T. Markus, SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU, Zageb, HIP, 2012

Tomislav Markus

SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU. JUŽNI SLAVENI U HRVATSKOJ POLITIČKOJ MISLI 1844.–1918.

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST ZAGREB 2012.

Tomislav Markus

4

SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU

RIJEČ UREDNIKA

Znanstvena monografija Solidarnost i sukob interesa na slavenskom Jugu. Južni Slaveni u hrvatskoj političkoj misli 1844.-1918. posljednja je knjiga poštovanog kolege dr. sc. Tomislava Markusa koji nas je prerano napustio 5. rujna 2010. godine nakon kratke i teške bolesti. Rukopis je recenziran i Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta upućen je zahtjev za njegovo financiranje, ali su financijska sredstva za tiskanje odobrena nakon autorove smrti. Hrvatski institut za povijest tiskanjem knjige ispunjava svoju moralnu i profesionalnu obvezu prema svom dugogodišnjem djelatniku, iznimnom znanstveniku dr. sc. Tomislavu Markusu.

Urednički zahvati u rukopis ograničeni su na ispravljanje rijetkih nehotičnih pogrešno napisanih izraza i tipfelera, preformulaciju pojedinih nedovoljno jasnih sintagmi, dopisivanje imena osoba koje se spominju u knjizi te dopunu podataka u izvorima i literaturi.

Izbor i obradu ilustracija napravio je dr. sc. Mario Jareb, a naslovnicu je izradio dr. sc. Gordan Ravančić.

Knjigu prepuštamo stručnoj javnosti i ostalim zainteresiranim čitateljima koji će u njoj, vjerujemo, prepoznati neiscrpnu istraživačku energiju i sistematičnost, neizmjernu marljivost i erudiciju, sustavnost i lakoću izričaja – kvalitete koje su krasile znanstveni opus kolege Tomislava Markusa.

U Zagrebu, rujna 2012.

Urednici

5

Tomislav Markus

6

SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU

PREDGOVOR Knjiga je napisana u okviru projekta “Politički život u hrvatskom društvu od 1840-ih do 1940-ih godina” pod vodstvom dr. Stjepana Matkovića u Hrvatskom institutu za povijest i strukturirana je u tri osnovna dijela. Prvi je dio uvodna studija u kojoj se govori o općenitim političkim i društvenim prilikama u Trojednoj Kraljevini – Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji u XIX. stoljeću. Političke teorije, ili bilo kakve ideje, ne nastaju u vakuumu, nego su dio širih društveno-povijesnih – političkih, ekonomskih, kulturnih i drugih – procesa. To svakako vrijedi i za južnoslavensku ideju.

Unutar tog dijela detaljnije se govori o odnosu Hrvata i susjednih južnoslavenskih naroda, odnosno različitim oblicima južnoslavenske ideje u hrvatskoj političkoj misli XIX. i početka XX. stoljeća. Drugi, središnji dio sastoji se od više poglavlja koja se odnose na istaknute hrvatske političare, književnike i javne djelatnike čiji su radovi značajni za formuliranje, obranu ili kritiku južnoslavenske ideje. Takav pristup nosi sa sobom određene opasnosti, jer je uvijek pitanje koliko stavovi ovog ili onog pojedinca imaju širu društvenu važnost, a koliko su tek njegova osobna uvjerenja. No radi se o ljudima za koje se uglavnom smatra da su doista najznačajniji za proučavanje hrvatske političke misli do Prvog svjetskog rata i koje ovakva knjiga ionako ne može zaobići. To znači da smo nastojali uvrstiti osobe koje su svojim javnim djelovanjem ostavile dubok trag u hrvatskoj politici i političkoj teoriji XIX. i početka XX. stoljeća. Stoga pojedinci koji takav trag nisu ostavili – poput primjerice Imbre Ignjatijevića Tkalca, Ive Pilara i još nekih – nisu dobili posebno poglavlje, ali su njihova stajališta spomenuta na različitim mjestima. To su također ljudi koji su iza sebe ostavili brojne pisane izvore iz kojih se mogu detaljno rekonstruirati njihovi stavovi o relevantnim pitanjima. Bilo je više ljudi značajnih za hrvatsku politiku – poput Mihe Klaića, Metela Ožegovića i mnogih drugih – koji nisu detaljnije pisali, posebno ne o južnoslavenskom pitanju. Od uvrštenih pojedinaca petorica su izgradila sustav nacionalne ideologije (Franjo Rački, Eugen Kvaternik, Ante Starčević, Mihovil Pavlinović, Stjepan Radić), a petorica su ostavila detaljne izvore (Ivan Kukuljević, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Antun Radić, Frano Supilo). Svakako, moglo se uvrstiti i neke druge osobe, poput Matije Mrazovića, Josipa Miškatovića i drugih, ali to ne bi bitno mijenjalo osnovno izlaganje i osnovne zaključke knjige. U pojedinim 7

