M. Grahek Ravančić, Narod će im suditi, Zagreb, HIP, 2013

Martina Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za _Zagreb 1944. 1947.

Zagreb, 2013.

SADRŽAJ Predgovor

9

Uvod

11

Historiografija i metodologija istraživanja

15

Političke i društvene okolnosti

23

Normativno-zakonodavni okviri

29

Pojam “ratni zločin” Konferencije i suđenje ratnim zločincima Pravno-zakonodavni okviri

Represija kao sastavni dio vlasti Teorijska podloga Represivni sustav zemalja narodne demokracije Represivni sustav na Zapadu Represivni sustav novog jugoslavenskog režima

Ustrojavanje organa nove jugoslavenske vlasti AVNOJ — ZAVNOH Razvitak organa pravosuđa Državna komisija — zemaljske komisije

Propaganda i listovi o djelovanju Zemaljske komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača i procesuiranju zločina Značenje javnosti i medija Uloga listova Rad Državne komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača/Zemaljske komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača u medijima

29 33 35 61 61 64 72 80 85 85 89 91

125 125 127

128

Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba Zagreb i nova vlast Organizacija i struktura Zemaljske komisije za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba Djelatnici Centralne gradske komisije Djelovanje Centralne gradske komisije Okružna komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača za Okrug Zagreb Anketna komisija za utvrđivanje zločina “kulturnom suradnjom s neprijateljem” Odsjek za “neprijateljsku imovinu” Slučajevi Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača na području Zagreba Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača i njezin rad između parole “sloboda narodu” i represije

161 161 165 171 184 197 209 222 238

332

Zaključak

339

Izvori i literatura

347

Summary

367

Životopis

377

Kazalo

379

Kazna i odmazda kroz suđenja i čistke, iako su ponekad potrebne, ipak trebaju biti ograničene na one koji su odgovorni za najgore zločine.

Najvažnija je stvar pošteno procijeniti prošlost, omogućiti povijesno obrazovanje, umjetnički izražaj i politički diskurs. Suočiti se s mračnim stranama vlastite nacionalne povijesti čin je patriotizma, a ne izdaje.

Jednako tako i […] muškarce i žene koji su se slagali s diktaturom u prošlosti treba ohrabriti da postanu lojalni demokratski građani. Tako istina mora doći do izražaja i na vidjelo, ali čistke i progoni moraju biti ograničeni vremenom i rasponom.

Razgovor s Ianom Burumom (Bard College, New York) Andrea Feldman, Povijesno gledamo, Zagreb, 2007., 18.

Predgovor Ideja o istraživanju ove teme i prvi koraci u pisanju knjige nastali su prije sedam godina. Cjelokupni rad i istraživanje provedeni su u sklopu projekta “Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću” pod vodstvom dr. sc. Vladimira Geigera. U osnovi, knjiga je prerađena i dopunjena doktorska disertacija obranjena 2011. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

U višegodišnjem radu sigurno okrilje te apsolutnu slobodu i podršku u istraživanju pružila mi je moja matična institucija – Hrvatski institut za povijest. Stoga hvala ravnateljici dr. sc. Jasni Turkalj koja je, kao izdavač, prihvatila da se ovaj rukopis objavi. Ove knjige ne bi ni bilo da nije bilo dr. sc. Vladimira Geigera. Njezinim objavljivanjem zatvaramo jedan zajednički ciklus, u kojem je moj “šef ” bio beskrajna potpora. Uvijek je imao knjigu koja mi je nedostajala, uvijek je imao rješenje kada ga ja nisam vidjela i, što je najvažnije, uvijek je bio tu kada je trebalo. Posebno mi je bila važna svaka sugestija dr. sc. Zdenka Radelića i upravo zbog njegovih brojnih komentara “sa strane” ova je knjiga bolja i potpunija. Ne mogu zaboraviti ni dr. sc. Igora Graovca i dr. sc. Ivicu Šutu, članove Povjerenstva za obranu doktorske disertacije, zbog kojih je to iskustvo bilo, u konačnici, ugodno i pozitivno. Hvala društvu s kave u pola jedan – bile ste moj bijeg od bilješki i nečitkih dokumenata, ali ponajprije ste bile, i još uvijek jeste, podrška i prijateljice.

Zahvalnost dugujem i djelatnicima Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, čija je susretljivost činila moje istraživačke dane lakšima i ugodnijima. Isto tako hvala i djelatnicima Arhiva Jugoslavije u Beogradu, koji su se potrudili razotkriti mi obilje dragocjenosti koje taj Arhiv čuva.

S obzirom na to da posao čini tek dio mog života, njegov vrijedan, ali ne i najvažniji dio, hvala mojoj obitelji. Moj svakodnevni život ispunjava i obogaćuje “dvojac s drugog kata”. Hvala Gordanu što uvijek ima živaca za moje kompjutorsko neznanje i nezainteresiranost, ali i nestrpljivost da se svaki problem koji stvorim odmah i riješi. Draga moja Pavla, iako tebi, zbog tvojih “malenih” godina, uopće nije jasno što ja to točno radim i, kako sama često pitaš, “zašto vi ne možete imati neko normalno zanimanje”, znaj da je ova knjiga samo za tebe.

Martina Grahek Ravančić

Uvod Ljudska stradanja i materijalna razaranja u Drugom svjetskom ratu bila su do tada neviđenih razmjera, a njegove posljedice dalekosežne. Masovno uništavanje temeljeno na rasnoj, nacionalnoj, klasnoj, vjerskoj ili političkoj osnovi koje se pretpostavljalo u programima totalitarnih pokreta, u Drugom svjetskom ratu dobilo je priliku za provedbu. Nakon višegodišnjeg ratovanja, praćenog brojnim žrtvama (posebice civilnim) i masovnim pljačkama, bilo je očekivano da se postavi pitanje odgovornosti za počinjene zločine i zbog njihova pravnog sankcioniranja i zbog činjenice da se javno i jasno vidi “pravda na djelu”.

Već na Moskovskoj konferenciji ministara vanjskih poslova Velike Britanije, Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR) i Sjedinjenih Američkih Država (SAD), održanoj u listopadu 1943., usvojena je deklaracija o odgovornosti zemalja Osovine za zločine počinjene tijekom rata. Stoga su u svim zemljama poslijeratne Europe osnovane slične institucije (posebno u zemljama narodne demokracije), koje su uz pomoć prikupljenih dokaza trebale što točnije utvrditi izvršenje, vrstu, vrijeme, mjesto i način počinjenog zločina te odgovornost počinilaca i njihovih suučesnika radi izricanja kazne od strane nadležnih sudova, koji su prije izveli sudski postupak. Glavni zadatak tih institucija bio je dakle provesti sve istražne radnje i prikupiti sav potrebni dokazni materijal o pojedinom ratnom zločincu ili ratnom zločinu, na osnovi kojeg se (ako je postojao pravni temelj) predlagao kazneni postupak. U tom je smislu i u Jugoslaviji osnovana Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, kao i komisije u pojedinim republikama – zemaljske komisije, koje su se granale na okružne, gradske i rajonske komisije. Stoga se iz rada tih komisija može saznati podosta pojedinosti o počinjenim zločinima, no za odgovor na pitanje njihove pravne odgovornosti za počinjeno i opravdanosti (ili neopravdanosti) donesenih presuda ipak je potrebno konzultirati za to nadležne institucije, tj. sudove.

