Z. Radelić, SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.), Zagreb, HIP, 2012

Predgovor

ZDENKO RADELIĆ

SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2012.

3

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

4

Kazalo

KAZALO Predgovor...................................................................................................... 7 Uvod .......................................................................................................... 11 Izvori i literatura o sindikatu 1945.–1980.................................................... 15 Izvori....................................................................................................... 17 Dokumenti s kongresa, skupština i konferencija SSJ i SSH........... 17 Radovi političkih dužnosnika.......................................................... 25 Sindikalne novine, časopisi i glasila................................................ 33 Arhivska građa........................................................................................ 34 Literatura................................................................................................. 35 Radovi o razvoju SSJ (SSH)............................................................ 35 Radovi o mjestu i ulozi sindikata.................................................... 45 Ostali radovi..................................................................................... 53 Empirijska istraživanja.................................................................... 55 Organizacijsko uobličavanje sindikata........................................................ 59 Sindikat u Kraljevini Jugoslaviji: socijalisti i komunisti....................... 59 Osnivanje JSRN Jugoslavije za Hrvatsku.............................................. 61 Organizacijska struktura JSRN Jugoslavije........................................... 72 Brojčano stanje JSRNJ za Hrvatsku u razdoblju obnove...................... 74 Organizacijski razvoj JSRNJ za Hrvatsku (travanj 1945. – svibanj 1946.)............................................................... 78 Prvi kongres JSRNJ za Hrvatsku........................................................... 86 Pripreme........................................................................................... 86 Propagiranje u tisku......................................................................... 89 Organizacijski detalji....................................................................... 91 Rasprava........................................................................................... 92 Odjeci............................................................................................... 100 Organizacijski razvoj JSRNJ za Hrvatsku (svibanj 1946. – siječanj 1947.).............................................................. 101 Djelovanje JSRNJ za Hrvatsku od osnivanja do 1947.......................... 110 Koncepcija KPJ o ulozi sindikata................................................................ 135 Razrada koncepcije................................................................................. 135 Aktivnost KPJ na ostvarivanju komunističke koncepcije sindikata...... 152 Radnički povjerenici – kontrola privatnog sektora ili zaštita radnika?....... 161 Priprema zakona o radničkim povjerenicima........................................ 161 Sukob dviju teza – Andrije Hebranga i sindikata................................... 163 Izbori za radničke povjerenike............................................................... 175 Djelovanje radničkih povjerenika.......................................................... 181 Ukidanje institucije radničkih povjerenika............................................ 182 Institucija radničkih povjerenika: mrtvo slovo na papiru...................... 183 5

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

Prvi štrajkovi u Demokratskoj Federativnoj Jugoslaviji............................. 185 Historiografija o štrajkovima.................................................................. 185 Štrajkovi kao pokazatelji teškog gospodarskog stanja.......................... 186 Značenje i posljedice štrajkova.............................................................. 187 Nekoliko činjenica o štrajkovima........................................................... 189 Jesu li radnički savjeti uvedeni 1949. ili 1950.?.......................................... 191 Pitanje kontinuiteta i diskontinuiteta...................................................... 191 Od ideje do Upute o radničkim savjetima 23. prosinca 1949................ 193 Osnivanje radničkih savjeta i tisak......................................................... 197 Obnavljanje ideje ili novi korak?........................................................... 201 Zakon o radničkim savjetima 26. lipnja 1950........................................ 205 Dva koraka u uvođenju radničkih savjeta.............................................. 211 Zaključak...................................................................................................... 213 Kronologija 1945.–1950.............................................................................. 217 1944......................................................................................................... 217 1945......................................................................................................... 218 1946......................................................................................................... 227 1947......................................................................................................... 236 1948......................................................................................................... 244 1949......................................................................................................... 251 1950......................................................................................................... 259 Prilozi .......................................................................................................... 267 Dokumenti o prvim štrajkovima u Jugoslaviji....................................... 267 Summary....................................................................................................... 277 Izvori i literatura........................................................................................... 281 Arhivi...................................................................................................... 281 Novine..................................................................................................... 281 Popis literature........................................................................................ 281 Popis kratica................................................................................................. 299 Kazalo imena................................................................................................ 301 Kazalo zemljopisnih pojmova...................................................................... 307 Bilješka o autoru........................................................................................... 311 Životopis................................................................................................. 311 Izbor iz bibliografije............................................................................... 311

