slučajno da Kezan Joco član komisije za otkup viškova pretražuje svaki kutić u selima kotar Okučani, tražeći mast i ostale viškove žitarica, ali samo u katoličkim kućama, dok u pravoslavnim kućama ili selima to uopće nije primjećeno. Na pr. u Gornjim Rajićima žive katolici i tu je Kezan temeljito pregledao kuće, dok u Donjim Rajićima gdje žive pravoslavci uopće nije odlazio na tavane. Mora se priznati da su Donji Rajići bili proganjani i stradali za vrijeme rata, ali danas već mnoga gospodarstva dobro stoje, pa imade kuća koje već posjeduju po sedam do osam komada rogatog blaga. U kotaru Novska kod Jasenovca, selo Mlaka, izradjuje se drvo i seljaci ga prevoze do Save. Svi su seljaci zainteresirani za taj posao, jer im je to dobar izvor zarade, a često i glavni. Medjutim, manipulanti lugari (Branko Rajaković i Peleš), ne uzimaju ljude pravilno za prevoz, već po rodbinskim vezama, prijateljskim, korupcijom i slično. Narod je vrlo ogorčen i seljaci govore da tako nije bilo ni za vrijeme bivše Jugoslavije. Sličnih primjera moglo bi se navesti mnogo i često su baš ovakovi primjeri uzrok nezadovoljstva i slabe političke situacije. Nije potrebno niti naglašavati da neprijatelj u punoj mjeri koriste ovakove greške. Kod naroda se osjeća nezadovoljstvo i radi toga što država otkupljuje kukuruz i pšenicu po dva do tri dinara, a zadruge prodaju brašno po 5-6 Din. Imade siromašnijih seljaka koji su prisiljeni kupovati brašno i to izaziva vrlo veliko nezadovoljstvo. Naši aktivisti tumače narodu da je brašno toliko skuplje radi dovoza, jer se doprema iz Vojvodine, ali seljaci to kritikuju i kažu da ne može biti tako skup podvoz a osim toga nije im jasno zašto se ne upotrebljava žito koje je otkupljeno u njihovom kraju, za siromašne seljake toga kraja. Dogodilo se čak u Kotaru Pakrac da vlasti otkupljuju metar pšenice po 300 Din., a prodaju metar posija po 400 Din! Može se shvatiti kako to djeluje na narod. U mnogim slučajevima agrarna komisija nije pravilno oduzimala zemlju, tako da će se sada nekima morati i vraćati kao na pr. vlasniku uljare u Daruvaru. Izgleda da je komisija za ratnu dobit često puta odredjivala istu nerealnu pa je tako kod Čuljak, trgovca u Okučanima, procjenila ratnu dobit na milion dinara, a on kaže da će cijelo svoje imanje dati za 40.000 Din. Navodno se procjenjivalo tako da su najprije odredili sumu od 100.000 Din., a uz odobravanje naroda dizali su sumu sve više i tako su došli do jedan milion. Česi koji žive na terenu okruga Daruvar u sve većem broju sele u Češku, a uz ostale razloge navadjaju da ne mogu dobiti legitimaciju i državljanstvo da je preskupo (oko 3.000 Din.?) a medju njima imade i vrlo siromašnih. Činjenica je da su i neki borci od 1942. god. pa čak i članovi K.P. otišli u Češku.611 Jedan od krupnijih problema jest pitanje Španovčana. Oni su raseljeni po raznim mjestima ne žele se kolonizirati i traže da ih se vrati u Španovicu. Njihova ženska djeca rade kod bogatijih i reakcionarnijih osoba, koje preko njih takodjer vrše jak uticaj u tome pravcu. Španovčanima je bilo odredjeno seljenje u Podravinu, ali su protestirali na ministarstvo i tada je to odloženo. Zemlju u Španovici većinom je obradila država, a tamo su već i neki naseljenici, a ova neizvjesnost u vezi pitanja Španovčana vrlo nepovoljno djeluje na ljude i stvara nesigurnost.612 Usp. J. Matušek, Česi u Hrvatskoj, Daruvar, 1996., str. 176.-177. O poslijeratnoj sudbini Španovčana, usp. T. Erjavec, Španovica. Kronika nastajanja i nestanka, Zagreb, 1992., str. 161.-182. 611
612
621