Građa Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsku (dalje: Zemaljska komisija za ratne zločine – ZKRZ) predana je Arhivu Hrvatske (danas Hrvatski državni arhiv) tijekom 1968. godine.

Njezino sređivanje započelo je već 1970., a dovršeno je (u današnjem obliku) 1987. godine. Postojeći materijal vjerojatno nije bio pretjerano poželjan u razdoblju prije devedesetih, no unatoč tomu ostaje činjenica da je i u proteklih

12

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

dvadeset godina ovaj izvor promaknuo oku povjesničara. Je li problem to što je povjesničara relativno malo ili činjenica da se namjeravao izbjeći ovaj popriličan zadatak – zapravo je teško reći. Iako su teme iz neposrednog poraća javnosti uvijek zanimljive i privlačne, do sada je izostao sustavan pregled na temu rada i djelovanja Zemaljske komisije za ratne zločine. S obzirom na to da je Komisija bila važan dio i specifično mjesto unutar vrhovne vlasti u prvoj fazi djelovanja novog sustava, uspostavljenog još u ratu (u početku u sklopu Odjela pravosuđa Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske /ZAVNOH/, a poslije i kao posebna ustanova), smatram da je važno rekonstruirati njezinu organizaciju, nadležnost i širinu djelovanja.

U radu se prikazuje nastanak, ustroj i djelovanje Zemaljske komisije za ratne zločine na području grada Zagreba i pripadajućih joj podređenih (rajonskih) komisija te njezinih posebnih odsjeka zaduženih za utvrđivanje zločina kulturnom suradnjom s neprijateljem (Anketna komisija) i Odsjeka za “neprijateljsku imovinu” u razdoblju od 1944., kada je ista osnovana, pa sve do 31. srpnja 1947., kada je prestala s radom.

S obzirom na to da je Zemaljska komisija bila dužna prikupiti podatke i dokazni materijal pomoću kojeg se utvrđivala odgovornost i postojanje zločina koje su okupatori i njihovi “pomagači”, tj. “domaći izdajnici” počinili pred sam rat ili za vrijeme okupacije na području Federalne Države (FD) Hrvatske, analizom podataka iz ovog fonda rasvijetlit će se zločini činjeni tijekom rata, kao i njihovi počinitelji. Hoće li se tako dobiti i “konačni odgovori” o ratnim zločinima i ratnim zločincima teško je reći, jer pitanje pravnog procesuiranja za počinjene zločine prelazi nadležnost Zemaljske komisije, koja je po svom određenju bila samo istražni organ, dok je konačnu odluku o procesuiranju donosilo Javno tužiteljstvo i nadležni sudovi. Osim toga zanimljivo je prikazati kako je široko i prema potrebama definiran pojam ratnog zločina te kako su pravno-normativni okviri ostavljali dovoljno prostora za različite interpretacije.

Komisija je u svom radu surađivala s ostalim tijelima vlasti (npr. Odjeljenje zaštite naroda/Uprava državne bezbjednosti – Ozna/Udba), pa ova knjiga govori i o radu tih organizacija, ali i o represiji jednog sustava općenito. Objašnjavanje represije nakon Drugog svjetskog rata i njezina analiza (u ovom slučaju rad Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača) teško se mogu razumjeti bez pobližeg razjašnjavanja povijesnog konteksta i usporedbe s iskustvima zemalja u neposrednom okruženju. Nedostupni i ponekad probrani izvori (kao što je slučaj i s građom Zemaljske komisije) otvaraju mnoga pitanja te prilično otežavaju rekonstrukciju i ocjenu događaja iz tog vremena. Zbog svega toga poslijeratno razdoblje i njegove

UVOD

13

složene društvenopolitičke i povijesne okolnosti stalan su izazov istraživačima. Prema riječima američkog povjesničara Fritza Sterna: “Očito je da prošlost sustavno progoni sadašnjost. U mnogim zemljama prošlost je postala bojišnica na kojoj se suprotstavljaju različite interpretacije. I danas se većina nacija bavi nekom vrstom duhovne potrage u preispitivanju svoje prošlosti. Takvo suočavanje s prošlošću je bez presedana, jednako kao i priznanja krivnje ili formalne isprike za učinjene nepravde […] Metode kojima se pristupa istraživanju prošlosti doista su raznolike, iako su teme koje se obrađuju vrlo često jednake i uglavnom se svode na pitanje kolaboracije ili otpora.”1

1

Prijevod prema: Jan T. GROSS, “Themes for social history of war experience and collaboration”, u: The Politics of Retribution in Europe – World War II and Its Aftermath, ur. István Deák, Jan T. Gross i Tony Judt, New Jersey, 2000., 16.

Zaključak Intenzitet patnje i razaranja koji su zadesili ljude tijekom 6-godišnjeg ratovanja u korijenu je promijenio europska društva. Obnova iz 1945. stoga nikako nije mogla biti poput one iz dvadesetih godina, nakon Prvog svjetskog rata.

Ratni gubici raskomadali su društveno tkivo, probudili gorka sjećanja (a ponekad i provale bijesa), no s druge strane značili su nove izazove i mogućnosti.

Još za vrijeme trajanja ratnih operacija Saveznici su zaključili da će se krivci za zlodjela počinjena tijekom rata nakon rata progoniti kao ratni zločinci. Kriteriji i mjerila za utvrđivanje ratnih zločina proizlazili su iz postojećih međunarodnih dokumenata (Haških i Ženevskih konvencija). Stavovi savezničkih vlada potvrđeni su na Moskovskoj konferenciji (19.–30. listopada 1943.), kad je usvojena Deklaracija o odgovornosti zemalja Osovine za zločine počinjene tijekom rata. Ona se odnosila na sve zemlje koje je okupirao Treći Reich, njegove ratne saveznike i domaće pomagače koji su djelovali u službi osvajača i činili zločine. Deklaracija je potvrđena na Teheranskoj konferenciji te konferencijama u Jalti i Potsdamu i postala je osnovni međunarodni zakon na osnovi kojega će odgovarati ratni zločinci nakon rata. Komisija Ujedinjenih naroda za ratne zločine, osnovana 20. listopada 1943. u Londonu, pozvala je sve zemlje članice antihitlerovske koalicije da osnuju svoje nacionalne komisije.

Na 2. zasjedanju AVNOJ-a, vrhovnog zakonodavnog i predstavničkoizvršnog tijela Jugoslavije, 30. studenoga 1943. u Jajcu, Plenum je donio Odluku o osnivanju Državne komisije za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Daljnjim ustrojavanjem novog sustava pri federalnim jedinicama, Predsjedništvo ZAVNOH-a (vrhovno zakonodavno i izvršno narodno predstavničko tijelo u Hrvatskoj) organizira 18. svibnja 1944. i Zemaljsku komisiju za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Hrvatsku. Kao pomoćni organi Zemaljske komisije određene su okružne komisije – pri okružnim NOO-ima te oblasne i općinske komisije. Okružna komisija za šire područje Zagreba formalno je organizirana u ožujku 1945., no njezin stvarni rad započeo je vjerojatno tek u srpnju iste godine. Po gradovima su osnovane gradske komisije (u gradovima s više od 200 000 stanovnika), pa je tako krajem svibnja 1945. započela s radom i Centralna gradska komisija za Zagreb.

