hifimedia • 102

Page 1

MARANTZ SA-10 Najbolji SACD/CD u njihovoj ponudi

EXPOSURE XM5 Prvi proizvod iz nove serije

SAMSUNG QE65Q8CAMT Tehnološki napredak u proizvodnji LED televizora Printed in Croatia - www.hifimedia.hr

TESTIRALI SMO

MUSICSTYLE

FILM

Prima Luna Dialogue Premium HP, Astell & Kern AK70, Pro-Ject DAC Box DS2 Ultra, Denon AH-D7200, Onkyo TX-L50, Marohei kabeli, Arcam rHead, Meridian Explorer 2

Prikaz: Radiohead, The Allman Brothers Band i Ella Fitzgerald

Predator 30 godina od prikazivanja TV serija "American Gods"

30 KN

3.76 EUR

#102 / 2017.



UREDNIK / IZDAVAČ Andrija Ćurković - andrija@hifimedia.hr

OBLJETNICE

TEHNIČKI UREDNIK Danko Šuvar - danko@hifimedia.hr

Ako se malo osvrnemo na neke od proteklih izdanja časopisa može se primijetiti da smo objavljivali u više navrata članke koji su se odnosili na obljetnice nekih uspješnih projekata iz filmske industrije.

SURADNICI Dario Bojanjac, Tomislav Brezičević, Matko Brusač, Josip Crnički, Jagor Čakmak, SMS Deutsch, Ivan Dobranović, Emil Dobrijević, Gordan Gaži, Davor Hrvoj, Igor Jadan, Neven Kos, Denis Leskovar, Dubravko Majnarić, Mario Mlakar, Sven Popović, Dubravko Toplak, Juraj Vrdoljak,

Podsjetit ću samo na neke od njih - 40 godina od snimanja filma "Taksist", 75 godina od prikazivanja filma "Građanin Kane", 50 godina od prve TV epizode serije "Star Trek"…, a u novom izdanju se osvrćemo na 30 godina od prikazivanja akcijskog SF filma "Predator".

ADRESA REDAKCIJE Slavonska avenija 2, 10000 Zagreb Tel. 01/6191 287 Fax: 01/244 55 27 e-mail: info@hifimedia.hr www.hifimedia.hr www.facebook.com/hifimedia https://twitter.com/hifimedia1 https://issuu.com/hifi

TISAK Grafički zavod Hrvatske d.o.o. Mičevečka ulica 7 10000 Zagreb tel. 01/2499 000 fax. 01/2407 166 NAKLADNIK Audio centar d.o.o., Gajščak 33, 10000 Zagreb Sva prava pridržana. Niti jedan dio ovog časopisa ne smije biti reproduciran u bilo kojem obliku ili zbog bilo koje namjene bez prethodne pismene suglasnosti izdavača.

Međutim, tom filmskom nizu pridodajemo sada i dvije glazbene obljetnice – 20 godina od izlaska albuma "OK Computer" grupe Radiohead i 100 godina od rođenja legendarne pjevačice Elle Fitzgerald. Ne bismo željeli da se ovakvi članci protumače kao naš nedostatak ideja za temama o kojima možemo pisati, već najprije kao odavanje počasti autorima, njihovim djelima ili projektima koji zavrjeđuju istaknuto mjesto u povijesti, kao podsjetnik na izuzetna kreativna dostignuća. Na tragu tog razmišljanja, od slijedećeg broja časopisa imamo namjeru objavljivati prikaze znamenitih proizvoda iz audio i video industrije koji su obilježili našu povijest, a do tada, listajući ovaj primjerak časopisa, upoznajte se s novim AV proizvodima iz aktualne današnjice. U ime cijele redakcije želimo vam da ugodno provedete ljetne praznike. Naravno, uz vaš omiljeni časopis. Andrija Ćurković Urednik

hifimedia #102

3


SADRŽAJ 12

36

Marohei kabeli Put svile

37

Arcam rHead Krv nije voda

38

Meridian Explorer 2 Mali i kompletan paket MusicStyle

Prikaz: Jazz sajam Jazzahead! Najveće okupljalište jazz freakova

64

48 Jazz recenzije 68 Rock recenzije

Film

Prikaz: Radiohead OK Computer, 20 godina poslije

40

Prikaz: The Allman Brothers Band Cesta prema beskraju

44

Obljetnica: Sto godina Elle Fitzgerald Popularni modernizam Elle Fitzgerald

Obljetnica: Predator 30 godina od prikazivanja filma Predator

66

TV serije: American Gods Bogovi su pali na TV

74 76

DVD/BD recenzije

60

Vijesti

6 iTEHNO 80 Audio / Video

Testovi

16 32

Prima Luna Dialogue Premium HP Prilagodljivi integrirac

12 16

Marantz SA-10 Najbolji do sada

20

Exposure XM5 Kakav otac, takav sin

24

Astell & Kern AK70 Velika tajna malog reproduktora Pro-Ject DAC Box DS2 Ultra Od analognog do digitalnog

26

40

28

Denon AH-D7200 Pola stoljeća slušalica

30

Onkyo TX-L50 Tanak i praktičan surround receiver

Samsung QE65Q8CAMT QLED TV - Tehnološki napredak u proizvodnji televizora

32

4

hi-fimedia #102

28

66



VIJESTI

PHILIPS CHROMECAST 4K TELEVIZORI TECHNICS SC-C70 KOMPAKTNI STEREO SUSTAV Probuđeni Technics je predstavio novi kompaktni stereo sustav, a sustav posjeduje njihove JENO Engines procesore (Jitter Elimination and Noise-shaping Optimisation), LAPC kalibraciju (Load Adaptive Phase Calibration), kalibracijski Space Tune softver te se odlikuje izvrsnim općenitim audio konceptom. S ciljem optimizacije prostornog aspekta zvuka, na prednjim stranama visokotonca korištene su akustične leće kako bi se pojačala disperzija i distribucija zvuka u visoko-frekvencijskom spektru. Osim toga, integrirani akustični otvori minimiziraju

fluktuaciju zvuka, posebno u visoko-frekvencijskom spektru. Technics je također razvio i kalibracijski softver za postizanje optimalne kvalitete zvuka. Ovaj softver ispravlja parametre u vlastitoj mreži i tako omogućava da se zvuk podesi ovisno o konkretnom prostornom kontekstu. Reprodukcija je moguća putem mreže, CD-a, USB priključka, USB DAC-a te putem AirPlay i DLNA, a tu je i Technics aplikacija za lakše upravljanje. Ovaj uređaj se očekuje u prodaji tijekom rujna 2017., kada će biti poznata i njegova cijena. INFO: www.panasonic.com/hr

Tvrtka Philips je počela s isporukom novih serija TV-a u 4K rezoluciji s mogućnošću Chromecasta. Prva je na redu serija TV s oznakom 5000 koji su bili po prvi puta viđeni na CES-u u siječnju ove godine. Chromecasta omogućuje da sadržaje s kompatibilnog mobilnog uređaja ili prijenosnog računala budu prikazani na TV. Dostupno je više od 1000 aplikacija za emitiranje, a korisnici mogu i upravljati sadržajem na televizoru putem mobilnog uređaja ili pomoću glasa. Iako za sada još nije moguće prikazivati informacije na TV-u na određene glasovne naredbe ta će funkcija u potpunosti biti funkcionalna tek u 2018 godini. Televizori također rade i kompatibilni su s Google Home. Osnovne specifikacije TV-a uključuju visoki dinamički raspon s prikazom HDR slike, brzinom osvježavanja ekrana od 100 Hz, 4K upscaling, HEVC i VP9 dekoder,

HDMI 2.0a s HDCP2.2 na svim HDMI priključcima, te 802.11ac bežični LAN s MIMO antenom. Za sasvim novi doživljaj zvuka TV-a koriste se Sonic Emotion Premium i Absolute 3D tehnologije koji daju impresivan 3D zvuk s preciznom rasporedom zvuka i jasnim dijaloški okvirom. Dostupne su četiri veličine zaslona: 43, 50, 55 i 65 inča, a cijena u maloprodaji će biti od $529, $599, $699 i $1.199. Naravno, ovi Philipsovi televizori najprije stižu na američko tržište. INFO: Philips / TP-Vision, www.tpvision.com

AUDIOQUEST NIAGARA 1000 STRUJNI FILTER Od AudioQuest-ovog konstruktora Gartha Powella dolazi nam još jedan uređaj, Niagara 1000 koji se istu patentiranu tehnologiju kao i ‘stariji brat’ Niagara 7000, no u nešto manjem i elegantnom kućištu. Jednako kao i Niagara 7000, Niagara 1000 sadrži ožičenje s čvrstom jezgrom i niskom razinom otpora koje je optimizirano za niske razine šuma, kondenzatore koje značajno poboljšavaju linearnost i smanjuju distorzije i kontakte sa oblogom od srebra preko sloja od berilij-bakra. Niagara

6

hi-fimedia #102

1000 također ima patentiranu zaštitu od prenapona Zero Ground-Contamination Technology. Jedina je razlika u odnosu na ‘sedmicu’ to što nisu ugrađeni dielektrični izolacijski

transformator, ali ostali su patentirani sustavi za eliminaciju pozadinskog šuma (GroundNoise Dissipation System i Ultra-Linear Noise-Dissipation Technology). Isto tako, upola

je smanjen broj utičnica, s 12 na 6, a maksimalni kapacitet je smanjen sa 20 ampera RMS na 15 ampera RMS. Očito, najveće su razlike između modela 7000 i 1000 u veličini, obliku i masi. Niagara1000 predviđena je za postavljanje na pod ili na policu, pored ili iza komponenti, dimenzije su uređaja 12x10x50 cm i teži 2,5 kg. Maloprodajna cijena uređaja u Hrvatskoj iznosi 9.000 kn, a riječ je o EU 230V (CE) Schuko verziji. INFO: Media audio, Tel. 021/323 550, www.mediaaudio.hr


ONKYO NOVI RECEIVERI U prodaji su dva nova Onkyo surround receivera pristupačne cijene i s mnoštvom mogućnosti. Prvi receiver je 5.1-kanalni model oznake TX-NR474 (3.699,00 kuna), a drugi je 7.2-kanalni i nosi oznaku TX-NR575E (4.199,00 kuna). Onkyo TX-NR474 je certificiran za reprodukciju zvučnih zapisa Dolby Atmos u 3.1.2-kanalnom rasporedu zvučnika. Tu je i tzv. Surround Enhancer 1, kojeg je razvila tvrtka Dolby Laboratories, stvarajući virtualno surround polje koje emitira 5.1.2-kanalni Dolby Atmos koje je usporedivo s 7.1-kanalnim receiverima. Oba modela imaju ugrađene sve najnovije surround dekodere, a podržavaju i DTS: X reprodukciju prilagodljivom na bilo koji raspored zvučnika. Reprodukcija Hi-Res

audia je u potpunosti podržana na modelu TX-NR575E koristeći VLSC ™ filtriranje kako bi se poboljšala 384 kHz / 32-bitna D/A pretvorba. Prijemnici mogu reproducirati DSD 5,6 MHz 7, Dolby® TrueHD 8 i PCM u WAV, FLAC, AIFF i ALAC na 192 kHz / 24-bitnu rezoluciju preko mreže i stražnjeg USB ulaza. Oba receivera su spremna za FireConnect ™ bežični višenamjenski zvuk. Protokol radi preko 5 GHz / 2,4 GHz Wi-Fi® i distribuira mrežne i analogne audio izvore na podržane mrežne zvučnike, kao što je OnkyoNCP-302, bilo gdje u kući. Receiveri dolaze s ugrađenim Chromecastom i DTS Play-Fi®, omogućujući slušateljima da gotovo sve glazbe dijele s mobitela putem njihovih omiljenih aplikacija,

