V. Švoger, Ideali, strast i politika, Zagreb, HIP, 2012

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Vlasta Švoger

Ideali, strast i politika Život i djelo Andrije Torkvata Brlića

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje

Zagreb, 2012.

3

VLASTA ŠVOGER

4

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Sadržaj Predgovor..................................................................................................................... 7 Uvod ................................................................................................................................... 9 1. Ideali i strast: vodilje života Andrije Torkvata Brlića... 15 2. Andrija Torkvat Brlić – tajnik................................................................ 63 3. Pjesnik, prevoditelj, jezikoslovac i putopisac.......................... 79 4. Povjesničar Andrija Torkvat Brlić..................................................... 111 5. Članci i brošure o različitim političkim i društvenim pitanjima................................................................................................................... 137 5.1. Izvještaji i refleksije o vojnim operacijama..................................................... 138 5.2. O aktualnim političkim, gospodarskim i društvenim prilikama i događajima............................................................................................................. 142 5.3. O važnim unutarnjopolitičkim pitanjima, građanskim pravima i slobodama............................................................................................................ 158 5.4. Vanjskopolitičke teme.......................................................................................... 190 6. Tekstovi o ekonomskim pitanjima....................................................... 203 7. Brlićeva politička aktivnost šezdesetih godina XIX. stoljeća............................................................................................................ 217 8. Zaključak................................................................................................................. 237 9. Izabrani tekstovi Andrije Torkvata Brlića................................ 243 Kratice.............................................................................................................................. 359 Izvori i literatura.................................................................................................. 361 Zusammenfassung.................................................................................................... 375 Summary .......................................................................................................................... 379 Kazalo osobnih imena......................................................................................... 383

5

VLASTA ŠVOGER

6

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Predgovor Prije desetak godina, kad sam završavala magistarski rad o listu Südslawische Zeitung i krugu njegovih suradnika, zaintrigirala me sudbina Andrije Torkvata Brlića, mladog političara i publicista zbog čijeg je članka urednik spomenutog lista morao odgovarati pred sudom i kažnjen je globom od 100 for. te jednomjesečnom zatvorskom kaznom. Pročitavši Brlićev članak, sijevnula mi je misao da takav članak nije mogao proći neopaženo od policije i Banske vlade u vrijeme dok je list bio pod budnom paskom nadležnih organa zbog oporbene orijentacije. Brlić je u članku iznio argumentiranu, lucidnu i neskrivenu kritiku funkcioniranja Habsburške Monarhije na svim područjima. Zainteresiralo me tko je bio taj čovjek – premda vrlo mlad – bogat političkim iskustvom, duhovit i zanimljiva stila pisanja. Odlučila sam da ću u nekom budućem vremenu o njemu napisati članak. Prije tri godine započela sam podrobna istraživanja.

U međuvremenu sam, upoznavši se detaljnije s njegovim burnim životom te zanimljivim i plodnim javnim djelovanjem na različitim poljima, spoznala da sam skupila previše građe i članak je prerastao u monografiju o toj intrigantnoj osobnosti iz hrvatskoga političkog i kulturnog života devetnaestoga stoljeća. Na njezine sam stranice nastojala prenijeti barem dio Andrijina duhovnog, intelektualnog i političkog potencijala i šarma. Zainteresirani čitatelji prosudit će jesam li u tome uspjela.

Iskrena hvala dr. sc. Mati Artukoviću, skrbniku Arhiva obitelji Brlić, na kolegijalnoj pomoći u prikupljanju građe i omogućavanju istraživanja u spomenutom arhivu, te recenzentima knjige prof. dr. Vinku Brešiću i, u međuvremenu nažalost preminulom, kolegi dr. sc. Tomislavu Markusu na korisnim savjetima. Zahvaljujem i djelatnicima ustanova u kojima sam prikupljala građu i literaturu o Andriji Torkvatu Brliću, ponajprije Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i Arhivu Odsjeka za povijest hrvatske književnosti Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Velika hvala mojoj “cimerici” dr. sc. Tamari Tvrtković za prijevod izraza s latinskoga jezika te kolegicama dr. sc. Ivani Horbec i prof. dr. sc. Zrinki Blažević na pomoći oko razrješavanja nekih (pogrešno) napisanih pojmova i izraza u Brlićevim tekstovima. Iskreno zahvaljujem i kolegama dr. sc. Marijanu Šabiću, djelatniku Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskoga instituta za povijest, i Ivici Ćosiću Bukvinu, povjesniku iz Vrbanje, koji su me upozorili na neke Brlićeve tekstove i pojedine naslove djela u kojima se on

7

VLASTA ŠVOGER

spominje. Zahvalnost izričem kolegici Tatjani Melnik, knjižničarki Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskoga instituta za povijest, i dr. sc. Marijanu Šabiću za skeniranje ilustrativnog materijala iz Brlićevih knjiga pohranjenih u Knjižnici obitelji Brlić. Zahvalnost za “tehničku potporu” dugujem kolegama iz Hrvatskoga instituta za povijest. Za računalnu obradu ilustrativnog materijala u knjizi najtoplije zahvaljujem kolegi dr. sc. Mariju Jarebu, za izradu naslovnice dr. sc.

Gordanu Ravančiću, a Jasminki Maljković Radić na pomoći u prepisivanju Brlićevih tekstova koji su objavljeni kao prilozi. Velika hvala dr. sc. Stjepanu Matkoviću i dr. sc.

Mati Artukoviću, koji su ovu knjigu prepoznali vrijednom objavljivanja i pokrenuli postupak objavljivanja, te dr. sc. Jasni Turkalj, ravnateljici Instituta, i dr. sc. Stanku Andriću, voditelju Podružnice, koji su taj postupak priveli kraju. Na kraju, ali ne najmanje, zahvaljujem svojoj obitelji i prijateljima na razumijevanju, ljubavi i potpori kojima prate moj rad. Knjigu posvećujem kćeri Marini koja je strpljivo slušala moje monologe inspirirane fascinantnim Brlićem i dala idejno rješenje za naslovnicu.

Knjiga je nastala kao rezultat istraživanja u sklopu projekta “Politički život u hrvatskom društvu od 1840-ih do 1940-ih godina” (019-0190613-0602) koji se pod vodstvom dr. sc. Stjepana Matkovića provodi u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu.

Vlasta Švoger

8

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Uvod Andrija Torkvat Brlić – političar, publicist, jezikoslovac, odvjetnik, pustolov – nesumnjivo je bio jedna od intrigantnijih osoba hrvatskoga političkog i kulturnog života u XIX. stoljeću. Šira javnost i stručnjaci raznih društvenih i humanističkih struka već dulje vrijeme pokazuju zanimanje za pojedine aspekte javne djelatnosti toga poznatog pripadnika jednako znamenite obitelji Brlić. Kao rezultat toga zanimanja Andrijina bogata korespondencija sa suvremenicima, uglavnom vodećim slavenskim intelektualcima iz Hrvatske i izvan nje, te s članovima njegove obitelji velikim je dijelom objavljena1.