Njoj je bilo podređeno sedam rajonskih komisija za grad Zagreb. Prema pravilniku, sva državna tijela bila su obavezna pomagati rad Komisije, koja je izravno odgovarala NKOJ-u, poslije Privremenoj vladi DFJ, tj. Vladi FNRJ.

340

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

Za predsjednika Državne komisije izabran je dr. Dušan Nedeljković, dok je kao tajnik određen dr. Vlada Jokanović. Nakon odlaska V. Jokanovića, na dužnost tajnika stupio je Ivan Grgić. Predsjedništvo ZAVNOH-a imenovalo je članove Zemaljske komisije za Hrvatsku, pa je za predsjednika odabran dr.

Ante Mandić, a za tajnika Simo Eror. Voditelj Okružne komisije bio je dr. Josip Beganić, kojeg je odredio Izvršni odbor Okružnog NOO-a, a njegov izbor potvrdila je Zemaljska komisija. Na čelu Centralne gradske komisije nalazi se pročelnik, kojega potvrđuje Okružna komisija, koja također potvrđuje izbor voditelja općinske komisije. U gradskim komisijama izvršni odbori NOO-a određivali su svoja dva člana te člana ili tajnika gradskog ili nekog drugog narodnog suda s tog područja. Po istom principu sastavljane su i rajonske komisije, kojima rukovodi Centralna gradska komisija. Na dužnost rukovoditelja gradske komisije postavljen je dr. Aurel Krstulović, dok se kao tajnik navodi dr. Filip Smolčić, koji poslije preuzima mjesto rukovoditelja gradske komisije. Nakon njega tu dužnost nasljeđuje dr. Dragan Kastl. Krajem 1944.

Komisija je zapošljavala 120 djelatnika. Krajem 1945. taj se broj popeo na 439, da bi se za godinu dana smanjio na 229. Kroz 1947. ostalo ih je 96, no i taj se broj sustavno smanjivao sve do gašenja komisija.

Zemaljska komisija za ratne zločine okupatora i njihovih pomagača bila je smještena u Margaretskoj ulici br. 1/II u Zagrebu. Okružna komisija imala je svoje prostorije u Jurišićevoj ulici br. 9. Centralna gradska komisija prvotno je bila smještena u Martićevoj ulici br. 4, a nakon toga je premještena u prostorije u Žerjavićevoj ulici br. 12/I. Smanjenjem broja zaposlenih i zaključivanjem sveukupnog rada spajaju se Okružna i Centralna gradska komisija, a nakon toga su Zemaljska komisija i Centralna gradska komisija smještene zajedno u Margaretskoj ulici.

Rad Državne i zemaljskih komisija može se načelno podijeliti u tri faze.

Prva je od osnutka Komisije do kraja ratnih operacija, pri čemu je rad Komisije bio veoma ograničen i uglavnom se svodio na organiziranje komisija (posebice okružnih) te umreženosti njezina sveukupnog sustava. Druga faza započinje s preseljenjem u Zagreb i odnosi se na razdoblje jako intenzivnog rada (od sredine 1945. do sredine 1946.), koji je uglavnom istražnog karaktera. U vrijeme najintenzivnijeg rada (od kraja rata do sredine 1946.) djelovalo je 65 okružnih, 299 kotarskih i 1210 općinskih komisija. Osim toga osnovano je i 28 anketnih komisija, čiji je zadatak bio “da istražuju i utvrđuju neke zločine većeg obima ili specifičnog karaktera”. Nakon toga slijedi postupno smanjenje intenziteta rada, s posebnim naglaskom na pitanje izručenja zločinaca, što ujedno ostaje i glavni zadatak sve do gašenja komisija.

ZAKLJUČAK

341

Okružna komisija za grad Zagreb prestala je s radom 31. prosinca 1946., a njezine je poslove, do svog gašenja 31. srpnja 1947., preuzela Centralna gradska komisija. Državna komisija ukinuta je 12. travnja 1948. godine. Preostali poslovi prelaze u nadležnost Javnog tužiteljstva FNRJ. Iako se razmišljalo da Komisija nastavi s radom, čini se da ni na međunarodnoj razini nije više postojao interes za pitanje ratnih zločina (posebice za pitanje ekstradicije ratnih zločinaca). Uz to se u Jugoslaviji, prema nekim tumačenjima, htjelo što prije prevladati nacionalne razdore i potisnuti sjećanje na počinjene zločine.

Komisija se sastojala od nekoliko službi i odjeljenja – Pravnog, Istražnog, Propagandnog, Izvršnog, Registracijskog i Personalnog. Pravno je odjeljenje na temelju prikupljenog dokaznog materijala pripremalo odluke, izrađivalo elaborate i tematske referate o pojedinim kategorijama ratnih zločinaca, sastavljalo shematizme, pregledavalo odluke zemaljskih komisija i predlagalo ih na potvrdu. Obavljalo je i istražne radnje saslušavanjem, izrađivalo popise utvrđenih ratnih zločinaca i izdajica, pripremalo suđenja u zemlji i inozemstvu. Istražno odjeljenje djelovalo je samo tijekom 1945.–1946., kada su uglavnom dovršeni svi istražni zadaci, a preostale poslove preuzelo je Pravno odjeljenje. Za izdavanje Saopćenja i različitih publikacija bilo je zaduženo Propagandno odjeljenje, koje je također radilo u navedenih godinu dana. Izvršno odjeljenje bilo je organizirano zbog sve većeg porasta administracije na poslovima izručivanja iz inozemstva i stalnog zaoštravanja tog problema na međunarodnome planu. Posebice je nadgledalo održavanje veza Državne komisije s delegacijama u inozemstvu. Registracijska služba trebala je bilježiti provedene slučajeve, dok je Personalno odjeljenje bilo zaduženo za sva pitanja vezana uz djelatnike Komisije.

Komisija je imala i svoje ispostave (misije) u Njemačkoj, Austriji i Italiji (pri savezničkim stožerima), a one su bile zadužene za obavljanje informativnih i istražnih poslova, dok je za komunikaciju s Komisijom za ratne zločine Ujedinjenih naroda u Londonu bila zadužena posebna delegacija. Pri tome je u svom radu izravno koristila i različite jugoslavenske misije, delegacije i časnike za vezu u savezničkim vojskama i državama te strukturu jugoslavenskog Ministarstva vanjskih poslova.

Državna komisija imala je ulogu organizatora i koordinatora cijele službe, a radila je i na nekim od najvažnijih poslova (obrada materijala o istaknutim zločincima). Posebice se uvijek naglašavao njezin rad na međunarodnom polju.

Zemaljska komisija sastojala se od nekoliko odsjeka: Opći odsjek, Odsjek za “neprijateljsku imovinu”, Anketna komisija i Odsjek za ispitivanje neprijateljske arhive.