a oba AVR-ova imaju AirPlay i Bluetooth bežičnu tehnologiju za streaming bez stresa. Novi HICC (High Currentaneous Current Capability) sklop dodatno poboljšanje upravljanja zvučnicima čineći zvukove vrlo precizne čak i kod zvučnika niske impedancije od 4 Ohma. Oba recceivera su dobro opremljena AV priključcima, pa tako imaju četiri HDMI ulaza (podržavaju prolaz Dolby Vision ™, HDR10, BT.2020 i 4K / 60p putem HDCP 2.2-kompatibilnih uređaja), dva kompozitna video ulaza, tri

analogna audio ulaza i tri digitalna audio ulaza, dok je TX-NR575E dodan MM ulaz. Zvučnici Zone 2 na TX-NR575E omogućuju distribuciju zvuka na zvučnike u drugoj prostoriji, a izlaz linije Zone 2 može dodati zvuk kućnog kina na postojeći hi-fi sustav putem jednog kabela. U svakom pogledu novi Onkyo receiveri ponovno donose mnoštvo mogućnosti koji do sada nisu bili prisutni u ovom cjenovnom razredu. INFO: Chipoteka, tel. 01/233 88 44, www.chipoteka.hr

hifimedia #102

7


VIJESTI

BANG & OLUFSEN BEOSOUND SHAPE Danska tvrtka Bang & Olufsen je predstavila vrlo zanimljiv koncept audio sustava namijenjen smještaju na zid. Sve komponente su u obliku šesterokuta i jednostavno se mogu smještati i spajati prema želji kupca. Osnovni paket od šest šesterokuta sadrži: 2 zvučnika, 2 elementa za sobnu akustiku, jedno pojačalo i jednu kontrolnu jedinicu (BeoCore). Svako pojačalo može upogoniti četiri zvučnika, a cijeli BeoSound Shape sustav može imati maksimalno 11 pojačala. U svakom zvučničkom elementu nalazimo bas jedinicu od 13,3 cm i jedan 1,9 mm visokotonac. Središnja jedinica za upravljanje je u skladu s visokotehnološkim pristupom ove tvrtke i omogućuje spajanje iznimno široke lepeze streaming tehnologija; AirPlay, ChromeCast, Spotify Connect i Bluetooh 4.1, kao i ethernet, USB-C i linijiski ulaz. BeoSound Shape sustav kreće u prodaju tijekom kolovoza 2017., po cijeni osnovnog paketa od 2.600 funti. Za dobavljivost i cijenu navedenog sustava na domaćem tržištu, kontaktirajte ovlaštenog zastupnika. INFO: Bang & Olufsen Hrvatska, Tel. 01/4872 978, www.bang-olufsen.hr

ZIDNI ATC ZVUČNICI Poznati britanski proizvođač zvučnika predstavio je seriju zvučnika namijenjene smještaju na zid. Kao bazu za izradu novih zvučnika uzeli su već proslavljenje modele kompresijskog ustroja ATC SCM 40 i SCM 11. Novi model su naziva TS7, HTS11 i HTS40. Svi uređaji u seriji imaju ugrađene prepoznatljive tehnologije ATC-a koje nalazimo u njihovim drugim serijama poput jedinstvene srednjetonske jedinice meke kupole promjera 75 mm. Svi modeli se mogu postaviti na zid bilo uspravno bilo

8

hi-fimedia #102

položeno ovisno o potrebama kupca. Skretnica je promijenjena naspram uobičajenih modela kako bi se prilagodila smještaju na zid. Naravno svi zvučnici se mogu koristiti u sustavima kućnog kina. Cijene u Velikoj Britaniji za jedan zvučnik su 475 funti (TS7), 685 funti (HTS11/11C) i 1.950 (HTS40) funti. Za dobavljivost i cijene na našem tržištu, kontaktirajte ovlaštenog zastupnika. INFO: Intek Croatia, Tel. 098/374 906, www.intek-croatia.hr

GRADO PS2000E SLUŠALICE Američki proizvođač Grado je predstavio nove slušalice, model PS2000e, za koje u legendarnoj njujorškoj kompaniji tvrde da su najbolje slušalice koje su ikada izradili i da su najbolje slušalice na svijetu općenito. Rad na ovim slušalicama trajao je dvije godine, a za razliku od svog prethodnika, modela PS1000e, jezgre nisu “umotane" u kombinaciju mahagonija i metala, nego javora. Hibridni okvir slušalica izgrađen je s ciljem minimaliizacije distorzije i rezonance, smanjivanjem koloracije signala te s ciljem isporučivanja detaljnog i preciznog zvuka. Također, i membrana slušalica redizajnirana je kako bi prijenos glazbenog signala bio bolji, baš kao i zvučničke jedinice. “Prošlo je deset godina otkada smo na tržište pustili svoj posljednji flagship model, ali od svoga oca naučio sam dvije ključne stvari, a to su kvaliteta i strpljenje. Nije bilo potrebe za žurbom. Ovolika količina vremena dala nam je priliku da isprobavamo

nove stvari, primjerice poput korištenja javora, i sva smo naša znanja i iskustvo ugradili u ovaj model kako bismo proizveli proizvod koji uistinu predstavlja naše nasljeđe i povijest", rekao je Jonathan Grado. Slušalice su već dostupne na tržištu, a cijena im iznosi 23.790 kn. INFO: Audio centar, Tel. 091/500 2535, www.audiocentar.hr


DANA GODINE TRADICIJE


VIJESTI

CD-OVI DOŽIVLJAVAJU RENESANSU

EXPOSURE XM7 / XM9 Britanski proizvođač audio komponenti predstavio je nova dva proizvoda u svojoj novoj XM seriji komponenti kompaktnijih dimenzija - XM7 i XM9. U kućištu širine u pola klasičnih audio komponenti oznake XM7 nalazi se pretpojačalo s ugrađenim digitalno analognim pretvaračem, MM pretpojačalo, 2 USB ulaza koji podržavaju DSD, 2 koaksijalna, 2 optička ulaza i naravno 2 klasična analogna ulaza. Exposure XM9 je mono izlazno pojačalo, u

istom kućištu kao i ostatak serije, snaga pojačala je 80W / 8Ohma i klasičnog je A/AB ustroja. Pojačalo ima zvučničke konektore (prihvaća samo banana priključak) koje omogućuju bi-wiring i predimenzionirani torodijalni transformator snage 200VA. Jamstvo na Exposure proizvode je 3 godine, a cijena na našem tržištu je 10.900 kn (XM7) i 12.300 kn (XM9 / par). INFO: Audio centar, Tel. 091/500 2535, www.audiocentar.hr

Streaming servisi svuda su oko nas. Spotify, Tidal, Deezer, Apple Music, Amazon Music, Qobuz - sami nastavite niz... U takvom kontekstu većina će pomisliti, logično, kako su dani fizičkog pohranjivanja glazbe stvar davne prošlosti. Međutim, situacija na terenu baš i nije takva, pokazalo je istraživanje koje je proveo BPI (British Phonographic Industry). Renesansa vinila traje već neko vrijeme, ali ono što je zanimljivo jest da se isto događa i s CD-ima. Spomenuto istraživanje pokazalo je kako je u 2016. godini u Velikoj Britaniji prodano 47 milijuna CD-ova, dok bi ova godina trebala završiti s podjednako dobrim - a moguće i boljim rezultatima. Gotovo trećina ljubitelja glazbe još uvijek preferira fizičko pohranjivanje i reprodukciju glazbe te svoj teško zarađeni novac i dalje troše na CD-ove i ploče, pokazalo

je istraživanje. Jedan od mogućih razloga je i taj što su CD-ovi i ploče vrlo praktični kao pokloni. Naime, četvrtina kupljenih CD-a u 2016. godini imala je funkciju poklona, a ta brojka u vrijeme božićnioh praznika zna prijeći i granicu od četrdeset posto. Također, U BPI-u tvrde kako je kupovina CD-ova i ploča puno impulzvinija od online kupnje, jer u drugom slučaju korisnici puno više razmišljaju o tome na što će i hoće li uopće potrošiti novac. U glazbenim dućanima stvari funkcioniraju drugačije. Prema tome, čini se kako možemo zaključiti kako će prodaja CD-ova i ploča u budućnosti biti u proporcionalnom odnosu i s brojem otvorenih glazbenih dućana, između ostalog. A možemo se i podsjetiti kako su priče o zlatnom dobu kada je riječ o konzumaciji fizički pohranjene glazbe upravo to - priče.

ASTELL & KERN SP1000

HARMAN INTERNATIONAL INDUSTRIES KUPIO ARCAM Jedan od najpoznatijih britanskih hi-fi brendova - kompanija Arcam - ima novog vlasnika. Naime, kompaniju je kupila američka tvrtka Harman International Industries. Spomenuta kompanije je tvrtka-kći Samsunga koji ju je prošle godine kupio za 8 miljardi dolara, a polaže pravo vlasništva na brendove kao

što su AKG, JBL, Lexicon i Mark Levinson. Cijena novog preuzimanja nije poznata, a vijesti o prodaji kompanije korinsicima je u e-mail poruci objavio Scott Campbell,

10

hi-fimedia #102

direktor prodaje i marketinga u Arcamu. “Harman je prepoznao vrijednost i potencijal Arcamovih ljudi, tehnologija i brendova. Očekujemo kako će ova suradnja pružiti nove prilike i unaprjeđenja našim korisnicima. Vjerujemo kako je ovo jedinstvena prilika za razvoj Arcamovih inženjerskih kapaciteta i prilika za proboj na nova tržišta", kazao je ovim povodom. Uprava kompanije i ljudi ostaju u engleskom Cambridgeu, gdje je kompanija originalno i osnovana, a neće se dirati niti u kanale prodaje i distribucije u Sjevernoj Americi. INFO: Media audio, www.mediaaudio.hr

Na Minhenskom sajmu audio opreme, High End 2017 korejski Astell & Kern je predstavio novi prijenosni audio player visoke kategorije naziva SP1000. To je prvi proizvod u novoj liniji proizvoda pod nazivom A&ultima. U uređaj je ugrađena najnovija tehnologija poput osmo jezgrenog procesora, USB 3.0 sučelja i zaslona dijagonale pet inča rezolucije 720x1280. Digitalno analogni pretvarač je Asahi Kasei AK4497EQ, uređaj podržava

sve današnje audio formate kao i high-res zapise uključujući i DSD64/256. Svaki kanal ima svoj pretvarač za bolju reprodukciju pozornice i stereo separaciju. Ugrađena baterija omogućuje 12 sati slušanja glazbe, a uređaj ima mogućnost brzog punjenja. Dimenzije (ŠxVxD) uređaja su 75,8 x 132 x 16,2 mm, masa 380 g, a cijena 3.500 eura. INFO: Sonus art, Tel. 01/4813 025, www.sonusart.hr


SHERATON ZAGREB HOTEL

u organizaciji Ä?asopisa hifimedia

28. - 29. 10. 2017.


