Martina Grehek Ravančić, Bleiburg i križni put, Zagreb, HIP, 2009

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

Martina Grahek Ravančić

Bleiburg i križni put 1945.

Bleiburg i križni put u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

Zagreb, 2009.

3

4

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

“Kad rat završi, mir ne dolazi odmah, često ga treba jako dugo čekati. Vrijeme mira ne nastupa dekretom, naređenjem ili prisilom. Ono se može ostvariti samo univerzalnim ljudskim istinama koje su vrjednije od bilo koje ideologije.” (preuzeto iz televizijske emisije Iz crnog albuma. 1945. Naličje pobjede – Bleiburg, Hrvatska radiotelevizija)

5

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

S a d ržaj

1. PREDGOVOR................................................................................................

7

2. UVOD.............................................................................................................

9

3. PREGLED VAŽNIJIH HISTORIOGRAFSKIH, PUBLICISTIČKIH I MEMOARSKIH DJELA O BLEIBURGU I KRIŽNOM PUTU................................................................ 13 4. POVLAČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945............................................................................................... 27 5. PREGOVORI NA BLEIBURGU 14. I 15. SVIBNJA 1945.......................... 97 6. IZRUČENJE ORUŽANIH SNAGA NDH I CIVILA U SVIBNJU 1945............................................................................................... 115 7. KRIŽNI PUT................................................................................................... 203 8. BROJ STRADALIH NA BLEIBURGU I KRIŽNOM PUTU...................... 317 9. BLEIBURG I KRIŽNI PUT U KNJIŽEVNOSTI, DRAMI, FILMU I LIKOVNOJ UMJETNOSTI........................................................... 335 10. BLEIBURG I KRIŽNI PUT U HRVATSKIM UDŽBENICIMA POVIJESTI........................................................................ 355

6

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

ZAKLJUČAK........................................................................................................ 373 PRILOZI................................................................................................................ 379 LITERATURA....................................................................................................... 401 SUMMARY........................................................................................................... 457 BILJEŠKA O AUTORICI..................................................................................... 463

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

7

PREDGOVOR

O

va knjiga rezultat je višegodišnjeg rada i istraživanja u sklopu projekta Ljudski gubici Hrvatske u Drugom svjetskom ratu i poraću, pod vodstvom dr. sc.

Vladimira Geigera. U osnovi, knjiga je prerađen i nadopunjen magistarski rad Bleiburg i “križni put” u historiografiji, publicistici i memoarskoj literaturi, obranjen 2006. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pred Povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Ivo Goldstein (mentor), dr. sc. Vladimir Geiger i dr. sc. Tvrtko Jakovina. Njihovi savjeti bili su mi od velike pomoći pri izradi magistarskog rada.

Sad kad je sve skoro gotovo, pišem ove prve stranice, za koje mi se čini da su najteže, jer ne smijem zaboraviti sve one osobe koje su mi, na ovom dugotrajnom i nerijetko iscrpljujućem putu, bile od velike pomoći i važnosti. Raditi u Hrvatskom institutu za povijest bilo je zadovoljstvo i stoga se zahvaljujem svim svojim kolegicama i kolegama. Svojom stručnom i kolegijalnom pomoći posebice me zadužio dr. sc.

Zdenko Radelić, koji je ujedno i recenzent knjige. Na profesionalnim i prijateljskim savjetima zahvaljujem se dr. sc. Katarini Spehnjak. Istraživački posao uvelike mi je olakšao dr. sc. Mario Jareb, koji mi je nesebično ustupio brojnu i nerijetko nedostupnu literaturu i ilustracije. Veliko hvala dugujem Jasminki Maljković Radić, mojem “tihom savezniku”, njezina je topla riječ bila utjeha, čak i onda kada se činilo da nema izlaza. Brojne probleme s “čarobnom kutijom” od računala uvijek je brzo i efikasno rješavao naš Tomislav Vuljanić pa i njemu velika hvala. Mario Kevo bio je moralna podrška i “supatnik” upravo kad je to najviše trebalo. Ne smijem zaboraviti brojne jutarnje kave s Darijom, Anom, Vijoletom, Vlastom i Jasnom, koje su prijateljski i neumorno slušale moje jadikovke i gurale me naprijed. Ipak, najveću zahvalnost dugujem svome “šefu”, dr. sc. Vladimiru Geigeru, koji je neumorno i detaljno iščitavao (i recenzirao) ovu knjigu i moje radove. Strpljivo je šarao, podcrtavao, kudio i hvalio – ukratko naučio me gotovo svemu što znam o ovom poslu.

Zahvalnost dugujem i djelatnicima Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, posebice Tomislavu Čopu jer njegova je susretljivost činila svaku prepreku znatno lakšom. U knjizi koristim i neke, do sada, neobjavljivane fotografije, a u njihovom izboru uvelike mi je pomogla mr. sc. Rhea Ivanuš iz Hrvatskoga povijesnog muzeja.

Baveći se istraživačkim poslom, u kojem se stalno “hvataju” neki rokovi, gotovo uvijek nedostaje vremena upravo za one koje najviše volimo. Stoga, veliko hvala na ljubavi i podršci svim mojim Riječanima, dugi telefonski razgovori s njima uvijek

8

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

me podsjete gdje su korijeni – u malom primorskom mjestu. Za beskrajno strpljenje i razumijevanje, zbog mojih čestih izbivanja sa zajedničkih druženja, zahvaljujem se Petri, Martini, Ivani, Vesni, Tini, Danielu, Vlasti i Tomislavu. U nizu dragih ljudi ne smijem zaboraviti naše “čuvalice”, koji se s puno ljubavi i pažnje brinu za našu Pavlu.

Najtoplije hvala malim i velikim Ravančićima, koji me uvijek nasmiju i razvedre, i koji daju smisao i puninu mome životu. Hvala Gordanu koji je imao razumijevanja te je posljednjih mjeseci često bio i tata i mama, ali ujedno i moja najvjernija tehnička podrška pri izradi ove knjige. Na kraju hvala mojoj majci, njezina me snaga i hrabrost i danas prati. Tek kada sam sama postala roditelj, shvatila sam kolika su bila njezina odricanja i stoga joj posvećujem ovu knjigu.

Zagreb, srpanj 2008.