Glavni zadatak Komisije bio je prikupljati podatke i dokazni materijal pomoću kojeg se ustanovljuje odgovornost i postojanje zločina, njegovo izvršenje,

342

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

vrsta, vrijeme, mjesto i način počinjenja te odgovornost počinitelja i njihovih suučesnika kako bi im nadležni sudovi nakon provedenog postupka izrekli kaznu. Prijava se predavala, usmeno ili pismeno, na zapisnik, bez obzira na to je li osoba oštećena navedenim zločinom. Bilo je važno da se iz prijave vidi “tko prijavljuje, koga se prijavljuje, radi čega se prijavljuje, način, mjesto, vrijeme počinjenja djela, na čiju štetu; gdje se počinilac sada nalazi, tko su suučesnici ili korisnici ovog zločina”. Uz prijavu je trebalo, u ovjerenom prijepisu, predati i sav dokazni materijal koji svjedoči o zločinu. Komisija je bila zadužena za klasifikaciju ratnih zločina i sastavljanje popisa ratnih zločinaca i njihovih pomagača. Na temelju prikupljenog materijala (bio je dovoljan i samo dokaz prima facie) sastavljala se odluka.

U odlukama su bili osobni podaci počinitelja zločina, imena žrtava, kratki opisi i pravne kvalifikacije djela, opisi mjesta, vremena i načina izvršenog djela, slijedili su popisi dokaza, imena počinitelja te približna procjena počinjene štete.

Za sastavljene odluke navodi se da su bile “konačne i izvršne”. No pravna narav odluke kao akta bila je samo deklarativna, a pravosudna je praksa nije do tada poznavala, pa Komisija nije bila organ sui generis. Odluka je služila kao prijedlog prema kojemu je tužiteljstvo podnosilo prijavu (do kolovoza 1945. kod vojnih, a nakon toga kod okružnih sudova). Nakon zaprimljene prijave tužiteljstvo je pokretalo kazneni postupak i podizalo optužnicu. Prema tome, Zemaljska/ Državna komisija nije stvorena kao pravosudni organ i nije imala zadatak obavljati izravne funkcije/poslove optuživanja, suđenja i kažnjavanja.

Suradnju Komisije s vojnim sudovima, koji su djelovali do kolovoza 1945., nije moguće pobliže opisati s obzirom na to da su dokumenti o radu Komisije prije oslobođenja Zagreba samo pojedinačni i ne upućuju ni na kakve konkretne zaključke. Organiziraniji rad gradskih i rajonskih komisija započinje tek potkraj svibnja, tj. početkom lipnja, i uglavnom se odnosi na prikupljanje iskaza i dokaza na temelju kojih se tek poslije sastavljaju odluke. No u to vrijeme procesuiranje prelazi u nadležnost javnih tužitelja i okružnih sudova.

Državna komisija i njezina služba nisu bili jedini državni instrument za gonjenje ratnih zločinaca i izdajica: taj jedinstveni metodološki i pravno uobličeni sustav djelovao je usklađeno i cjelovito kao dio organizacijske strukture nove države. Njihov zadatak preklapao se i s radom organa državne sigurnosti, no teško je odrediti njihovo međusobno razgraničenje. Kvaliteta sastavljenih odluka je, kako se to navodi i u prepisci unutar Komisije, prilično različita. One s početka rada, zbog manjeg iskustva u sastavljanju, slabije su kvalitete, no i one su naknadno dopunjavane. Sveukupno gledano, “najtočnije” odluke su one koje se odnose na pojedinačne slučajeve (od najnižih državnih službenika pa sve do samog vrha državne vlasti). Njihovim uklapanjem u skupne predmete

ZAKLJUČAK

343

prenosi se i načelo kolektivne odgovornosti, pri čemu se pojedini navodi, bez provjeravanja, preuzimaju u skupnim odlukama. Pitanje “općenite odgovornosti” nije bilo rijetko, posebice kada je riječ o ljudima zaposlenim u administrativnom aparatu NDH. Uz to je u postojećim dokumentima vidljiva poprilična ideologiziranost, jednostranost i nesistematičnost. Komisije su radile od slučaja do slučaja, a pred njih su stavljani veliki i opsežni zadaci. Ali vremenski okviri koji su im zadani za obavljanje zadatka bili su premali. Stoga je dovoljno reći da je jedan od najvažnijih zadataka, statistička obrada ukupno stradalih, ostao tek polovično riješen. Isti je problem postojao i u općenitom radu komisija, pa se naglašava da su postojala neujednačena mjerila prema kojima se utvrđivala krivnja. Različite zemaljske komisije različito su tretirale osobe zbog istog ponašanja, čime se u cjelokupni rad komisija unosio i politički subjektivizam.

Zemaljska komisija Hrvatske počela je s radom 1. kolovoza 1944. godine.

Tijekom te godine težište rada stavila je na prikupljanje podataka o zločinima talijanskih okupatora u Dalmaciji, Gorskom kotaru, na Kordunu i u Lici. Od početka rada Komisija se borila s materijalnim teškoćama i neupućenošću, a djelomično i s neradom područnih komisija. Najčešće se kritizira rad lokalnih jedinica, u kojima nema “duha aktivizma”, nego se taj problem doživljava prilično birokratski. Osjetan je i manjak djelatnika, koji istodobno rade i na drugim dužnostima, a samo je manji dio djelatnika bio dovoljno kvalificiran i stručan, pa ne čude kritike kvalitete rada, posebice onoga koji se odnosio na “istražni aparat”, jer se veliki broj dopisa poslanih Zemaljskoj komisiji morao popravljati i dopunjavati. Te prepravke uglavnom je obavljao pravni kadar, koji je prema svojim kvalifikacijama (većinom) zadovoljavao potrebe rada Komisije. Bili su to ljudi koji često nisu bili partijski kadar, budući da se s obzirom na ondašnji manjak kvalificiranih stručnjaka nije ni moglo mnogo birati.

Stalno nezadovoljstvo izražavalo se i zbog preslabe propagande tako važnog zadatka koji je Komisija imala. U objavljenim tekstovima glavni je zadatak bio mobilizacija javnosti, pri čemu je kažnjavanje zločinaca preduvjet potpunog zacjeljivanja rana zbog ratnih događanja, ali i uvjet izgradnje i uređenja novoga sustava, u kojem je nekažnjeni zločinac stalna opasnost. Prema politički ustrojenom jeziku, interesi države iskazani su kao stavovi većine, a tekstovi koji se bave provedbom zakona, kao i prikazi s poslijeratnih suđenja, imaju visoko propagandno značenje, u kojemu osveta nije bila jedini, ali je svakako bila dovoljan i opravdan motiv. Propagandna djelatnost Komisije bila je značajna, a svodila se prije svega na tiskanje Saopćenja i brojnih publikacija prevedenih na strane jezike. Unatoč tomu prigovaralo se nedovoljnoj prisutnosti rada Komisije (i njezine važnosti) u ondašnjem tisku.