Tomislav Markus

poglavljima izneseni su i podaci o drugim osobama, grupama i ustanovama koliko su u vezi s navedenim spisateljima. Treći je dio kratka rekapitulacija i pregled osnovnih obilježja južnoslavenske ideje – tj. hrvatskog viđenja drugih južnoslavenskih naroda – u hrvatskoj političkoj misli od ilirizma do 1918. godine. Poglavlja o pojedinim osobama nejednake su veličine jer su južnoslavenskim odnosima pridavali kvantitativno (i kvalitativno) različito značenje. Starčević primjerice o tome nije mogao mnogo pisati jer je sve Južne Slavene, osim Bugara, smatrao Hrvatima. Najdetaljnije su pisali Rački, Supilo i S. Radić, pa su i poglavlja o njima najopsežnija.

Naslov knjige traži određena razjašnjenja. On implicitno podrazumijeva da u najvećem dijelu ovog razdoblja nije postojala nikakva “jugoslavenska/južnoslavenska ideja”, barem ne u smislu kako su to tumačili mnogi historičari nakon 1918., tj. kao nastojanje za dugoročnim stvaranjem samostalne jugoslavenske države. O takvoj politici može se govoriti tek u vrijeme Prvog svjetskog rata, i to u emigrantskim krugovima, a na ovim prostorima tek u jesen 1918. godine. Izraz “južnoslavenska ideja”, ako se koristi, označava općenito viđenje odnosa između pojedinih južnoslavenskih naroda. Što se tiče godina, 1918. ne traži posebna objašnjenja, jer tada nastaju bitno nove geopolitičke okolnosti, iako se djelovanje jednog pojedinca – Stjepana Radića – nastavlja još desetak godina. Godine 1844. izlazi Šulekova brošura “Šta namĕravaju Iliri?”, a sa Šulekom počinjemo analizu stavova pojedinih hrvatskih političkih teoretičara. Naravno, prethodno su dani pregledi općenitih političkih događaja u Hrvatskoj, susjednim južnoslavenskim zemljama i Habsburškoj Monarhiji, kao i neki osnovni podaci o odnosu hrvatske političke elite s elitama susjednih južnoslavenskih naroda. Naglasak će uglavnom biti na viđenju Srba, jer to odgovara prevladavajućim tendencijama u hrvatskoj političkoj misli, posebno od 1870-ih dalje. Ova je knjiga zamišljena kao prva od nekoliko monografija o hrvatskoj političkoj misli od ilirizma do 1918. godine. Naredne monografije bit će posvećene viđenju Srba u hrvatskoj političkoj teoriji, zatim koncepciji o položaju Hrvatske unutar Habsburške Monarhije i njezinu odnosu prema Austriji i Ugarskoj te sintezi hrvatske političke teorije u tom razdoblju. Kao posebnu monografiju planiramo napisati i povijest sociološke misli – različita viđenja društva, politike, kulture, književnosti, privrede, znanosti i modernizacijskih procesa – u Hrvatskoj od 1840-ih do 1918. godine.

Zahvaljujem svima koji su pomogli da se knjiga objavi, a posebno ravnatelju Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Stjepanu Matkoviću te recenzentima dr. sc. Jasni Turkalj i dr. sc. Zoranu Grijaku.

U Zagrebu, listopad 2008.

