GODINA 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice
ZBORNIK RADOVA
S MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA održanog u Zagrebu 4. i 5. prosinca 2008.
Uredio Zlatko MATIJEVIĆ
Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2010.
Godina 1918.
4
Godina 1918.
SADRŽAJ ORGANIZACIJA, SVRHA I PROGRAM RADA MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA GODINA 1918. – PRETHODNICE, ZBIVANJA, POSLJEDICE ........................................................................................................... 7 UMJESTO PREDGOVORA Ljubomir ANTIĆ GODINA 1918. I HRVATSKA DRŽAVA ............................................................. 17 RASPRAVE Ivan BULIĆ SAVEZ HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE I BANA IVANA SKERLECZA U UPRAVLJANJU HRVATSKOM U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA – ZNAČAJ I POSLJEDICE.......................................................................... 23 Vijoleta HERMAN KAURIĆ OZRAČJE DOBROTVORNIH PRIREDBI ODRŽANIH U ZAGREBU TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOG RATA............................................................ 49 Jure KRIŠTO SLUŠANJE DOBROGA ILI ZLOG ANĐELA: SVIBANJSKA DEKLARACIJA 1917. I PROPAST SREDNJOEUROPSKE MONARHIJE..... 73 Josip VRANDEČIĆ BRAČ U PRVOME SVJETSKOM RATU: PREMA AGRARNOM RASPLETU ............................................................................................................... 89 Zlatko MATIJEVIĆ GUSKE U MAGLI. Djelovanje članova Središnjega odbora Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu (listopad 1918.–siječanj 1919.)........ 105 Stjepan MATKOVIĆ ISTRAŽIVAČKE DOPUNE O POBUNI 5. PROSINCA 1918. GODINE ....... 129
5
Godina 1918.
Zdravka JELASKA MARIJAN ZEMALJSKA VLADA ZA DALMACIJU (2. studenoga 1918.–20. siječnja 1919.)........................................................................................ 155 Mira KOLAR PRIVREDNI I SOCIJALNI RAZLOZI PROPASTI DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA........................................................................... 171 Husnija KAMBEROVIĆ BOŠNJACI I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DRŽAVE 1918. GODINE ..... 195 Ivica LUČIĆ BOSNA I HERCEGOVINA U KRALJEVSTVU SRBA, HRVATA I SLOVENACA, S POSEBNIM OSVRTOM NA STANJE U HERCEGOVINI (1918.–1921.).............................................................................. 207 Andrej RAHTEN POLITIKA ZAPADNIH VELESILA PREMA JUŽNIM SLAVENIMA 1918. i 1919. GODINE ............................................................................................ 247 Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE PRILAGODBA OSJEČKIH GOSPODARSKIH KRUGOVA NA NOVONASTALE (NE)PRILIKE (Osvrt na dva desetljeća nakon 1918.).......... 257 Filip HAMERŠAK PRVI SVJETSKI RAT I HRVATSKA AUTOBIOGRAFSKA KNJIŽEVNOST (Stanje, naznake i mogućnosti istraživanja) ................................. 269 Ivica ZVONAR RUŠENJE AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE (1914.–1918.) Svjedočanstvo dr. Mate Drinkovića....................................................................... 299 Tihomir CIPEK IMPERIJALNI IMAGINARIJ 1918.–2008. Velikosrpstvo Radikalne stranke ............................................................................. 319 KAZALO OSOBNIH IMENA .............................................................................. 329 NAPOMENA UREDNIŠTVA............................................................................... 343
6
Godina 1918.
ORGANIZACIJA, SVRHA I PROGRAM RADA MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA GODINA 1918. – PRETHODNICE, ZBIVANJA, POSLJEDICE
7
Godina 1918.
HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST
Međunarodni znanstveni skup GODINA 1918. PRETHODNICE, ZBIVANJA, POSLJEDICE
Organizacijski odbor: Husnija Kamberović, Arijana Kolak Bošnjak, Jure Krišto, Srećko Lipovčan, Zlatko Matijević, Stjepan Matković (predsjednik), Andrej Rahten Izvršni odbor: Arijana Kolak Bošnjak (tajnica), Jure Krišto (član), Zlatko Matijević (predsjednik)
Zahvaljujemo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske na novčanoj potpori.
8
Godina 1918.