344

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

Početkom 1945. rad Komisije je proširen s obzirom na odluku Predsjedništva AVNOJ-a o prelasku neprijateljske imovine u državno vlasništvo, o državnoj upravi imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile. Tim pitanjima bavio se Odsjek za “neprijateljsku imovinu”, organiziran krajem svibnja ili u prvim danima lipnja 1945., a zadatak mu je bio utvrditi imovinu ratnih zločinaca i njihovih pomagača te izraditi prijedloge za privremeni prijelaz te imovine pod upravu i nadzor DUND-a, pri čemu je posebnu pozornost trebalo obratiti na industrijska, trgovačka i obrtnička poduzeća. U lipnju 1946. Odsjek je završio s radom, a sumarni rezultati uključuju 685 izvida i pregleda po poduzećima. Stavljeno je i 486 prijedloga za sekvestraciju i 315 prijedloga za pokretanje kaznenog postupka te 294 izvještaja javnom tužitelju o pregledima učinjenim na osnovi njegovih zamolnica. Zbog negativnog ishoda, u 77 predmeta nije stavljen nikakav prijedlog, tj. slučaj je poništen. Što se tiče imovine, Komisija je uspjela obraditi samo manji dio onoga što je bilo oteto za vrijeme rata. Kao cilj rada Odsjeka navodi se “racionalno iskorištavanje sredstava za obnovu zemlje i naknadu ratne štete”. Konfiskacije su imale revolucionarni karakter i klasnu pozadinu. Onemogućavajući ekonomsku podlogu fašizma, što je bio stav novih vlasti, kaznena mjera konfiskacije dobila je širi kontekst, koji dovodi do stvaranja socijalno-ekonomske baze novog sustava.

Za utvrđivanje zločina počinjenih “kulturnom suradnjom s neprijateljem” bila je određena Anketna komisija, čiji je rad trajao od 6. lipnja 1945. do sredine svibnja 1946. godine. U svom je radu Anketna komisija prikupila 432 spisa. Prema njima je sastavljeno 176 odluka, a 54 prijave podnesene su javnom tužitelju zbog povrede nacionalne časti. Sastavljeno je i pet referata o radu pojedinih znanstvenih radnika Hrvatske, pet referata o logorima (Đakovo, Lobor, Sisak, Slano, Jastrebarsko), pet referata o vojnom vikarijatu te 14 raznih dopisa. Glavni zadatak Anketne komisije bio je sljedeći: “Pronaći i utvrditi kao zločince one koji su svoje umne sposobnosti dali u službu neprijatelja i time mu najbolje poslužili u porobljavanju i razjedinjavanju našeg naroda.” Prema tome, trebalo je ispitati sve osobe koje su javno djelovale tijekom NDH, neovisno o tome jesu li to bili novinari, publicisti, književnici, urednici ili članovi uredništva, slikari, glazbenici, radijski spikeri, sveučilišni profesori, glumci ili pjevači. Bila je to provjera svih intelektualaca i suzbijanje svakog građanskog ili demokratskog otpora uz istodobno stvaranje prostora za vlastiti kadar. Ti su zločini kvalificirani prema odredbama Zakona o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba, koji se primjenjivao u ovom slučaju (kao i kod privredne suradnje) jer Komisija nije bila mjerodavna za takve tipove zločina, nego je, prema pravilniku, određeno da ima suditi samo za ratne zločine i

ZAKLJUČAK

345

suradnju s neprijateljem (politička, propagandna, kulturna, umjetnička, privredna, pravna, administrativna i svaka druga suradnja s okupatorom spada u nadležnost suda za zaštitu nacionalne časti), kako je to definirano u Uredbi o vojnim sudovima i poslije u Zakonu o krivičnim djelima protiv naroda i države. Dodatni je problem bila činjenica što je kazneno zakonodavstvo bilo tek u nastajanju. Zakon o krivičnim djelima protiv naroda i države donesen je u kolovozu 1945., što jasno svjedoči da su ratna i poratna etapa nedjeljive te ih povezuje neprijateljstvo nove vlasti prema svim mogućim protivnicima. Pri tome je i ekstenzivno tumačenje pojma ratnog zločina ostavljalo dovoljno mjesta za različita tumačenja političkog elementa u kaznenom djelu.

Prema nepotpunim podacima, Državnoj komisiji i svim njenim istražnim organima dostavljeno je 938 828 prijava o ratnim zločinima. Sastavilo se 548 902 zapisnika sa svjedocima i optuženicima, pronađeno je oko 20 000 dokumenata, preko pet tisuća fotografija, a obavljene su i brojne ekshumacije. Osim toga komisije su sastavile 166 “elaborata i tematskih celina”. Napravljeno je “oko 70 šematizama okupatorskih i izdajničkih političkih organizacija, te vojnih i drugih formacija”. Osim toga izdano je više stotina priopćenja, desetak knjiga i brošura, a organizirane su i izložbe u pedesetak gradova. Prema skupljenom gradivu doneseno je 116 239 odluka, kojima je registrirano 66 420 ratnih zločinaca i suradnika okupatora (narodnih neprijatelja).

Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača i njezine podređene federalne jedinice (zemaljske komisije) osnovane su i započele s radom u vrijeme kada su se paralelno odvijali oslobodilačka borba i građanski rat. Kompleksnost stanja na jugoslavenskom prostoru za vrijeme rata i nemogućnost uspostave ujednačenih kriterija za rad republičkih komisija odražavala se u neujednačenim mjerilima u vezi s utvrđivanjem ratnih zločina. Čini se da unatoč brojnim prikupljenim dokumentima i potpori brojnih institucija Državna komisija nije polučila željeni rezultat, da se svi optuženici nađu pred sudom. Taj zadatak dodatno su otežavali i novouspostavljeni međunarodni odnosi, koji su se posebice očitovali kod problema izručenja svih optuženih za zločine koji su se nalazili u inozemstvu. No neizostavna komponenta rata bila je i revolucija kojom se utvrđivala komunistička vlast, pa je tako njezin zadatak, uz kažnjavanje ratnih zločina, bio i utvrđivanje novog poretka. Stabilnost države ovisi naime o njezinoj djelotvornosti, koja se očituje kroz održavanje javnog reda i omogućavanje ekonomskog rasta te osiguravanje legitimiteta koji osigurava lojalnost i održava uvjerenje o pouzdanosti političkih institucija. Pri uspostavi legaliteta glavnu riječ ima pravni sustav, koji potvrđuje zakone novih vlasti, dajući im pečat punopravnosti i zakonitosti. Kazneno-pravnom sustavu nametao se i drugi zadatak – suđenje

346

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

i kažnjavanje počinjenih zločina, točnije zločinaca, kao i onih koji su surađivali s okupatorom kako bi potpuno izgubili sav legitimitet. Nadalje, njihov se progon predstavljao kao nužnost u osiguravanju premoći demokratskih vrijednosti i normi, kako bi javnost u njih vjerovala. Ista strogost i oprez očekivali su se i u ocjenjivanju ekonomske suradnje sa starim režimom, pri čemu se razdvajala materijalna strana zločina i moralna odgovornost kao preduvjet za određivanje stupnja krivnje. U prilog tome išla su i restriktivna i rastezljiva tumačenja Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države, Zakona o suzbijanju nedopuštene špekulacije i sabotaže te Zakona o konfiskaciji, kao i široko definirane optužbe za kolaboraciju ili nečasno ponašanje tijekom rata, pri čemu su se na udaru vlasti našle i osobe različitog političkog razmišljanja, nepodobne klasne pripadnosti te pojedinci zaposleni u administraciji okupatorske vlasti. Odvajanje zakonodavne i izvršne vlasti u Jugoslaviji, iako načelno propisano, u praksi nije provedeno. Kako bi se sustav održao, bilo je važno osigurati prava onih na koje se isti oslonio. U uvjetima materijalnog siromaštva raste tolerancija na slabo funkcioniranje pravosuđa i na nezakonitosti, a u skladu s time mijenja se i percepcija strogosti kaznenog sustava.