TEST PRIMA LUNA DIALOGUE PREMIUM HP

PRILAGODLJIVI INTEGRIRAC

piše: Jagor Čakmak

E

lektronske cijevi kao pojačivački element postoje već više od sto godina, a u svijetu glazbe mnogi proizvođači i dalje ih radije koriste nego puno modernije i efikasnije tehnologije. Pri mjerenju izobličenja, cijevna pojačala su drastično lošija od modernije tranzistorske tehnologije, ali budući da ljudsko uho nije mjerni instrument i nesavršeno je, cijevna nam pojačala ponekad zvuče prirodni-

12

hi-fimedia #102

Pojačalo je napravljeno spajanjem elemenata direktno jedan na drugi bez korištenja pločica (PCB) kako bi se maksimalno smanjio put signala je, ugodnije i bolje. Danas i najjeftinija cijevna pojačala zapravo nisu nimalo jeftina, a gornje granice cijene zapravo i nema. Prima Luna je na našem tržištu prisutna već godinama i imali smo prilike testirati mnoge njihove modele. Svi odreda dobiva-

li su jako dobre ocjene s obzirom na dobiveno i uloženo. Prisjetimo se primjerice odličnog malog integriranog pojačala Prologue One. Danas Prima Luna u ponudi integriranih pojačala ima četiri modela. Najjeftiniji (ali ne i jef-

tini) Prologue Classic model temelji se na dobro nam poznatom i gore navedenom Prologue One. Najskuplji dio ponude predstavlja upravo model koji testiramo u ovome broju - Dialogue Premium HP. Kratica HP dolazi od engleskog naziva za visoku snagu i pritom vrlo dobro opisuje ovaj model koji je jedino integrirano pojačalo u Prima Luninoj ponudi koje koristi četiri cijevi po kanalu i po izlaznom stupnju. Prima Luna ima prepoznatljiv dizajn kojeg postepeno rafinira već godinama. Prednja ploča


su glavni razlog dobrog odzivrlo je jednostavna, a njenu jednostavnost definiraju dva potenva u basu unatoč manjoj snazi njihovih pojačala u usporedbi s ciometra, jedan za kontrolu glakonkurencijom. Adaptive Bias snoće, a drugim za odabir ulaza. sklop koji je ugrađen u sva Prima Tipka za paljenje i gašenje pojaLunina pojačala još je jedan od čala se već tradicionalno nalazi vrlo korisnih i bitnih aspekana bočnim stranicama. Na prednjem dijelu gornje plohe nalaze ta ovog pojačala. Ukratko, taj se elektronske cijevi, a sa strasklop omogućava vrlo jednostavžnje strane transformatori zaštinu zamjenu cijevi u pojačalu te od korisnika ne zahtijeva nikaćeni crnim kućištem. Gledajući dimenzije, ovaj uređaj nije velik kve dodatne radnje osim utaknu(330 x 210 x 394 ti novu cijev u odgoGlavna cijev mm, švd), ali mu varajuće mjesto, što masa iznosi impreje za dugogodišnje u izlaznom korisnike zapravo sivnih 30 kg. stupnju na prilično bitno. Premda je tehnoGlavna cijev u loška osnovna ovog ovom pojačalu izlaznom stupnju na pojačala poznata je klasična ovom pojačalu je već skoro cijelo stoEL34, a po klasična EL34, a po ljeće, Prima Luna je napravila cijeli niz kanalu ih ima kanalu ih ima četimodernih i pametno ri. Uzevši to u obzir, četiri promišljenih dodanazivna snaga od 70W po kanalu nije velika i većitaka kako bi korisniku olakšala život. Kvaliteta izrade je vrhun- na proizvođača s istim setom cijevi pružit će puno više snage, ska kroz cijeli asortiman uređaali samim time i smanjiti životja. Od samih početaka sva Prima Lunina pojačala napravljena su ni vijek tih istih cijevi. Prima spajanjem elemenata direktno Luna uz to i je jako prilagodljijedan na drugi bez korištenja va pa ako želite, možete EL34 pločica (PCB) kako bi se makcijevi zamijeniti s bilo kojim od sljedećih: 6L6G, 6L6GC, 7581A, simalno smanjio put signala što EL34, EL37, 6550, KT66, KT77, zahtjeva iznimno preciznu izraKT88, KT90, KT120 i KT150. du. Najveći dio impresivne mase Naravno, svaka od tih cijevi dati otpada na velike transformatoće u konačnici drukčiji rezulre za koje u Prima Luni tvrde da

tat. Primjerice, s vrlo popularnom i dobavljivom cijevi KT88 dobiti ćete nekoliko vata više i nešto drugačiji karakter. Na testiranom modelu sve to skupa možete kombinirati s dva načina rada: Triodnim i Ultra-Linearim. U stupnju pretpojačala nalaze se tri cijevi 12AU7 po kanalu. Sa stra-

žnje strane pojačala nalazi se pet linijskih ulaza i dva seta s po tri zvučnička terminala. Prima Luna na svojim modelima nudi vrlo zanimljiv koncept, a to su zasebni priključci za zvučnike s 4 Ohma ili 8 Ohma kako bi se što bolje prilagodili svakom zvučniku. Od ostalih praktičnih stvari treba napomenuti kako pojačalo ima zasebno pretpojačalo za slušalice i indikator loše cijevi tako da je korisniku jasno kada je došlo vrijeme da ih zamjeni.

Zvuk

U mojoj slušaonici već godinama se nalazi Prima Luna Prologue Two s kojom sam iznimno zadovoljan pa je bilo jako zanimljivo vidjeti koliko još zvuk može biti bolji s jačim modelom. Prima Luna Dialogue Premium HP boravila je u mojoj slušaonici više od mjesec dana i služila je kao glavni izvor zvuka. Pri slušanju prvog CD-a bilo je jasno kako ovo pojačalo ima sve. Vrlo često pri odabiru cijevnih pojačala u startu treba prihvatiti neke nedostatke. S Dialogue Premium HP toga nema. Odmah na samom početku dolazi do izražaja kako je bas područje vrlo jasno definirano, duboko i

hifimedia #102

13


TEST PRIMA LUNA DIALOGUE PREMIUM HP

je prošlo kroz moju slušaonu. U brzo. Pri slušanju Patricie Barber visokom dijelu spektra pojačabubnjevi i kontrabas su zvučali vrlo uvjerljivo. Bas je zapravo lo daje jako puno informacija na išao čak i dublje nego kod gotozapravo suptilan način - sve je prisutno, ali nikada nije gurnuvo svih tranzistorskih pojačala bitno veće snage koje sam imao to u prvi plan tako da dominipriliku testirati. Vokal je zvučao ra cjelokupnom zvučnom slikom. jednostavno prirodno. U uspoNaravno, kao što je i za očekiredbi s Prima Luna Prologue vati od cijevnog pojačala, sredTwo najveća razlika, osim u njetonsko područje oduševljabasu, je u definiciji prostora. va svojim detaljima i s jednoDialogue Premium HP puno prestavnom prirodnošću. Pozornica koju ovo pojačalo ciznije iscrtava glazbenike na pozorBas je išao čak reproducira je velinici. Uglavnom je ka, ali da li je naji dublje nego veća koju sam imao za očekivati da će se cijevno pojačalo kod gotovo svih prilike slušati u sludobro snaći za jazz Nije, ali tranzistorskih šaonici? sastavima. Pri svim za većom nema pojačala bitno ni potrebe. Dobra glazbenim materijastrana ovog pojačalima toga tipa iznoveće snage va bi se odušela je također što sve koje sam imao svoje zvučne karakvio koliko prirodno zvuči glas. Boja, priliku testirati teristike zadržava položaj i dimenzije kroz vrlo širok spekizvođača su izvrsne. Pri slušanju tar glasnoća. Nije potrebno slusimfonijskih orkestara pojačalo šati glazbu jako glasno da bi je pokazalo svu svoju raskoš po se dobila dinamika i čvrsti bas. pitanju detalja kroz cijeli spektar, Zanimljivo je bilo prijeći na a potpunu kontrolu nad zvučniskladbe Kraftwerka koji je dobio jednu sasvim novu dimenziju. cima držalo je pod svim uzletiBas je išao jako duboko i dovoljma orkestra i pri velikim glasnoćama. Puno bolje nego što 70W no čvrsto s taman onoliko cijevsugerira, zapravo bolje nego bilo ne mekoće na najnižim oktakoje tranzistorsko pojačalo koje vama da bude jasno da se radi

14

hi-fimedia #102

o cijevnom pojačalu. Mislim da su to najdublji tonovi koji su do sada izašli iz zvučnika pri testovima. Također, tijekom testa je povremeno mijenjan i način rada. Iz ultralinerarnog u triodni mod rada može se tijekom slušanja prebacivati daljinskim upravljačem. U triodnom modu rada snaga pada na 40W i u tom načinu rada srednji dio spektra dolazi malo više do izražaja. Definicija prostora i dinamika je nešto lošija, ali glazbala dobivaju prirodniji odjek i boju. Nakon nekoliko prebacivanja zadržao sam se u ultralinearnom načinu rada zato što je zvučna slika svestranija, a pojačalu ne nedostaje prirodnosti. Za kraj ostaje pohvaliti i pretpojačalo za slušalice koje radi jako dobro.

Zaključak

Slušanje Prima Luna Dialogue Premium HP pojačala bilo je iznimno ugodno iskustvo. Cijevna pojačala koliko god da dobro zvuče, često imaju mnogo mana koje odbijaju potencijalne korisnike. Mislim da je Prima Luna uspješno riješila većinu njih. Zvuk koje ovo pojačalo daje je jednostavno odlično, neovisno o tome radi li se o tranzi-

storskom ili cijevnom pojačalu. 70W po kanalu je dovoljno za većinu zvučnika koje bi potencijalni kupac imao u svom domu, a osim toga cijevi su vrlo konzervativno opterećene tako da će imati dugi vijek trajanja. Za razliku od manjih Prima Luninih modela, ovo pojačalo jednako dobro funkcionira s bilo kojim tipom glazbe. Nema ograničenja i odricanja nekih dijelova zvučne slike kako bi se dobila ona prepoznatljiva prirodnost u srednjem dijelu spektra zbog koje se i dalje kupuju cijevna pojačala. Za kraj ostaje nam samo glavni prigovor, a to je naravno cijena. Realno gledano, radi se o popriličnoj svoti novaca, no s druge strane, konkurencija slične proizvode naplaćuje daleko više. Ako uzmemo sve u obzir, pojačalo poput ovog može biti posljednje pojačalo koje ćete kupiti u životu jer zapravo rijetkima uopće treba nešto bolje od ovoga. Korištena glazba Sergei Rachmaninov, Symphonie No. 1, Deutsche Grammophon (2000. • Samuel Yirga, Habasha Sessions, Society Of Sound (2011.) • Tord Gustavsen, The Ground, ECM Records (2005) • Peter Gabriel, Scratch My Back, Society Of Sound (2010.) • Gustav Mahler, Symphonie No. 2, Gilbert Kaplan, Deutsche Grammophon (2003.) • Patricia Barber, Verse, Koch Records (2004.)

Sustav Zvučnik: Sonus Faber Concertino Domus, Pojačalo: Prima Luna Prologue Two, CD player: Arcam CD72, DAC: Exposure 2010S2 DAC, Raspberry Pi3 + HiFiBerry Digi+, NuForce uDAC2, Kabeli: Wireworld Equinox 7 (zvučnički), Wireworld Stratus 7 (strujni), Cardas Microtwin (interkonekcijski) i Wireworld Chroma (digitalni).

PRIMA LUNA DIALOGUE PREMIUM HP Izlazna snaga (Ultra-linear mode) 2 x 85 W / 8 Ohm (KT120) 2 x 73 W / 8 Ohm (KT88) 2 x 70 W / 8 Ohm (EL34) (Triode mode) 2 x 45 W / 8 Ohm (KT120) 2 x 42 W / 8 Ohm (KT88) 2 x 40 W / 8 Ohm (EL34) Ulazna osjetljivost 360 mV (KT120), 320 mV (KT88 i EL34) Ulazna impedancija: 100 kOhm Linijski ulazi 5x RCA, 1x Home Cinema Linijski izlazi 1x RCA (subwoofer), 6,3 mm (slušalice) Dimenzije (ŠxVxD) 405 x 210 x 385 mm Masa 29 kg Cijena 30.800 kn INFO Media Audio, Tel. 021 323 550 www.mediaaudio.hr


Shadow 209

Shadow 207

Shadow 205

Shadow 203

Shadow Center 213

Shadow Sub 300A

Najbolje cijene i performanse s vrhunskim komponentama i inovativnom tehnologijom Razvijeni uz pomoć najmodernije opreme za mjerenje i simulaciju te uz inovativne i vrhunske komponente, nova skupina Shadow zvučnika sve zasjenjuje. Zahvaljujući savršenoj ravnoteži između učinkovitosti i autentičnih zvučnih performansi, serija Shadow nadmašuje konkurenciju i cijenom i performansama.