Tomislav Markus

8

SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU

ZAKLJUČAK Autor analizira važnost južnoslavenskog pitanja u hrvatskoj političkoj teoriji od ilirizma 1840-ih do 1918. godine. U početku daje osnovni pregled položaja hrvatskog naroda i pojedinih hrvatskih zemalja u Habsburškoj Monarhiji te osnovna obilježja tadašnje hrvatske političke povijesti. Osnovni dio knjige analizira stavove desetorice hrvatskih političkih teoretičara: Bogoslava Šuleka, Ivana Kukuljevića, Josipa J. Strossmayera, Franje Račkog, Mihovila Pavlinovića, Ante Starčevića, Eugena Kvaternika, Frana Supila te Stjepana i Antuna Radića. Svi su oni zastupali različite varijante kroatocentrične ideologije unutar koje je ponekad južnoslavenski i slavenski okvir potpuno odbacivan (kao kod Starčevića), ali je češće prihvaćan. Južnoslavenska se ideja uglavnom, prije 1914., izražavala u nastojanju za kulturnom i, znatno rjeđe, političkom suradnjom južnoslavenskih naroda. Nije imala nikakve veze s unitarnim jugoslavenstvom kakvo se propagiralo u jugoslavenskoj državi nakon 1918. godine.

Naglasak je kod svih hrvatskih teoretičara bio na odnosu Hrvata i Srba, Slovenci su se spominjali znatno rjeđe, a Bugari vrlo malo.

Hrvatski politički djelatnici i teoretičari nisu prije Prvog svjetskog rata zagovarali stvaranje samostalne južnoslavenske države, kakva će postojati nakon 1918. godine. Većina njih, posebno u XIX. stoljeću, bila je austrofilski orijentirana i zalagala se za dugoročno očuvanje i stabilizaciju Habsburške Monarhije uz njezino preuređenje na osnovama austroslavizma i federalizma. Postoje tek dva usamljena dokumenta – jedan iz 1867. i jedan nastao oko 1874. – koji zagovaraju nešto nalik na “jugoslavensku državu”, ali oni nisu ponikli u hrvatskoj sredini i na njima se ne mogu temeljiti dalekosežne tvrdnje o jugoslavenskoj državi kao konačnom cilju južnoslavenski orijentiranih hrvatskih nacionalista. Proaustrijsko raspoloženje u hrvatskoj javnosti postupno slabi početkom XX. stoljeća, kada politika novog kursa nudi suradnju s Mađarima i Srbima na antiaustrijskoj osnovi. No značajni politički čimbenici – poput Seljačke stranke braće Radić, pojedinih pravaških grupacija, Stadlerova kruga u Bosni i Hercegovini itd. – sve do 1918. zadržavaju tradicionalni proaustrijski stav.

Nastojanja oko samostalne južnoslavenske države javljaju se tek u vrijeme Prvog svjetskog rata među hrvatskom i slovenskom političkom emigracijom, koja uglavnom djeluje oko Jugoslavenskog odbora.

195

Tomislav Markus

Slavenska i južnoslavenska orijentacija dijela hrvatske građanske elite nije značila ignoriranje ili negiranje hrvatskih nacionalnih interesa. Ona je zamišljena za lakše ostvarivanje nekih osnovnih interesa hrvatskog nacionalnog pokreta u pojedinim razdobljima i na pojedinim područjima – ponajprije zemljišne cjelovitosti i državne autonomije Hrvatske – ukazivanjem na srodne etničke grupe s kojima Hrvati mogu ostvarivati različite oblike suradnje, primarno kulturne, ali možda i političke. Južnoslavenska ideja imala je ulogu diferencijacije hrvatske nacije prema Nijemcima, Talijanima i Mađarima prema van, odnosno prevladavanja pokrajinskih partikularizama prema unutra. U znatnom dijelu XIX. stoljeća hrvatsko je ime kod dijela građanske elite u pojedinim pokrajinama (Dalmacija, Slavonija) nosilo pokrajinski prizvuk, tj. “Hrvatska” je obuhvaćala tri kajkavske županije (Zagrebačku, Križevačku i Varaždinsku). Tek je postupno, u dugim i teškim procesima nacionalne integracije, hrvatsko ime – iako je i prije bilo prisutno među pukom i dijelom inteligencije – prevladalo i Hrvatska je postala identična s Trojednom Kraljevinom. U tom se procesu hrvatsko ime sve češće probijalo kao nacionalno i neutralne su se oznake – poput “ilirsko” ili “jugoslavensko” – rjeđe koristile.