Odluke Državne i zemaljskih komisija zasigurno su uključivale veliki broj utvrđenih ratnih zločinaca (koji su se zbog svog djelovanja i trebali naći pred sudom u svakoj demokratskoj zemlji), no bilo je tu i čišćenja društva od preostalih političkih i klasnih neprijatelja. Ukratko, glavni izazovi novog pravosuđa, na koje se nužno naslanjao i rad Komisije, bili su pomiriti etičke imperative i potrebu za legitimitetom, ali i političke zahtjeve koji su prije svega tražili/očekivali djelotvornost. Sveukupni zadatak nije bio lagan s obzirom na mnoge proturječnosti iz prošlosti (naslijeđenu socijalnu i privrednu strukturu), kao i činjenicu da se dio tog procesa provodio u vrijeme trajanja ratnih operacija, čime je dodatno potaknut osvetnički element, a on je bio neizostavni dio pravde onog vremena. Prema riječima predsjednika Državne komisije dr. Dušana Nedeljkovića, “u apsolutnom smislu nisu” istraženi svi zločini, no istraženi su svi teški ratni zločini koje narod pamti. U ukupnoj ocjeni on navodi: “I pored svih nedostataka u našem radu koji su odraz objektivnih a ponekad subjektivnih uslova, opšti i ukupni rezultati naše službe ipak su veliki i zadovoljavajući. U uslovima u kojima smo mi radili sumnjam da su mogli biti mnogo bolji. Bez samohvale mislim da možemo kazati da smo dali sve od sebe i vedra čela možemo izići pred naše narode i pred naše državno rukovodstvo koje nam je poverilo ovaj krupan narodni i državni zadatak.” Koliko je pravde zapravo osigurano, i danas je otvoreno pitanje, no čini se da je sjećanje na to razdoblje nepotpuno i poprilično lokalnog karaktera, ako nije sasvim izgubljeno negdje u represiji ili možda nostalgiji.

Summary THE LAND COMMISSION FOR ESTABLISHING THE CRIMES OF THE OCCUPIERS AND THEIR COLLABORATORS FOR ZAGREB 1944 — 1947 The intensity of suffering and destruction inflicted on humanity during the six years of the Second World War transformed European society to the core.

Reconstruction in 1945 thus could in no way be similar to reconstruction during the 1920s following the First World War. Wartime losses tore apart the fabric of society, awoke bitter memories, and sometimes explosions of anger, but on the other hand presented new challenges and opportunities. Even while hostilities were still raging, the Allies had determined to punish those guilty of atrocities committed during the war as war criminals. The criteria and measures used to determine war crimes derived from existing international agreements (The Hague and Geneva conventions). The position of the Allied governments was confirmed at the Moscow Conference (19-30 October 1943) by their joint ‘Declaration’ on atrocities committed by the Axis powers during the war. It pertained to all the countries occupied by the Third Reich and encompassed Germany’s allies and the collaborators who assisted occupiers in carrying out war crimes. This declaration was confirmed at the Tehran Conference as well as the Yalta and Potsdam Conferences, and it became the basis of the international law to which war criminals were held accountable after the war. Meanwhile, the United Nations War Crimes Commission, inaugurated in London on 20 October 1943, invited all the nations who were members of the Anti-Hitler Coalition to form their own national commissions.

On 30 November 1943 in Jajce, at the Second Session of AVNOJ, the supreme legislative and representative body of Yugoslavia, the Plenum brought forward a decision to form the State Commission for establishing the crimes of the occupiers and their collaborators. Subsequently, due to the organization of the new state system into federal units, the Presidency of ZAVNOH (the supreme legislative and executive national representative body in Croatia) established the Land Commission for establishing the crimes of the occupiers and their collaborators in Croatia on 18 May 1944. Then following bodies were in turn established to support this Land Commission: District Commissions – attached to district NOOs, as well as other regional and municipal

368

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

commissions. The District Commission for the Zagreb region was formally established in March 1945, but its actual work probably began in July of that year. City commissions were created in cities with populations greater than 200,000, and thus at the end of May 1945 the Central Commission for the city of Zagreb began its work. To this Central city commission were further subordinated seven zone commissions for the city of Zagreb. According to regulations, all public bodies were required to assist the Commission, which answered directly to the NKOJ, then following the NKOJ, the Provisional government of the DFJ, that is, the government of Yugoslavia.

Dr. Dušan Nedeljković was selected to be president of the State Commission, while Dr. Vlada Jokanović was chosen to be secretary. Following the departure of Jokanović, Ivan Grgić took over as secretary. The Presidency of ZAVNOH appointed the members of the Land Commission for Croatia, so Dr. Ante Mandić was named as president and Simo Eror as secretary of the Commission. The leader of the District commission was Dr. Josip Beganić, who was selected by the executive committee of the district NOO, and this choice was confirmed by the Land Commission. The Central city commission was led by a chief who was confirmed by the district commission, which also confirmed the head of the local community commission. In the city commissions the executive committees of the NOO chose their two members and a member or secretary of the city or other people’s court from the region. Regional commissions were set up according to the same principle and these were led by the central city commissions. Dr. Aurel Krstulović was chosen to head the Central city commission, while Dr. Filip Smolčić was named as secretary, but he later assumed the position of head of the Central city commission. Dr. Dragan Kastl replaced him in the former position. At the end of 1944 the Commission employed 120 people. At the end of 1945, this number grew to 439 people, but by the end of the following year it fell to 229. During 1947 only 96 remained, but this number too decreased systematically until the Commission was disbanded.

The Land Commission for war crimes of the occupiers and their collaborators was located in Margaretska street number 1/II in Zagreb. The District commission had its offices in Nikola Jurišić’s street number 9. The Central city commission was at first housed in Grga Martić’s street number 4, but was later moved to Juraj Žerjavić’s street number 12/I. With the reduction in the number of people employed and the conclusion of overall work, the District and Central city commissions were combined, and following that the Land Commission and the Central city commission were joined together at the Margaretska street location.

SUMMARY

369

The work of the Land/State Commission can in principle be divided into three phases. First, from the creation of the Commission to the end of military operations during which time the work of the Commission was rather limited and for the most part revolved around organization of the sub-commissions (especially district commissions) and the overall system. The second phase began with transfer to Zagreb and relates to the period of intensive work (from the middle of 1945 to the middle of 1946), which was primarily of an investigative character. During the most intensive period of work (from the end of the war until mid 1946), there were 65 district, 229 local and 1210 municipal commission at work. Besides this, 28 enquiry commissions were formed, which were given the task of “investigating and confirming certain crimes of a larger scale or specific character.� Following this a gradual reduction in the intensity of activity occurred, with special emphasis on the extradition of criminals, which remained the chief task, right until the dissolution of the Commission.

The District committee for Zagreb stopped its work on 31 December 1946, and its activities were taken by the Central city committee until it was disbanded 31 July 1947. The State commission was dissolved 12 April 1948. The remaining work fell under the responsibility of the public prosecutor of the FNRJ. Though consideration was given to prolonging the existence of the Commission, it seems that even at the international level there was no longer interest in the question of war crimes (especially in the question of extradition war criminals). Alongside this, in Yugoslavia, according to some interpretations, there was a desire to overcome national tensions and suppress the memories of wartime atrocities.