Martina Grahek Ravančić

9

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

UVOD

D

rugi svjetski rat i petogodišnja stradanja ostavila su duboki trag u povijesti svih naroda koji su u njemu sudjelovali. Ogromna ratna razaranja zahvatila su veliko područje, što je bila posljedica brzog pomicanja bojišnice. Upotreba modernog oružja, posebice zrakoplovstva, omogućavala je napade duboko unutar neprijateljskoga teritorija. Promjene u načinu ratovanja uzrokovale su brojne civilne žrtve. Zbog dugogodišnjeg ratovanja uništena su gospodarstva mnogih zemalja, a posljedice su se osjećale i još dugo nakon prestanka ratnih djelovanja. U cijelom tom “ratnom žrvnju” našlo se i područje bivše Jugoslavije, dodatno podijeljeno i opterećeno “duhovima” prošlosti. Nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, karta Europe poprimila je drukčiji izgled. Promijenile su se neke državne granice, a, što je još važnije, promijenio se i odnos snaga i sila. Pravila su, prema običaju, pisali i postavljali pobjednici, pa je stoga naći se na strani poraženih, značilo nerijetko i preuzimanje kolektivne krivnje za počinjene zločine. Kao što je vrijeme pokazalo, neki od uspostavljenih sustava bili su, koliko nerealni, toliko i u praksi neodrživi. Upravo zbog toga, Drugi svjetski rat i njegove dalekosežne posljedice još i danas skrivaju nebrojeno mnogo nepoznanica s kojima se povijest, ali i povjesničari (kojima je zadaća da te nepoznanice otkrivaju) ne mogu nositi, tj. ne mogu ih pravilno objasniti. *

*

*

Kao prekretnice Drugoga svjetskog rata najčešće se navode tri bitke: na pacifičkom ratištu pomorska bitka kod Midwaya (lipanj 1942.), na sjevernoafričkom ratištu bitka kod El Alameina (lipanj 1942.) te bitka kod Staljingrada na istočnoeuropskom ratištu (kolovoz 1942. – kraj siječnja 1943.). Nakon poraza kod Staljingrada, vojska Trećeg Reicha svoje je snage na području istočnoga bojišta usmjerila uglavnom na obranu. Tako se otvorio put za konačno napredovanje protuosovinskih savezničkih snaga. Od lipnja 1943. napredovanje se nastavilo u Italiji, godinu dana kasnije u Normandiji, a od kolovoza 1944. i u južnoj Francuskoj. Te operacije, od jeseni 1944., prati i opće napredovanje u zapadnoj Europi. Koncem 1944. savezničke snage već su bile na njemačkim granicama u Belgiji i Francuskoj te u Italiji nadomak doline rijeke Po. Na istočnom bojištu Crvena armija napredovala je kroz Bjelorusiju, Ukrajinu, od ljeta 1944. kroz Rumunjsku i Bugarsku te od jeseni 1944. kroz Mađarsku, Čehoslovačku i Jugoslaviju do Beograda. To nastupanje pratile su i završne operacije na području bivše Jugoslavije. Općim nadiranjem rasipale su se snage Trećeg Reicha, koje su dr-

10

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

žale liniju obrane na području Grčke. Sukladno s time započelo je povlačenje jedinica skupine armija E, kroz Makedoniju, Albaniju, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu sve do Zagreba i od tuda dalje na zapad. Njihovo povlačenje prema zapadu pratio je veliki dio Oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske (OS NDH), koje su se nalazile pod njemačkim operativnim zapovjedništvom, a pratili su ih civili.

Dana 9. svibnja 1945. proglašena je opća kapitulacija vojske Trećeg Reicha, s kojom je službeno završen Drugi svjetski rat. No, rješavanje pitanja geopolitičkih odnosa i dominacije na ovim područjima (posebice onima koji su pripadali poraženoj strani), kao i pitanje pravednog odnosa prema pripadnicima poraženih snaga, ostali su i dalje otvoreno pitanje i velika obveza ratnih pobjednika. Pismeni dogovori, na koje se često poziva i prema kojima je trebalo regulirati postojeće stanje te izvršiti svoju “moralnu obavezu”, potpisani su za stolovima političkih konferencija, održanim i prije završetka ratnih operacija. Prekidom sukoba, zapisana riječ trebala je “oživjeti”, no čini se da je i opet provedba bila otežana ili je zapravo upitna.

U taj kontekst nužno je smjestiti događaje s kraja Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon završetka ratnih operacija, a koji su danas poznati pod nazivom blajburška tragedija. Ovaj naziv obuhvaća: opkoljavanje i zarobljavanje postrojbi Trećeg Reicha i OS NDH na području Celje – Slovenjgradec – Dravograd – Bleiburg, izručivanje zarobljenika iz logora Viktring kraj Klagenfurta te uz duž križnoga puta, tj. na marševima smrti. U konačnici, postavlja se pitanje koliko je vojnika (OS NDH, slovenski domobrani, srpski i crnogorski četnici i Kozaci) i civila stradalo u ta tri slučaja.

Prema tome, svibanj 1945., iako vremenski kratko razdoblje, svojom događajnicom jedna je od emotivnijih i zamršenijih tema hrvatske, slovenske, bošnjačke, srpske i crnogorske historiografije.

Spomenuti događaji dugi niz godina bili su zakriveni “velom šutnje”, a prilično jednostrane interpretacije “službene” jugoslavenske historiografije uglavnom su nudile tek “pogled s pobjedničke strane”. Svaki spomen obilježen je tek kao “obračunavanje s narodnim neprijateljem” te je u takvu svjetlu svako pitanje etičke odgovornosti za mnoge zločine bilo nepotrebno i gotovo bespredmetno.

S druge strane, u osnovi vrijedni napori hrvatske, slovenske i srpske emigracije, koja je nastojala razjasniti spomenute događaje te prikupiti dokumente, donose uglavnom iskaze svjedoka, koji su često nabijeni emocijama i njihovi nerijetko disonantni tonovi onemogućuju sveobuhvatno motrenje te problematike.

Devedesetih godina prošloga stoljeća tema Bleiburga i križnoga puta postaje sve obrađivanija, objavljuje se mnogo naslova (historiografski, memoarski, žrtvoslovi i romansirani sadržaji te razni feljtoni, napisi i članci objavljeni u različitim časopisima, novinama i dnevnom tisku), koji nastoje popuniti praznine. Neki od njih zaista su vrijedan doprinos, no većina te produkcije može se svrstati pod nazivnik memoarske publicistike i prigodničarske literature. Stoga je u takvu ozračju prilično teško rekonstruirati prošlu stvarnost. Upravo ta činjenica ostavlja mnogo praznina, pa je problematika vrlo često popraćena različitim ideološkim nabojima.