Južnoslavenska orijentacija nije značila tendenciju kroatizacije Srba u Hrvatskoj, ali je od njih tražila da priznaju Hrvatsku kao svoju domovinu i odustanu od posebne srpske politike. Svi su hrvatski politički teoretičari zastupali koncept hrvatskog političkog naroda po kojem su svi državljani Trojedne Kraljevine politički Hrvati ili hrvatski državljani, bez obzira na etničko podrijetlo. To su podjednako zastupali i oni koji su imali afirmativni i oni koji su imali negativni stav prema ideji južnoslavenske solidarnosti. Neki od njih, poput Starčevića i Kvaternika te nekih njegovih sljedbenika, poistovjećivali su političku i etničku naciju i negirali postojanje srpske manjine u Hrvatskoj, ali to je bio manjinski stav. Najbrojnija nacionalna manjina – Srbi – odbijala je koncept hrvatskog političkog naroda i često surađivala sa čimbenicima, poput Mađara i dalmatinskih talijanaša, koji su im bili jednako neprijateljski kao i Hrvatima. Srpski su nacionalisti Trojednu Kraljevinu shvaćali, na temelju poistovjećivanja štokavaca i Srba, više kao srpsku nego kao hrvatsku državu i južnoslavensku su ideju sumnjičili za antisrpske tendencije. Suradnja hrvatskih i srpskih političara bila je moguća tek u okviru nejasnih koncepcija, poput “narodnog jedinstva” u politici novog kursa, koje je svaka strana mogla tumačiti kako joj je odgovaralo.

196

SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU

BILJEŠKA O PISCU Tomislav Markus rođen je 13. prosinca 1969. u Zagrebu, Republika Hrvatska.

U Zagrebu je 1988. završio srednju školu (Centar za upravu i pravosuđe) i diplomirao studij povijesti i filozofije 1993. na Filozofskom fakultetu. Od 1994. radio je u Hrvatskom institutu za povijest na raznim projektima. Od 2007. do prerane smrti 2010. godine radio je na projektu “Politički život u hrvatskom društvu od 1840-ih do 1940-ih godina” pod vodstvom dr. sc. Stjepana Matkovića. U veljači 2005. primljen je u stalni radni odnos u istom institutu. Na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu obranio je 1996. magistarski rad pod naslovom “Ideje i koncepcije Slavenskog Juga 1848.-1850. godine”. Na istom je odsjeku 1999. obranio doktorsku disertaciju pod naslovom “Hrvatski sabor 1848. godine: političke institucije i hrvatski politički pokret 1848. godine”. U okviru projekata bavio se istraživanjem političkih, kulturnih i društvenih prilika u hrvatskim zemljama, posebno Banskoj Hrvatskoj, u drugoj polovici XIX. stoljeća. Također se bavio istraživanjem suvremenih ekoloških i bioloških teorija i njihove relevantnosti za proučavanje opće i hrvatske povijesti. U zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2010. godine.

Preminuo je 5. rujna 2010. u Zagrebu.

Izbor iz bibliografije 1. Knjige Korespondencija bana Jelačića i Banskoga vijeća 1848.-1850. godine, Zagreb, 1998.

Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine. Ustanove, ideje, ciljevi, politička kultura, Zagreb, 2000.

Slavenski jug 1848.-1850. godine i hrvatski politički pokret, Zagreb, 2001.

Predstavke županija i gradova Banske Hrvatske 1861.-1867. Izabrani dokumenti, Zagreb, 2002.

Ekologija i antiekologija. Kasna tehnička civilizacija i mogućnost radikalnog ekologizma, Zagreb, 2004.

Zagrebački politički listovi 1848.-1850. godine. Izabrani članci, Zagreb, 2005.

Dubinska ekologija i suvremena ekološka kriza. Jedan bioekološki pogled, Zagreb, 2006.