Zagreb, 4.–5. prosinca 2008. Zlatna dvorana Hrvatskoga instituta za povijest
Godina 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice
Godina 1918. i završetak Prvoga svjetskog rata predstavljaju prijelomnicu kako za europsku (i svjetsku), tako i za hrvatsku povijest. Veliki materijalni i ljudski gubitci te nestanak multinacionalne, multireligijske i multikulturalne Austro-Ugarske Monarhije s političkoga zemljovida Europe označili su kritični trenutak u povijesti naroda nastanjenih na njezinu jugu. Hrvati, Slovenci, Srbi i Bošnjaci, dotadašnji podanici crno-žute Monarhije, u kolopletu društvenih i političkih silnica napuštaju srednjoeuropski kulturni i civilizacijski krug i ulaze u balkanski geopolitički prostor, odnosno novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina Jugoslavija). Devedeseta obljetnica završetka Prvoga svjetskog rata prigodan je trenutak za promišljanje povijesti prvih desetljeća XX. st., i to napose s obzirom na činjenicu da aktualna hrvatska intelektualnopolitička elita priprema Republiku Hrvatsku za ulazak u Europsku Uniju. Moglo bi se reći da se radi o svojevrsnom hrvatskom povratku u prirodno geopolitičko okruženje nakon desetljeća iluzija, lutanja i bolnih otrežnjenja. Držimo da je ovaj znanstveni skup primjereno mjesto za sagledavanje novije povijesti Hrvatske i njezina neposrednoga okruženja (Republika Slovenija, Bosna i Hercegovina) u ozračju promijenjene znanstvene paradigme oslobođene ideoloških stereotipa.
9
Godina 1918.
10
Godina 1918.
PROGRAM RADA ZNANSTVENOGA SKUPA Četvrtak 4. prosinca 2008. SVEČANO OTVARANJE SKUPA 930 – 945 Pozdravni govor dr. sc. Stjepana Matkovića, ravnatelja Hrvatskoga instituta za povijest RASPORED IZLAGANJA 945 – 1100 PRVA SJEDNICA Predsjedaju: Zlatko Matijević i Zlata Živaković-Kerže Ljubomir Antić, 1918. I HRVATSKA DRŽAVA Srećko Lipovčan, UPOZORENJA KOJA U HRVATSKOJ NITKO NIJE HTIO ČUTI. PILAROV SPIS Svjetski rat i Hrvati (1915./1917.) Ivan Bulić, SAVEZ HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE I BANA IVANA SKERLECZA U UPRAVLJANJU HRVATSKOM U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA – ZNAČAJ I POSLJEDICE Husnija Kamberović, BOŠNJACI I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DRŽAVE 1918. GODINE Jure Krišto, DOPRINOS CRKVENIH KRUGOVA U STVARANJU DRŽAVE SRBA, HRVATA I SLOVENACA (1918.) 1100 – 1115 PREDAH 1115 – 1245 NASTAVAK IZLAGANJA Predsjedaju: Andrej Rahten i Jure Krišto Vijoleta Herman Kaurić, OZRAČJE ZAGREBAČKIH DOBROTVORNIH PRIREDBI ODRŽANIH TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOG RATA 11
Godina 1918.
Zlatko Matijević, GUSKE U MAGLI. DJELOVANJE ČLANOVA SREDIŠNJEGA ODBORA NARODNOGA VIJEĆA SLOVENACA, HRVATA I SRBA U ZAGREBU (listopad 1918. – siječanj 1919.) Hrvoje Čapo, RASPORED I DJELOVANJE VOJSKE KRALJEVINE SRBIJE NA PODRUČJU HRVATSKE (studeni 1918.) Zdravka Jelaska Marijan, ZEMALJSKA VLADA ZA DALMACIJU (2. studenoga 1918.–20. siječnja 1919.) Ivica Lučić, BOSNA I HERCEGOVINA U RAZDOBLJU BEZUSTAVNOSTI KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA (1918.–1921.) 1245 – 1400 DOMJENAK 1400 – 1600 DRUGA SJEDNICA Predsjedaju: Ljubo Antić i Vijoleta Herman Kaurić Mira Kolar, PRIVREDNI I SOCIJALNI RAZLOZI PROPASTI DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA Andrej Rahten, POLITIKA ZAPADNIH VELESILA PREMA JUŽNIM SLAVENIMA (1918. i 1919.) Igor Despot, „VELEIZDAJNICI“ AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE NAKON ULASKA U KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA Aleksander Jakir, POGLEDI NA 1918. GODINU U MEĐURATNOM RAZDOBLJU U DALMACIJI Filip Hameršak, PRVI SVJETSKI RAT U HRVATSKOJ AUTOBIOGRAFSKOJ LITERATURI Josip Vrandečić, RATNI DNEVNIK IVA VOJNOVIĆA 1600 – 1700 RASPRAVA
12
Godina 1918.