6

Predgovor

Predgovor Ova knjiga nastala je na temelju mojih radova o sindikatima i nekim radničkim institucijama kroz koje su radnici uobličavali svoje zahtjeve, poput radničkih povjerenika, radničkih savjeta i štrajkova, u razdoblju nakon 1945. godine. Objavljeni su od 1982. do 1990., dakle u razdoblju od osam godina. Uvjeren da su zadržali historiografsku vrijednost i nakon više od dvadeset godina, a zbog činjenice da se u Hrvatskoj o tim i sličnim temama malo piše, odlučio sam ih objaviti na jednom mjestu i učiniti dostupnijim.

Vjerujem da će se mnogi pitati mogu li tekstovi nakon toliko vremena izdržati kritiku? Da nisam uvjeren da mogu, ne bih se upustio u njihovo ponovno objavljivanje. Srećom, od samih početaka svoga znanstvenog rada, ponekad i ne baš potpuno artikulirano, bio sam uvjeren da treba izbjegavati angažiranu historiografiju, tj. tip historiografije čiji zastupnici nastoje promicati neke vrijednosti, a kritizirati i odbacivati negativne pojave, dakako, prema svome svjetonazoru. Suprotno tome, smatram da cilj historiografskog istraživanja nije traganje za pozitivnim stranama prošlosti i osuđivanje negativnosti te njeno vrednovanje prema vlastitim ideološkim i političkim uvjerenjima i, dakako, ovisno o društvenoj okolini u kojoj istraživač živi, što se najčešće svodi na svrstavanje uz “naše”, a protiv “njihovih”. Naime, iako se takav pristup mnogima može učiniti opravdanim kad potiče poželjne vrijednosti, smatram da se uloga povjesničara istraživača ipak svodi na rekonstrukciju događaja i njihova objašnjenja. Iznimku čine, primjerice, povjesničari koji rade u školama, gdje se očekuje da historiografija osim razvijanja kritičkog mišljenja ima i stanovitu odgojnu ulogu.

Ulogu povjesničara uspoređujem s ulogom novinara, s time da novinar izvješćuje o sadašnjosti, a povjesničar o prošlosti. No obojica, odgovarajući na pitanja tko, kada, gdje i kako, rekonstruiraju prošle događaje i pojave, a odgovorom na pitanje zašto oni ih objašnjavaju.

7

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

Povjesničar koji piše s distancom prema predmetu o kojem piše i koji ne želi biti ni odvjetnik, ni tužitelj, a ni sudac prošlih događaja i njihovih sudionika, bit će korisniji svojoj struci od onog koji nastoji koristiti prošlost za rješavanje sadašnjih problema. Dakako, to je ideal kojemu treba težiti, a jasno je da ga nitko i nikada neće moći dostići.

Naime historiografija je ipak interpretativna znanost i presudna je uloga subjekta, dakle onoga tko piše, što ipak onemogućuje ostvarivanje spomenutih ciljeva. Međutim, unatoč svim ograničenjima, već samo nastojanje da treba raditi kao da je nemoguće moguće u velikoj mjeri utjecat će na rezultate.

Bio sam u dvojbi trebam li prije ponovnog objavljivanja sačuvati tekstove u izvornom obliku ili unijeti izmjene. Pokazalo se da su izmjene nužne zbog nekoliko razloga, a oni su formalne i sadržajne naravi.

Prije svega, nužno je bilo ujednačiti bilješke i prilagoditi ih pravilima koja se danas primjenjuju, primjerice u Časopisu za suvremenu povijest Hrvatskog instituta za povijest, u kojem najviše objavljujem. Osim toga, za razliku od ranijih razdoblja svoga rada, sada smatram da bilješke ispod crte služe gotovo isključivo za navođenje izvora i literature, a ne i za dodatna objašnjenja. Dakle, sva bitna objašnjenja moraju biti u tekstu, a ako su suvišna u glavnom tekstu, suvišna su i u bilješkama.

Upravo sam zato gotovo sva dodatna tumačenja prebacio iz bilješki u glavni tekst. Isto tako, želeći da veći citati budu odmah uočljivi, citate od jedne ili više rečenica izdvojio sam u novi red, koristeći nešto manja slova.

