Priča o grupi „šetača“ koja se popela na Dinaru 20. rujna 2009. Grupa šetača Nešto o grupi
Dogovor o Dinari
Ima jedna grupa „šetača“, koja se formirala iz susreta na pješačenjima preko Kamenara i Piska. Grupa je nastala ustvari kada je pratila svaku dionicu izgradnje autoceste, tako da je obišla svaki kilometar od Pirovca do Dabra, pratila radove na svakom usjeku, nadvožnjaku, podvožnjaku i mostu. Pratili smo radove na Orlovači, Podima i Orlicama. Uobičajene šetnje su do sv. Mihovila, Burnjaka, Alata (tu je negdje i mini-bar „Škrapa“), ali i po široj okolica Grada i Županije. Prva penjanja bili su po Trtru (Debeljak, Orlovača, Krtolin), Orlicama, Jelinjaku. Zatim su „apetiti“ rasli: Boraja, Labinštica, Promina. Naravno, došla je na red i priča o Dinari: „Nije to za nas“. „Valjalo bi pokušati“. „A tko će nas voditi“. I tome slično. Potrajala je ta priča par godina… Grupu ću predstaviti ne spominjući imena. Tu su: Krupni (pokretač grupe, što bi se naški reklo „spiritus movens“), Uporni, Dugi i Najstariji.
Početkom rujna na jednom od nedjeljnih đirova Krupni kaže: Dečki, ja sam s Čovjekom iz „Sv. Mihovila“ dogovorio. Ide se uskoro kada vrućine popuste i prognoze budu povoljne. Ovog puta je sigurno i budite spremni. U petak 18.09. zove me Uporni i kaže: Sutra u 11 Krupni i ja idemo u đir. Dođi, jer će se trebati konačno dogovoriti. Tako je i bilo. Krećemo prema sv. Mihovilu. Krupni zove Čovjeka i procjena je da je prognoza povoljna i „pada odluka“ da se ide. Sastanak je ujutro u 7 sati kod Specijalne škole na Šubićevcu. Lete pitanja: kako se obući, što ponijeti. Čovjek (kojega bismo mogli nazvati i Strpljivi) savjetuje: dobra obuća, duge hlače, odjeća za presvlačenje, nešto za kišu, oko 1,5 litru vode, a za marendu što tko ponese. Navečer, kada sam napunio ruksak, razočaranje. Pa to je teško 8-10 kg. A kada sam ja toliko uprtio na leđa?! Nikad. I to još za penjanje na planinu. Nisam li precijenio svoje mogućnosti. Utješio sam se da ćemo se prevesti do Doma i za uspon do vrha ponijeti samo piće i dio od toga u ruksaku. Osjećao sam se kao „prvašić“. Do iza ponoći sam po tko zna koji put na Googlu gledao rutu od Guga do Brezovca i Sinjala. Izlistao sam to da pokažem i ostalima.
Polazak Ustajem se prije 6 sati, iako je sinoć sve spakirano: piće, iće, vjetrovka, kabanica, lumbrelica, majice, aparat… U 6,45 stižem u Rokiće, odakle će grupa zajedno
27