1

Ovdje navodim samo najvažnije radove: Ignjat Alojzije BRLIĆ, Pisma sinu Andriji Torkvatu 1836-1855. s bilješkama, knj. I.-II., Zagreb, 1942.-1943.; Ivana BRLIĆ-MAŽURANIĆ, “Iz korespondencije A. T. Brlića”, Građa za povijest književnosti Hrvatske (dalje: Građa), knj. 16., Zagreb, 1948., 91.-234.; Rudolf MAIXNER, “Pisma Lukše Gučetića A. T. Brliću”, Građa, knj. 16., 47.-90.; Mato ARTUKOVIĆ, “Pisma Bogoslava Šuleka Andriji Torkvatu Brliću”, Slavonski povijesni zbornik, 23, 1-2, Slavonski Brod, 1986., 187.-213.; ISTI, “Pisma Antonija Oreškovića Andriji Torquatu Brliću”, Vijesti. Godišnjak Muzeja brodskog Posavlja, 8, Slavonski Brod, 1994., 131.-138.; ISTI, “Pisma Matije Mesića u Arhivu obitelji Brlić”, Matija Mesić – prvi rektor Sveučilišta u Zagrebu, Zbornik radova sa znanstvenog skupa o Matiji Mesiću u povodu 170. obljetnice njegova rođenja 1826.-1996., ur. Mato Artuković, Zagreb – Slavonski Brod, 1997., 209.-333.; ISTI, “Pisma Josipa Stadlera Andriji Torquatu Brliću”, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 31, br. 1, Zagreb, 1999., 153.-181.; ISTI, “Pisma Đure Pilara u Arhivu obitelji Brlić”, Scrinia Slavonica. Godišnjak Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje Hrvatskog instituta za povijest (dalje: Scrinia Slavonica), 2, Slavonski Brod, 2002., 515.-543.; ISTI, Josip KLJAJIĆ, “Pisma Petra Preradovića u Arhivu obitelji Brlić”, Scrinia Slavonica, 3, 2003., 636.-654.; Tomislav MARKUS, “Izabrana pisma Andrije Torkvata Brlića Ivanu Filipoviću 1848.-1863.”, ČSP, 32, br. 2, 2000., 335.-346.; Đuro ŠURMIN, Briefe Vuk St. Karagić an Ign. Al. Brlić und Andr. T. Brlić, Berlin, 1905.; Ivan BRLIĆ, “Deset pisama akademika Šime Ljubića Andriji Torkvatu Brliću”, Starine, 45, Zagreb, 1955., 311.-330.; Dr. F. Bučar [Franjo BUČAR], “Pisma biskupa Strossmayera u arhivu obitelji Brlić u Brodu”, Obzor, Zagreb, 53/5. 3. 1930., 6.-7.; ISTI (dr. B.), “Mato Topalović u Lužici. Pisma biskupu Strossmayeru i Andriji Torkvatu Brliću god 1848.”, Obzor, 247/29. 10. 1932., 2.-3.; ISTI (Dr. F. Bučar), “Poljaci i Hrvati 1848. i 1849. Pismo kneza Adama Čartoryskog banu Jelačiću. Pisma Valerijana Krasinjskog Torkvatu Brliću. Iz obiteljskog arhiva Brlić-Mažuranić u Brodu na Savi”, Obzor, 71/27. 3. 1935.; ISTI (Dr. Bučar), “Korespondencija Ivana Perkovca sa Andrijom Torkvatom Brlićem”, Obzor, 100/29. 4. 1935., 2.; (ie.) [Ivan ESIH], “A. T. B. i Slovaci”, Obzor, 265/14. 11. 1936., 2.; Rastislav DRLJIĆ, “Korespondencija A. T. Brlić – dr. J. Štadler”, Hrvatska Straža, Zagreb, 33/11. 2. 1932., 4.; 34/12. 2. 1932., 4.; 35/13. 2. 1932., 4.; 37/16. 2. 1932., 4.; ISTI, “Korespondencija Andrije Torkvata Brlića i fra Grge Martića”, Franjevački vijesnik, Sarajevo, br. 6, lipanj 1932.; br. 11, studeni 1932.; br. 12, prosinac 1932.; br. 2, veljača 1933.; br. 3, ožujak 1933.; Alfred MAKANEC, “Neobjelodanjena pisma Andrije Torkvata Brlića baronu Kulmeru i patrijarhe Rajačića banu Jelačiću iz god. 1848.”, Novosti, Zagreb, 44/13. 2. 1935., 10.; Josip Juraj STROSSMAYER, Dokumenti i korespondencija, knjiga prva od god. 1815. do god. 1859. (dalje: Dokumenti i korespondencija I.), sabrao i uredio Ferdo Šišić, Posebna djela Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1933.; Josip MATASOVIĆ, “Nekoliko pisama Anke Atanaskovićeve”, Narodna starina, Zagreb, br. 22, veljača 1930., 219.-233.; Ljuba LONČAR,

9

VLASTA ŠVOGER

Djelomice je objavljen i njegov dnevnik2. Pojedini autori u sklopu književnih sinteza – žanrovskih, regionalnih ili sinteza pojedinih književno-stilskih razdoblja – te jezikoslovnih djela ukratko su prikazali pojedine književne i publicističke radove mladoga Andrije Torkvata.3 Njegov boravak u Parizu od prosinca 1848. do ožujka 1849. te tijekom lipnja i srpnja 1850. analizirao je dr. Rudolf Maixner,4 a Brlićevo sudjelovanje na Hrvatskome saboru 1861. istražio je Mato Artuković.5 To su dosad najiscrpniji prikazi jednog dijela Brlićeve političke i publicističke djelatnosti.

Vaso Bogdanov, potaknut objavljivanjem Brlićeve korespondencije i njegovih tekstova Kratka uspomena godine 1848. i 1849. te Nijemština i Slavjanstvo,6 osvrnuo se na Brlićevu ulogu u revolucionarnim previranjima 1848./49. godine. Sukladno svom marksističkom ideološkom obrascu, koji je primjenjivao i kao metodološki okvir, Brlića je ocijenio kao jednog od “ponajgorljivijih i ponajagilnijih predstavnika naših radikalnih demokrata Četrdesetosme” i “odlučnog pobornika revolucionarnog saveza između poljskog, talijanskog, mađarskog i južnoslavenskih naroda”7, koji je u drugoj fazi revolucije dosljedno ustrajao “uz svoja radikalno demokratska antiaustrijska i anti-

2

3

4

5

6

7

10

“Iz korespondencije Ivana Filipovića (40 pisama A. T. B.)”, Starine, 45, Zagreb, 1955., 389.-469.; Slavko GAVRILOVIĆ, “Brlićeva i Tkalčićeva pisma patriarhu Rajačiću i Garašaninu”, Historijski zbornik (dalje: HZ), 19-20, Zagreb, 1966.-1967., 405.-407. Velika hvala dr. sc. Mati Artukoviću, skrbniku Arhiva obitelji Brlić, koji mi je omogućio istraživanje ostavštine A. T. Brlića u Arhivu obitelji Brlić (dalje: AOB) i dao mi na korištenje transkribiranu korespondenciju Andrije Torkvata i Ignjata Brlića iz Arhiva obitelji Brlić, koju za objavljivanje priprema spomenuta Podružnica.

I. BRLIĆ-MAŽURANIĆ, Ulomci dnevnika Andrije Torquata Brlića. Prvi ulomak: A. T. Brlić u slovačkom ustanku i Banovu taboru. (Dnevnik od 17. rujna do 1. prosinca 1848.) (dalje: Ulomci dnevnika A. T. Brlića I.), Iz Arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, knj. II., Zagreb, 1935. (pretiskano iz Obzora); ISTA, Ulomci dnevnika Andrije Torquata Brlića. Drugi ulomak: A. T. Brlić kao Banov emisar u Parizu (Dnevnik od 1. prosinca 1848. do 5. svibnja 1849.) (dalje: Ulomci dnevnika A. T. Brlića II.), Iz Arhiva obitelji Brlić u Brodu na Savi, knj. III., Zagreb, 1935. (pretiskano iz Obzora); D. BOGDANOVIĆ, “Iz burne prošlosti Hrvatske. (Godine 1848. i 1849.) Izvadci iz zapisaka Andrije Torkvata Brlića”, Obzor, 80/22. 3. 1914., 3.-4.; 87/29. 3. 1914., 3., 4.; B-ć.

[ISTI], “Ban Jelačić u Osijeku 1849.”, Obzor, 36/14. 2. 1905., 1.; Dr. B. [Franjo BUČAR], “Iz spomenara A. T. B. 1847-1855”, Obzor, 253/31. 10. 1936., 1.

Usp. primjerice sljedeće radove: Dubravko JELČIĆ, Hrvatski književni romantizam, Zagreb, 2002., 557.-559.; Franjo TANOCKI, Slavonska jezikoslovna baština (izbor), Osijek, 1996., 139.-150.; Hrvatski narodni preporod, II. Ilirska knjiga, u biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 29. (dalje: Ilirska knjiga), prir. Jakša Ravlić, Zagreb, 1965., 409.-419.; Ivica MATIČEVIĆ, “Pisci iz Slavonije u Zori dalmatinskoj” (dalje: “Pisci iz Slavonije u ZD”), Zbornik Zora dalmatinska, gl. urednik Šime Batović, Zadar, 1995. i Zadarska smotra. Časopis za kulturu, znanost i umjetnost, XLIV, br. 3-4, Zadar, 1995., 339.-363.; Vinko BREŠIĆ, “Slavonska književnost i novi regionalizam. Prilog hrvatskoj književnoj topografiji”, Umjetnost riječi. Časopis za znanost o književnosti, 47, Zagreb, 2003., br. 4, 213.-271.; ISTI, Slavonska književnost i novi regionalizam, Osijek, 2004., 9.-117.

R. MAIXNER, Andrija Torkvat Brlić emisar bana Jelačića u Francuskoj, Iz Arhiva obitelji Brlić, knj. IV. (dalje: A. T. Brlić u Francuskoj), Zagreb, 1939.

M. ARTUKOVIĆ, “Brodski zastupnici u Hrvatskom saboru 1861.” (dalje: “Brodski zastupnici”), Scrinia Slavonica, 4, 2004., 161.-198.