Osim tih formalnih detalja izbacio sam suvišna ponavljanja, napose u uvodnim dijelovima devet različitih tekstova. Nastojao sam koristiti što neutralnije pojmove, što mi u tekstovima koje sam pisao na početku znanstvenog puta nije uvijek polazilo za rukom, a s obzirom na to da su prošli kroz novu lekturu i u tom su smislu doživjeli promjene.

Na mnogim mjestima stilski sam pojednostavljivao tekst i izbacivao nepotrebna kićenja, tako svojstvena mlađim istraživačima. Usput ću iskoristiti prigodu i ovdje spomenuti da se u zadnje vrijeme u historiografiji, pod utjecajem srodnih društvenih i humanističkih znanosti, razvija meni neprihvatljiva pomama za što kompliciranijim izražavanjem jer, valjda, teško razumljive rečenice, fraze i pojmovi jamče autoru mudrost. Tako su u modi primjerice “diskursi”, “fenomeni”, “narativi”, “paradigme”, “kolektivno pamćenje”, “kultura povijesnog mišljenja”, “kultura sjećanja” i “suočavanje s prošlošću”. No kad bismo neke od njih preveli s elitističkog i unutar struke zatvorenog jezika na uobičajeni 8

Predgovor

jezik, jezik svakodnevnog govora, ili pokušali objasniti što te riječi zapravo znače, otkrili bismo njihovu suvišnost, ispraznost ili čak besmislenost.

Ukratko, riječ je o starim radovima u novom ruhu, s težnjom da se prevlada rascjepkanost pojedinačnih članaka i da ova knjiga zapravo funkcionira kao monografija.

Knjiga se temelji na sljedećim radovima: Savez sindikata Jugoslavije i Hrvatske, Kronologija (1945- 1985), Radničke novine, Zagreb, 1986. (samo dio do 1950.); “Izvori i literatura o Savezu sindikata Hrvatske (Savezu sindikata Jugoslavije) 1945-1980.”, Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), Zagreb, 1982., 3, 111.-163.; “Osnivanje Jedinstvenih sindikata radnika i namještenika Hrvatske”, Zbornik Oslobođenje Hrvatske 1945. godine, IHRPH, Zagreb, 1986., 367.-377.; “Jedinstveni sindikati Hrvatske (1945-1946)”, Povijesni prilozi, 6, Zagreb, 1987., 61.-137.; “Koncepcija KPJ o ulozi sindikata (1945-1948)”, Razvoj, dileme i perspektive jugoslavenskog socijalizma, zbornik, Komunist – Centar CK SKH za idejno-teorijski rad “Vladimir Bakarić” – IHRPH, Zagreb, 1988., 225.-237.; “Prvi kongres Jedinstvenih sindikata Hrvatske”, ČSP, 1988., 1-2, 115.-135.; “Prvi štrajkovi u socijalističkoj Jugoslaviji (Dokumenti iz 1945. godine)”, ČSP, 1988., 3, 123.-139.;1 “Radnički povjerenici – kontrola privatnog sektora ili zaštita radnika?”, ČSP, 1989., 1-3, 129.-157.; “Pitanje uvođenja radničkih savjeta s gledišta kontinuiteta i diskontinuiteta (radnički savjeti u 1949. i u 1950. godini)”, ČSP, 1990., 3, 67.-88.

Treba naglasiti da uvodni dio o literaturi o sindikatima obuhvaća duže razdoblje od onoga koje se spominje u naslovu, jer obuhvaća radove objavljene do vremena kad je rad nastao, dakle sve do početka 1980-ih. S obzirom na to da je riječ o pregledu literature vjerujem da će biti od koristi, pa sam ga ipak odlučio uvrstiti.

Na kraju uvodne riječi dužnost mi je zahvaliti na savjetima i primjedbama recenzentima dr. sc. Katarini Spehnjak i dr. sc. Igoru Graovcu te ravnateljici Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Jasni Turkalj, koja je uvrstila moju knjigu u izdavački plan. Posebnu zahvalu upućujem tajnici Instituta Jasminki Maljković Radić na tehničkoj strani posla, 1 Izostavio sam članak “Prilog povijesti štrajkova u socijalističkoj Jugoslaviji”, objavljen u časopisu Tokovi revolucije iz Beograda (1, 1988., 129.-142.). Naime riječ je o verziji članka iz kojeg je uredništvo časopisa, štedeći prostor, izostavilo dokumente koji su činili važan dio rada.