Petak 5. prosinca 2008. 1000 – 1200 TREĆA SJEDNICA Predsjedaju: Josip Vrandečić i Hrvoje Čapo Ivica Zvonar, RUŠENJE AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE (1914.–1918.): SVJEDOČANSTVO DR. MATE DRINKOVIĆA
Margareta Matijević, ŽUPNIK SV. MARKA I 1918. – POLITIČKO I CRKVENO DJELOVANJE SVETOZARA RITTIGA U DOGAĐAJIMA 1918. GODINE
Marko Trogrlić, JURAJ BIANKINI I „UJEDINJENJE“ 1918. GODINE
Ivica Vučak, DR. MILAN KOVAČEVIĆ I POLITIČKI SUKOB U ZBORU LIJEČNIKA KRALJEVINA HRVATSKE I SLAVONIJE (1918.)
Zlata Živaković-Kerže, PRILAGODBA OSJEČKIH GOSPODARSKIH KRUGOVA NA NOVONASTALE PRILIKE NAKON ZAVRŠETKA PRVOGA SVJETSKOG RATA (Osvrt na prva dva desetljeća)
Tihomir Cipek, IMPERIJALNI IMAGINARIJ 1918.–2008. GODINE (Velikosrpstvo Radikalne stranke) 1200 – 1230 RASPRAVA DOMJENAK
13
Godina 1918.
14
Godina 1918.
UMJESTO PREDGOVORA
15
Godina 1918.
16
Godina 1918.
Godina 1918. i hrvatska država Negdje u vrijeme kada se raspravljalo o potrebi organiziranja ovoga skupa, u jednim dnevnim novinama, u članku u kojem se davala hrvatska bilanca u XX. stoljeću, pročitao sam pitanja: „Komu je i zašto trebalo ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom?“ te „Zašto već onda Hrvati nisu inzistirali na svojoj državi…?“ No to su za autora tek retorička pitanja. Na temelju „činjenica“ da se „Radić i njegova stranka s takvim razvojem događaja nisu slagali“ (tu se obvezno spominju guske i magla), a „Pravaši su se slagali još i manje“, autor, inače akademski građanin, zaključuje da novostvorenu državu treba „smatrati protupravnom okupacijom, a potpisnike veleizdajnicima“. Izlaganje započinjem ovom zgodom stoga što navedena pitanja i ocjene predstavljaju presjek mišljenja velikog dijela hrvatske javnosti o tim sudbonosnim zbivanjima. Priča o takvoj 1918. kod Hrvata gotovo se istrgla povijesnosti i ušla u mit o nama kao narodu koji, kad mu se ukaže prilika da bude neovisan, uvijek, pod utjecajem svoje pokvarene/veleizdajničke političke klase traži novoga gospodara. Što je pridonijelo takvim stajalištima kad znamo da činjenice koje je utvrdila historiografija govore drugačije? Odgovor je jednostavan: narodu koji je iskusio život u obje Jugoslavije trebala je priča koja mu na prihvatljiv način objašnjava izvorište teškog stanja. To je dio tipičnog preddržavnog govora u funkciji političke mobilizacije nacije potrebne za izlazak iz tog stanja. Danas kad imamo državu, historiografija više ne bi trebala samo slagati činjenice, nego i dati eksplicitan odgovor koji glasi: Hrvati 1918. nisu imali dostatno moći za formiranje vlastite neovisne države te su s tim u svezi oblikovali svoje ponašanje. Nadam se da se to može reći bez straha da budete etiketirani kao osoba s „patriotskim deficitom“. Moć je temeljni čimbenik politike, pa i života uopće. Ona se proteže do granice neke druge moći, kada dolazi ili do sraza i poraza jedne i prevlasti druge moći ili do uspostavljanja ravnoteže moći. Godine 1918. između hrvatske moći i drugih moći zainteresiranih za ovaj prostor jednostavno nije bilo mjesta za hrvatsku državu. Slabljenje hrvatske moći počelo je davno prije 1918. godine. Ključni događaj s tim u svezi, koji bitno određuje hrvatsku moć na kraju rata, zbio se 1905. s politikom „novog kursa“, što je tek eufemizam za kapitulaciju hrvatske politike pred srpskom politikom u Hrvatskoj. Ne mogavši se više odupirati na dvije fronte, hrvatska politička klasa povlači se na „rezervni položaj“, odnosno 17
Godina 1918.