Objavljeni pod pseudonimom Kazimir B. najprije u Rijeci 1851. u obliku brošure, a pretiskani uz osuvremenjeni pravopis u: Građa, knj. 16., 13.-34., 235.-246.

Vaso BOGDANOV, “Prilog upoznavanju uloge A. T. Brlića u revoluciji 1848.-49.”, HZ, II, 1949., br. 1-4, 165.-176. (165.).

IDEALI, STRAST I POLITIKA

jelačićevska shvaćanja”.8 Zaključio je: “Njegovo revolucionarno osvjedočenje, njegova ljubav i privrženost revoluciji i vjera u nju bila je jača od svih brojnih i upornih protivnih utjecaja.”9 Ta je ocjena Brlićeva političkog djelovanja znanstveno neutemeljena, pretjerana, a u nekim elementima i netočna. Bogdanov je od podataka iz izvorne građe uzimao samo ono što je moglo potkrijepiti njegove unaprijed stvorene hipoteze radi dokazivanja revolucionarne orijentacije južnoslavenskih naroda i pojedinaca u prošlosti. Istu je metodu primijenio i u ocjenjivanju Brlićeve političke djelatnosti za revolucije, pri čemu je prenaglašavao neke njezine aspekte, osobito one koji su išli u prilog njegovoj tezi o radikalnim revolucionarno-demokratskim, antiaustrijskim i promađarskim obilježjima Brlićevih političkih shvaćanja i djelovanja, dok je druge potpuno zanemarivao, primjerice Andrijino sudjelovanje u slovačkome ustanku protiv mađarskog revolucionarnog pokreta i njegovo iskreno katoličko vjersko opredjeljenje.

Naime ti se podaci nisu uklapali u unaprijed stvorenu sliku spomenutog povjesničara o Brlićevu političkom djelovanju i kao takvi nisu mogli poslužiti za tada aktualne dnevnopolitičke ciljeve. Ne ulazeći u polemiku s Bogdanovljevom ocjenom Brlićeva djelovanja, ponajprije na temelju izvorne građe pokazat ću da Brlić nije bio revolucionarni demokrat kakvim ga prikazuje navedeni povjesničar, da su se Andrijini politički nazori u određenoj mjeri modificirali pod utjecajem promijenjenih političkih okolnosti i da se njegova politička shvaćanja u osnovi mogu okarakterizirati kao umjereno liberalna.

Ponešto slična pretjerivanja u ocjenjivanju Brlićeva političkog i književnog djelovanja iznosi Dionizije Švagelj u knjizi Hrvatski narodni preporod u Slavoniji.10 Uglavnom na temelju jednog Brlićeva pisma Ivanu Filipoviću od 12. travnja 1848. iz Beča – napisanog mjesec dana nakon izbijanja revolucije u Beču i pod utjecajem opće revolucionarne atmosfere, u kojem Brlić prijatelju dalje detaljne upute o načinima i metodama mobiliziranja naroda u Slavoniji za, kako je vjerovao, predstojeću borbu protiv Mađara ili Turaka – te njegova spisa Kratka uspomena godine 1848. i 1849.11, Švagelj zaključuje da je Andrija Torkvat Brlić bio radikal, revolucionar, oduševljeni pristaša ideja utopijskoga socijalizma i socijalizma uopće, “žestoki pobornik saveza svih revolucionara Ugarske, konfederacije južnoslavenskih naroda, simpatizer i Poljske i karbonarske Italije, (…) prvi veliki ogorčenjak iz redova hrvatskih intelektualaca iz Slavonije protiv Jelačića, kada ovaj, po njegovu (Brlićevu, op. V. Š.) uvjerenju, iznevjeri ideale određenog povijesnog trenutka”.12 Neke od tih ocjena mogle bi se u određenoj mjeri prihvatiti uzme li se u obzir samo Brlićeva privatna korespondencija u prvih nekoliko mjeseci nakon izbijanja revolucije 1848., ali se tim riječima nikako ne može ocijeniti njegovo sveukupno političko, publicističko i književno djelovanje, što će pokazati ova knjiga.

Isto, 168.

Isto, 176.

10 Knjiga je izdana kao VI. svezak autorovih sabranih djela u Vinkovcima 2009. godine.

11 Pretiskan u: Građa, knj. 16., 13.-34.

12 Usp. D. ŠVAGELJ, Hrvatski narodni preporod u Slavoniji, poglavlje “Andrija Torkvat Brlić – ideolog i agitator praktičnog ilirizma”, 122.-132., osobito str. 125., s koje je i citat.

8 9

11

VLASTA ŠVOGER

Kratak ali buran život Andrije Torkvata Brlića dosad nije sustavno i cjelovito prikazan, niti je detaljno analizirana njegova obimna publicistička djelatnost. Publicističke tekstove o političkim, jezikoslovnim, kulturnim i gospodarskim temama te kraće književne uratke objavljivao je od 1842. do 1864., no njegova publicistička djelatnost najintenzivnija je od 1848. do 1851., odnosno do uvođenja apsolutističkog sustava u Habsburškoj Monarhiji. Tijekom neoapsolutizma bila je potpuno onemogućena javna oporbena politička i publicistička aktivnost pa A. T. Brlić, poput većine svojih suvremenika, napušta političko-publicističko djelovanje i bavi se drugim, manje opasnim poslovima: gotovo dvije godine radi kao gospodarski tajnik biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Đakovu, od 1853. studira pravo u Beču, a 1857. vraća se u rodni grad i otvara odvjetnički ured.

Upravo spomenuto razdoblje najintenzivnije Brlićeve publicističke i političke aktivnosti podrobno se analizira u ovoj knjizi. Na proučavanje navedene teme ponukala me je činjenica da je u godinama burnih revolucionarnih previranja sredinom XIX. stoljeća Andrija Torkvat Brlić objavio veliki broj vrlo zanimljivih članaka u najvažnijim onodobnim domaćim političkim listovima (Novine dalmatinsko-hèrvatskoslavonske/Novine hèrvatsko-slavonsko-dalmatinske/Narodne novine, Zora dalmatinska, Slavenski Jug, Jugoslavenske novine, Südslawische Zeitung i dr.), u beletrističkim listovima (Danica ilirska, Kolo, Neven), u Listu Družtva gospodarskoga hèrvatsko-slavonskoga/ Gospodarskim novinama te u nekim uglednim inozemnim listovima, a ta njegova javna djelatnost nije dovoljno istražena. U knjizi se analiziraju i Brlićevi publicistički tekstovi objavljeni i prije i nakon navedenog revolucionarnog i neposrednog postrevolucionarnog razdoblja te njegovo političko djelovanje, osobito na Hrvatskome saboru 1861., ali i prije saborskog zasjedanja 1865.–1867. godine. Ova je knjiga dakle rezultat sustavnog proučavanja javnoga djelovanja Andrije Torkvata Brlića na književno-jezikoslovnom, publicističkom, političkom, gospodarskom i administrativno-tajničkom području u kontekstu tada aktualnih političkih prilika te doprinos rasvjetljavanju njegova zanimljivog života. Pritom je naglasak stavljen na manje poznate aspekte njegova javnog i političkog djelovanja te na njegove slabije istražene i nepoznate tekstove publicističke i političke naravi. Kao važan otežavajući i ograničavajući čimbenik u istraživanju potrebno je istaknuti činjenicu da mi zbog ograničenja u korištenju periodičke građe u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nisu bili dostupni svi Andrijini objavljeni tekstovi. U drugim ustanovama u Hrvatskoj koje čuvaju građu istoga tipa ne postoje primjerci svih tiskovina u kojima su objavljeni tekstovi toga autora. Postoji, dakako, i mogućnost da mi nisu poznati svi objavljeni Andrijini publicistički tekstovi, a to se osobito odnosi na članke objavljene nakon njegove smrti. No treba naglasiti da je ipak riječ o razmjerno malom broju tekstova u odnosu na korpus istraženih publikacija i tekstova Andrije Torkvata Brlića. Tim razlozima treba pripisati nedostatke u vidu određene nepotpunosti ove monografije.

12

IDEALI, STRAST I POLITIKA

U drugom dijelu knjige kao prilozi objavljeni su, po mome sudu, Brlićevi najzanimljiviji neobjavljeni i objavljeni tekstovi. Ti tekstovi, kao i svi izvaci iz njegovih djela koji se citiraju u ovoj knjizi, donose se u izvornom obliku, bez osuvremenjivanja pravopisa i ispravljanja grešaka – na njih se upućuje u bilješkama. Iznimka u tom pogledu su brošure Nijemština i Slavjanstvo te Kratka uspomena godine 1848. i 1849. čije izvornike nisam pronašla i koje su, pravopisno osuvremenjene, prethodno objavljene u Građi za povijest književnosti Hrvatske (knjiga 16., Zagreb, 1948.). Ti tekstovi nisu samo ilustracija teza koje iznosim u knjizi. Oni su proizvod vremena u kojem su nastali, zanimljivog i burnog, ali ujedno nose snažan osobni intelektualni i stvaralački pečat svoga autora.