Zato sam ga neznatno promijenjenog i s dokumentima objavio u ČSP-u pod naslovom “Prvi štrajkovi u socijalističkoj Jugoslaviji (Dokumenti iz 1945. godine)”.

9

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

tj. skeniranju tekstova. Zahvaljujem joj unatoč tome što mi je svojom pomoći istodobno učinila i medvjeđu uslugu. Naime time što sam izbjegao sam skenirati svoje tekstove još sam odgodio vrijeme, da se i ja “mudro” izrazim, konačnog “suočavanja s budućnošću”, tj. s nekim za mene previsokim razinama kompjutorskih vještina.

U Zagrebu, u studenome 2010.

10

Zdenko Radelić

Uvod

Uvod Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) pokrenula je revoluciju na temelju marksističke doktrine da su privatno vlasništvo, klasna podjela i borba za profit izvor svih društvenih nejednakosti i nepravdi. Nakon napada sila Osovine i razbijanja Jugoslavije te nakon napada Trećeg Reicha na Sovjetski Savez komunisti su 1941. organizirali partizanski pokret, koji su iskoristili i kao sredstvo u borbi za vlast i za pokretanje dubokih društvenih promjena. Tvrdili su da su glavni ciljevi pokreta narodno oslobođenje i narodna demokracija, javno ne negirajući višestranački sustav i privatno vlasništvo. Međutim, nasuprot deklariranoj svenarodnoj širini partizanskog pokreta, ostvarili su svoj monopol nad vojskom, sigurnosnim aparatom i promidžbom. Revolucionarne namjere otkrivali su tek postupno.

Naime komunisti su bili svjesni da među stanovništvom vlada strah od uvođenja komunističkih mjera. Zato su inzistirali na održavanju privida parlamentarne demokracije. Prije nego što otvoreno nastupe bez demokratskih fraza, nastojali su osvojiti sve položaje u državnom aparatu i gospodarstvu. Predratne stranke su postupno oslabljene i uništene.

Istodobno su napadali vodstva građanskih stranaka optužujući ih za izdaju, a povezivali su se s nižim dužnosnicima tih stranaka odnoseći se prema njima kao prema pravim stranačkim predstavnicima. Zapravo su im oni poslužili kao sredstvo za zbacivanje dotadašnjih vodstava stranaka i jačanje komunističkog monopola. Neposredno nakon rata provodili su odmazdu koja često nije imala temelj u osobnoj odgovornosti pojedinaca, nego se ideološka nesnošljivost pretvarala u državno nasilje. Represija je imala ratne, revolucionarne, nacionalne i osobne motive. Istodobno se provodila i prikrivena revolucija. KPJ je često svoje protivnike osuđivala zbog suradnje s okupatorom i njihovim suradnicima na insceniranim sudskim procesima, a državnu imovinu proširila je na račun imućnijih građana konfiskacijama, oduzimanjem 11

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

ratne dobiti i valutnom reformom. No KPJ je poduzela i niz otvorenih revolucionarnih postupaka u nastojanju da reorganizira društvo prema komunističkim idejama. U poljoprivredi je pokrenula najprije sveobuhvatnu agrarnu reformu i podjelu zemlje seljacima 1945., a nakon 1948. i pojačanu kolektivizaciju zemlje preko seljačkih radnih zadruga. Nakon provedene nacionalizacije tijekom 1946. i 1948., gotovo su potpuno ukinuti privatni sektor u industriji, financijama, trgovini i prometu.