OVLAŠTENI UVOZNIK ZA REPUBLIKU HRVATSKU: Z-EL D.O.O.

www.chipoteka.hr


TEST MARANTZ SA-10

NAJBOLJI DO SADA Referentna serija se sastoji od integriranog pojačala PM-10 i digitalnog reproduktora SA-10 koji je predmet ovog testa 16

hi-fimedia #102

piše: Neven Kos

P

oput mnogih drugih proizvođača, Marantzova referentna serija ne obnavlja se često. Tek svakih nekoliko godina. Tek kada ima što za reći, Marantz izbacuje nove referentne modele. Ako me sjećanje ne vara, posljednji modeli referentne serije 11S3, predstavljeni su 2012, godine, a model SA-7, još prije desetak godina, što je posebice u svijetu digitalne reprodukcije cije-

la vječnost. Jedan od razloga jest i studiozan pristup razvoju i istraživanju koje prethodi svakom novom vrhunskom uređaju. Kako su uvjeti sazreli, došlo je i vrijeme za potpuno novu (u svakom smislu te riječi) referentnu seriju, sada označenu brojkom 10, a koja se sastoji od integriranog pojačala PM-10 i digitalnog reproduktora SA-10. PM-10, prema navodima iz Marantza, najbolje je pojačalo kojega je Marantz ikad napravio. Iako je prethodna kombinacija pretpojačala i izla-

znog pojačala SC-7/MA-9 bila i više nego sposobna osigurati odličan audio doživljaj, nove dostupne tehnologije omogućile su Marantzu još bolje performanse i zvuk. Ustroj je ovog integrirca potpuno balansiran, konstrukcija je dual-mono s diferencijalnim izlaznim stupnjem, a snaga koju je moguće isporučiti na izlaznim terminalima dostiže 2x400W/4Ohma. Napajanje je odvojeno za pretpojačalo i izlazno pojačalo, kao i za mikroprocesorski mozak uređaja. U pretpojačalu uređaj


koristi HDAM module. Za ljubitelje vinila: PM-10 ima ugrađeno visokokvaliteteno pretpojačalo za MM i MC zvučnice, u diskretnoj tehnici. Predmet ovog prikaza je digitalni reproduktor oznake SA-10, u stvari CD/SACD plejer i DAC u jednom uređaju. Plejer SA-10 zamjenjuje prethodni referentni Marantzov model SA-7. Iako je SA-7 bio vrlo sposoban plejer, činjenica kako ga nije moguće koristiti u svojstvu vanjskog DAC-a bila je jedan od glavnih okidača za stvaranje modela SA-10. Tako danas, u modelu SA-10 korisnik može uživati u vrhunskom SACD i CD reproduktoru, ali sada obogaćenom i funkcijom vanjskog DACa, što ga ne samo prilagođava zahtjevima vremena, već i omogućava unaprjeđenje brojnih vanjskih digitalnih izvora. I baš kad čovjek pomisli kako je CD formatu odzvonilo, a polikarbonatni diskovi vrte se samo kad ih je potrebno ripati na mjesta digitalne pohrane, pojave se uređaji poput ovog Marantza ili pak vrhunskog Hegelovog Mohicana, plejera potpuno posvećenog reprodukciji CD-a. Kako SA-10 ne bi bio još samo jedan od mnogih na digitalnom audio tržištu, u Marantzu su posvetili dužnu pažnju kritičnim dijelovima i sklopovima, razvivši ih od nule. Od bijelog papira na crtaćoj dasci tako su nastale neke od iznimno specifičnih značajki i jakih aduta ovog uređaja. Prije svega je to, prema riječima Kena Ishiwate, transportni mehanizam SACD-M3, koji je u ovom modelu još bolji. Nije riječ o uobičajenom, lako dostupnom rješenju, već o vlastitom, u Marantzu proizvede-

nom transportnom mehaniznologije omogućavaju zamjemu, koji zbog svoje visoke cijenu konvencionalne digitalne može naći mjesto samo no analogne pretvorbe s nečim u vrhunskom uređaju poput mnogo naprednijim, omogućaSA-10. Mehanizam je sposoban vajući ovom uređaju da predpročitati ne samo stavlja prvi plejer/ SACD i CD diskoUSB-DAC, koji u Dva posebna stvari i nema DAC! ve, već i audio zapiPojednostavljeno, se visoke rezolumaster tajna koju nazivacije snimljene na oscilatora CD ili DVD mediju Marantz Musical omogućavaju Mastering, predju. Reproducirati se mogu FLAC datostavlja sasvim novi podizanje pristup probleteke do 24/192, digitalnog DSD64 i DSD128, mu prisutnome u ALAC, AIFF i MP3. reprodukciji digitalsignala na Možda još i no zapisane glazspomenutu posebniji je sasvim be – nepoželjnim rezoluciju novi pristup digitalartefaktima koji se pojavljuju nakon no-analognoj kon256DSD same konverzije. verziji,. Iako su jednobitni DAC-ovi dugi niz godina Riječ je o dvostupanjskom prorealnost na tržištu, način razcesu – MMM konverziji i MMM streamu. Prvi se odvija u digimišljanja koji se ogleda u ovom uređaju predstavlja značajnu talnoj domeni te su ama baš svi novinu. Danas dostupne tehdigitalni signali unutar SA-10

upsamplirani na rezoluciju 256DSD. Dva posebna master oscilatora omogućavaju podizanje digitalnog signala na spomenutu rezoluciju 256DSD, bez potrebe za konverzijom uzorkovanja, a tu su i dva digitalna filtera, kako bi korisnik prilagodio zvuk vlastitim ukusu. Drugi dio digitalne jednadžbe rješava MMM-Stream, koji priprema tako priređeni digitalni signal u rezoluciji DSD256 (što je druga oznaka za frekvenciju 11,2 MHz) za analognu isporuku pojačalu, i to na sasvim jednostavan način, kao na počecima Bitstream konverzije – riječ je o analognom signalu koji u visokofrekvencijskom području traži svoj put prema pojačalu i, koji ne zahtijeva ništa osim jednostavnog, ali kvalitetnog niskopropusnog filtra. Ovo je rješenje jedinstveno i nalazi se samo u SA-10, zbog čega u Marantzu i naglašavaju kako je riječ o prvom plejeru/USB konverteru, bez konvertera. Drugim riječima, digitalni signal, jednom podignut na rezoluciju 256DSD, samo primjenom analognog pasivnog filtera pretvoren je u analogni signal. Kako se sve odvija na izuzetno visokim frekvencijama, dovoljno je samo te artefakte izbaciti iz jednadžbe, a ono što ostaje čisti je analogni audio signal.Može li jednostavnije? Tehnička izvedba uređaja je izuzetna. Uređaj je sklopljen vrhunski, ladica se otvara potpuno bešumno, a sve je čvrsto i masivno, upravo kako i odgovara klasi u kojoj se uređaj nalazi (nedavno sam kupio novi mali auto koji je cijenom gotovo jednak ovom uređaju). Kvaliteta izvedbe ogleda se i u masi od 18,5 kg, što ga, između ostalog čini stabilnim, inertnim, ali i teškim za manevriranje. Prednja ploča uređaja, koliko je minimalistička, toliko odaje i dojam otmjenosti i luksuza, a kojem bi trebalo pomoći i pozadinsko plavo osvjetljenje (ne uzrujavajte se, sve nepotrebne funkcije moguće je softverski isključiti, pa tako i ovu). S prednje strane nalazi se i izlaz za slušalice, kojemu je također posve-

hifimedia #102

17


TEST MARANTZ SA-10

prema nekim, audiofilima bitnim, parametrima. Bas je nešto najbolje što sam imao priliku čuti među digitalnim reproduktorima. Nije samo dubok i kontroliran, već ga krasi izuzetno bogatstvo boja, kontrasta i prirodnosti. Zanimljivo kako je lako slušati i čuti instrumente u najnižim oktavama. Istitravanje žica kontrabasa ili klavira ne samo da u prostoriji stvara zvučni tlak, već je i najminuciozniji detalj u tom triju žica-trup-glazbenik oslikan do posljednje nijanse. Lako su čujne osobine pojedinog instrumenta, ali i posebnosti stila i načina sviranja glazbenika koji stvaraju tonove i glazbu što lebdi između zvučnika. Izuzetno. Osim grandioznosti, težine i snage, ovaj dio spektra posjeduje i nježnost, melodioznost i intimu Zvuk odnosa glazbenik-instrument. Ovaj dio teksta mogao bi biti Srednjetonsko područje na tragu beskonačno dug, ali i nevjerojatje navedenog, jer održava visono kratak. Možda bi bilo dovoljno reći kako zvuk SA-10 karakke standarde zacrtane mogućterizira vrhunska nostima reprodukciZvuk SA-10 tonska i ritmička je basa. Pastoznost povezanost, dubok i gusti nanosi boje karakterizira bas s potpunom se na vrhunska tonska ocrtavaju kontrolom i izuzetvrlo dubokoj, široi ritmička nom čvrstoćom, a koj, ali i visokoj i bogatstvo detalja slojevitoj pozornipovezanost, u svim parametrici. Pozicioniranost dubok bas glazbenika lako je ma očaravajuće je. uočljiva, i ako vam Istovremeno, zvuk s potpunom je dosadno, prstije mek, zaobljen kontrolom i i prirodan. Bilo bi ma ih možete preizuzetnom također dobro reći brojavati u virtukako SA-10 zvuči alnom prostoru. čvrstoćom kao dobro ugođen Visokotonsko podinstrument. Ali, iza šminkerske ručje nešto je nježnije i mekše, fasade ovog uređaja krije se i možda i pomalo samozatajno, nešto više. Istina, zvuk je potpuu usporedbi s mnogim moderno uravnotežen od vrha do dna, nim DAC-ovima. Čak bih rekao bez eskapada bilo kakve vrste, da pomalo podsjeća na zvuk ali pokušat ću ipak secirati zvuk non-oversampling DAC-ova, u ćena posebna pažnja. Riječ je o potpuno diskretnom sklopu s HDAM-SA2 modulima, izlazne snage 140 mW/600 Ω, 330 mW/250 Ω i 710 mW/ 100 Ω te zasebnom kontrolom glasnoće. Stražnja strana obiluje priključcima: optički i koaksijalni S/PDIF izlazi i ulazi, USB ulaz za spajanje računala, s podrškom do 32/384 PCM i 11,2MHz DSD signala i USB ulaz za vanjske memorije, diskove i i-uređaje. Cjelokupna ulazna digitalna sekcija odvojena je od ostatka svijeta, kako bi se smanjili šumovi i smetnje iz digitalnih izvora. Audio izlazi su single-ended i balansirani, također konstruirani pomoću HDAM sklopova.