Vjerujem da će ti tekstovi pomoći u rasvjetljavanju jednog važnog odsječka vremena u procesu oblikovanja hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u kojemu je Andrija Torkvat Brlić, vođenim idealima i strašću prema politici, ostavio upečatljiv trag.

13

IDEALI, STRAST I POLITIKA

8. ZAKLJUČAK Andrija Torkvat Brlić – političar, politički agitator, publicist, jezikoslovac, pjesnik, putopisac, povjesničar, pravnik, nesuđeni svećenik i pustolov – bio je jedna od najzanimljivijih osoba iz političkog i javnog života Hrvatske u XIX. stoljeću. Svestrano obrazovan i poliglot, odlikovao se bogatstvom talenata i iznimnom širinom interesa za svijet oko sebe. Takvo vrlo obuhvatno znanje, doduše, nije bilo osobito rijetko za vrijeme u kojem je živio. No ideali i strast, koji su bili pokretačke snage njegova cjelokupnog javnog djelovanja, a osobito angažmana u političkom životu, čak i nakon doživljenih političkih razočaranja, te vrlo plodna kreativnost bili su ono iznimno po čemu se razlikovao od svojih suvremenika. Njegov kratak ali buran život u trajanju od samo četrdeset dvije godine bio je ispunjen naizgled nepomirljivim suprotnostima, uzbuđenjima, važnim političkim događajima i oružanim borbama, susretima s vrlo važnim osobama iz političkog i kulturnog života Austrijskog Carstva i nekih drugih europskih zemalja, osobito Francuske. Mladenački ideali, žarko domoljublje, živa znatiželja i pustolovni duh vodili su ga pozornicom važnih političkih zbivanja u kojima je sudjelovao, upoznavao ugledne i utjecajne osobe iz javnog života zapadnoeuropskih i slavenskih zemalja, a s nekima od njih održavao je intenzivnu pismenu komunikaciju. Iza njega je ostala obimna korespondencija s vodećim hrvatskim i slavenskim intelektualcima različitih profila, članovima obitelji i prijateljima, koja se najvećim dijelom čuva u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskome Brodu. Njegova kreativnost, neiscrpna znatiželja i energija urodile su plodom u obliku triju knjiga – od kojih je jedna gramatika hrvatskoga jezika, a dvije su zbirke građe iz povijesti hrvatskog i srpskog naroda – nekoliko historiografskih rasprava, vrlo velikog broja članaka širokog tematskog spektra, objavljenih u najutjecajnijim domaćim i inozemnim listovima, a uz to je pisao pjesme, preveo nekoliko manjih tekstova s različitih jezika i pisao dnevnik. U svojem je dnevniku gotovo telegrafskom kratkoćom registrirao najvažnije političke događaje, svoje aktivnosti i susrete s prijateljima i drugim važnim intelektualcima svojega vremena, a vodio ga je od 1840. do 1857. godine. Taj dnevnik i njegovi publicistički radovi važan su povijesni izvor za rasvjetljavanje političke, kulturne i društvene povijesti Hrvatske od četrdesetih do potkraj šezdesetih godina XIX. stoljeća.

237

VLASTA ŠVOGER

U ovoj monografiji u glavnim sam crtama opisala najvažnije događaje iz Brlićeva života, a detaljnije sam prikazala njegovo političko i publicističko djelovanje, odnosno njegov doprinos oblikovanju hrvatske političke kulture sredinom XIX. stoljeća. Pritom sam težište stavila na manje poznate ili nepoznate aspekte njegove političke, spisateljske i općenito javne aktivnosti. Primjerice, osim što je bio saborski zastupnik, politički agitator i izaslanik bana Jelačića u Parizu na prijelazu iz 1848. u 1849., sa zadatkom suzbijanja mađarske propagande usmjerene protiv Hrvatske, aktivirao se i u izgradnji nacionalnog kazališta. Bio je član kazališnog odbora, ali i glumac koji je za boravka u Zagrebu na prijelazu u pedesete godine XIX. stoljeća glumio u kazališnim predstavama zagrebačkog amaterskog kazališnog društva.

Rođen je u Brodu na Savi 1826., nižu gimnaziju pohađao je u Vinkovcima, a višu u Zagrebu. Nakon toga otišao je u Beč, gdje je studirao teologiju i boravio u Pazmaneumu.

Po svršetku studija zbog mladosti nije mogao odmah biti zaređen za svećenika pa je, prema želji zagrebačkog biskupa Jurja Haulika, koji je financirao njegov studij, prešao u Augustineum, gdje se pripremao za doktorat iz teologije. Ali izbijanje revolucije u Beču u ožujku 1848., čemu je prisustvovao kao svjedok, ostavilo je snažan dojam na mladoga Andriju te ga polako i neprimjetno usmjerilo u svjetovne vode. Na nagovor papinskoga nuncija u Beču za papu je napisao dva memoranduma na latinskom jeziku o položaju Katoličke crkve u Hrvatskoj i Slavoniji te o mađarskom revolucionarnom ustanku. Sudjelovao je u radu Slavenskoga kongresa u Pragu u lipnju 1848., a nakon njegova nasilnog rastjerivanja borio se na barikadama u Pragu. Slijedio je povratak u Beč i kratki nastavak studija, a ujesen 1848. pridružio se slovačkom ustanku protiv mađarskog revolucionarnog pokreta i nakratko vojsci bana Jelačića. Ban ga je potkraj iste godine poslao u Pariz sa zadatkom suzbijanja mađarske protuhrvatske propagande. U proljeće 1849. vratio se s prvog putovanja zapadnoeuropskim zemljama, a godinu dana poslije ponovno je otputovao u Belgiju, Francusku i Veliku Britaniju, ali ne s političkom misijom, nego sa željom da upozna politički, upravni i sudski ustroj tih zemalja, njihovu kulturu, gospodarstvo i društvene odnose. Početkom listopada 1850. vratio se u Zagreb, gdje je obavljao tajničke funkcije do kraja studenoga 1851. godine.

Tada je, ponajprije zbog policijskog nadzora, otišao u Đakovo, u službu svoga prijatelja biskupa Strossmayera. Ujesen 1853. otišao je u Beč na studij prava. Istodobno je radio u tamošnjim arhivima i knjižnicama, tamo je napisao i objavio gramatiku hrvatskoga jezika te dvije knjige povijesnih izvora. Po svršetku studija 1857. vratio se u rodni grad, gdje je otvorio odvjetnički ured, a paralelno s odvjetničkim poslom vodio je i obiteljske gospodarske poslove. U rodnome je gradu i umro 1868. godine.

Na prijelazu iz četrdesetih u pedesete godine XIX. stoljeća obavljao je tajničku službu u nekoliko institucija, ali i izvan njih. Dobre organizacijske sposobnosti iskazao je kao privremeni tajnik bana Josipa Jelačića, zatim kao tajnik Ivana Zidarića, banskoga povjerenika za Virovitičku županiju i grad Osijek, a potom kao tajnik Matice ilirske i Društva za jugoslavensku povjesnicu. Kao Matičin tajnik obavljao je i uredničke poslove. Objavio je osmi svezak njezina časopisa Kolo i pripremio za tisak djela

238

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Ignjata Đurđevića Usdasi Mandalijene Pokornice i Saltijer slavinski te Kristijadu Junija Palmotića. Uredio je i Obći zagrebački koledar za prestupnu godinu 1852., koji su izdali zagrebački tiskari braća Župan. Sudjelovao je u nekoliko neuspješnih pokušaja izdavanja različitih listova na hrvatskome jeziku. Obavljao je i tajničku službu u neformalnom udruženju hrvatskih i slavonskih vlastelina i dao veliki doprinos u formulaciji njihovih zahtjeva za isplatu naknade za izgubljena feudalna podavanja i prijedloga iznesenih vladaru u svezi s tim pitanjem. Od kraja 1851. do 1853. bio je gospodarski tajnik biskupa Josipa Jurja Strossmayera u Đakovu. Nakon toga otišao je na studij prava u Beč.

Tajničke aktivnosti pružile su mu financijski temelj za život i bile su popraćene publicističkim djelovanjem.