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

11

Cjelokupni problem potrebno je promotriti na dvije razine: prva je politička komponenta, kao nezaobilazni dio događaja, a druga, i ne manje važna, jest moralni segment odgovornosti za brojne počinjene zločine. Kao konačni cilj postavlja se točno utvrđivanje broja stradalnika i žrtava blajburških i poslijeblajburških događaja, što se ne može učiniti na osnovi improvizacija, nego isključivo uz pomoć stvarnih pokazatelja uvrštenih u interdisciplinarnu analizu.

Ovim pregledom nastojat ću obuhvatiti barem veći dio već sada teško sagledive bibliografije o Bleiburgu i križnom putu. Podatke iz postojeće literature uklopit ću u više-manje poznatu kronologiju događanja i na neki način sistematizirati i ocijeniti u smislu njihove znanstvenosti i relevantnosti podataka koje donose. Kroz brojnu literaturu, s obzirom na razdoblja u kojima je nastala, pokušala bih prikazati odnos prema spomenutim događajima, ocijeniti i izdvojiti najvažnije radove te prikazati u kojim aspektima i koliko pridonose rasvjetljavanju te problematike. Najčešće se moramo osloniti na memoare, koji se službeno tretiraju kao izvori drugoga reda, ali u povjesničarskim krugovima još uvijek se smatraju prilično nepouzdanima, te im se prilazi s podosta rezerve. No, zbog nedostatka ili možda zapravo zbog nedostupnosti novih dokumenata (neki jesu dostupni), memoari su sve što imamo. Iako je, moram naglasiti, vrlo nezahvalno pisati bez čvrste potpore u dokumentima, posebice o temi koja je još toliko prisutna u tkivu svakodnevnoga društvenoga života, a njezini su duhovi još bolni za mnoge, nadam se da će ova analiza pokazati da svjedočanstva, uz neizbježivu kritičnost, mogu biti i jesu dobra i jasna vodilja određenom cilju.

Takvom analizom ukupne produkcije o Bleiburgu i križnom putu nastojat ću odmaknuti se od brojnih dobronamjernih “priloga na temu”, kojima je katkad jedini smisao još jednom podsjetiti na probleme iz svibnja 1945., ali ne i ozbiljnije se pozabaviti s njima. Naravno, dobronamjernih kritika nikada ne nedostaje, no istinske volje često nema. Stoga se nadam da će ovakav prikaz ponuditi solidnu osnovu, otvoriti neka nova pitanja i sugerirati moguće odgovore.

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

373

ZAKLJUČAK

U

drugoj polovici 1944. godine ukupne političke i ratne prilike obilježene su općim napredovanjem Savezničkih jedinica. Našavši se na njemačkim granicama u Belgiji i Francuskoj te nadomak doline rijeke Po u Italiji, uvelike se iskristaliziralo stanje na zapadnoj bojišnici, a Crvena je armija, napredujući kroz Bjelorusiju, Ukrajinu, Rumunjsku, Bugarsku, Mađarsku, Čehoslovačku te Jugoslaviju osigurala istočno bojište. Tijekom travnja 1945. napredovanje Saveznika bilo je sve brže, 13. travnja savezničke postrojbe prešle su rijeku Elbu, a istovremeno su sovjetske postrojbe ušle u Beč. Početkom svibnja (2. svibnja) završeno je opkoljavanje Berlina. Opće napredovanje Saveznika pratio je preustroj Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), koja je početkom 1945. preimenovana u Jugoslavensku armiju (JA) a njezine su četiri (I., II., III. i IV.) armije pripremljene za završne operacije na području Jugoslavije. Istovremeno raspad njemačkog bojišta u Grčkoj primorao je skupinu armija E na povlačenje, preko Balkana (i NDH), prema zapadu. S vojskom Trećeg Reicha, prema Zagrebu su se povlačile i Oružane snage NDH (OS NDH), koje je pratio veći broj civila. Većina ljudi napuštala je svoje domove zbog straha koji se širio od ulaska partizanskih jedinica u “oslobođene” krajeve. Područje NDH bivalo je sve suženije, a posljednja “planirana” linija obrane, nazvana “Postav Zvonimir” (Zvonimirova linija), organizirana je pravcem Karlovac – Ivanić Grad – Koprivnica. S obzirom na cjelokupno stanje, početkom svibnja, kraj Drugoga svjetskoga rata bio je samo pitanje dana. Osim toga, budući utjecaji i raspored sila, koji nisu riješeni vojnim akcijama, uvelike su određeni na sastancima savezničkih čelnika (Moskovska konferencija od 19. do 30. listopada 1943., Teheranska konferencija u studenom-prosincu 1943., konferencija u Jalti na Krimu u veljači 1945. godine).

Vjera u postojanje nekog “tajnog oružja” i održavanje tzv. “Postava Zvonimir” vezala je Vladu NDH za njezinoga saveznika, Treći Reich, do samoga kraja. Svi prethodni pokušaji predstavnika NDH, kojima se u samoj završnici rata trebao uspostaviti kontakt sa Zapadnim saveznicima (“puč Lorković – Vokić”, pregovori s nadbiskupom Alojzijem Stepincem i Vladkom Mačekom), nisu uspjeli. Tek, nakon što je 2. svibnja zapovjednik europskog Jugoistoka, Alexander Löhr, obavijestio Poglavnika o nemogućnosti obrane Zagreba i povlačenju njemačkih postrojbi prema Sloveniji, sastala se Vlada NDH i odlučila poslati Memorandum Zapadnim saveznicima. No, i taj pokušaj nije uspio jer je odluka Vlade ponovno stigla prekasno i nije imala nikakvo značenje.