18

hi-fimedia #102

toj svojoj samozatajnosti i nenametljivosti. Međutim, ono što je još važnije jest da matematika kojom se vodi ovaj uređaj odgovara formuli 2+2=5, što znači da je ukupni dojam koji uređaj ostavlja još i bolji od impresija pojedinih segmenata reprodukcije. Istina, bas je grandiozan i prirodan, prostorna rekreacija golema, a reprodukcija po cijelom spektru detaljna. Međutim, suma svih sastavnica još je upečatljivija, jer osim navedenog, svi su sastojci pomiješani u pitku, melodioznu i glazbi naklonjenu završnu misao. U konačnom rezultatu pomireni su svi tehnički aspekti reprodukcije glazbe, s onima koji se teško mogu riječima opisati i uglavnom ovise o osobnom dojmu, vlastitom poimanju glazbe i vokabularu kojega smo skloni koristiti pri opisu nečeg fluidnog poput glazbe. Sporedna usporedba s vrhunskim DAC-om s kojim sam živio nekoliko godina – cijevnim EAR-om DACute192 zanimljiva je. Sporedna jer EAR više nije kod mene, a audio sjećanja mogu biti i jesu vrlo varljiva. Ipak, duboko urezan u pamćenje, zvuk EAR-a u usporedbi sa SA-10 bio je mrvicu agresivniji i otvoreniji u visokotonskom području, s približno jednakom dubinom u basu, ali bez toliko prirodne boje u najnižim oktavama. U srednjetonskom području EAR je pokazivao malo više sklonosti vlastitom poimanju glazbe, dodavši još pokoji sloj i potez kistom u reprodukciji ženskog glasa, kao i jednu ili dvije dodatne molekule zraka oko svakog tona. Razlike su minimalne, i prije

svega se odnose na posebnosti ukusa slušatelja. Zaključno, SA-10 koristio sam kao vanjski DAC putem USB izlaza iz PC-a (Daphile), pri čemu je ponekad dolazilo do pucketanja i ispadanja signala (riječ je o milisekundama). Ne znam je li riječ o DAC-u ili o nekompatibilnosti s Linuxom, ali navedeno nije utjecalo na opći, gore opisan, dojam o zvuku ovog uređaja, iako sam u postavkama Daphilea pokušao i donekle uspio smanjiti navedenu pojavu. Koristio sam ga i kao CD i SACD plejer. Zanimljivo je kako je reprodukcija CD-ova, s istim glazbenim materijalom, zvučala bolje, transparentnije, brže i prije svega, prirodnije nego glazba reproducirana putem računala. Ako vas zanima koliko glazbe u kompaktnom disku leži skriveno, poslušajte Marantz SA-10. Korištena glazba Ralph Towner / Gary Peacock – A Closer View, (ECM Records, 531 623-2) • Doug MacLeod, There’s A Time (RR-130HDCD) • The Kenny Burrell Trio, A Night at the Vanguard (Verve Records, 0602517613539) • Pat Metheny Trio, Live (Warner Bros, 9362-47907-2) • Charlie Haden & Pat Metheny Beyond the Missouri Sky, Copland: Appalachian Spring Rodeo, Fanfare for the Common Man (Telarc, CD-80078) • Eric Clapton Unplugged (Reprise, 45024-2) • Lars Erstrand Two Sides of Lars Erstrand (Opus 3, CD8302) • Stanley Clarke Trio with Hiromi and Lenny White, Jazz in the Garden, 2009, (Heads Up, HUCD 3155) • Melody Gardot, My One and Only Thrill, 2009, (Verve Records, BOO12563-02) • Worrisome Heart, 2008, (Verve Records, BOO10468-02) • Matija Dedić, Jeff Ballard, Larry Grenadier, From the Beginning, 2009, (Dallas Records, 570) • Chris Thomas King, The Roots, 2003, (21st Century Blues Records, CD-2107) • Christian McBride, Gettin’to it, 1995, (Verve Records, 523 989-2) • Bela Fleck, Flight of the cosmic Hippo, (Warner Bros, 265622) • Michael Hedges, Beyond Boundaries, (Windham Hill Records, 01934 11612 2)

Sustav CD plejer: Exposure 3010s (transport), DAC NON-OS, Pojačalo: monoblokovi Exposure 3010s2; Schiit Saga, Zvučnici: MG12SE, RELT5i subwoofer; Interkonekcijski kabeli: Wireworld Eclipse 7, Kimber PBJ, Wireworld Atlantis III, Mundorf Silver/gold, Zvučnički kabeli: VdH CS122, Anticable, Filter: PS Audio Quintet; Mrežni kabeli: Wireworld Electra 5-2, Aurora 5-2, Stratus 3, Rondo stalak.

MARANTZ SA-10 Frekvencijski raspon 2 Hz - 60 kHz Dinamički raspon 109 dB Signal / šum 112 dB Dimenzije (Š x V x D) 440 x 419 x 127 mm Masa 18,4 kg Cijena 52.500 kn INFO: Sonus art, Tel. 01 4813 025 www.sonusart.hr


Serija 7502

Savršenstvo slike uz Philips P5 Perfect Picture Engine Velik po pitanju značajki. Minimalistički po pitanju dizajna. Televizor Philips serije 7502 pruža impresivnu 4K Ultra HD kvalitetu slike te nevjerojatnu tehnologiju Ambilight i ugrađeni soundbar s wooferom za potpun doživljaj zabave.

www.philips.hr/tv www.philips.com/tv


TEST EXPOSURE XM5

KAKAV OTA

piše: Neven Kos

I

ntegrirano pojačalo XM5, dio je sasvim nove serije, koju je britanski Exposure predstavio ove godine. Serija se inicijalno sastojala od integriranog pojačala i gramofonskog pretpojačala, a prije mjesec dana predstavljeni su i pretpojačalo (XM7) i izlazna mono pojačala snage (XM9). Odgovarajući na novu mladost vinila, koja se očituje u značajnom porastu prodaje "vinilnog" hardvera i softvera osmišljeno je gramofonsko pretpojačalo (XM3), a zaokruženu cjelinu predstavlja model XM5 – integrirano pojačalo s ugrađenim D/A pretvaračem visoke rezolucije. Glavna fizička karakteristika serije su reducirane dimenzije kućišta (218 x 89 x 363 mm) pa tako dva uređaja smještena jedan pored drugog, okupiraju tlocrtnu

20

hi-fimedia #102

površinu jednog klasičnog uređaja, npr. integriranog pojačala 3010S2D, kojeg smo već testirali u ovom časopisu (hifimedia br. 99). U tako razumno dimenzionirano kućište, smjestili su pretpojačalo, izlazni stupanj, DAC s 5 ulaza i pretpojačalo za gramofon (MM). Kako smo već pisali, prema riječima konstruktora Exposure proizvoda Tonyja Bradyja: "Ne

želi svaki ljubitelj glazbe ili audio entuzijast, koji ima prostor ili financijska sredstva za masivni hi-fi sustav s puno glomaznih komponenti, no, u isto vrijeme, kvaliteta zvuka ponovno postaje važna sve većem broju ljudi. Mnogi ljubitelji glazbe žele uživati u boljim performansama, ali i dalje žele udobnost i vrijednost da opravdaju uloženi novac.” Pravi hi-fi za dostupnu

cijenu, rekli bismo, a to je nešto u čemu je Exposure oduvijek bio dobar. Međutim, smanjene dimenzije ne znače i smanjenu tehnologiju ili reducirane performanse. U XM5 ugrađeno je linearno napajanje s velikim 200VA transformatorom (jednake snage kao u modelu 3010S2D), posebno izrađenim za ovu seriju. Na putu signala ugrađeni su otporni-


C, TAKAV SIN "Ne želi svaki ljubitelj glazbe ili audio entuzijast, koji ima prostor ili financijska sredstva za masivni hi-fi sustav s puno glomaznih komponenti"

Ugrađeno je linearno napajanje s velikim 200VA transformatorom

ci i kondenzatori visoke kvalitete, a u izlaznom stupnju korišteni su Toshibini bipolarni tranzistori, izabrani zbog svojih vrhunskih dinamičkih performansi. Vratimo se malo D/A pretvaraču. S obzirom na namjenu i cijenu ovog uređaja, DAC nije privremeno ili priručno rješenje. Kako smo naveli, ulaza je 5, od čega 4 PCM, u optičkom ili koaksijalnom (BNC) formatu rezolucije 24bit/192kHz te jedan asinkroni USB ulaz, sazdan oko XMOS čipa i rezolucije 24bit/192kHz, odnosno DSDx64. Osim digitalnih, tu su i tri analogna ulaza: jedan AV ulaz fiksne ulazne razine, koji ovaj uređaj čini protočnim pojačalom u slučaju spajanja A/V receivera ili procesora, jedan linijski osjetljivosti 350mV i jedan gramofonski za prihvat MM zvučnica, osjetljivosti 2,5mV/47kOhma. Zvučnički terminali su uobičajeni Exposureovi, koji ne primaju ništa drugo osim banana.

Prednja ploča je jednostavna ji modela XM5, kao uzor poslužio i funkcionalna i vrlo lagana za model 3010S2D, s kojim, u poglekorištenje. du zvuka, ima više dodirnih točaPojačivačka sekcija oplemeka, nego s jeftinijim 2010S2D. Što točno znači? S većim modenjena je kaskodnim sklopovima u napajačkom dijelu radi smalom XM5 dijeli suptilnost i mekonjenog šuma i čišćeg napona, a ću, bogato srednjetonsko podizlazna snaga integrirca vrti se ručje i neodoljivu muzikalnost, oko 60W po kanaiako s nešto reducilu pri impedanciji od ranijim bas područTeška Bachova jem i nešto otvore8 Ohma. Uređaj je moguće nabaviti u nijim visokotonskim, artiljerija s crnom ili finišu boje odnosu na model albuma "Bach u3030S2D. aluminija. Toccata & Npr. slušajuZvuk Fugue" pokazala ći Genesis, album "A Trick of the Tail", Pojačalo je u je kako ovo jasno je kako je bas moju slušaonicu stiglo razrađeno. Kako pojačalo može dubok, ali ipak ne dubok kao kod i sam inače koristim biti istovremeno tako Exposureovih monoExposureove monoi suptilno i blokove, familijarblokova, što je i razumljivo. U odnonost u zvuku bila je autoritativno primjetna. Međutim, su na monoblokoprvi dojam slušajući XM5 bio je ve, čija je cijena oko 170% cijekao da je riječ o smanjenoj verne ovog cjelokupnog rješenja, zvučna slika je manja, nema toliziji modela 3010S2D. Pojačalo se cijenom nalazi između modeko razgraničenosti među pojela 2010S2D i 3010S2D, ali karakdinim instrumentima i tonoviterom zvuka neodoljivo podsjema, a prostor je mrvicu plići. Ali zato je karakter zvuka sličan, vrlo ća na veće i snažnije pojačalo. Ne bi me čudilo da je konstrukci- sličan i pokazuje kako krvoto-

kom Exposureovih uređaja kola isti DNK. Ostavimo se, međutim, besmislenih usporedbi i spomenimo kako je visokotonsko područje izvrsno za ovu klasu i tip uređaja. Izuzetno je informativno i ugodno, nikada agresivno, ali ipak s gomilom informacija. Cjelokupna je prezentacija vrlo ugodna i meka, čemu pridonosi i čvrsto pozicionirana zvučna slika. Kompozicija "Squonk" koja inače zvuči teško i mučno u prvim taktovima, ovdje je samo malo razvodnjena i blaža, ali ipak zadržavajući atmosferu, nošenu teškim, masivnim basom i sporim tempom. "Wayfering Stranger", u izvedbi Erica Bibba s albuma Booker’s Guitar, Telarc, zvuči krasno, iako je Ericov glas malo pomaknut prema naprijed, ili je pak gitara previše u pozadini, kako hoćete. Međutim detalji poput ovog zanemarivi su u cjelokupnoj prezentaciji pojačala, koje vas tjera da slušate dalje i dalje. A dalje je na red došao duet Pata Methenya i Charliea Hadena na albumu "Charlie Haden & Pat Metheny - Beyond the Missouri Sky". Reducirani harmonici Methenyeve gitare predstavljaju osobit izazov svakom uređaju, ali i slušatelju. I moram reći kako smo ovaj test i pojačalo i ja prošli, hvala na pitanju, vrlo dobro. Iako cjelokupna ekspresivnost glazbe ovog dueta nije na razini na koju sam navikao, ne mogu reći da nisam uživao. Zvuk gitare pokazao se odličnim, a prenesene atmosfere nije nedostajalo, dapače, uživao sam. Teška Bachova artiljerija s albuma "Bach Toccata & Fugue" u izvedbi Simona Prestona, pokazala je kako ovo