Tako su najvažnija gospodarska područja podržavljena, a privatni sektor gotovo je potpuno likvidiran, osim poljoprivredne zemlje i stoke, gdje se uskoro odustalo od kolektivizacije. U privatnim rukama ostale su i obrtničke radnje. No i obrtnici, koji su smjeli imati vrlo ograničeni broj radnika, bili su uključeni u sustav planskog gospodarstva. Dakle, nakon 1948. jedina preostala privatna imovina koja je imala znatniju vrijednost bila je zemlja, stoka, šume, stanovi, poslovni prostori i građevinsko zemljište. Može se zaključiti da je u nekoliko godina ukinut stari kapitalistički poredak s njegovim glavnim obilježjima, poput privatnog vlasništva, tržišta, višestranačkog sustava i trodiobe vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku. Uvedeno je tipično uređenje, jednako u svim komunističkim državama, a njegova bitna obilježja bila su jednopartijski sustav, državno vlasništvo, administrativno planiranje i jedinstvo vlasti. Što se tiče nacionalnog pitanja, komunisti su, suprotno srpskoj hegemoniji i jugoslavenskom unitarizmu, naglašavali posebnost svih južnoslavenskih naroda. Obnovili su Jugoslaviju kao federaciju ravnopravnih republika s izmjenama unutarnjih granica u odnosu na stanje 1939., ali i vanjskih granica Jugoslavije u odnosu na 1918. godinu. Nacionalno pitanje koristili su kao bitnu polugu za pokretanje revolucije, koju su prikrivali frazama o pravednijem društvu u kojem će odlučivati narod.

Jedna od šest republika bila je i Hrvatska, koja se mogla definirati kao suverena država kojoj je ustavom zajamčeno pravo na samoopredjeljenje i odcjepljenje. Međutim, ustavno pravo na samoopredjeljenje, odcjepljenje i suverenost ostalo je samo gola fraza jer je sve bitne odluke donosila KPJ. Štoviše, svako djelovanje u prilog odvajanju republika progonilo se, a temelj za progon bila je odredba da je propovijedanje mržnje i razdora suprotno Ustavu. Formalno federacija, Jugoslavija je u stvarnosti bila pod vladavinom centralizirane KPJ, čiji su članovi bili podređeni strogoj disciplini partijskog “demokratskog centralizma”. Centralizirana država utjecala je na shvaćanje o nužnosti 12

Uvod

što brže kulturne homogenizacije, što je odražavalo ostatke unitarističke ideje da se preko kulture i prosvjete dugoročno radi na jedinstvenoj kulturi jugoslavenskih naroda. Napose se nastojao što više ujednačiti hrvatsko-srpski jezični prostor. Unatoč tome vodeći komunisti bili su svjesni presudne uloge nacionalnog pitanja na ukupne odnose u Jugoslaviji i Hrvatskoj. Odnos Hrvata i Srba u Hrvatskoj, kao i u Jugoslaviji, bio je jedan od kamena temeljaca zajedništva, ali i opasan izvor sukoba. KPJ se nadala da će nadvladati nacionalna razilaženja idejom da se narodi trebaju zbližiti na temelju komunističkih vrijednosti, koje su dobivale prvorazredan tretman umjesto nacionalnih. No iako je KPJ ublažavala nacionalne razlike i potiskivala njihovo izražavanje, nije ih brisala. Kulturna i prosvjetna autonomija republika, kao i samoupravljanje, onemogućavali su prevlast organa federacije odnosno unitarizma.

Ipak, stara jugoslavenska ideja o stvaranju jedne nacije, koja se lako lijepila na nacionalni nihilizam i tradicionalno komunističko uvjerenje o neizbježnom odumiranju nacija, ostala je i dalje prisutna kao primamljiva mogućnost.

Težnja da se pronađe nova ideologija nakon sukoba s Informbiroom 1948. bila je glavni motiv za uvođenje samoupravljanja. Jugoslavenski komunisti zaključili su da treba smanjiti moć države. Drugi motiv za promjenu gospodarskog i političkog sustava bila je gospodarska kriza izazvana ekonomskom blokadom država članica Informbiroa. Važno je bilo podignuti moral ljudi, a osim pozivanja na domoljublje, popularnost jugoslavenskih komunista mogla se povećati i reduciranjem centralne političke moći, jačanjem lokalnog odlučivanja i upravljačkih prava radnika. Treći motiv, koji je s vremenom dobivao na važnosti, bilo je ublažavanje centralno-planskog političkog i gospodarskog sustava.

Temeljna ideja samoupravljanja je da su radnici, zapravo svi zaposleni, oni koji odlučuju o rezultatima svoga rada, da država postupno odumre s prebacivanjem svojih funkcija izravno u ruke zaposlenika i građana.