do granica tadašnje hrvatske moći. Priznanjem Srba kao „naroda“ u smislu nacije, a ne kao etničke zajednice odnosno manjine u Hrvatskoj, Hrvatska je otada podijeljena nacija, nacija podijeljenog suvereniteta. Tada su – slikovito rečeno – Srbi ušli u (nepisani) hrvatski ustav i, posve logično, na svaki način htjeli u njemu ostati. Formalni izraz tog stanja jest Hrvatsko-srpska koalicija koja, kao vladajuća stranka u Hrvatskoj, igra presudnu ulogu u dramatičnoj jeseni 1918. godine. Svijest o moći/nemoći prožima cjelokupni život, kako pojedinca tako i zajednica. Moć/nemoć proizvodi stanja njihove svijesti kako prema sebi, tako i prema drugome. Stanje hrvatske moći/nemoći u odnosu na druge igrače na ovome prostoru (Germane i njihov Drang nach Osten te Talijane s pretenzijama na istočnu obalu Jadrana) stvara panična stanja. U toj situaciji traži se pojačanje koeficijenta sigurnosti (M. Krleža), a on se nalazi u povezivanju na slavenskome jugu: hrvatska moć nastoji se uvećati moću drugih južnih Slavena. (Danas bismo rekli da se vjeruje u sinergijski učinak.) Na tome nastaje jugoslavenstvo kao dominantna nacionalna ideologija kod Hrvata, koja se snažno manifestira upravo pred kraj rata, što moramo imati pred očima dok pratimo zbivanja u jesen 1918. godine. U tom je trenutku hrvatska moć takva da nijedna relevantna politička stranka, pa ni pojedinac, ne razmišlja o neovisnoj hrvatskoj državi, a ako se takva misao i pojavi, vjerujem da se od sebe tjera s obzirom na njezinu neostvarivost u tom vremenu. (Ivo Pilar je iznimka koja potvrđuje pravilo.) Predratni su strahovi u ratu samo produbljeni. U slučaju pobjede Austrije, od nje se nije moglo očekivati ništa dobro. Samo jedan primjer koji može služiti kao obrazac njezina ponašanja: dok Hrvati krvare na talijanskoj fronti, car i kralj Karlo, koji nam je navodno bio sklon, pregovarajući preko Siksta Burbonskog 1917. s Antantom o separatnom miru, ovome doslovce piše: „Što se tiče Srbije, bit će uspostavljena u svom suverenitetu, i, u znak naše dobre volje, spremni smo da joj osiguramo pravedan i prirodan izlaz na Jadransko more, kao i opsežne ekonomske koncesije.“ O djelovanju Londonskoga ugovora na stanje svijesti i političko ponašanje u Hrvatskoj u vrijeme Prvoga svjetskog rata, na ovome skupu jedva da je potrebno nešto reći. Ta nisu Dalmatinci (Trumbić, Supilo, Drinković, Tresić Pavićić, Meštrović, Smodlaka…) predvodili jugoslavensku koncepciju zato što su Hrvati u Dalmaciji „meki etnos“, nego upravo stoga da Dalmacija ne bude izgubljena za hrvatstvo. Treba li uopće isticati da bi u slučaju pobjede Antante položaj Srba u Hrvatskoj bio dodatno ojačan i da bi oni učinili sve da se priključe Srbiji? O tome je u jesen 1917. u Londonu neuvijeno govorio N. Pašić. U vrijeme sklapanja mira Hrvatska jednostavno nije imala ni fizičke niti diplomatske snage da spriječi takav razvoj. Ona je bila dio poražene strane u ratu na kojoj se provodio revanš. (Zbog iracionalnog revanša nad poraženima u Prvome svjetskome ratu, Guglielmo Ferrero govori o „tragediji mira“.) Hr18
Godina 1918.