Nakon što je general Löhr 4. svibnja obavijestio zapovjedni stožer OS-a o povlačenju postrojbi Trećeg Reicha, Vlada NDH u Pavelićevoj prisutnosti 5. svibnja donosi

374

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

odluku o povlačenju vojnih snaga i civila prema zapadu, gdje će im Zapadni saveznici, kako se očekivalo, pružiti zaštitu do ponovno iščekivanog sukoba između Zapadnih i Istočnih saveznika. Tom odlukom određen je politički kraj NDH i njezine Vlade. I danas je aktualno pitanje bi li se nastavljanjem borbe i pružanjem otpora promijenio stav saveznika prema sudbini NDH. No, čini mi se malo vjerojatnim da bi to išta promijenilo, s obzirom da saveznici nisu priznavali NDH, članicu Sila osovine, pa se u skladu s time nisu niti bavili njezinom sudbinom. U konačnici će se pokazati da je cjelokupno povlačenje velikog broja ljudi, naoružanja i tehnike izvedeno bez valjanih vojnih i političkih priprema.

Vlada NDH, visoki državni dužnosnici, crkveni dostojanstvenici i predstavnici kulturnoga života napustili su Zagreb 6. svibnja, a većina je izbjegličke kolone krenula tek idućega dana. Glavni pravac kretanja bio je Zagreb – Celje – Bleiburg. Povlačenje prema Celju kretalo se u više pravaca (Zagreb – Novi Dvori – Rogatec – Celje; Samobor – Zidani Most – Celje; Varaždin – Ivanec – Krapina – Rogatec – Celje). Odatle su kolone upućivane u dva smjera, prema Slovenjgradecu i Dravogradu te prema Mariboru. Prelaskom slovensko-austrijske granice dio kolona pristigao je do Bleiburga.

Poglavnik sa svojom pratnjom krenuo je preko Novih Dvora, Rogaške Slatine i Maribora prema Klagenfurtu i dalje prema američkoj okupacijskoj zoni, ostavivši ionako nepripremljenu vojsku bez vrhovnoga vodstva.

Pri povlačenju jedinica Trećeg Reicha, zajedno s pripadnicima OS-a, našlo se i pripadnika slovenskih domobrana te srpskih i crnogorskih četnika, a i Kozaka. Teško je utvrditi koliko se zapravo ukupno vojnika i civila našlo na povlačenju, s obzirom da je jugoslavenska historiografija o tome uglavnom šutjela, a emigrantski su autori vrlo često iznosili pretjerane procjene. Novija istraživanja sugeriraju da je brojčano stanje OS NDH početkom 1945., moglo iznositi oko 100.000 vojnika. Koliko ih je civila pratilo i danas je otvoreno pitanje. No, među realnije procjene spadaju one prema kojima se ukupan broj izbjeglica u zbjegu kretao između 150.000 i 200.000.

Povlačenje je otežavao veliki broj odbačenog naoružanja i vojne opreme, a i kapitulacija, koju je 9. svibnja vojska Trećeg Reicha potpisala pred partizanima. Ta kapitulacija nije se odnosila i na snage NDH, kako se to često navodi u jugoslavenskoj historiografiji, s obzirom da je dan prije toga Alexander Löhr vrhovno zapovjedništvo nad snagama NDH vratio u ruke Ante Pavelića. Nakon, toga, u Celju su održani pregovori o slobodnom prolasku kolone, koja je izgubila vezu s glavnim zapovjedništvom. Od tuda dio kolona krenuo je prema Mariboru, gdje ih je zaustavila III. armija. Glavnina kolone preko Slovenjgradeca stigla je 11. svibnja do Dravograda. Tog i sljedećega dana vođeni su neuspješni pregovori s bugarskim i partizanskim predstavnicima, koji su držali grad i mostove preko rijeke. Nakon zatvaranja dravogradskih mostova, 13. svibnja, 51. vojvođanska divizija uputila je ultimatum za kapitulaciju.

Nakon isteka roka za predaju, slijedili su oružani sukobi, pri čemu su jedinice OS-a kratkotrajno uspjele osvojiti mostove, no nisu ih uspjele zadržati. Uvidjevši da kolona neće moći napredovati preko Dravograda, odabran je duži put izvlačenja preko

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

375

Guštanja, Prevalja i Poljane prema Bleiburgu. Veliki dio izbjeglica nije uspio probiti sve jače okruženje jedinica JA pa je tako zarobljen već na području Slovenjgradec – Dravograd – Poljana.

Stigavši na Blajburško polje, 14. i 15. svibnja održani su pregovori uz sudjelovanje britanskih, jugoslavenskih i predstavnika NDH. Podatci o pregovorima dostupni su uglavnom iz svjedočanstava petorice sudionika (Patricka T. D. Scotta, Danijela Crljena, Ivana Herenčića, Milana Baste i Ivana Kovačića Efenke). Ta sjećanja pružaju veliki broj podataka i daju sliku općeg ozračja, no vrlo su često obojena emocijama i kao takva prilično nepouzdana za točno utvrđivanje činjenica. Jesu li se Hrvati predali Britancima ili jugoslavenskim partizanima, pitanje je tumačenja trostranog čina i njegova učinka na pregovorima u blajburškom dvorcu Thurn-Valsassina, 15. svibnja 1945. Naime, Hrvati nude predaju Britancima, koji ponudu otklanjaju i prenose je na partizane, a oni prihvaćaju britansku odluku da Hrvati pred njima polože oružje. Nakon svega, sudionici blajburških pregovora tumačili su događaj svatko na svoj način.

Britanski general cijelo se vrijeme pozivao na upute višeg zapovjedništva, a razvidno je da je rješenje morao tražiti sam. S druge strane, izaslanici NDH nigdje ne definiraju, da je ipak prema svemu sudeći, već 14. svibnja odbijena predaja izbjeglica koje su se našle na Bleiburgu. Britanska armija i jugoslavenski partizani bili su saveznici pa sukladno tome navedena odluka i ne začuđuje previše. Osim toga, pri određivanju uvjeta kapitulacije rečeno je da će se poštovati sve odredbe međunarodnoga prava o ratnim zarobljenicima Britanska odluka o izručenju velikog broja izbjeglica uvelike je uvjetovana političkim dogovorom u Jalti, prema kojem se sve zarobljene osobe koje su pripadale neprijateljskim grupacijama, i podržavale Treći Reich, moraju izručiti onoj zemlji protiv koje su službeno ratovale. No, treba napomenuti da se te odredbe odnose na sovjetske građane koje je prema dogovoru trebalo izručiti Crvenoj armiji (isključujući “bijele”, tj. carističke emigrante). Pripadnici snaga NDH i ostali “jugoslavenski državljani” nisu spominjani u tom dogovoru. Smještaj, prehrana i opskrba velikog vala izbjeglica koji su krenuli prema Koruškoj, bio je dodatni problem s obzirom na ionako napeto stanje uzrokovano pristizanjem Titovih snaga prema Trstu, Julijskoj krajini i dijelovima Koruške. Stoga, u takvim “napetim” odnosima među saveznicima, koji su u jednom trenutku bili pripravni na vrlo izgledne nastavke vojnih operacija i daljnje sukobe, dolazak velikog vala izbjeglica bio je veliki teret za Britansku vojsku.