Još kao gimnazijalac počeo je pisati pjesme, a pisao ih je do potkraj četrdesetih godina XIX. stoljeća. Pisao je uglavnom domoljubnu i ljubavnu liriku. Andrija Torkvat Brlić bio je tipični romantičarski lirski pjesnik preporodnog razdoblja i neke njegove pjesme navode se u antologijama razdoblja hrvatskog narodnog preporoda. Uspješno je preveo tri veća odlomka iz Homerove Ilijade, od kojih je objavljen samo jedan. To je bio prvi prijevod nekog teksta spomenutog grčkog klasika na hrvatski jezik. Slijedeći očev primjer, napisao je gramatiku hrvatskoga jezika na njemačkom (Grammatik der illyrischen Sprache wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebräuchlich ist, Beč, 1854.), u kojoj je nastojao pomiriti jezične norme zagrebačke škole i vukovaca, ali je značajniji utjecaj vukovskih načela.

Putujući europskim zemljama, ali i vlastitom domovinom te Bosnom i Hercegovinom, uočavao je prirodna obilježja, političke i društvene prilike, državni ustroj, gospodarsku situaciju i potencijale, etničke i konfesionalne odnose. O tome je u svojim tekstovima putopisnog diskursa obavještavao hrvatsku javnost, neprestano uspoređujući relevantne poredbene čimbenike zemlje kojom je putovao s odgovarajućim usporednim vrijednostima u svojoj domovini. Poput većine obrazovanih sunarodnjaka, ali i drugih Europljana, domoljubnom je dužnošću smatrao putovanje radi upoznavanja drugih zemalja i krajeva i izvještavanje o njima u novinama ili drugim publikacijama. U opreci “mi” i “drugi” pronalazio je elemente za diferenciranje i nacionalnu identifikaciju hrvatske nacije. Pritom treba naglasiti da nije imao posve jasnu svijest o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti i da se nacionalno identificirao najčešće kao pripadnik južnoslavenskoga naroda (poput velikog dijela svojih suvremenika, na temelju koncepcije slavenske uzajamnosti o slavenskim je narodima govorio u singularnom obliku), katkad kao Slavonac ili Hrvat, a šezdesetih godina XIX. stoljeća, pod utjecajem koncepcije slavonskog regionalizma i uznapredovalog procesa izgradnje srpske nacije, isticao je svoju srpsku i katoličku pripadnost.

Andrija, doduše, nije uspio ostvariti želju da postane profesor povijesti na zagrebačkoj Kraljevskoj akademiji znanosti, nije uspio dobiti posao u Dvorskoj knjižnici u Beču, niti je ostvario plan i napisao knjigu iz svjetske povijesti, ali su ljubav prema prošlosti i zanimanje za povijest vlastitog naroda u njega ostali trajni. Kao rezultat prikupljanja izvornih dokumenata u bečkim arhivima i knjižnicama nastala su dva

239

VLASTA ŠVOGER

njegova najveća povijesna djela: opsežna zbirka dokumenata o sudjelovanju Hrvata i Srba u austrijsko-turskim ratovima u XVII. i XVIII. stoljeću Die Freiwillige Teilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen, izdana u Beču 1854., te zbirka građe Izvori srpske povjestnice. Iz turskijeh spomenika izvadio i na nemačko preveo d. Valter F. A. Bernauer; a na srpsko preveo i izdao Andrija Torkvato Brlić, svez. I., Beč, 1857. – Quellen für serbische Geschichte. Aus türkischen Urkunden im Originaltext redigirt und ins Deutsche übertragen von Dr. Walter F. A. Behrnauer. In das Serbische übersetzt und herausgegeben von A. T. Berlić, 1. Heft, Wien, 1857. U ovoj posljednjoj knjizi objavio je dokumente iz zbirke osmanskih izvora iz bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva. U njoj su prvi put objavljeni neki osmanski narativni izvori na štokavskom ijekavskom govoru, ali na ćirilici, pa je južnoslavenska javnost osmanske izvore, osim kao dotad na njemačkom jeziku, upoznala i na jednom od južnoslavenskih idioma. Zanimljiva je i po tome što su uz izvornik na arapskom objavljeni prijevodi na “srpski” i njemački jezik. Brlić je u Kolu, Zagrebačkom koledaru za prestupnu 1852. godinu i Nevenu objavio još nekoliko tekstova historiografskog diskursa: izvorne dokumente, raspravu o vladanju Petra Krešimira IV., tekst o posljednjem hrvatskom kralju Petru Svačiću te opsežne znanstveno-popularne tekstove o značajnim članovima obitelji Bakač-Erdödy – Tomi, ugarskome kancelaru i kardinalu, te o njegovu nećaku, zagrebačkom biskupu Šimunu. Započeo je pisati i monografiju o Šimunovu bratu Petru, ali je napisao samo početak, a rukopis je sačuvan u Arhivu obitelji Brlić. Svojim je historiografskim tekstovima želio upoznati sunarodnjake s njihovom slavnom prošlošću, probuditi nacionalni ponos i pridonijeti izgradnji njihova nacionalnog identiteta, ali i upozoriti ih na kobne posljedice nesloge među sunarodnjacima.

Brlićeva publicistička djelatnost u svezi s aktualnim političkim problemima ili pak općevažnim političkim i društvenim pitanjima najobimniji je dio njegova publicističkog opusa i analizirana je u najvećem poglavlju ove monografije. Analizom pojedinih događaja vezanih za hrvatsko-mađarski rat 1848.–1849. želio je ostvariti dvostruki cilj: informirati hrvatsku javnost o tada aktualnim vojnim operacijama u kojima je sudjelovala hrvatska vojska, dakako, uglavnom isključivo u pozitivnom svjetlu, ali i pridonijeti buđenju nacionalnog ponosa i stvaranju nacionalnog jedinstva u odnosu na protivničku stranu. Time se aktivno uključio u propagandni rat koji se vodio paralelno s onim na bojnome polju. Osim ratnih zbivanja prikazivao je aktualne političke, društvene i gospodarske prilike u Slavoniji, a s mnogo suosjećanja opisao je teške uvjete života kršćanske raje u Bosni te najvažnije događaje iz političkog, društvenog i gospodarskog života u susjednoj zemlji pod turskom vlašću. Kao posebnu zanimljivost valja istaknuti da je politički, društveni i gospodarski život s obje strane Save promatrao u međusobnoj korelaciji, a situaciju u susjednoj državi pod osmanskom vlašću analizirao je u (južno)slavenskom, ali i širem kontekstu međusobnih odnosa europskih velesila i njihova stajališta prema opstanku bolesnika na Bosporu. Bio je jedan od prvih novinara u hrvatskim zemljama i prvi dopisnik iz inozemstva u povijesti hrvatskoga novinstva.

Osobito tijekom prvog boravka u Parizu analizirao je i vanjskopolitičku problematiku,

240

IDEALI, STRAST I POLITIKA

a unutar nje posebnu je pozornost posvećivao političko-diplomatskim i gospodarskim prilikama u Francuskoj koju je, poput većine svojih suvremenika, smatrao ishodištem modernih političkih i revolucionarnih strujanja. Analizirajući političko-diplomatske prilike i sustav ravnoteže u Europi, pokazao je odlično poznavanje tada aktualnih političkih, diplomatskih i gospodarskih pokretača zbivanja, izvještavao je i o događanjima iza kulisa europske političke scene, a u nekim je slučajevima pokazao i zavidnu sposobnost anticipiranja budućih događaja i procesa. U brošurama Nijemština i Slavjanstvo i Kratka uspomena godine 1848. i 1849. te u brojnim novinskim člancima iskazao je vlastita liberalna načela na tri razine. Na razini državnoga ustroja zagovarao je ustavnost, parlamentarizam, parlamentarnu monarhiju, slobodu i autonomiju općina kao temelj slobodne države, ravnopravnost i toleranciju u odnosima među narodima i državama, zatim razdvajanje uprave i sudstva te javnost i usmenost u funkcioniranju uprave i sudstva. Na osobnoj razini pojedinca zalagao se za uvođenje građanskih prava i sloboda, među kojima je osobito isticao pravo na jamstvo osobne slobode i nepovredivost privatnoga vlasništva, pravo na pravedno suđenje, pravo udruživanja i podnošenja peticija, slobodu tiska, vjersku i nacionalnu jednakopravnost, uključujući i jednakopravnost pripadnika židovske vjere. Iz vizure liberalnih načela analizirao je i ekonomske prilike i odnose, a izrijekom se založio za realizaciju načela slobodne trgovine kao temelja za budući svjetski poredak zasnovan na ravnopravnosti naroda, premda nije bio siguran da ga je doista moguće u potpunosti ostvariti u praktičnom životu. Tijekom putovanja po zapadnoeuropskim zemljama prikazivao je i njihova gospodarska dostignuća u razvoju poljoprivrede, industrijske i obrtničke proizvodnje te trgovine, prema njegovu mišljenju, vrijedna da ih njegova domovina slijedi kao uzor. U tom je kontekstu kao hvalevrijedan uzor isticao dioničarstvo kao pretežiti model privatnoga vlasništva u Velikoj Britaniji i ulaganje u različite gospodarske grane, što je vlasnicima omogućavalo da eventualnu štetu u jednoj kompenziraju zaradom u drugoj gospodarskoj grani.