hifimedia #102

21


TEST EXPOSURE XM5 Korištena glazba

pojačalo može biti istovremeno su možda jednom bili sivkasti ili i suptilno i autoritativno, isprani, sad su bili bogati bojažrtvujući eventualno malo boje u ma. Bas je otišao još dublje, a srednjetonskom području i pokoji slojevitost zvučne slike posložila Hz u najdubljem basu. Na sreću, se kao trodimenzionalni puzzle. u sustavu koristim i fantastičan Ekspresivnost pojačala pokazaREL T5i subwoofer, koji se i la se još izraženijom, poput one kombinacijom s XM5 pokazao na koju smo navikli kod većih i kao odličan partner. skupljih modela ovog proizvođaSpomenuvši suptilnost, koje ča, a dojam snage sugerirao je u glazbi Eve Cassidy više od 60 deklariraima napretek, XM5 nih vata. Pojačivački Ekspresivnost uspio je održasklop odličan je dio pojačala ovog integrirca, koji ti i prenijeti skoro u će moći podnijepotpunosti, žrtvujupokazala se ti i eventualna unaći samo minimalnu još izraženijom, prjeđenja digitalrazinu ekspresivnone sekcije u budućsti te pokoji ton koji poput one zvuči isprano i blinosti. Ne zaboravite na koju smo kako je vanjski korijedo. navikli kod Svi gorenavešteni DAC odličan deni dojmovi skuvećih i skupljih uređaj, koji može parirati i vrlo skupljeni su slušajumodela ovog pim serijskim uređaći ugrađeni DAC, što putem USB ulaza, a jima. Upravo stoga proizvođača što putem koaksijalme zanimalo kako se ugrađeni DAC nosi i s konkunog ulaza. Nakon dosta preslurencijom razumne cijene, i ima šanog materijala, relativno pouzli dobitaka spajanja s vanjskim dano mogu reći kako je ugraDAC-om prihvatljive cijene. U tu đeni DAC vrlo dobar i potpuno svrhu poslužio je Pro-Jectov DAC u skladu s namjenom i cijenom Box DS2 Ultra, o kojem prikaz ovog uređaja. I glazbeni sadržaji možete pročitati također u ovom u DSD formatu zvuče vrlo dobro, iako je reprodukcija nešto mekša. broju. Riječ je o uređaju cijene 4.790 kuna, dakle, oko 50% cijeReprodukcija DSD zapisa je tiša od PCM zapisa, ali vrlo ugodna, ne XM5. U odnosu na ugrađeiako za agresivniju glazbu preme- ni DAC u XM5, Pro-Ject, osim većeg broja ulaza, podešavanja, kana. Onaj osjećaj ugode, međutim, i ovdje nije izostao. Iako, cije- programiranja, filtera i ostalih mogućnosti, nudi nešto bogatiji i lo vrijeme me je kopkalo kao bi rafiniraniji zvuk. Posebice u sredXM5 zvučao s drugim DAC-om. U tu svrhu spojio sam svoj NOS njetonskom dijelu, Pro-Ject zvuči DAC, baziran na čipu AD1865 malo čišće, definiranije i bogatii s cijevnim izlaznim stupnjem. je, iako razlike nisu velike i površSada je pojačalo zabljesnunim slušanjem ih nije moguće razaznati. Također, Pro-Ject je u lo punim sjajem! Oni tonovi koji

22

hi-fimedia #102

prezentaciji mrvicu mekši i topliji, dok bas područje u pogledu dubine i definicije nije odskakalo od one Exposurea. Što možemo zaključiti? Kako razlike nisu velike, ali su prisutne i postojane. Ukoliko niste od onih koji će na policama gomilati kutije, a takvi vjerojatno i "pucaju" na uređaje poput ovog Exposurea, ugrađeni DAC sasvim je dovoljan za ugodno i bezbrižno slušanje glazbe s pet digitalnih izvora. Osim toga, pojačivački sklop toliko je dobar i kvalitetan da neće predstavljati usko grlo čak niti u sustavima sa skupljim izvorima zvuka i zvučnicima, što pojačalu XM5 daje dodatnu kvalitetu. Ukoliko pak stremite višim audiofilskim visinima, Exposure u katalogu ima još bolja pojačala i DAC. Međutim, za cijenu od 10.990 kuna kupac dobiva izvrsno pojačalo i vrlo dobar, svestran i upotrebljiv DAC.

Ralph Towner / Gary Peacock "A Closer View" (ECM Records, 531 623-2) • Bach Toccata & Fugue (Deutsche Gramophone, 477-7521) • Eric Bibb "Booker’s Guitar" (Telarc) • Doug MacLeod "There’s A Time" (RR-130HDCD) • The Kenny Burrell Trio "A Night at the Vanguard" (Verve Records, 0602517613539) • Pat Metheny Trio "Live" (Warner Bros, 9362-47907-2) • Charlie Haden & Pat Metheny "Beyond the Missouri Sky", Copland: Appalachian Spring Rodeo, Fanfare for the Common Man, (Telarc, CD-80078) • Eric Clapton "Unplugged" (Reprise, 450242) • Lars Erstrand "Two Sides of Lars Erstrand" (Opus 3, CD8302) • Stanley Clarke Trio with Hiromi and Lenny White "Jazz in the Garden" (Heads Up HUCD 3155) • Melody Gardot "My One and Only Thrill" (Verve Records, BOO12563-02) • Melody Gardot "Worrisome Heart" (Verve Records, BOO10468-02) • Matija Dedić, Jeff Ballard, Larry Grenadier "From the Beginning" (Dallas Records, 570) • Chris Thomas King "The Roots" (21st Century Blues Records, CD-2107) • Christian McBride, "Gettin’to It" (Verve Records, 523 989-2) • Bela Fleck "Flight of the Cosmic Hippo" (Warner Bros, 26562-2) • Michael Hedges "Beyond Boundaries" (Windham Hill Records, 01934 11612 2).

Sustav CD plejer: Exposure 3010S2 (transport), DAC NON-OS, Pojačalo: monoblokovi Exposure 3010S2; Schiit Saga, Zvučnici: MG12SE, RELT5i subwoofer; Interkonekcijski kabeli: Wireworld Eclipse 7, Kimber PBJ, Wireworld Atlantis III, Mundorf Silver/gold, Zvučnički kabeli: VdH CS122, Anticable, Filter: PS Audio Quintet; Mrežni kabeli: Wireworld Electra 5-2, Aurora 5-2, Stratus 3, Rondo stalak.

EXPOSURE XM5 Izlazna snaga 60 W / 8 Ohm Frekvencijski opseg 20Hz – 20kHz +/- 0,5dB AV fiksni ulaz 450mV @ 1kHz > 12kOhma S/N > 100dB AUX/PH ulaz (MM) 2,5mV @ 1kHz, 47kOhma S/N 70dB AUX 2 linijski ulaz 350mV @ 1kHz > 14kOhma S/N > 100dB SPDIF ulazi BNC Coax & Optički: 32 – 192kHz @ 16-24 bita USB ulaz Linear PCM 44k1 – 192kHz @ 16-24 bita, DSD x64 (DoP) Dimenzije (ŠxVxD) 218 x 89 x 363 mm Cijena 10.990 kn INFO Audio Centar, Tel. 091 500 2535 www.audiocentar.hr

Ugrađeni kvalitetni USB DAC



TEST ASTELL & KERN AK70

Velika tajna malog reproduktora Iriver su osnovala nekolicina inženjera koji su radili u Samsungu, a tvrtka Astell & Kern je zapravo njihov novi brand koji se uspješno pozicionirao na vodeće mjesto prijenosnih digitalnih reproduktora o modelu AK70 koji je hijerarhijski na predzadnjem mjestu ukupne linije proizvoda tvrtke, a sličnih uređaja zasnovanih na tariji recenzenti pamte Android operativnom sustavu svašta i jako dugo. Tako na tržištu je mnogo. U čemu je pamtim i jedan usporedni test u domaćem informa- onda tajna superiornih kritika ostaje vidjeti. tičkom časopisu koji je za temu Kako je već rečeno AK70 je imao prijenosne MP3 playezasnovan na Androidu i za korire. U to doba u kojem je vlaštenje je jednostadao Apple sa svojim van do mjere do koje rješenjima i ogroAK70 je i sam operativni mnim marketingom zasnovan na je sustav koji svoju popubilo je čudo vidjeAndroidu i za larnost ima zahvati tada nepoznatu tvrtku Iriver koja je korištenje je liti baš praktičnosti koja je i temelj njeozbiljno parirala i u jednostavan gove globalne dostuponečem bila superiornija i inovativnido mjere do pnosti. Modifikacije su učinjene na ja. Iriver su osnovakoje je i sam koje OS-u kako bi osnovla nekolicina inžeoperativni ni zadaci koje korinjera koji su radili u snik najčešće obavlja Samsungu, a tvrtsustav postali primarni logička Astell & Kern je ni su i ničim ne remete ustaljezapravo njihov novi brand. Na ne navike svakog korisnika koji sličan način kao i tada prije ga je ikad koristio. Druga izvannekoliko godina su se počeredno važna stvar je naravli pojavljivati prikazi i tekstono ekran. U razmatranoj cjevi koji su tada nepoznatu korejnovnoj kategoriji A&K se logičsku tvrtku proglašavali iznenano odlučio za dodirni TFT LCD đenjem, a vrlo brzo i etalonom promjera 3,3 incha i vrlo dobre kad su u pitanju DAP uređaji. rezolucije (480x800) koji daje Napomenimo da je ovdje riječ piše: Gordan Gaži

S

24

hi-fimedia #102


finu dobro zasićenu sliku koja je dovoljno kvalitetna i čitljiva i po suncu. Treća bitna stvar je naravno količina memorije. AK 70 se može pohvaliti sa 64GB prostora i utorom za MicroSD kartice. Procesor za koji su se odlučili je poznati i nebrojeno puta opisani Cirrus Logic 4398 koji se bez problema može nositi s high-res datotekama do 24 bit/192 kHz kao i 32 bit/384 kHz uz downsampling. Zanimljivo je da AK70 posjeduje dva izlaza za slušalice. Primarni s klasičnim 3,5mm konektorom i pored njega još jedan 2,5mm izlaz namijenjen spajanju balansiranih slušalica. Baterija od 2.200mAh u radu se pokazala izdašnom uz bi AK70 može raditi i kao USB glasno slušanje visokorezolupojačalo za slušalice ili DAC. cijskih datoteka s napomeSvatko ima svoje prioritenom da je uređaj opremljen i s te. Tako mi se učinilo gledajubežičnim mogućnostima u vidu ći specifikacije playera da je WIFI DLNA odnosno Bluetooth potrebno predstaaptX standarProcesor Cirrus viti prvo njih pa da koji također znatnije troše Logic 4398 može tek onda uvijek hvaljeni dizajn na rezerve struse bez problema koji Astell & Kern je. Konkretnije nositi s high-res mnogo polaže. No, možemo reći priznati da bez bežičnih datotekama do 24 moram da je AK70 stvarprocesa bateribit/192 kHz kao i no prekrasno dizaja može potrajati i do 15 sati, a sa 32 bit/384 kHz jniran i vrhunski izrađen komadić svim uključenim audio elektronike koji svojim mogućnostima nešto manje od asimetričnim dizajnom odlično 11 sati. Cijelom paketu Astell leži u ruci. Na desnoj lagano & Kern je imao potrebu dodati i podršku za nekolicinu strea- spuštenoj strani aluminijskog kućišta nalazi se prepoznatljiv ming servisa, a ovisno o potre-

ASTELL & KERN AK70 Podržane datoteke: WAV, FLAC, WMA, MP3, OGG, APE (Normal, High, Fast), AAC, ALAC, AIFF, DFF, DSF, FLAC, WAV, ALAC, AIFF: 8kHz - 192kHz (8/16/24bit), DSD: DSD64, Stereo / DSD128, Stereo Audio izlaz: 2,3Vrms (ne balansirani / balansirani) Signal/Šum: 116dB Dimenzije (ŠxVxD): 60,3 x 96,8 x 13 mm Masa: 132 g Cijena 4.500 kn INFO: Sonus art, Tel. 01 4813 025 www.sonusart.hr

gumb za određivanje glasnoće na kojeg se lako naviknuti (vrijedi za dešnjake), dok se na drugom boku nalazi nekoliko tipki za osnovno upravljanje uređajem. Na donjoj strani uređaja nalazi se Micro USB port kojim se uređaj napaja, ali u isto vrijeme ima i podatkovnu funkciju. Reproduktor je kompatibilan i sa CD-Ripper uređajem tvrtke koji pomaže korisnicima koji žele na jednostavan način prebaciti glazbu sa CD-a na reproduktor. Mnogima koji nisu vični «ripanju» na računalima ovakav uređaj znatno olakšava život. Od svih mogućnosti koje je Astell & Kern ugradio u reproduktor možemo još spomenuti i doista dobar i funkcionalan equilaizer.