The Commission consisted of several departments and services – legal, investigative, propaganda, executive, registration, and personnel. The legal department prepared decisions on the basis of established evidence, created reports and thematic papers on individual categories of war crimes, compiled schematics, looked over the decisions of the Land Commissions and suggested the same for approval. Along with this it carried out investigative activities such as holding hearings, generating lists of confirmed war criminals and traitors, and preparing trials at home and abroad. The investigative department functioned only during 1945-1946, when for the most part all investigative duties were completed, while the remaining work was taken over by the legal department. The propaganda department, which likewise functioned during 1945-1946, was responsible for issuing various statements and publications.

The executive department was established due to the ever increasing growth of bureaucratic process around the extradition of criminals from abroad and

370

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

the continuous increase in international tensions around this issue. In particular, it oversaw the maintenance of ties between the State Commission with delegations abroad. The registration service was required to document all cases underway, while the personnel department was responsible for all matters related to the Commission’s staff.

The Commission also had its own missions in Germany, Austria, and Italy (attached to Allied headquarters), and they were responsible for providing information and carrying out investigative work, while the responsibility for communications with the United Nations War Crimes Commission in London fell to a special delegation. This Commission in its work utilized various Yugoslav missions, delegations, and liaison officers attached to the Allied armies and states as well as the personnel of the Yugoslav Ministry of Foreign Affairs.

The State Commission played the role of organizer and coordinator of the whole body, but it also worked on some of the most important tasks (preparing materials on prominent criminals). Special praise is always given to its work on the international level. The Land Commission consisted of several departments: general department, the department for “enemy property,” the survey commission, and the department for investigating enemy archives.

The main task of the Commission was to collect information and evidence to assist in establishing the existence of and responsibility for war crimes, its execution, type, time and place of occurrence, the manner of the crime, and the degree of responsibility of those involved, in order that they could, after due process, be punished in properly constituted courts of law. A complaint was registered orally or in writing, regardless of whether the individual was harmed by the said crime. From the reported complaint it was important to see “who made the complaint, who was the complaint made against, why was the complaint made, the manner, place, and time of the offense, who suffered as a result of the offense, where the perpetrator is now located, who all took part in the offense, or who benefitted from the crime.” A certified copy of all the evidence pertaining to the crime had to be submitted along with the complaint. The Commission was responsible for carrying out a classification of war crimes and compiling a list of war criminals and their collaborators. A decision was based on the evidence collected (prima facie evidence sufficed).

The decisions contained: the personal information of the perpetrator of the crime; the names of the victims, a brief description and legal comment on the act, description of the crime scene, the time and manner in which the crime was committed, followed by a list of the evidence, the names of the perpetrators and an estimation of the value of the “enforceable.” But the final legal nature of the decision as an act was only declaratory. The decision acted as a

SUMMARY

371

suggestion, according to which the public prosecutor would bring charges (to military courts until August 1945, and district courts thereafter). After charges were accepted by the courts the public prosecutor would begin legal proceedings before the courts. Accordingly, as was mentioned, the legal nature of the decision was only declaratory, and judicially the decision was unrecognized until the matter was before the court. Thus the Commission was not a sui generis organ. The State Commission was not created as a judicial organ and it was not tasked with directly carrying out the functions of bringing charges, trial or punishment.

The cooperation of the Commission with military courts, which were in operation until August 1945, is impossible to discuss in any detail because the documents concerning the work of the Commission, prior to the liberation of Zagreb, are fragmentary and do not allow for any concrete conclusions to be reached. Organized work by the city and regional commissions begins only at the end of May and beginning of June and for the most part relates to the collection of statements and evidence, on the basis of which decisions were later formulated. Henceforth processing of cases came under the responsibility of the public prosecutor and the district courts. The State Commission and its branches was not the only state instrument for pursuing war criminals and quislings, this methodologically and legally unique system acted as a coordinated and integrated part of the organizational structure of the new state. The task of the State Commission and its branches overlapped with the work of organs of state security, but it is difficult to determine the delineation between the two bodies. The quality of the completed decisions, as indicated by the correspondence within the Commission, was quite uneven. Those that were made in the early phase of the operation of the Commission were deficient, though they were subsequently amended. Looked at as a whole, the “most accurate” decisions were those which related to individual cases (of the lowest civil servants up to the very top of government). By their inclusion with the entirety of the cases, the principle of collective responsibility is carried into the whole, whereby individual cases, without further verification are then assumed into the whole. The concept of “collective responsibility” was broadly applied, particularly in the case of people employed by the administrative apparatus of the Independent State of Croatia (NDH). As a result, considerable ideological bias, one-sidedness and lack of systematic process are evident in the existing documents. The various commissions moved forward case by case, yet they were faced with great and extensive tasks. The timeframe within which they were expected to work out their tasks were unfeasible. Consequently it is sufficient to note that one of the most important duties of the

372

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

commissions, a statistical analysis of the total number of victims, remained only partly completed. The same problem existed in the overall work of the Commission, so it is emphasized that uneven standards were applied in the determination of guilt for crimes. Persons were treated differently for the same actions by the various commissions and this introduced political subjectivism into the overall work of the Commission.

The Land Commission for Croatia began its work on 1 August 1944. During the course of that year it focussed its work on collecting data about crimes committed by the Italian occupation forces in Dalmatia, Gorski kotar, Kordun and Lika. From the beginning of its work the Commission struggled with material difficulties and a general lack of direction, and partly with a lack of initiative on the part of regional commissions. Most often the work of local units was criticized as lacking the “spirit of activism” however; this problem was interpreted rather bureaucratically. The deficiency of personnel who were serving in other areas was also noticeable. Furthermore, only a small portion of the personnel were properly qualified and expert, and as a result the amount of criticism directed at the quality of the work of the Commission is not surprising, especially that portion which related to the “investigatory apparatus,” because a large number of the letters sent to the State Commission had to be corrected and added to. These corrections had mostly to be done by the legal team which according to their qualifications (for the most part) satisfied the needs of the work of the Commission. These were individuals who most often were not party members, given that at this time there were not many qualified experts to choose from.

Disappointment was constantly expressed at the poor propaganda efforts made for the important task accorded to the Commission. In the published texts the main task was the mobilization of public opinion, according to which the punishment of war criminals was a precondition for healing the wounds inflicted by wartime actions, but it was also a condition for the construction of a new system, in which an unpunished criminal was seen as a constant threat.

According to the politically charged language of the time, the interests of the state were presented as the views of the majority, and thus texts dealing with the enforcement of the law, as well as reports from the post-war trials, had a highly propagandistic character, in which revenge was certainly not the sole motive, but it was a sufficient and justifiable one. The propaganda activity of the Commission was significant, and was above all directed toward the printing of reports and publications translated into numerous foreign languages.

Nevertheless, many at the time complained about the lack of public presence of the Commission (and its meaning) in the print media.