Izgradnju kvalitetne prometne infrastrukture u hrvatskim zemljama, uz njihovo teritorijalno ujedinjenje, smatrao je temeljnim preduvjetom njihova gospodarskog razvoja te duhovnog i kulturnog napretka.

Kao gimnazijalac aktivno se uključio u hrvatski preporodni pokret, prihvatio je ideje hrvatskog političkog pokreta 1848./49. formulirane u programatskim tekstovima poput Zahtijevanja naroda (uz rezervu u pogledu načina ostvarenja zahtjeva za ukidanjem celibata, koji je smatrao unutarcrkvenim disciplinskim pitanjem) i u zaključcima Hrvatskoga sabora 1848. godine. Izrijekom se zalagao za ostvarenje teritorijalne cjelovitosti i široke autonomije Trojedne Kraljevine, ali i za federativno preuređenje Habsburške Monarhije u skladu s koncepcijom austroslavizma. Koncepciju federalizacije Monarhije zagovarao je i nakon donošenja Oktroiranog ustava, koji je oštro kritizirao, i sloma mađarskog revolucionarnog pokreta, kada je ta koncepcija izgubila bilo kakve izglede za ostvarenje u praksi. Za federalizaciju Monarhije zalagao se i kao saborski zastupnik 1861., držeći je temeljem za ostvarenje ravnopravnosti naroda. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1861. kao predstavnik rodnoga grada prihvaćao je ideje

241

VLASTA ŠVOGER

Narodne stranke, izražavao je shvaćanje o potrebi stvaranja saveza Trojedne Kraljevine i Mađarske u okviru ugarske krune, ali uz uvjet da Mađari priznaju teritorijalnu cjelovitost, unutarnju autonomiju i ravnopravnost Hrvatske. Taj je savez držao temeljem za realizaciju federalizacije Habsburške Monarhije. Priznavao je zajedničke poslove i interese Hrvatske i Austrije, ali se izjasnio protiv slanja hrvatskih zastupnika u Carevinsko vijeće. Sudjelovao je u formuliranju poznatog zakonskog članka XLII., koji je postao temelj za međusobne odnose Hrvatske i Ugarske. Zagovarao je ukidanje Vojne krajine i njezino sjedinjenje s maticom zemljom, smatrajući to preduvjetom za društveni, kulturni i gospodarski napredak Hrvatske. Predvodio je izaslanstvo krajiških zastupnika u Beču, koje je kralju predalo adresu sa zahtjevom za ukidanjem krajiškoga sustava.

Podržao je prijedlog biskupa Strossmayera o donošenju zaključka o zaštiti Hrvatskoga sabora nad Zavodom sv. Jeronima u Rimu. U raspravi o utemeljenju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti prihvaćen je Brlićev prijedlog o načinu biranja članova Akademije. Nije sudjelovao na idućem saborskom zasjedanju, ali je sudjelovao u pripremama za njegov rad, i u obliku članka u kojem je izložio glavna načela za zakonsko reguliranje ustroja slobodnih općina i u izradi programskih uputa zastupnicima Broda na Savi za predstojeće zasjedanje Hrvatskoga sabora 1865. godine.

Premda je tijekom 1848./49. aktivno sudjelovao u revolucionarnim previranjima u Slovačkoj i ponekad iznosio radikalnije ideje od svojih suvremenika, primjerice prihvaćao je glavne ideje Francuske revolucije o bratstvu, jednakosti i slobodi naroda i pojedinaca i pozitivno je ocjenjivao socijalnu komponentu novih ideja komunizma i socijalizma, ali samo u određenim okolnostima, istodobno je oštro osuđivao njihove političko-ideološke postavke i potencijalno opasni manipulativni potencijal nad neprosvijećenim masama. No iako se zalagao za poboljšanje ekonomskog i društvenog položaja najnižih društvenih slojeva, što se osobito vidjelo na njegovu zalaganju za prava bosanskih kršćana, Brlić nije bio demokrat, uopće nije dovodio u pitanje društvene nejednakosti uvjetovane podrijetlom, niti je zagovarao proširenje prava glasa zbog straha od mogućnosti manipulacije neobrazovanim masama. U tom je smislu bio tipični zagovornik ideja umjerenog liberalizma, koji se zalagao za napredak i prosvjećivanje naroda, i jasno je izražavao vlastiti kršćanski svjetonazor.

Idealima prožeto žarko domoljublje, nesebičnost te neumorno emocionalno i intelektualno angažiranje u interesu vlastitog naroda bili su nit poveznica njegove političke, publicističke i književno-jezikoslovne aktivnosti. Svojim cjelokupnim javnim djelovanjem značajno je pridonio oblikovanju hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta i moderne hrvatske političke kulture.

242

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Ideale, Leidenschaft und Politik Das Leben und Werk von Andrija Torkvat Brlić Zusammenfassung Dieses Buch bringt monographische Darstellung des Lebens, der politischen und publizistischen Wirkung von Andrija Torkvat Brlić (1826-1868) – dem kroatischen Politiker, Publizisten, Sprachgelehrten, Historiker und Rechtsanwalt. Im einleitenden Kapitel wurden die betreffende Literatur und archivalische Dokumenten sowie Forschungsstand analysiert. Dannach folgt die Beschreibung seines Lebenslaufes – seiner Schulung in Vinkovci und Zagreb sowie Theologiestudiums in Wien, seiner Teilnahme am Slawenkongress in Prag im Juni 1848 und der nachfolgenden Reisen nach westeuropäischen Ländern. Seine politischen Auffassungen in den fünfziger Jahren des 19. Jahrhunderts wurden detaliert dargestellt. Er akzeptierte die Ideen der kroatischen Wiedergeburtsbewegung und der kroatischen politischen Bewegung der Jahre 1848-1849 und er setzte sich für die Verwirklichung der föderativen Umgestalltung der Habsburgermonarchie im Einklang mit der Konzeption des Austroslawismus ein. Seine politischen Auffassungen veränderten sich einigermaßen während seines Aufenthaltes in Paris an der Wende des Jahres 1848 zu 1849, wo er magyarische antikroatische Propaganda bekämpfte. Unter dem Einfluß der polnischen politischen in Paris befindlichen Emigration nahm er die Konzeption der Versöhnung der Kroaten mit Magyaren an. Er übernahm die Aufgabe, den Banus Josip Jelačić für diese Versöhnungskonzeption zu gewinnen, seine Versuche in dieser Richtung blieben jedoch ohne Erfolg. Nach der Rückkehr aus Paris war Brlić als Sekretär des Banalkommissars in Osijek tätig. Im Sommer 1850 reiste er wieder durch westeuropäische Länder, um politisches System, Verwaltungs- und Justitzstruktur sowie gesellschaftliches und Wirtschaftsleben dieser Länder kennen zu lernen.

Wieder nach Zagreb gekehrt war er von Oktober 1850 bis Ende November 1851 Sekretär der kulturellen Vereine Matica ilirska und der Gesellschaft für südslawische Geschichte. Als solcher gab er das VIII. Heft der Zeitschrift Kolo, einige andere Matica-Veröffentlichungen sowie Obći zagrebački koledar za prestupnu godinu 1852.

(Allgemeine Zagreber Kalender fürs Schaltjahr 1852) heraus. Nachdem er in Rijeka im Jahre 1851 seine Broschüren Nijemština i Slavjanstvo (Deutschtum und Slawentum)

375

VLASTA ŠVOGER

und Kratka uspomena godine 1848. i 1849. (Kurze Erinnerung auf Jahre 1848 und 1849) veröffentlicht hatte, bewog strenge polizische Aufsicht ihn dazu, Zagreb zu verlassen und sich nach Đakovo zu begeben, wo er bis Mitte des Jahres 1853 als wirtschaftlicher Gehilfe des Bischofs Josip Juraj Strossmayer blieb. Dann folgte sein Jurastudium in Wien und 1857 kehrte er in seine Geburtsstadt zurück, wo er eigene Advokatur leitete.

Andrija Torkvat Brlić starb in Brod an der Sawe im Jahre 1868.

