrvatskom jeziku treba donijeti ne samo zato što je ljubav prema jeziku izraz domoljublja i rodoljublja kao kršćanskih krjeposti, nego i zato što su današnje društvene i političke okolnosti takve da bi država bez zakona o svojem jeziku pokazala da je nedorasla sadašnjemu vremenu i vremenima koja dolaze. Svi koji bi bili protiv toga pokazali bi da su duboko i politički i kulturno i vrijednosno zaostali. (Glas Koncila)

Slavlje Velike Gospe je velika duhovna obnova svih nas

Radost ove svetkovine okuplja mnoštvo vjernika, rijeke hodočasnika u naša marijanska svetišta širom Domovine i svijeta

Nauk o Marijinu uznesenju na nebo koji slavimo 15. kolovoza proglasio je papa Pio XII., 1. studenoga 1950. godine. Tome prethodi duga tradicija, stara gotovo kao i samo kršćanstvo. Mnogi crkveni oci i sveci poput sv. Bernarda, sv. Antuna Padovanskoga i dr., kroz stoljeća su razmatrali i pisali o Marijinu uznesenju na nebo.

Uoči Velike Gospe mnogi su krenuli na hodočasnički put u marijanska svetišta. Na sebe su uzeli na tom hodu odricanje, žeđ, glad, a često i mukotrpan hod satima, težinu i napor, kako bi zadobili bogatstvo duha, kako bi se približili Mariji iz Nazareta, majci Isusa Krista, kako bi je slijedili u svetosti i povjerenju Bogu, ali i dobili zdravlje za obitelj.

Hrvatska je posuta marijanskim svetištima, crkvama i kapelicama. To je svjedočanstvo da nam je Marija

Majka Božja duhovna Zaštitnica u teškim situacijama života, na križnim putovima naše povijesti, ali i u osobnim i obiteljskim nevoljama.

U evanđelju vidimo i majku Mariju na sličnom dugom putu umora i vrućine od Nazareta do Elizabetina doma u judejskom Gorju, na putu svoje vjernosti Bogu i služenja bližnjemu. Iznenađena susretom, nadahnuta i sretna Elizabeta sa svojim čedom, na Marijin pozdrav radosno kliče: „Blagoslovljena ti među ženama i bla- goslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega?“

(Lk 2, 42-43). Prosvijetljena Duhom Svetim, Elizabeta prepoznaje Marijinu veličinu majke Sina Božjega, našega Spasitelja. Bog je velik, svjedoči Marija! On je pogledao neznatnu službenicu koja ga zahvalno veliča svojim životom, slavi dušom, duhom, tijelom, cijelim svojim bićem. Da, Marija je neznatna službenica koju prepoznaje milosni Božji pogled, ali ipak Elizabeta ne zaboravlja ni njezin udio u dostojanstvu majke Sina Božjega: „Blažena ti, blago tebi, što povjerova riječi Božjoj“ (usp. Lk 2, 45).

Kao vjernici, duhovna smo djeca majke Marije, prve vjernice, učenice i učiteljice naše vjere. Ovim slavljem majka Marija uvodi nas u otajstvo vjere, u ljepotu i bogatstvo života u vjeri. Svjedoči nam da je vjera prije svega milosni dar Božje ljubavi, ali isto tako, vjera traži našu otvorenost i povjerljivo prihvaćanje milosnog Božjeg dara. Govori nam da je Božja ljubav prema nama tako stalna i toliko jaka da s pravom možemo u Božju ljubav – Isusa Krista pouzdanije povjerovati, nego u sva naša ljudska provjerena znanja i sigurnosti. (…) „Blago tebi što povjerova“, reče Elizabeta majci Mariji. Blago vjere nosi nas kroz sve izazove i poteškoće na uzburkanom moru života. Često smo čuli druge, a i sami imamo to iskustvo: da mi nije vjere, ne znam kako bih izdržao i što bi bilo od mene. Vjera me je spasila. Koliko je vjera u našem životu važna, sam Isus nam to svjedoči. U Ivanovu evanđelju, na pitanje nekih

Tekst: vlč. Slavko

VRANJKOVIĆ (2014.)

Predvečerje Velike Gospe. Vrbici u nedogled. U nemirnim vodama utopilo se nebo. Sparina. Oživjeli nasipi djecom i odraslima. Na obzoru, kao u nebo propeta, zavjetna kapelica. Dijelom je ukopana u bunker, a s prednje strane, polukružnim zidom, grli pridošle kao majka raširenih kamenih ruku.

Neobična izgleda više liči na modernu skulpturu nego zavjetno svetište. Kao u nekom čudnom mozaiku, izmjenjuju se opeka, drveni kvadrati, stakleni ulomci s vitraja, kamene ploče i crijep. Danas je dan posvete. “Bože moj, na što liči!”, reče jedna žena. “Neobična je, ali velika u svojoj ljepoti”, doda druga.” To je bio Markov zavjet i održao ga je”, reče baka i prekrsti se. “Građena je od materijala iz svih Gospinih svetišta u Hrvatskoj.”