Slušni test

Astell & Kern nije toliko cijenjen u svijetu digitalnih reproduktora bez razloga ili samo zbog dobrog marketinga. Jasno je to bilo samim početkom slušnog testa koji je AK70 predstavio kao sonično superiorni player gotovo svemu što sam u tom segmentu imao prigode čuti. Jasan, prirodan, dinamičan zvuk uz prekrasno srednjetonsko područje koje je i stožer zvučne slike i uz masu detalja po cijelom spektru uspijeva iznenaditi i oduševiti. Za pohvaliti je i jasnu prostornu impostaciju, ali ono što je zapravo ključno u zvuku bila

je neobično izražena fluidnost i lakoća kojom elektronika prelazi i preko kompliciranih i zahtjevnih dionica. Konstantan dojam prirodnosti, uvjerljivosti i uredno definirane stature zvuka daje mnogo argumenata smatrati da je AK70 doista kvalitetan i sonično potentan izvođač. Mali nedostatak je nešto manja težina bas područja kao i malen gubitak teksture manje isturenih instrumenata u orkestru što pomalo skraćuje prostor u dubinu. Ipak, govorimo o suptilnim nedostacima, a treba imati na umu da se radi o reproduktoru s dna ponude tvrtke. Tako moram pošteno ustvrditi da je AK70 daleko od prosjeka i njegov zvuk je izuzetan.

Zaključak

Govoriti o preporuci u ovom slučaju je ponovo stvar ukusa i prioriteta. S testiranim modelom Astell & Kern nije pogriješio niti u jednom segmentu onoga na što proizvođač mora obratiti pažnju. Odlična izrada, dizajn i isto takav zvuk. To je ono što se s naše strane može ustvrditi. Cijena i želje kupca su na drugoj strani. Za mene je situacija jasna. Da tražim novi digitalni player vjerojatno bi Astell & Kern AK70 bio među primarnim željama. Za zamisliti je samo kako rade skuplji modeli iz kuće.

hifimedia #102

25


TEST PRO-JECT DAC BOX DS2 ULTRA

Od analognog do digitalnog

DS2 Ultra zapravo podržava sve trenutno najbitnije standarde u reprodukciji digitalno pohranjene glazbe pa tako i DSD256 piše: Jagor Čakmak

K

ada netko spomene Pro-Ject većini ljudi automatski asocijacija je: Gramofoni odličnog odnosa cijene i kvalitete. S druge strane Pro-Ject već godinama razvija svoju zasebnu liniju proizvoda koju naziva Box Design. Započeli su s uređaji-

26

hi-fimedia #102

ma stvarno minimalnih dimenzija. U ponudi su se nalazile sve komponente koje su potrebne za napraviti jedan potpuni audio sustav. Jedino je CD player bio veći nego ostali uređaji budući da je sam mediji širi nego što su komponente. Zanimljivo je napomenuti kako je jedan od prvih USB digitalno analognih pretvarača na našem tržištu bio upravo iz linije Pro-

Jecta i koristio je USB 1.1 standard s mogućnošću pretvorbe digitalnog zapisa frekvencije do 44,1 kHz i 16 bit-a po uzorku. Od tada su proizvodi Pro-Jecta poprilično evoluirali. Za ovaj broj vam predstavljamo uređaj dugog imena, Pro-Ject DAC Box DS2 Ultra. Trenutno najjači model iz ponude digitalno analognih pretvarača ovog proizvođača. Za razliku od gore navedenog

prvog modela, trenutna tehnologija omogućuje pretvorbu signala frekvencijom od 768 kHz i 32 bita po uzorku. DS2 Ultra zapravo podržava sve trenutno najbitnije standarde u reprodukciji digitalno pohranjene glazbe pa tako i DSD256. Uređaj je sagrađen oko AK4490 32-bit PCM 768kHz / DSD256 pretvaračkog čipa uz mogućnost pretvorbe signala niže frekvencije na najvišu podržanu (eng. upsam-


jetle diskretnom plavom bojom. Oni koju su se zaželjeli starinskog izgleda mogu doplatiti za drvene bočne stranice. Strujni pretvarač se nalazi na kablu i nije unutar uređaja. Oni koji žele do maksimuma iskoristiti mogućnosti uređaja postoji unaprjeđenje u obliku vanjskog napajanja u kučištu istog stila i dimenzija.

pling). Ulaza ima na pretek, tako sa stražnje strane nalazimo: dva koaksijalna, tri optička i USB ulaz. Ovaj pretvarač jest malenih dimenzija, ali ipak većih nego što je to bila osnovna ideja Box Designa: 206mm x 72mm x 200mm (švd). Dizajn je jednostavan, kutija je vrlo lijepo i kvalitetno napravljena u bijeloj boji, a s prednje strane nalazimo tipke za odabir ulaza, filtera i moda rada. Lampice svi-

odličnu dinamiku, a u kombinaciji s lagano povećanim volumenom rezultat je jako energična reprodukcija. Visoki dio spektra nikada ne postaje naporan neovisno o materijalu. Slušanje simfonijskog orkestra je jako ugodno i puno dinamike. Informacija ima dovoljno, a cjelokupna zvučna slika se dobro drži i pri udarima orkestra. Nešto manja pozornica ne predZvuk stavlja toliko problem budući da je separacija grupa instrumenaOsnovna ideja Box Designa je bila dobar zvuk uz maksimalnu ta jako dobra. Bas područje ide jednostavnost. Na tragu te ideje je duboko i čvrsto pa je tako slušanje i ovaj uređaj. Uređaj se Trickyeve glazbe odličvrlo brzo dobro snašao Uređaj ima tri no iskustvo. Uređaj ima u mojem sustavu, bez moda rada i četiri filmoda rada i tri potrebe za igranjem tera što pruža popriliččetiri filtera no prostora za isprosa različitim kablovima ili mijenjanjem pozicibavanje. Prvi mod rada što pruža pretvara dolazni digije zvučnika. Pozornica poprilično talni signal na najvikoju stvara ovaj uređaj je pomaknuta prema prostora za šu moguću frekvencislušaču. Glas pjevaprije pretvaranja u isprobavanje ju analogni. Drugi mod čice u sastavu ima rada pretvara dolazni signal u DSD nešto veći volumen nego kod bez obzira na to što u originalu mnogih drugih uređaja toga tipa. nije. Treći mod rada ostavlja signal Glazbenici su vrlo jasno rasporekakav je. Filtera ima pet i u prinđeni po pozornici koja nije najšira u usporedbi s konkurentima. Ono cipu se razlikuju u način na kolišto je jako dobro kod DS2 Ultra, je ko se brzo utišava prekinuti signal. povezanost cijelog spektra kako Nakon neko vremena provedenog karakterom tako i količinom detau testiranju pokazalo se kao najlja. Pri slušanju rock glazbe pokabolja kombinacija prvi filter koji se zapravo ne miješa u ulazni signal zalo se kako ovaj pretvarač ima

s prvim modom rada. Drugi mod rada koji pretvara signal u DSD previše je izdizao bas i niže srednjetonsko područje, dok treći mod rada je imao bitno smanjenu dinamiku.

Zaključak

DAC BOX DS2 Ultra je uređaj izvrsnog omjera dobivenog i uloženog. Zbog svojeg jako muzikalnog karaktera dobro će se snaći u većini sustava i predstavljat će odlično unaprjeđenje svakom sustavu srednje ili niže kategorije. Ugodan karakter ovog uređaja čini ga odličnim za dugo slušanje. Pro-Ject DAC BOX DS2 Ultra je doslovno plug and play uređaj kojeg bez zadrške preporučujemo za isprobati ako tražite USB DAC ove cjenovne kategorije. PRO-JECT DAC BOX DS2 ULTRA DAC AK4490 32-bit PCM 768kHz / DSD256 Linijski izlaz 1x RCA Vanjsko napajanje 18V/1000mA DC Dimenzije (Š x V x D) 206 x 72 x 200 mm Masa 1 kg Cijena 4.790 kn INFO Media Audio, Tel. 021 323 550 www.mediaaudio.hr

hifimedia #102

27


TEST DENON AH-D7200

Pola stoljeća slušalica piše: Gordan Gaži

D

Svojom veličinom, odsustvom mehanizma za sklapanje, ali i konstrukcijom jasno poručuju da su namijenjene za korištenje u kućnim uvjetima

enon svoju tradiciju u proizvodnji audio uređaja započinje 1910. godine i do danas su proizveli ogroman broj komponenata svih namjena, no prije 50-ak godina započesla u trenucima kad slušač osjeli su sa dizajniranjem i proizvodća neugodu ili težinu prilikom korištenja slušalica. Ovo su definjom slušalica. Testirani model je tako obljetnički, ali svojim rješenitivno najugodnije slušalice koje sam imao prigode probati i to ne njima i zvukom i jasna reminissamo u smislu težine, već i odličcencija na dane kada je Denon u svoje modele ugrađivao drivenog balansa, te sigurnosti kojom nakon finog namještanja naliježu re poznatog proizvođača Fostex. na glavu. Kako bi to bilo moguće U tom periodu proizveli su nekou tvrtki su za prilagodbu veličiliko legendarnih modela koji i danas slove za njihove najboni glave odlučili koristiti precizne ležajeve. Jastučići odlično pokrilje i najzanimljivije konstrukcije. Osobno nisam imao prigovaju uši, a za njihovu proizvoddu poslušati neke od tih modenju korištena je posebna memola, no oni koji su imali rijska pjena finiširaOvo su tu prigodu zaključuna u meku umjetnu ju da su testirane sludefinitivno kožu, dok je naglavnik u finišu prirodne ovčje šalice zvukom poprinajugodnije kože. Na njega se lično nalik modelima nastavlja ergonomski iz tog perioda. Denon slušalice oblikovana aluminijAH-D7200 svojom velikoje sam činom, odsustvom ska konstrukcija koja mehanizma za sklapa- imao prigode naravno i drži same čašice slušalinje, ali i konstrukcijom probati jasno poručuju da su ca. Denonove namijenjene za korištenje u kuć"FreeEdge" zvučničnim uvjetima, a kvalitetom izrake jedinice nekade i pažnjom koja je usmjereko su tehnološki najprominentnina na svaki detalj govore o razini želje da pruže vrhunski užitak ji dio konstrukcislušanja, ali i podsjete na najbolje je. Membrane su dane proizvodnje slušalica u tvrtizrađene u Japanu od Nano-vlakana ki. Prije nego u nekoliko rečenica te posjeduju izvanprođemo kroz značajnija tehnička rješenja, recimo da momental- rednu čvrstoću uz malu masu, a na taj no oduševljavaju ergonomskom način pomažu idealskladnošću. Koliko god drugi detalji bili zanimljiviji, cijela konnom gibanju membrastrukcija jednostavno nema smine i posljedično smanju-

28

hi-fimedia #102

ju distorzije. Materijal je i samoprigušujućih karakteristika što pak reducira rezonancije. Same membrane nalaze se u mekanom antivibracijskom kućištu

izrađenom od posebnih vrsta smole, a sve zajedno ugrađeno je u vanjsko kućište izrađeno od američkog oraha. Treba reći da uz slušalice dolazi i bakreni kabel (7N PCC) sa 6,3 mm konektorom. Za spajanje sa 3,5 mm izlazima potrebno je nabaviti adapter, no moguće je zamijeniti i cijeli odvojivi kabel. Impedancija slušalica je 25 ohma.