Međutim, osnovni elementi etatističkog socijalizma – diktatura KP-a, državno vlasništvo i plansko gospodarstvo – nisu bili ugroženi. KPJ je samoupravljanje dozirala prema svojoj potrebi, zadržavši nadzor u svojim rukama primjenom načela demokratskog centralizma. Ovlasti direktora i partijske organizacije bile su ključne, a ta je činjenica određivala stvarne dosege samoupravljanja.

13

Zaključak

Zaključak Hrvatski povjesničari vrlo su malo radova posvetili sindikatu nakon 1945., njegovu organizacijskom razvoju i ulozi u izgradnji novog komunističkog sustava te zaštiti zaposlenika. Uzroci su u marginalnom utjecaju sindikata, što nije bio izazov za povjesničare, ali i pretežita orijentiranost na užu političku povijest. Posljedica toga je da je malo poznato kakav je bio položaj radništva u vrijeme pobjede stranke koja je nastupala u njihovo ime. Što se tiče dokumenata sa značajnijih sindikalnih skupova, broj objavljivane građe gotovo je zadovoljavajući, ali potpuno drugačiji što se tiče arhivskih dokumenata i nema naznaka da bi se takva situacija mogla izmijeniti u bližoj budućnosti.

KPJ je, osiguravši svoju diktaturu, i kod osnivanja sindikata osigurala kadrovsku premoć i monopol u određivanju njegova položaja i uloge. Komunisti su naglašavali da će ciljevi sindikalnog rada biti pomoć u izgradnji novog društva i zaštiti zaposlenika. No tradicionalna revandikativna uloga, tj. zaštita članstva, stavljena je u ovisnost o ostvarenju budućih ciljeva društva, pa su opći interesi potpuno zasjenili zastupanje posebnih interesa članstva. Zato je djelatnost karakteristična za predratne revolucionarne sindikate odbačena ili reducirana. Tako je zahtjev za smanjenjem intenzifikacije rada i zahtjev za skraćenjem radnog vremena uvođenjem, uz ostalo, sustava natjecanja i udarništva, praktično odbačen, intenzitet rada povećan, a radno vrijeme često se produžavalo.

Isto je tako zanemarena borba za povećanje plaća. Međutim, s obzirom na naglu industrijalizaciju i socijalistički vrijednosni sustav, sigurnost radnog mjesta i socijalna zaštita su se povećali, iako je ostvarenje normativnog bilo ovisno o normalizaciji teškog gospodarskog stanja. Osim toga svojom ulogom u opskrbi članova hranom, odjećom i obućom sindikat je pomogao u bržoj normalizaciji stanja. KPJ je od sindikata očekivala i velik doprinos u masovnom prosvjećivanju zaposlenih, i to 213

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

u općeobrazovnom i stručnom pogledu, ali i u širenju komunističkog svjetonazora. Zapravo je KPJ reducirala ulogu sindikata i pretvorila ga u paradržavnu organizaciju nametnuvši mu produktivističku ulogu u obnovi i proizvodnji.

Jedna od radničkih institucija koju je KPJ obnovila bili su i radnički povjerenici. Uvedena 1945., razlikovala se od institucije povjerenika u Kraljevini Jugoslaviji. Naime KPJ je njihovom pomoći nastojala širiti svoj utjecaj i ostvariti potpunu kontrolu proizvodnje te mobilizirati radnike na povećanju produkcije. Zapravo su radnički povjerenici trebali biti kontrolori privatnog sektora i produžena ruka KPJ i države, a manje zaštitnici radničkih prava i radničkog zakonodavstva. Međutim, oko proširenja kompetencija radničkih povjerenika na područje kontrole proizvodnje i politike zapošljavanja izbio je spor u najvišem vodstvu KPJ. A. Hebrang, odgovoran za gospodarski razvoj, bojao se da će miješanje u rad privatnih poduzetnika rezultirati padom proizvodnje, što bi ugrozilo prehranu i opskrbu stanovništva. Iako je prevladala radikalna struja, u kojoj je bilo i sindikalno vodstvo, uloga povjerenika bila je uskoro zanemarena. Svedeni na agitatore, zapravo su pokrivali isto područje djelatnosti kao i sindikat, koji je u tome ipak bio uspješniji.

Nakon nacionalizacije, koja je provedena u prosincu 1946., i potpunog marginaliziranja privatnog sektora institucija radničkih povjerenika je ukinuta.