Bogoslav Šulek (1816.-1895.) i njegovo doba, Zagreb, 2008.

221

Tomislav Markus

2. Radovi objavljeni u časopisima (izbor): “Franjo Rački o Jugoslavenskoj akademiji znanosti i umjetnosti”, Časopis za suvremenu povijest, 27/2, 1995., 269.-283.

“Dokumenti o ‘Slavenskoj Lipi na slavenskom Jugu’”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 28, 1995., 266.-281.

“Zakonske osnove Odbora Sabora Hrvatske i Banskog vijeća 1849. godine”, Časopis za suvremenu povijest, 28/1-2, 1996., 139.-159.

“Hrvatski politički pokret 1848.-1849. godine: osnovna zbivanja i ideje”, Povijesni prilozi, 15, 1996., 11.-58.

“Mađarski nacionalizam i hrvatska politika 1848.-1849.”, Časopis za suvremenu povijest, 29/1, 1997., 41.-67.

“Eugen Kvaternik u hrvatskoj politici i publicistici 1859.-1871. godine”, Povijesni prilozi, 16, 1997., 159.-222.

“O nekim pitanjima političke kulture u Banskoj Hrvatskoj 1848.-1849. godine”, Povijesni prilozi, 18, 1999., 89.-120.

“Dokumenti o hrvatskom pokretu iz 1849. godine”, Časopis za suvremenu povijest, 30/3, 1999., 577.-595.

“Otpor centralizaciji i germanizaciji u Banskoj Hrvatskoj 1850. godine”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, 17, 2000., 133.-162.

“Hrvatske županije i gradovi 1861.-1867. i njihove predstavke”, Povijesni prilozi, 19, 2000., 199.-250.

“Zagrebačko političko novinstvo 1848.-1850. godine”, Rasprave iz hrvatske kulturne prošlosti, 2, 2002., 283.-256.

“Moderna civilizacija u stvaralaštvu Franje Račkog”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, 21, 2003., 243.266.

“Korespondencija Josipa J. Strossmayera i Koste Vojnovića kao povijesni izvor”, Časopis za suvremenu povijest, 36/2, 2004., 581.-596.

Hrvatski politički pokret 1848.-1849. Izabrani dokumenti, Fontes, 12, 2006., 9.-354.

“Tumačenje (post)historije i ekološka kriza”, Časopis za suvremenu povijest, 37/1, 2005., 7.-36.

“Naturalist u tehničkom društvu”, Socijalna ekologija, 14/4, 2005., 327.-352.

“Dobro došli kući u Pleistocen: ekološka misao Paula Sheparda”, Socijalna ekologija, 14/1-2, 2005., 29.-52.

“Od kršćanskog do seljačkog humanizma”, Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti HAZU u Zagrebu, 24, 2006., 223.-264.

“Historija vs bio-ekologija: od ljudskog egzempcionalizma do dubokog evolucijskog vremena”, Povijesni prilozi, 33, 2007., 331.-360.

“Darvinizam i povijest: evolucijska biologija i proučavanje društvene dinamike”, Povijesni prilozi, 35, 2008., 239.-298.

222

SOLIDARNOST I SUKOB INTERESA NA SLAVENSKOM JUGU

SADRŽAJ Predgovor.....................................................................................................................7 Južnoslavenska ideja u historiografiji.........................................................................9 Osnovne smjernice političke povijesti i južnoslavensko pitanje u hrvatskoj politici do 1918. godine.........................................................................15 Bogoslav Šulek..........................................................................................................51 Ivan Kukuljević Sakcinski........................................................................................59 Josip Juraj Strossmayer.............................................................................................69 Franjo Rački..............................................................................................................83 Ante Starčević.........................................................................................................101 Eugen Kvaternik...................................................................................................... 113 Mihovil Pavlinović..................................................................................................129 Frano Supilo............................................................................................................139 Stjepan i Antun Radić..............................................................................................157 Hrvatska politička misao i južnoslavenska ideja....................................................179 Zaključak.................................................................................................................195 Izvori........................................................................................................................197 Literatura.................................................................................................................201 Kazalo imena ..........................................................................................................215 Bilješka o piscu........................................................................................................221

223