Im Buch wird literarische und linguistische Arbeit von Andrija Torkvat Brlić geschildert. Er schrieb Gedichte, übersetzte Texte aus verschiedenen Sprachen und veröffentlichte, unter Anderem, die erste Übersetzung eines größeren Abschnittes aus Homers Ilias ins Kroatische. Während seines juridischen Studiums in Wien schrieb er kroatische Grammatik, die im Jahre 1854 in Wien unter dem Titel Grammatik der illyrischen Sprache wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebräuchlich ist veröffentlicht wurde. Paralell mit dem Studium durchsuchte er intensiv Wiener Bibliotheken und Archive und suchte nach Archivalien und Literatur über die Geschichte des kroatischen Volkes und anderer südslawischen Völker. Resultat dieser Forschungen waren zwei in Wien veröffentlichte Dokumentensammlungen über kriegerische Auseinandersetzungen des kroatischen und serbischen Volkes mit Türken: Die freiwillige Teilnahme der Serben und Kroaten an den vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen (1854) und Izvori srpske povjestnice. Iz Turskijeh spomenika izvadio i na nemačko preveo i izdao Andrija Torkvato Brlić, svez. I. Beč, 1857.

– Quellen für serbische Geschichte. Aus türkischen Urkunden im Originaltext redigirt und ins Deutsche übertragen von Dr. Walter F. A. Behrnauer. In das Serbische übersetzt und herausgegeben von A. T. Berlić, 1. Heft, Wien, 1857. Dieses letzte Buch ist deswegen wichtig, weil in ihm zum ersten Mal osmanische narative Quellen auf Arabisch und in Übersetzung in die deutsche und serbische Sprache veröffentlicht wurden, was eigentlich den Beginn der Osmanistik unter den südslawischen Völkern darstellte.

Brlić ließ einige wissenschaftliche, beziehungsweise wissenschaftlich-populäre Texte im historiographischen Diskurs über wichtige Personen aus kroatischer Geschichte veröffentlichen. Mit diesen Texten wollte er nationalen Stolz und Interesse für Nationalgeschichte als Grundlagen für die Bildung der nationalen Identität bei seinen kroatischen/südslawischen Zeitgenossen erwecken, aber auch sie auf verhängnissvolle Folgen der Zwietracht unter Landmännern aufmerksam machen.

Den umfangreichsten Teil seines publizistischen Opus bilden Zeitungsartikel, die in der Periode 1848-1851 in den bedeutendsten kroatischen Zeitungen jener Zeit veröffentlicht waren. Als der erste Korrespondent aus dem Ausland in der Geschichte des kroatischen Pressewesens schickte er Berrichte von seinen Auslandsreisen in kroatische Zeitungen. In diesen Berrichten behandelte er verschiedene Themen: die damals aktuellen politisch-diplomatischen Umstände in Europa und Frankreich, dann politische, wirtschaftliche, gesellschaftliche und kulturelle Situation in Frankreich und in anderen westeuropäischen Ländern. Er schrieb auch Reisebeschreibungen, in denen er geografische, politische, gesellschaftliche, kulturelle, geschichtliche und öko-

376

IDEALI, STRAST I POLITIKA

nomische Merkmale der von ihm bereisten Länder mit entsprechenden kennzeichnenden Eigenschaften seines Haimatlandes verglich. Ähnlich wie die meisten seiner Zeitgenossen betrachtete er als seine patriotische Pflicht, eigene Reiseerfahrungen mit seinen Landmännern zu teilen, die keine Gelegenheit hatten, die von ihm besuchten europäischen Länder kennen zu lernen. In seinen Zeitungsartikeln über verschiedene ökonomische Themen hieb er besonders jene Merkmale der Wirtschaft des betreffenden Landes hervor, die seiner Meinung nach, als Muster im Entwicklungsprozess der kroatischen Wirtschaft dienen konnten.

In seinen publizistischen Texten schrieb Andrija Torkvat Brlić auch über verschiedene damals aktuelle politische und gesellschaftliche Fragen in Kroatien, Slavonien sowie Bosnien-Herzegowina. Besonders empatievoll schilderte er die schweren Lebensverhältnisse der christlichen Raya in südslawischen Ländern unter osmanischer Herrschaft und versuchte auf diese Weise die europäischen Großmäche dazu zu bewegen, etwas für die Verbesserung der Lebensbedingungen von christlichen Untertanen zu unternehmen. Allgemeinwichtige politische und gesellschaftliche Fragen waren auch Thema seiner Artikel, in denen er liberale Auffassungen auf drei Ebenen vertrat. Auf der Ebene des Staatssystems befürwortete er Konstitutionalismus, Parlamentarismus, Gleichberechtigung der Völker und Sprachen, Trennung von Verwaltung und Justizpflege sowie Öffentlichkeit und Mündlichkeit in Funktionierung von Verwaltung und Justiz. Auf der persönlichen Ebene des Einzelnen vertrat er die Einführung der bürgerlichen Freiheiten und Rechte und von denen hieb er besonders die Garantierung des Schutzes der persönlichen Freiheit und des Privatbesitzes, die Vereinigungs- und Petizionierungsfreiheit, Pressefreiheit, Gleichberechtigung der Religionen einschließlich die Gleichberechtigung der Juden hervor. Auf dem wirtschaftlichen Gebiet drückte er auch seine liberalen Auffassungen aus, er befürwortete beispielsweise ausdrücklich das Prinzip des freien Handels.

Nach dem Zusammenbruch des absolutistischen Systems in der Habsburgermonarchie im Jahre 1860 beteiligte sich Andrija Torkvat Brlić wieder aktiv am politischen Leben und setzte auch seine publizistische Aktivität wieder fort. Als Abgeordneter repräsentierte er seine Geburtsstadt Brod an der Sawe im Kroatischen Landtag 1861. Im Landtag vertrat er die Politik der Nationalen Partei (Narodna stranka), befürwortete die Erneuerung des Bundes zwischen dem Dreieinigen Königreich und dem Königreich Ungarn, jedoch unter der Bedingung, dass Ungarn die territorielle Einheitlichkeit, innere Autonomie und völlige Gleichberechtigung des Dreieinigen Königreichs anerkennt. Dieses Bündnis sollte, nach der Meinung von A. T. Brlić, die Grundlage der zukünftigen föderativen Einrichtung der Habsburgermonarchie sein. Obwohl er gemeinsame Interessen und gemeinsame Angelegenheiten zwischen Kroatien und Österreich anerkannte, drückte er sich doch gegen die Teilnahme kroatischer Vertreter an der Arbiet des Reichsrates in Wien aus. Er setzte sich für die Abschaffung der Militärgrenze und für ihre Einverleibung dem Mutterlande ein. Dieser Politiker beteiligte sich an der Formulierung der Adresse

377

VLASTA ŠVOGER

von Abgeordneten aus der Militärgrenze an den Herrscher, in der sie die Abschaffung des Militärgrenzsystems forderten und er leitete die Deputation der Abgeordneten der Militärgrenze in Audienz beim König Franz Joseph I. Der Kroatische Sabor (Landtag) nahm in Debatte über die Zusammensetzung der Jugoslawischen Akademie der Wissenschaften und Künste in Zagreb den von Brlić gemachten Vorschlag über die Wahl der Akademiemitglieder an. An der nächsten Tagung des Kroatischen Parlaments (1865) nahm er nicht als Abgeordneter teil. Aber unmittelbar vor der Parlamentstagung drückte er in einem Zeitungsartikel die Hauptgrundsätze aus, auf Grund derer das Kroatische Parlament, seiner Meinung nach, die Gestalltung von freien Gemeinden gesetzlich regulieren sollte. Freie Gemeinden betrachtete er als Grundlagen des freien und gut organisierten Staates. In einem nicht veröffentlichten Manuskript drückte er die politischen Hauptrichtlinien aus, die die Abgeordneten der Stadt Brod an der Sawe im Kroatischen Parlament folgen sollten.

Im letzten Kapitel des Buches werden die ausgewählten Texte von Andrija Torkvat Brlić gedruckt, und zwar nur seine wichtigeren und interessanteren Texte, die für seine öffentliche Tätigkeit repräsentativ sind.

Obwohl er an revolutionären Wirren 1848 aktiv teilnahm und die sozialen Aspekte des Programms des Sozialismus und Kommunismus sympatisierte, jedoch nur in Frankreich, betrachtete er diese Ideologien im Ganzen als sehr gefährlich wegen ihres manipulativen Potentials, und er befürwortete keine demokratischen Ideen. Auch für Brlić war die für liberale Politiker typische Angst vor ungebildeten Volksmassen charakteristisch, weil man mit denen ziemlich leicht manipulieren kann. Deswegen setzte er sich nicht für die Erweiterung des Wahlrechtes ein, weder stellte er die eingebürgerte auf Ungleichheit der Menschen gegründete Sozialordnung in Frage und drückte ganz eindeutig seine christliche Weltanschauung aus. Deswegen kann man die Schlussfolgerung ziehen, dass er die Ideen des gemäßigten Liberalismus in seiner politischen und publizistischen Tätigkeit vertrat. Er engagierte sich mit allen seinen intelektuellen und emotionellen Kapazitäten, Uneigennützigkeit und Glauben an Ideale im Kampfe für die Verwirklichung der Ziele und Interessen des eigenen Volkes. Mit seinem öffentlichen Wirken beeinflusste er in beträchtlichem Maße die Bildung der kroatischen politischen Kultur Mitte des 19. Jahrhunderts und der kroatischen nationalen Identität.