Pitanje odgovornosti i danas je vrlo aktualno, neka od istraživanja (primjerice Nikolaja Tolstoya) prikazala su nove spoznaje i otvorila nova pitanja. Prvi se put spominju konkretna imena, iako se neki od zaključaka čine prilično “nategnuti”. Kao reakcija javlja se tzv. Cowgillov izvještaj, koji prvi put predstavlja do tada nepoznate dokumente britanskih arhiva, pokušavajući obraniti ugled Britanske armije, a odgovornost koja ipak postoji, nastoji spustiti na što nižu zapovjednu razinu (Charles Keightley, Patrick T. D. Scott), te spriječiti otvaranje svake daljnje službene istrage, s obzirom da je svaki čin objašnjen kao “nužnost” u postojećim uvjetima. No, ipak

376

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

gotovo je nemoguće zamisliti da u donošenju tako važnih odluka nisu sudjelovale najviše vojne i diplomatske osobe (feldmaršal Harold Alexander).

Prije pregovora, dio izbjeglica uspio se probiti na područje Austrije, nakon čega su smješteni u različite savezničke logore (Viktring, Tamsweg, Krumpendorf, Grafenstein i dr.), iz kojih ih je Britanska vojska izručila JA. Iako, prema odredbama humanitarnoga prava postoje prisilne repatrijacije, one se mogu provoditi samo uz garanciju humanog odnosa prema zarobljenicima i izbjeglicama u zemlji njihova prijema.

Posebice to dolazi do izražaja ako se uzme u obzir da je u izručenju sudjelovao veliki broj civila. Svijest o nužnosti izručenja bila je potaknuta činjenicom da je u koloni bilo i ratnih zločinaca, o kažnjavanju kojih su savezničke vlade zauzele čvrst stav. Osim toga, dobivši potvrdu da će se prema zarobljenicima pravilno postupati, Britanci nisu provedbu dovodili u pitanje. Bila je to neugodna, ali opravdana politika. No, da bi doznali potpune odgovore, nedostaju nam dokumenti britanskih arhiva, a najpovjerljivija dokumentacija, vojne i obavještajne naravi, zadržava se pod embargom 75 godina.

Prema navodima, manji dio zarobljenika ubijen je već na Blajburškom polju, a većina je u četverorednim kolonama krenula na dugi put povratka u Jugoslaviju (neki su stigli čak do rumunjske granice), danas poznat kao križni put ili marševi smrti.

Cijelim putem (posebno kroz Sloveniju) likvidirano je mnogo zarobljenika. Ukupni broj žrtava teško je utvrditi, s obzirom da je nepoznat točan broj ljudi koji je krenuo na povlačenje. Dio ih je stradao u oružanim sukobima tijekom povlačenja te se postavlja pitanje koliko je uopće osoba stiglo do Bleiburga. Iako postoji brojna literatura koja se bavi brojem žrtava, veliki dio temelji se na osobnim procjenama i improviziranim izračunavanjima pa se tako spominje i oko milijun stradalih. Do sada najcjelovitije podatke podastro je Vladimir Žerjavić, koji je prema demografskim istraživanjima zaključio da je na Bleiburgu i križnom putu stradalo oko 50.000 ljudi, njima pribraja i 10.000 Srba i Slovenaca, a da ih je iz logora Viktring izručeno oko 10.000. Sveukupna procjena od 70.000 osoba ostaje jedina relevantna, no valja istaknuti da bi i neke nove spoznaje (primjerice istraživanja slovenske historiografije) mogle pokazati da je ta brojka veća, no zasigurno ne onoliko, koliko se to nerijetko prikazuje u javnosti. Na kraju, ostaje činjenica da sustavna obrada toga, politički i ljudski gledano, važnoga pitanja još uvijek nedostaje. Ipak, čini se da će, kako vrijeme prolazi, konkretne brojke biti sve teže utvrditi. Činjenica da su svi ratni sukobi popraćeni zarobljavanjima i odmazdom. Biti pobjednik nakon četverogodišnjeg rata značilo je uživati određene privilegije, no postojale su i neke obveze, pa stoga ostaje pitanje odgovornosti za počinjene zločine. Iako se danas često naglašava da se na cijeli problem ne mogu primjenjivati danas važeće pravne norme (nullum crimen sine lege, nulla poene sine lege), potrebno je naglasiti da su u postojećim uvjetima zanemarene odredbe Haških konvencija (“O zakonima i običajima kopnenog rata”) iz 1899. i 1907. te Ženevske konvencije (“O poboljšanju sudbine ranjenika i bolesnika u vojskama na bojnom polju i o postupanju s ratnim zarobljenicima”) iz 1929. godine, koje su potpisale i Jugoslavija i NDH. Prema nave-

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

377

denim odredbama, kao međunarodnom pravnom aktu, određen je status i postupanje prema ratnim zarobljenicima (vojnici i časnici zarobljene vojske, pripadnici dobrovoljačkih i policijskih odreda, te civili koji bi se makar i neorganizirano uključili u ratni sukob, kao i oni koji se ne bore, ali su u sklopu poražene vojne snage).

Veliki broj iskaza koje su ostavili sudionici križnih putova, iako popraćen osobnim doživljajem onog vremena, potvrđuju upravo suprotne događaje, pa sukladno tome proizlazi da su jugoslavenske snage prekršile članke 2., 7., 10., 11., 18., 19. i 46. Ženevske konvencije. Prema svemu sudeći u neposrednim poslijeratnim danima “pobjednički” stav podrazumijevao je i beskompromisan obračun s neistomišljenicima novog režima. Intenzitet događanja i njegovo trajanje daleko premašuje samo pojedine slučajeve, koji bi se “odmetnuli” od načelne upute.