Stanje neposredno nakon rata bilo je iznimno teško. U svakom društvu štrajk je bio indikator propusta u djelovanju državnih, političkih, pa i sindikalnih organa. Jednako je bilo i u Hrvatskoj 1945. godine.

Prema dosad poznatim podacima te je godine zabilježeno pet štrajkova.

Prvi je izbio potkraj kolovoza ili početkom rujna 1945. u kamenolomima na Braču. Vrijeme trajanja štrajkova uglavnom je nepoznato, a najvjerojatnije su bili kratki. Među štrajkašima su prevladavali nisko kvalificirani radnici, zaposleni na teškim fizičkim poslovima i u lošim radnim uvjetima. Poduzeća u kojima su izbili štrajkovi pripadala su rudarstvu, građevinarstvu, obalskom i lučkom radu. Štrajkaši su protestirali protiv lošeg položaja, a neposredan objekt protesta bile su, vjerojatno, poslovodne uprave, ali nije isključeno, s obzirom na to da su uvjete rada i plaće određivali državni organi, da se prosvjedovalo i protiv državnog vodstva. Naime može se pretpostaviti da je unatoč intenzivnoj propagandi na osnovi domoljubnog i revolucionarnog entuzijazma, ali i prijetnjama sindikata i KPJ, produktivistička uloga sindikata rađala napetost. Paradržavni sindikat angažirao se na mobilizaciji članstva na 214

Zaključak

povećanju proizvodnje i dakako da nije mogao predvoditi štrajkove. Štoviše, akcije koje nisu bile izraz interesa cjeline društva i krajnjeg cilja, tj. izgradnje socijalizma, ne samo da nisu dobivale podršku sindikata, nego su naišle na njegovu osudu. Ako se postavi pitanje kako to da u uvjetima izrazito lošeg gospodarskog stanja, velikih problema s opskrbom i niskim plaćama 1945. i poslije nije bilo više štrajkova, uz već navedene razloge može se reći da je presudno bilo i to što nije bilo sindikata koji bi ih organizirao.

Nastojanje da se pronađe specifični put u izgradnji socijalizma za razliku od SSSR-a, bivšeg saveznika i ideološkog uzora, a nakon 1948. i mogućeg agresora, urodilo je uvođenjem radničkih savjeta. No, nasuprot uvriježenom mišljenju u historiografiji, između radničkih savjeta formiranih Uputom o osnivanju i radu radničkih savjeta državnih privrednih poduzeća potkraj 1949. i početkom 1950. i radničkih savjeta uvedenih Osnovnim zakonom o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva iz lipnja 1950. nije postojao izravni kontinuitet. Naime prvi radnički savjeti trebali su biti oblik okupljanja radnika koji bi većom samoinicijativnošću pronalazili nove motive za povećanje proizvodnje, posebno zbog potpune obamrlosti poduzetničkih aktivnosti nakon nacionalizacije u prosincu 1946. i uvođenja planskog sustava 1947. godine. Ali tek za nekoliko mjeseci vodstvo KPJ došlo je na ideju da se preko radničkih savjeta ostvari stara Marxova ideja o odumiranju države i prebacivanju njenih funkcija izravno u ruke radnika.

215

Summary

Summary Zdenko Radelić Trade Unions and Working Class in Croatia (1945–1950) Croatian historians paid little attention to the trade unions after 1945, to their organizational development, role in the protection of employees as well as their position in the construction of the new communist system. Trade unions played a marginal role and for this reason they were not an interesting topic for historians who were orientated toward more narrow political history. Because of this reason we know very little about the position of the working class in the period when the Communist party of Yugoslavia, claiming to represent their interests, was in power. Documents from the most important meetings of trade unionists are almost all published, but documents dealing with the internal work of trade unions are lacking and it is highly unlikely that they will be available to researchers in the near future.