vatska bi za pobjednike bila tek kompenzacijsko područje s kojim bi namirivali svoje interese pri preustroju ovoga dijela Europe. Stoga je imperativ hrvatske politike u vrijeme potpisivanja primirja i kasnijih mirovnih sporazuma bio da se Hrvatska nađe na strani pobjednika. S toga motrišta posve je prirodno što Jugoslavenski odbor predvode pravaši (Trumbić, Supilo), a nacionalnu koncentraciju u Zagrebu, s ciljem južnoslavenskoga ujedinjenja, pravaši-starčevićanci (M. Starčević, A. Pavelić st.). I Stranka prava („čista“, frankovci) pred kraj rata prihvaća politiku kao umijeće mogućeg. Dana 27. listopada 1918. ona podnosi molbu za prijam u Narodno vijeće, no unatoč potpori S. Radića, odbijena je većinom glasova. Da su pravaši mislili ozbiljno potvrđuje njihovo glasovanje 29. listopada za razrješavanje državnopravnih sveza s Ugarskom te izjava da će njihov saborski klub predložiti svom Vijeću da se Stranka prava raziđe, jer novo doba traži nove programe i nove stranačke tvorevine. Unatoč često navođenom Radićevu pozivu u Središnjem odboru Narodnoga vijeća da se ne ide u Beograd „kao guske u maglu“, ni on nije bio protiv ulaska u novu državnu zajednicu. Naglasak u njegovu pozivu nije na tome da se ne ide u Beograd, nego da se ne ide onako kako se odlazilo – bez jamstva da će se u novoj državi sačuvati hrvatska individualnost. Radić se u to vrijeme ne libi jugoslavenskoga imena pa tako na povijesnoj saborskoj sjednici 29. listopada podnosi prijedlog „da se svaki izvoz [životnih namirnica] izvan našeg jugoslavenskog narodnoga i državnoga područja bezuvjetno spriječi.“ Jugoslavenstvo kao nacionalnu ideologiju od početka stoljeća prihvatila je i Katolička crkva u Hrvatskoj. Na inicijativu zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera već 27. studenoga 1918. započela je s radom kasnija Biskupska konferencija Jugoslavije. Poznato je također da je tajnu vezu između Jugoslavenskoga odbora u Londonu i pristaša nacionalne koncentracije u Zagrebu u vrijeme rata održavao svećenik Fran Barac, rektor Zagrebačkoga sveučilišta, inače starčevićanac. Kada se poslože sve povijesne činjenice iz moderne hrvatske povijesti, proizlazi da je Jugoslavija bila točka kroz koju je Hrvatska jednostavno morala proći. Ona se kao opcija nametala po logici odnosa moći, koji je u jesen 1918. takav da se više nije mogla izbjeći. Hrvati tada jednostavno nisu mogli ići izravno prema cilju te su izabrali Jugoslaviju kao izlaz u nuždi. Kako to nije jednostavno prihvatiti, politička klasa Jugoslaviju racionalizira1 kao hrvatsku državu. Čime se nego samoobmanom može objasniti činjenica da se Hrvati u studenome 1918. subjektivno osjećaju kao pobjednici u ratu u kojem su uspješno ratovali na poraženoj strani. No Hrvati se pritom ne identificiraju sa Srbijom, nego se samoobmanjuju da su i Srbi Jugoslaveni odnosno da se i Srbija utapa 1 Racionalizacija je obrambeni mehanizam, jedna od tehnika samoobmane, u kojem se neprihvatljiva ponašanja ili osjećanja pokušavaju opravdavati kroz naoko racionalno ili logično objašnjenje i tako se izbjegava njihovo istinsko značenje.
19
Godina 1918.
u Jugoslaviju. To dobro ilustrira zgoda s Josipom Smodlakom. Nakon njegova poznatog sugestivnog govora na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, koji je, kako je zabilježeno, „mnoge ganuo do suza“, obratio mu se „suznih očiju“ starčevićanac Dragutin pl. Hrvoj s blagim prijekorom: „Što si, doktore, učinio? Uništio si 800-godišnju Hrvatsku“, na što mu je Smodlaka odgovorio: „Nisam uništio samo Hrvatsku nego i Srbiju, a mjesto njih imamo veliku Jugoslaviju.“ Zaključujem: Ići izravno prema cilju, neovisno o okolnostima, svojstvo je naivnih ili neodgovornih. Nasuprot tome, izabrati – u jednom trenutku – čak i vlastitu negaciju kao sredstvo za konačnu afirmaciju, mogu samo duhom jaki, veliki narodi. I upravo zato što smo takvi, bilanca hrvatske moderne povijesti naglašeno je pozitivna. Zasluga za to ide i njezinoj političkoj klasi – ma što mnogi, još uvijek, mislili o tome. Ljubomir ANTIĆ
20