Prema svemu izloženom, valja ponešto reći i o odgovornosti za svibanjska događanja. Ako krenemo kronološkim redom postavlja se pitanje odgovornosti vrhovništva NDH. Ono je svakako od velike važnosti, no prvenstveno je povijesne i moralne prirode, s obzirom da se svojim odlukama i u konačnici njihovim provedbama pokazalo potpuno izgubljeno i nespremno. Za razliku od toga, britanska odgovornost (ne saveznička, jer u tom slučaju SAD je više puta otvoreno protestirao) moralna je i pravna. Izručiti zarobljenike, za koje su bili gotovo sigurni da ih neće, unatoč javnom izricanju, štititi odredbe humanitarnog prava, predstavlja jasno kršenje Ženevske konvencije, točnije njezinih članaka 2., 7. i 18. Osim toga, predstavljanje Britanaca kao posrednika u pregovorima, također je neutemeljeno s obzirom da Britanija nije imala neutralan položaj u ratu, nego je bila njegov aktivni sudionik. I na kraju, najveću odgovornost snose jugoslavenske snage. Ona je nepobitno pravne, ali i moralne te individualne i zapovjedne prirode, od najvišeg državnog vrha do jedinica na terenu. Prema linijama zapovijedanja moglo bi se prikazati: Milan Basta – Kosta Nađ – Generalštab JA – Josip Broz Tito; Dušan Ostojić Osman – Peko Dapčević – Generalštab JA – Josip Broz Tito i Simo Dubajić – Aleksandar Ranković – Josip Broz Tito. Ako pri tome dodamo da ratni zločin (kao najteža vrsta kaznenoga djela i povreda međunarodnoga prava) ne zastarijeva i ne smije proći bez kazne, bez obzira jesu li ga počinili pripadnici pobjednika ili poraženih, mislim da smo rekli dovoljno, a možda i sve.

Sveukupne događaje teško je sustavno odrediti i donijeti neke nove, pouzdanije zaključke, s obzirom da nedostaju ključni dokumenti prema kojima bi bilo moguće rekonstruirati prošlu stvarnost. Upravo zbog toga, kada se pojavi pitanje blajburške tragedije, javljaju se brojne interpretacije i manipulacije, koje se koriste za ideološke i nacionalne potrebe. Iako postoji brojna produkcija o temi Bleiburga i križnoga puta, još uvijek se javljaju iste nedoumice. Brojne su kritike upućene na “katedre i institute” koji, navodno, ne istražuju dovoljno taj problem, no čini mi se da u tom slučaju postoji deklarativna dobra volja i puno dobrih namjera (njima je popločen i put do pakla), no izostaje onaj posljednji korak. Konačni odgovori, kao da nikome istinski ne trebaju, jer o čemu bi se onda raspravljalo svakog travnja i svibnja? No, odgovori nisu tako daleko. Ako se samo na trenutak osvrnemo na rezultate Komisije vlade Republi-

378

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

ke Slovenije, shvatit ćemo koliko zaostajemo. Stoga, pred historiografijom ostaje još mnogo otvorenih pitanja, koji čekaju svoju znanstvenu obradu. Možda, nove spoznaje onemoguće da duhovi prošlosti u tolikoj mjeri utječu na sadašnji život, ali, što je još važnije, da onemoguće današnje dnevnopolitičko prilagođavanje prošlosti.

Osim politike i brojki, ostaje naš civilizacijski dug prema svim žrtvama. Potrebno je pronaći i istražiti grobišta, koja su dugo bila “sakrivena i očima nevidljiva”, te urediti i obilježiti grobna mjesta. Važno je, znati i moći, suočiti se s vlastitom prošlošću.

Možda, tek nedavno (2007.) potpisani sporazum o uređenju grobnih mjesta iz vremena rata i poraća, potpisan između hrvatske i slovenske Vlade, kojim se među ostalim regulira i pitanje masovnih grobnica Hrvata koji su ubijeni u Sloveniji, konačno vrati dostojanstvo i pravo na posljednje počivalište svim onima žrtvama koje se nalaze po različitim skladištima u Sloveniji.2067 Ako je ljudski život u svibnju 1945. malo vrijedio, nakon više od 60 godina ostaje nam obaveza da pokažemo drukčije.

Povodom otkrića grobišta Barbara, ponovno su intenzivirani razgovori na tu temu. Usp. J. MA., “Sanader traži kažnjavanje za Hudu Jamu”, Novi list (Rijeka), 11. ožujka 2009., 7.

2067

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

457

SUMMARY

In the second half of 1944, overall political and warfare circumstances were marked by a general advancement of Allied Forces. Positions at German borderlines in Belgium and France, and being within the reach of River Po in Italy, have largely clarified the conditions on the Western Front; while the Red Army advancing through Belarus, Ukraine, Romania, Bulgaria, Hungary, Czechoslovakia, and Yugoslavia has secured the Eastern Front. During April 1945, Allies were progressing at a rising pace; on April 13 Allied Forces crossed Elba River and at the same time Soviet troops entered Vienna. The siege of Berlin was completed on May 2 Allies moving forward was followed by the reorganization of National Liberation Army of Yugoslavia (Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije, NOVJ); in early 1945 it changed its name to Yugoslav Army (Jugoslavenska armija, JA) and its four armies (I, II, III, IV) were prepared for final operations in the Yugoslav area. In parallel, the crash of the German battlefield in Greece compelled a Group of armies E to retreat across the Balkans (and Independent State of Croatia, abbrev NDH – Nezavisna država Hrvatska) towards the west. Retreating along with Third Reich troops, were Armed Forces (Oružane snage, OS) followed by a large number of civilians. Most people were leaving their homes out of fear which was spread with the entry of partisan units into “liberated” regions.

NDH territory kept shrinking, and the last “planned” line of defense, aka “Zvonimir’s line” (Zvonimirova linija – Postav Zvonimir), was organized down route Karlovac – Ivanić Grad – Koprivnica. In view of the overall condition, in early May, the end of World War II was only a matter of day. Besides, future influences and allocation of forces, left unresolved through military actions, were mostly determined at meetings of Allies’ officials (Moscow Conference, October 19-30, 1943, Teheran Conference in December 1943, Conference at Jalta/Krim in February 1945).

Believing in the existence of a “secret weapon” and holding the so-called “Zvonimir’s line” has linked NDH government to its ally, Third Reich, until the very end. All earlier attempts of NDH representatives, which at the conclusion of the war were supposed to establish contact with Western Allies (“Lorković-Vokić coup”, negotiation with Archbishop Alojzije Stepinac and Vladko Maček) had failed. On May 2, the commander of European South-East, Alexander Löhr, informed Poglavnik (literal translation: Headman) that there was no possibility to defend Zagreb and that German units were retreating towards Slovenia, after which NDH government decided to send a Memorandum to Western Allies. But, this effort was unsuccessful as well; the government decision came too late and had no significance whatsoever.