378

IDEALI, STRAST I POLITIKA

Ideals, Passion and Politics The Life and Work of Andrija Torkvat Brlić Summary The book is a monograph of the life and political and publicist activity of Andrija Torkvat Brlić (1826-1868), politician, publicist, linguist, historian and lawyer. After a survey of literature on A. T. Brlić in the introductory chapter, the chapters that follow depict his life, namely his education in Vinkovci and Zagreb and his theology studies in Vienna, his participation in the Slavic congress in Prague in June of 1848, his travels through the Western European countries, and his political beliefs from the 1850’s. Brlić embraced the ideas of the Croatian National Movement and Croatian political movement from 1848-1849, as well as the notion of a federal reorganization of the Habsburg Monarchy in accordance with the concept of Austro-Slavism. During his stay in Paris at the turn of 1848, where he was curbing the Hungarian anti-Croatian propaganda, Brlić, under the influence of Polish emigration, accepted the concept of reconciliation between the Croatians and the Hungarians and obliged himself to try to persuade the Croatian Ban (viceroy) Josip Jelačić to accept it as well, but failed to do so. After Brlić returned from Paris, he was the secretary of the Ban’s Commissioner in Osijek. In the summer of 1850 he travelled once more to the Western European countries to acquaint himself with their political, administrative and judiciary organization, as well as their social and economic life. After his return to Zagreb, from October 1850 till the end of November 1851, he was the secretary of both the Matrix Illyrica and the Association for Yugoslav Historiography. He edited the 8th volume of the magazine Kolo and other editions by the Matrix, as well as Obći zagrebački koledar za prestupnu godinu 1852.

(Common Zagreb’s Carols for the Leap Year 1852). Strict police surveillance to which he was submitted after he published the pamphlets Nijemština i Slavjanstvo (Germanhood and Slavichood) and Kratka uspomena godine 1848. i 1849. (Short Memory of the years 1848 and 1849) in Rijeka in 1851, led him to leave Zagreb and move to Đakovo, where he was the secretary for economic affairs to Bishop Juraj Strossmayer until mid-1853.

Following this, he studied law in Vienna, and in 1857 he returned to his native city where he opened a law office. He died in Brod on Sava in 1868.

379

VLASTA ŠVOGER

The book brings the literary and linguistic work of Andrija Torkvat Brlić. He wrote lyric poetry, translated from different languages and, among other things, he published the first Croatian translation of a longer selection from Homer’s Iliad. What is more, during his studies in Vienna he wrote and in 1854 published a grammar of Croatian language Grammatik der illyrischen Sprache wie solche im Munde und Schrift der Serben und Kroaten gebräuchlich ist. Parallel to his law studies in Vienna he was intensely researching archives and libraries looking for the materials and literature about the history of Croatian and other South Slavic people. As the result of this research, in Vienna he published two books of documents on war conflicts of the Croatian and Serbian people with the Turks: Die Freiwillige Teilnahme der Serben und Kroaten an der vier letzten österreichisch-türkischen Kriegen (1854) and Izvori srpske povjestnice. Iz turskijeh spomenika izvadio i na nemačko preveo d. Valter F. A. Bernauer; a na srpsko preveo i izdao Andrija Torkvat Brlić, svez. I, Beč, 1857. - Quellen für serbische Geschichte.

Aus türkischen Urkunden im Originaltext redigirt und ins Deutsche übertragen von Dr. Walter F. A. Behrnauer. In das Serbische übersetzt und herausgegeben von A. T. Berlić, 1. Heft, Wien, 1857. (The Sources of Serbian Historiography. From Turkish Monuments Extracted and into German Translated by dr. Walter F. A. Bernhauer; and in Serbian Translated and Published by Andrija Torkvat Brlić, vol. I, Vienna 1857). This last book is significant because it represents the first publication of Osmanic narrative sources in Arabic as well as in German and Serbian translations, which in fact represents the beginnings of Osmanistics in South Slavic people. In different journals Brlić published several scientific texts, i.e. texts belonging to popular scholarship written in historiographic discourse on relevant persons from Croatian history, with which he wanted to inspire national pride and interest for national history as one of the bases of national identity, but also to warn about the fateful consequences of discord between compatriots.

The most extensive part of his publicist opus consists of journal articles, published in the most significant Croatian newspapers of the time, in the period from 1848 to 1851. From his travels he also sent reports to the newspapers in which he discussed different topics: contemporary political and diplomatic circumstances in Europe and France, political, economic, social and cultural situation in France and other Western European countries. He wrote travel texts as well, in which he described geographic, political, social, cultural, historical and economic specificities of the countries he visited; he compared them to the matching characteristics of his homeland. Like most of his educated contemporaries, he considered it his patriotic duty to share his travel experiences with his compatriots who did not have an opportunity to visit the countries he visited. In articles on various economic affairs he used a similar tactic and particularly emphasized those traits of a foreign country’s economy which he considered worthy of becoming a role model for the economic development in Croatia.

In his publicist texts Brlić also wrote about various and, at the time, current political and social issues in Croatia and Slavonia, as well as in Bosnia and Herzegovina.

380

IDEALI, STRAST I POLITIKA

With particular empathy he described the difficult position of the Christian populace in the South Slavic countries under the Ottoman rule, wishing to stimulate European powers to do something to improve its position. He also wrote about general political and social issues advocating the liberal principles on three levels. On the level of state organization he advocated constitutionality, parliamentarism, equality of people and languages, the separation of administration and judiciary, as well as transparency and orality in the functioning of administration and judiciary. On the level of individual persons, he advocated introduction of civil rights and freedoms, and he especially emphasized the guarantee of protection of personal freedom and private property, the freedom of assembly and submission of petitions, freedom of the press and religious equality, including the equality of Jews. On the economic field he advocated liberal principles, explicitly the principle of free trade.

After the breakdown of the absolutist system in the Habsburg Monarchy in 1860, Andrija Torkvat Brlić actively joined political life, and he renewed his publicist activity. As the representative of Brod on Sava he participated in the work of the Croatian Parliament in 1861. He supported the politics of the National Party, advocated the renewal of alliance between the Three-partite Kingdom and Hungary, but with a condition that Hungary recognizes territorial integrity, internal autonomy and complete equality of the Three-partite Kingdom. This alliance, in Brlić’s opinion, would be the basis of the future federal organization of the Monarchy. Even though he recognized the existence of common interests and joint affairs of Croatia and Austria, he voted against the participation of the Croatian representatives in the work of the Imperial Council. He promoted the abolition of the Military Frontier (Vojna krajina) and its embodiment to the mother country. He participated in writing the address of the Frontier representatives to the ruler in which they asked for the abolition of the Military-Frontier system, and he led a delegation of the Frontier representatives in the audience with the ruler. In the discussion regarding the organization of the Yugoslav Academy of Sciences and Arts, the Parliament accepted Brlić’s proposition regarding the election procedure of the Academy members. In the next Parliament session Brlić did not participate as a member, but, immediately preceding the work of the Croatian Parliament in 1865, he published in the newspapers the main principles on the basis of which the Parliament should legally regulate the organization of autonomous municipalities which Brlić considered to be the foundation of a free and well organized state. In his unpublished manuscript he listed the main political guidelines which the representatives of the Town of Brod should adhere to in the Croatian Parliament.

The last chapter of the book consists of a selection of Brlić’s more important and interesting texts, representative of his public activity.

Despite his participation in the revolutionary turmoil of 1848 and his support of the social programs of socialism and communism, however only with regard to France, Brlić believed these ideologies to be very dangerous due to their manipulative potential, and he did not condone democratic ideas. Typically for liberals, Brlić was also afraid

381

VLASTA Ĺ VOGER

of the uneducated populaces which are easy to manipulate, so he did not advocate the expansion of the right to vote, nor did he question the established social order based on inequality, while he clearly expressed his own Christian worldview. Thus it can be concluded that he promoted the ideas of moderate liberalism, and in political and publicist activity he invested all of his intellectual and emotional capacities, unselfishness and faith in ideals in the battle to realize the goals and interests of his own people. With his public activity he significantly influenced the formation of the Croatian political culture in the middle of the 19th century and Croatian national identity.

Translated by Vanja Polić

382