After gaining complete power Communist party of Yugoslavia also secured its control over the trade unions. Most of the trade unions staff was filled with communists and the Party had a key word about the role and position of trade unions in the new society. The communists insisted that the aim of the trade unions was to help build a new society and also to protect the employees. In fact the traditional role of trade unions, the protection of its membership, depended on the achievement of wider social goals. For this reason wider interests completely overshadowed the particular interests of trade unions membership and traditional trade unions activities from the period before World War II were abolished or scaled down. Demands for the lesser intensity of work and shorter working hours were replaced by the system of competitions in the achievement of working norms and work at record pace. This led to increase of intensity of work and the working hours were often extended. The trade unions struggle for higher wages was also set aside. But because of the rapid industrialization and socialist system of values the security of employment and social protection were increased, although the nominal rights of the employees depended on the normalization of the difficult post-war economic situation. Trade unions supplied its membership with food, clothes and footwear and this was helpful in the improvement of difficult conditions of living in that period. Communist party also

277

Zdenko Radelić: SINDIKAT I RADNIŠTVO U HRVATSKOJ (1945.-1950.)

expected from the trade unions to play an important role in the general and specialized education of the employees, but also in the spreading of communist worldview. In fact the Communist party reduced the role of the trade unions and transformed them into state institution whose role was to help the reconstruction and increase the production.

In 1945 the Communist party reintroduced the position of workers’ commissioners but their role was very much different from commissioners that existed during the Kingdom of Yugoslavia. Communists used commissioners to spread their influence, to gain complete control over the production and to mobiles workers to increase their output. The main duty of new workers’ commissioners was to control the private enterprises in the name of the Communist party and they were less concentrated on protection of workers’ rights and workers’ legislature. The question of widening of powers of workers’ commissioners in the control of production and policy of employment led to a conflict among the highest officials of Communist party of Yugoslavia. Andrija Hebrang, a communist official responsible for the economic development, feared that the workers’ commissioners interference in the work of private enterprises could result in the fall of productivity and shortages in food and other supplies for population. Hebrang’s view was rejected by more radical elements, including the leadership of trade unions, but the role of workers’ commissioners was soon set aside. They were reduced to agitation of communist ideology and, although less successfully, did the same job as trade unions representatives. Private enterprises were nationalized in December of 1946. After this private sector of the economy was completely marginalized and institution of workers’ commissioners was abolished.

Social and economic situation in Croatia after World War II was very difficult and this led to strikes among workers. This was a sign that authorities, Communist party and trade unions faced a serious problem. According to the available information there were five strikes in Croatia during 1945. The first occurred during late August or early September of 1945 in quarry at island of Brač. Duration of these strikes is not known, but it is very probable that they did not last long. Workers who went on strike were mostly low qualified, employed at difficult manual labors and working in poor conditions. Strikes occurred in mines, building construction and among dockers.

Workers who went on strike protested against their difficult position. It is probable that strikers were dissatisfied with the management of their enterprises but it is also possible that they protested against state authorities as well, because they were really responsible for working conditions and salaries. It can be presumed that trade unions, in service of the Communist party and its regime, found themselves in conflict with the workers, despite the strong official propaganda, based on patriotism and revolutionary enthusiasm, and even threats made by communist and trade union officials. Trade unions, in service of the state policy of augmentation of production, had to mobilize workers to work more and, naturally, it could not be expected from trade unions to support strikes. Workers’ actions that were not seen as the interest of the whole society and final aim of construction of socialism could not find support in trade unions, in fact trade unions condemned such actions. If we take into consideration difficult economic conditions, large problems with supplies of basic commodities and low wages during 1945, we could make a question why strikes were not more widespread.

The answer could be that there were not trade unions who could organize them.

278

Summary

Soviet Union was the most important ally and ideological model for Yugoslav communist. But in 1948 Yugoslavia split its ties with the Soviet Union and Communist party of Yugoslavia attempted to find new and particular road toward construction of socialist society. This led to creation of workers’ councils. First such councils were founded in late 1949 and early 1950, in accordance with the Instruction on foundation and activities of workers’ councils of state enterprises. In June 1950 a new Basic law on management of state enterprises and higher economic associations by working personnel was enacted and it defined the creation of working councils. But, contrary to the thesis widely adopted in historiography, there was no direct continuity between the former and the later working councils. In fact the first working councils were planned as a gathering place for workers who were expected to show self-initiative and to find new motives to enhance production. This was necessary because after the nationalization in December of 1946 and introduction of planned economy in 1947 the entrepreneurial activities were brought to a standstill. Only several months later the leadership of Communist party of Yugoslavia came to an idea to form workers’ councils as a realization of old Karl Marx’s idea about withering away of the state and transfer of state’s function into the hands of workers.

Translated by Nikica Barić

279