458

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

After on May 4, General Löhr informed the OS command headquarters that Third Reich forces were retreating, NDH government, with Pavelić present, has on May 5 brought a decision on retreat of military forces and civilians towards the west, where Western Allies, as it was expected, would provide them protection - until the new awaited conflict between Western and Eastern Allies. This decision determined the political ending of NDH and its government. It remains an open issue whether continuation of struggle and resistance would have changed the Allies’ attitude towards the destiny of NDH. However, it seems unlikely that anything would have changed since the Allies did not acknowledge NDH, member of Axis Powers, so they could not deal with its fate. In the end, it was seen that the entire retreat of a huge number of people, arms and equipment was done without proper military and political preparations.

NDH government, high state officials, church dignitaries and representatives of cultural life left Zagreb on May 6, while most of the refugees left only on the following day. Zagreb – Celje – Bleiburg was the main direction of movement. Retreat towards Celje was actualized in several directions (Zagreb – Novi Dvori – Rogatec – Celje; Samobor – Zidani Most – Celje; Varaždin – Ivanec – Krapina – Rogatec – Celje).

From that point, people were commanded in two directions: towards Slovenjgradec and Dravograd, and towards Maribor. By crossing the Slovenia-Austria border, part of the columns arrived to Bleiburg. Poglavnik and his men started a journey through Novi Dvori, Rogaška Slatina and Maribor towards Klagenfurt and further on towards the American occupational zone, leaving the anyhow unprepared army without military leadership.

In the retreat of Third Reich units, together with OS members, there were also some Slovenian home guards, Chetniks from Serbia and Monte Negro, as well as Kozaks. It is difficult to establish the exact number of soldiers and civilians in this retreat since Yugoslav historiography mostly kept quiet about it, while authors in emigration often exaggerated in their estimations. The latest researches suggest that the size of NDH’s OS in early 1945 was probably 100.000 soldiers. According to some numeric indicators, the column possibly consisted of 60.000 civilians, which brings us to a total number of approximately 160.000 persons.

The retreat was more difficult because of a lot of cast away weaponry and military equipment, as well by the capitulation signed by Third Reich army in front of partisans on May 9. This capitulation did not encompass NDH forces, as it is often stated in Yugoslav historiography, since the day before Alexander Löhr returned high command of NDH forces into the hands of Ante Pavelić. After this, there were negotiations in Celje regarding free passage for the column which lost its link to the main command. From here, part of the columns started moving towards Maribor, where they were stopped

by Third Army. Most of the column that was moving through Slovenjgradec arrived to Dravograd on May 11. On this day and the next there were unsuccessful negotiations with the representatives of Bulgaria and partisans, who controlled the town and bridges over the river. After Dravograd bridges were blocked, on May 13, 51st Vojvodina

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

459

division issued an ultimatum for capitulation. After the surrender deadline had passed, armed conflict ensued (May 13 and 14); OS units managed to take over the bridges for a short time, and a part of the columns were on their way through Guštanje, Prevalje and Poljana towards Bleiburg. A large share of the refugees did not manage to break through the strengthening circle of JA units, and had so been taken prisoner already in the area of Slovenjgradec – Dravograd – Poljana.

Having arrived to Bleiburg field, negotiations followed on May 14 and 15; participating in the negotiations were British, Yugoslav and NDH representatives. Details about negotiations are available chiefly from testimonies of five participants (Patrick T. D. Scott, Danijel Crljen, Ivan Herenčić, Milan Basta and Ivan Kovačić Efenka).

These memories provide us with a large number of information and give us an image of the general situation, but are often just as colored with emotions and as such are quite unreliable in the sense of establishing exact facts. Did Croats surrender to the British or to the Yugoslav partisans; this is a question of interpretation of a three-sided act and its effect on the negotiations in the Bleiburg castle Thurn-Valsassina, on May 15, 1945. Namely, Croats offered to surrender to the British who declined and transferred it to the partisans; these in turn accepted the British decision to have Croats lay down weapons in front of them. Later, the participants of Bleiburg negotiations interpreted this event each in their own way. The British general continuously kept referring to instructions of the high command, although it is evident that he had to find the solution on his own. On the other hand, NDH representatives define nowhere that the surrender of refugees who were at Bleiburg had, evidently, already been declined on May 14. British Army and Yugoslav partisans were allies, therefore the said decision is not overly surprising. Apart for this, when determining the conditions of capitulation, it was said that all the provisions of international law regarding prisoners of war would be respected.

British decision on extradition of a large number of refugees was principally conditioned by the political agreement reached at Jalta, whereby all prisoners belonging to enemy groups, supportive of Third Reich, had to be extradited to the country which they officially were at war with. However, it should be mentioned that these provisions referred to Soviet people who, in line with the agreement, were to be extradited to Red Army (apart for the “white”, i. e. czarist immigrants). Members of NDH forces, as well as the other “Yugoslav citizens” were not mentioned in this agreement. Accommodation, food and supplies for a large wave of refugees who were moving towards Koruška represented an additional problem in view of the anyhow tense situation caused by approach of Tito’s forces to Trieste, Venezia – Giulia and parts of Koruška.

With such “tensions” among the allies, who at one point were prepared to continue military operations and enter into further conflicts, British Army did not see the arrival of a large wave of refugees as a relief.

The matter of responsibility remains very much current till present day; some of the research (for instance, that of Nikolai Tolstoy) have prompted new findings and

460

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

opened new questions. Actual names are mentioned for the first time, although some of the conclusions appear “pretty slim”. The so called “Cowgill’s Report” appears in reaction; for the first time it presents the earlier unknown documents from British archives; it tries to defend the reputation of British Army, and there is an attempt to bring responsibility, which does exist, down to the lowest possible command level (Charles Keightley, Patrick T. D. Scott). It tries to prevent opening any further official investigation, considering that every action had been explained as a “necessity” in the given circumstances. But, it is almost impossible to imagine that the highest military and diplomatic personnel (Field Marshal Harold Alexander) did not take part in the making of such important decisions.