SUMMARY

373

At the beginning of 1945 the work of the Commission was expanded given the decision of the Presidency of AVNOJ about the takeover of enemy property by the state, about the administration of vacated property, and about the sequestration of property which the occupiers confiscated. A special division for “enemy property” concerned itself with these questions; it was organized at the end of May or the first days of June 1945, but its purpose was to establish the property of wartime criminals and their assistants and to work out the propositions for preparing the takeover of property under the administration and control of DUND, with special attention paid to industrial, commercial and artisanal businesses. In June 1946 the division completed its work, and the summary results included 685 completed surveys and reviews of businesses.

Later 486 proposals were made for sequestration, 315 proposals were made for initiating criminal charges, and 294 reports to the public prosecutor concerning surveys carried out at the request of the applicants. Due to negative results in 77 cases, no suggestion was made, that is the case was disqualified.

In terms of property, the Commission only succeeded in working through a small portion of the property that was confiscated during the war. The aim of this division was stated to be “the rational utilization of resources for reconstruction of the land and compensation for war damages.” Confiscation had a revolutionary import and a class basis. Disabling the economic basis of fascism, the goal of the new government, and the punitive confiscation of property in a broader context, contributed to the creation of the socio-economic base of the new system.

From 6 June 1945 to mid May 1946 an enquiry commission was created to determine crimes committed by “cultural collaboration with the enemy.” During the course of its work, this enquiry committee collected 432 records. As a result, 176 decisions were brought down, in turn, 54 applications were filed with the public prosecutor for violations of national honour. In addition, reports were made on the activities of five scientists in Croatia, five were written about camps (Đakovo, Lobor, Sisak, Slano, Jastrebarsko), and five on the military vicarage, as well as fourteen other reports. The main task of the enquiry commission was: “To find and identify as criminals those who have given their intellectual abilities to the service of the enemy, and thus best aided the enemy in the enslavement and division of our people.” Therefore, it was necessary to examine all persons who had worked in the public sphere during the NDH, whether journalists, publicists, writers, editors and editorial board members, artists, musicians, radio announcers, university professors, actors or singers. It was a loyalty test of all intellectuals and a suppression of any kind of democratic or civil resistance, while simultaneously creating space for its own

374

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

followers. These crimes were qualified under the provisions of the Law of protection of the national honour of Croats and Serbs, which was applied in this case (and in terms of economic cooperation) because the Commission was not responsible for these types of crimes but according to the terms that established the Commission, it dealt with war crimes and collaboration with the enemy (political, propaganda, cultural, artistic, economic, legal, administrative and any other cooperation with the occupation regime came under the responsibility of the court for protection of the national honour), as was defined in the Regulation on military courts and later in the Law on crimes against the people and the state. An additional problem was the fact that the criminal law was as yet only starting to emerge. The Law on crimes against the people and the state was adopted in August 1945 which clearly showed that the wartime and post-war phases were indistinguishable and that they were connected by the enmity of the new government to all potential opponents. In this regard, a broad interpretation of the concept of war crimes provided enough room for interpreting political actions as criminal.

According to the incomplete records of the State Commission, including all of its investigative organs, 938,828 accusations of war crime were registered with the Commission. Thus 548,902 reports were compiled with witnesses and associated statements, over 20,000 documents were discovered, over 5,000 photographs, and numerous exhumations were performed. Besides this, the commissions prepared 166 “reference and thematic works.” As well, “about 70 schematics of the occupation and quisling political organizations and military and other formations” were made. In addition, hundreds of press releases and many books and pamphlets were published, and exhibitions in about fifty cities were organized. According to the archival material collected, 116,239 decisions were issued resulting in the registration of 66,420 war criminals and collaborators (enemies of the people).

The State Commission for establishing the crimes of the occupiers and their collaborators, just as its subordinate federal units (land commissions), were formed and began their work at a time when the liberation struggle and the civil war were still underway. The complexity of the situation in Yugoslavia at the time of the war and the impossibility of setting up uniform criteria for the work of the republican commissions were reflected in the uneven measures adopted for establishing war crimes. It seems that despite the collection of numerous documents and the support of several institutions, the State Commission was unsuccessful in reaching the goal of bringing all the accused before the courts. This task was made more difficult by the fact that newly arising international relations were increasingly tense and this became apparent

SUMMARY

375

in the issues surrounding the extradition of individuals accused of war crimes who were living abroad. However, an essential component of the war was the revolution which established communist rule, so the Commission, alongside punishing with war criminals, was also keen on consolidating the new regime.

Therefore, the stability of the state was contingent upon its effectiveness which was judged by its ability to maintain public order and enable economic growth as well as through its ability to ensure legitimacy which in turn would provide a guarantee of loyalty and strengthens the faith and commitment of the people to the state’s political institutions. In terms of confirming legality, this had mainly to do with the legal system, which was confirmed by the laws of the new government, thus giving it the stamp of legality and legally constituted authority. The criminal justice system was given a secondary task – trying and punishing war crimes, more precisely, war criminals, as well as those who cooperated with the occupying powers – in order to fully discredit their legitimacy. Furthermore, their prosecution was portrayed as a necessity to ensure the supremacy of democratic values and norms, so that the public would have faith in them. The same rigour and caution was expected in the evaluation of economic cooperation with the old regime, which is why the material aspect of the crime was separated from moral culpability as a prerequisite in determining the degree of guilt. In addition to this, restrictive and generalized interpretations of the Law concerning criminal actions against the people and state, the Law on combating illicit speculation and sabotage, as well as the Law on confiscation, and a broad definition of accusations for collaboration or dishonourable conduct during the war were applied, by which individuals of opposing political views, undesirable social class, and those employed in the administration of the occupation regimes then found themselves afoul of the new Communist government. The separation of legislative and executive power in Yugoslavia, although generally prescribed, was not implemented in practice. In order to maintain the system, it was important to ensure the rights of those on which the system relied. In conditions of material poverty, the toleration for a poorly functioning legal system and lack of legality was on the rise, and in conjunction with this, the perception of the rigour of the criminal justice system changed.

The decisions of the State and Land commissions certainly included a large number of confirmed war criminals (who because of their activities should have found themselves before the courts of any democratic land), but there were also those who suffered because society was being purged of remaining political and class enemies. In short, the main challenge to the new justice system, on which the work of the Commission greatly depended, was to

376

M. Grahek Ravančić

NAROD ĆE IM SUDITI

reconcile ethical imperatives and the need for legitimacy, but also political demands which above all were expecting/demanding effective action. The overall task was not easy, especially given the fact that there were many opponents from the past (the inherited social and economic structure), and a part of the process was carried out at the time of continuing military operations, which contributed to the revenge element that was an essential part of justice at the time. State Commission president Dr. Dušan Nedeljković himself said that “in absolute terms not all” crimes were investigated, rather all the serious war atrocities remembered by the people. In summation, he stated: “alongside all the deficiencies in our work which are a reflection of objective and sometimes subjective conditions, the general and total results of our service are nevertheless great and satisfactory. Given the conditions in which we worked I doubt they could have been any better. Without undue selfcongratulation I think we can say that we gave everything of ourselves and that we can with pride stand before our people and our state leadership which entrusted this important national and state task to us.” The degree to which justice was served remains even today an open question, but it seems that the memories of this period are incomplete and of a rather localized character, if indeed they are not entirely repressed somewhere or have passed into the realm of nostalgia.