Before the negotiations, a part of the refugees managed to break through to the Austrian territory; after this they ended up in different Allies’ military camps (Viktring, Tamsweg, Krumpendorf, Grafenstein et alii.). From here, British Army extradited them to JA. Although, according to the regulations of the humanitarian law, forcible repatriations do exist, these can only be performed with a guarantee of humane treatment in the destination country. This is especially significant if one takes into account that many civilians were part of this extradition. Awareness that extradition was necessary was incited by the fact that there were war criminals in the column too, and Allies’ governments took a firm position regarding their punishment. Besides, having obtained the confirmation that prisoners would be treated right, the British did not bring carrying out the decision into question. This was an unpleasant, but justified politics. In order to find out complete answers, we miss documents from British archives; their most classified documentation, of military and intelligence nature, is kept under embargo for 75 years.

According to allegations, a smaller part of refugees was killed already on the Bleiburg Field, while most started the long trip back to Yugoslavia in four-line columns (some of them made it all the way to the Romanian border); today this is known as the Way of the Cross or Death Marches. Many prisoners were liquidated along the whole way (especially through Slovenia). A total number of victims is hard to establish, since the exact number of people retreating is unknown. A part of them was killed in armed conflicts during the retreat, and the question remains of how many people actually made it to Bleiburg. Although there is a lot of written material dealing with the number of victims, a large portion of it is based on personal estimations and improvised calculations, so there is even a mention of a million losses. So far, the most integral data was presented by Vladimir Žerjavić, who according to research concluded that about 50.000 people were killed; to this number he added 10.000 Serbs and Slovenians, and another 10.000 that was extradited from Viktring camp. An overall estimation of 70.000 persons continues to be the only relevant one, but one has to emphasize that some new findings (such as those of Slovenian historiography) could indicate that this number could be higher, but not in the extent as it is frequently presented in public.

However, we are left with the fact that a systematic analysis, from a political and

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

461

humane point of view, of these important issues is still lacking. Still, it seems that, as time goes by, actual numbers will be ever more difficult to establish.

It’s a fact that all war conflicts are accompanied by imprisonment and retaliation, since it appears that peace doesn’t come straight away, it takes time. To be a winner after a four year war meant to enjoy certain privileges, but there were some obligations as well – the issue of responsibility for the committed crimes. Even though now it is often stressed that today’s valid legal standards (nullum crimen sine lege, nulla poene sine lege) cannot be applied to the whole problem, it has to be emphasized that in the existing conditions the provisions of the Hague Convention (“Concerning the law and customs of war on land”) from 1899 and 1907 had been disregarded, the same was true about the provisions of the Geneva Convention (“Amelioration of the condition of the wounded and the sick in armed forces in the field”) from 1929. Both Yugoslavia and NDH were signatories of these conventions. As per the cited provisions, as an international legal act, status and treatment was established for prisoners of war (soldiers and officers of captured army, members of voluntary and police units, and civilians, even the ones participating in the war conflict in an unorganized way, as well as people who were not fighting, but were within the defeated military forces).

A vast number of testimonies left by the participants of the ways of cross, although accompanied by personal experience of the time, confirm exactly the opposite events. It turns out that Yugoslav forces had broken Art 2, 7, 10, 11, 18, 19 and 46 of the Geneva Convention. In the immediate post-war days the “winning” position clearly meant an uncompromising settlement of accounts with persons of opinion different to that of the new regime. The intensity of the event itself and its duration far surpasses individual cases “outlawed” from the general command.

As previously stated, a few words have to be dedicated to responsibility for the May events. Moving in a chronological order, there is a question of responsibility of NDH leadership. It surely is of large significance, but primarily of historical and moral nature, given that through its decisions, and in the end with the implementation of these decisions, it has proven to be completely lost and unprepared. On the other hand, British responsibility (British, not Allies, since in this case USA has openly protested several times) was both moral and legal. To extradite prisoners, when being almost sure that irrespectively of public statements they wouldn’t be protected by the provisions of the humanitarian law, is a clear breach of the Geneva Convention, namely Art 2, 7 and 18 thereof. Besides, representing the British as mediators in negotiations is also unfounded since Britain did not hold a neutral position in war, quite the opposite, it was an active participant. And, in the end, the largest responsibility is that of the Yugoslav forces. This responsibility is of legal and moral character, individual and responsibility in line of command, from the top state leadership to the units on the field. An overview according to lines of command can be shown as follows: Milan Basta – Kosta Nađ – JA Headquarters – Josip Broz Tito; Dušan Ostojić Osman – Peko Dapčević – JA Headquarters – Josip Broz Tito and Simo Dubajić – Aleksandar Ran-

462

Martina Grahek Ravančić: BLEIBURG I KRIŽNI PUT 1945.

ković – Josip Broz Tito. If, at this point, we add that war crime (as the gravest type of criminal activity and violation of international law) does not age and should not be left unpunished, regardless if the perpetrators were on the winning or on the losing side, we believe we have said enough – perhaps we’ve even said everything.

It is difficult to systematically establish all the events and make some new, more reliable conclusions, considering that key documents are missing and they would enable us to reconstruct this past reality. This precisely is the reason why, whenever the Bleiburg tragedy is mentioned, there are numerous interpretations and manipulations – used for ideological and national purposes. Even though there are numerous publications on Bleiburg and the Way of the Cross, the same doubts linger on. There are many criticisms against “university departments and institutes” which, allegedly, are not investigating this problem well enough, but it appears to me that in this case there is a “declarative” good will and many good intentions (the road to hell is paved with good intentions), but the last step is missing. Final answers, as if nobody truly needs them – what else would be the topics of discussions every April and May? Believe it or not, the answers are not that far away. By taking a short look on the results of the Slovenian Government Committee, we will understand how much we are falling behind. Therefore, historiography is left with many more open questions and problems, all waiting to be scientifically analyzed. New findings will maybe prevent the ghosts of the past to impact present life to such an extent, and even more importantly, disable today’s daily politics in reaching for the past. More important than politics and numbers is our civilization debt to all the victims. It is important to know and be able to deal with your own past. The recently (2007) signed agreement on places of burial from the war and post-war period, signed between the Croatian and Slovenian government, which among other things regulates the issue of mass grave sites of Croats killed in Slovenia, will perhaps finally return the dignity and the right to the last resting place to all the victims laying in different storage facilities of Slovenia. If the human life was not worth much in May 1945, now after 60 years we have the commitment to show otherwise.

English translation by: Romina Prvonožec