INTEK CROATIA j.d.o.o. hi-fi, hi-end & music company Tina Ujevića 75 | 48000 Koprivnica telefon 098 374 906 www.intek-croatia.hr

NOVO U NAŠOJ DISTRIBUCIJI

Slušni test Okosnicu slušnog testa predstavljao je par pojačala za slušalice koji su u sustavu već duže vrijeme i čiji zvuk odlično poznajem, a dodatno zgodna okolnost predstavljala je činjenica da se radi o dva različita ustrojstva. U prvom dijelu testa tako je ulogu pretpojačala imao cijevni HAD/Maestral, da bi ga nešto kasnije zamijenio s Pioneer/U-05 solid-state ustrojstva. Test je bio zanimljiv, a evo i glavnih naglasaka. AH-D7200 su vrlo fine, precizne, prirodne i kvalitetne slušalice, no treba biti vrlo pažljiv u izboru partnerske elektronike, pa čak i korištenog kabela. Slušajući staru, ali još uvijek zanimljivu snimku saksofona (Bennie Wallace, Old Songs) slušalice su demonstrirale poprilično direktnu, neposrednu, prozračnu sliku s dosta detalja i na malim glasnoćama, no uz malu zatvorenost i sramežljivost visokotonske mikrodinamike. Dojam je dodatno snažio i dobar balans i fin timbar instrumenata. Prelaskom na fino produciran album Donalda Fagena (Morph the Cat) u zvuku je svojom kvalitetom počelo dominirati snažno i do samog dna fino definirano bas područje koje je samo na velikim glasnoćama znalo pokazivati malo nepreciznosti pri samom dnu frekvencijskog raspona. Nekoliko snimaka solo klavira otkrilo je i odlično slikanje prostora kao i muzikalnost. I mogu reći da sam u toj fazi testiranja bio razmjerno zadovoljan doživljenim, no nečeg je ipak malo nedostajalo. Svjestan da slušam "premium" model velikog proizvođača posegnuo sam za tranzistorskim pojačalom za slušalice i uvjerio se da sam bio u pravu. Testirane slušalice nisu bile idealan partner cijevnoj amplifikaciji. U zvuku se

odjednom pojavila nova razina brzine, dinamike, rezolucije, palpabilnog slama, a cijela slika je postala malo svjetlija i još bolje povezana. Takva kohabitacija je znatno bolje odgovarala slušalicama. Poučen takvim iskustvom želio sam nakratko isprobati i drugi kabel za slušalice i odlučio se za srebrnu samograditeljsku verziju. Taj eksperiment preporučam svakom. Zvuk se još malo otvorio i u odnosu na sustav u kojem se slušalice nalaze može biti koristan.

Zaključak

Da su Denon AH-D7200 vrhunske slušalice nema zbora. Od izvanredno riješene ergonomije, vrlo kvalitetnog zvuka do činjenice da Denon nije nimalo štedio na dijelovima i tehnologiji. No, zbog brzine i transparencije samih zvučničkih jedinica, ali i zatvorene konstrukcije slušalica treba biti i malo strpljiv oko ukupnog setupa. Nadam se testirati i slušalice s kojima će proslaviti 100 godina njihove proizvodnje. Baš me zanima.

"Superb, class-leading CD player, preamplifier... Beautifully engineered... Surely the best sounding silver disc spinner at the price right now!"

"It has power, poise and precision in equal measure and is a joy to listen to. Highly recommended!"

DENON AH-D7200 Frekvencijski raspon 5 - 55,000 (Hz) Jedinica 50 mm, Nano-vlakna Impedancija 25 Ω Osjetljivost 105 dB/mW Maksimalni ulaz snage 1.800 mW Kabel 3,0 m Priključak 6,3 mm Masa 385 g Cijena: 5.990 kn INFO: Sonus Art, Tel. 01 4813 025 www.sonusart.hr

www.audiolab.co.uk hifimedia #102

29


TEST ONKYO TX-L50

Tanak i praktičan surround receiver A

ORUK

PREP

p i š e : D u b r a v k o To p l a k

T

vrtka Onkyo već je godinama poznata po izradi kvalitetnih surrround receivera i jedna je među vodećim tvrtkama na tome području. Njihov kontinuirani rad na poboljšavanju karakteristika surround receivera ogleda se i na novom surround receiveru oznake TX-L50. Ono što odmah upada u oči je debljina samog receivera koja iznosi samo 7 cm u visinu dok su ostale mjere kao i kod standardnih receivera (širina 435 x dubina 325 mm). Tzv. "Slim line" receiveri nisu novi pothvat, jer tvrtke Yamaha i Pioneer također u svojoj ponudi imaju slične proizvode ali niti jedan od njih ne može se mjeriti s Onkyovim TX-L 50 uzevši u obzir da u prosjeku imaju skoro dvostruko veće dimenzije od Onkya. Vjerojatno si većina odmah postavlja pitanje što je Onkyo žrtvovao na ovom receiveru s obzirom na takvu "tankoću" uređaja. Iskreno da vam kažemo – gotovo ništa. U TX-L50 su ugrađena višekanalna (5.1) digitalna pojačala (D klasa, 80 W po kanalu pri 4 Ohma), što je više nego dovoljno snage za većinu dnevnih soba. Iz nekog razloga Onkyo ima čak mogućnost spajanja i pasivnog subwoofera u sustav, što već godinama nismo imali prilike vidjeti, pogotovo na ova-

30

hi-fimedia #102

stražnjoj strani Onkyoa TX-L50 to kvim "manjim" surround receiverise srećom nije dogodilo. Tu su četima. Preporuka je ipak spajanje na neki aktivni subwoofer u sustavu, ri HDMI ulazna i jedan HDMI izlazni ali ako već imate pasivni subwoofer, priključak (podrška za 3D, 4K/60p, ova mogućnost će odlično poslužiti. HDCP 2.2, BT.2020, 4:4:4 prostor Onkyo TX-L50 se proizvodi u crnoj i boja), mrežni priključak, 5.1 zvučsrebrnoj boji, a testirani uređaj bio je nički priključak (oprugaste hvatalju crnom finišu. Uobičajeno metalno ke do 2,5 mm²), optički i digitalni kućište receivera je dobro ukompoulazni priključak, LFE izlaz za aktivnirano s plastičnom prednjom ploni subwoofer, itd.. Spomenuo bih da je HDMI izlaz kompatibilan s CEC čom niskog sjaja i sve djeluje vrlo i ARC, što omogućuje kompaktno i kvalitetno. Ugrađeni jednoU TX-L50 su uključivanje i isključivasegmentni FL ekran nje uređaja putem upaugrađena je čitljiv i s veće udarene televizije, a takovišekanalna đer pruža audio povratljenosti, a dobro je što ima čak tri stup(5.1) digitalna ni kanal s TV prijenja jakosti osvjetljemnika. U osnovi tu je pojačala sve što bi trebao imati nja. Okretna kontro(D klasa, 80 W jedan moderan AV la izlazne jačine zvuka svijetli plavičasto bijepo kanalu pri receiver. Posebno bih istaknuo i dvije antelom svjetlošću što 4 Ohma) daje receiveru dodatne koje osiguravani jedinstveni izgled i ugođaj, pogoju dobru bežičnu vezu za Wi-Fi i Bluetooth, omogućavajući čitav niz tovo u noćnim satima. Na prednjoj bežičnih opcija razmjena podataploči se nalazi minimalni broj funkcija i priključaka. Tu je ulaz za sluka. Ugrađeni Wi-Fi modul podržašalice (mini priključak od 3,5 mm) i va a/b/g/n standard, a žičana verzija USB priključak vrste A za povezivapodržava brzine prijenosa podatanje USB memorijskog sticka ili tvrka od 10 / 100Mbps. Bluetooth liegt in der 4.1 Version vor und ist komdog diska (5V / 1A max), koji sadrži audio datoteke. Preko njega je patibel mit den A2DP, und AVRCP moguće čitati ove formate datoteka Profilen. Ugrađeni Bluetooth je ver(FAT16 ili FAT32): MP3, WAV, ALAC, zije 4.1 i kompatibilan je s A2DP i FLAC (24/192 max) i DSD64. AVRCP standardima. Onkyo nudi i Iako se mogla očekivati neka podršku za FireConnect. Ova funkmanja redukcija AV priključaka na cija omogućava grupirati nekoli-

ko Fireconnect kompatibilnih prijemnika, mrežnih playera ili bežičnih zvučnika za reprodukciju iste glazbe u različitim sobama. S obzirom da tijekom testa nismo imali niti jedan vanjski uređaj s tom funkcijom, nismo uspjeli provjeriti kako taj sustav radi u praksi. Onkyo TX-L50 podržava razne streaming usluge, što mu daje neposredan pristup masivnom izboru glazbe uz jednostavnu selekciju pjesama i kontrolu putem smartphone aplikacija (TuneIn, Spotify, Deezer, Google Cast). Treba spomenuti da Onkyo TX-L50 ima ugrađene surround dekodere koji mogu pročitati bio koji surround zapis (Dolby® TrueHD, Dolby Digital Plus, Dolby ProLogic II, Dolby Surround, DTSHD Master Audio, DTS 96/24, DTSHD Express), što je samo još jedan dodatni plus ovom receiveru. Izgled On screen grafičkih izbornika na TV preuzet je iz njihove cijele palete receivera što je svakako dobra stvar. Puno različitih izbornika i mnoštvo podešavanja neće stvarati nikakav problem kod korisnika jer su svi jasno naznačeni i obilježeni, pa zabune ne bi trebalo biti. Onkyo TX-L50 koristi svoju poznatu AccuEQ automatsku surround kalibraciju zvuka, koja mjeri i analizira zvuk iz zvučnika i ispravlja sve nepravilnosti koje ovise o prostoru u kojoj je smješten receiver, te pode-


Model Surround modovi

Onkyo TX-L50

Dolby® TrueHD, Dolby® Digital Plus, Dolby® ProLogic™ II, Dolby® Surround DTS-HD Master Audio™, DTS High Resolution, DTS 96/24, DTS-HD Express

• • • •

A/V priključci

Izgled aplikacije za upravljanje Onkyo receiverom

šava maksimalnu kvalitetu surround zvuka. Preporuka je da prilikom prvog postavljanja receivera iz kutije korisnik napravi nadogradnju receivera kako bi dobio najnoviju verziju softvera i tako dobio maksimalno kvalitetan AccuEQ sustav sa svim novijim "zakrpama", koje uklanjaju neke nepravilnosti u prijašnjim verzijama (nadogradnja traje oko 10 minuta). Za razliku od nekih drugih Onkyevih receivera dobiveni kalibracijski mikrofon se ne uključuje s prednje strane nego s stražnje strane receivera. Daljinski upravljač dobro leži u ruci, a raspored funkcijskih tipaka je logično poredan. Najčešće korištenja funkcijska tipka na daljinskom upravljaču je sigurno tipka za izlaznu kontrolu zvuka. Njezin smještaj je odlično odabran, a nije okružena nikakvim dodatnim funkcijskim tipkama koje bi eventualno korisnik mogao slučajno pritisnuti (osim tipke Mute), kao kod nekih daljinskih upravljača. Svim korisnicima koji neće biti zadovoljni upravljanjem receiverom i svim njegovim mogućnostima pomoću dobivenog daljinskog upravljača, Onkyo nudi mogućnost upravljanja pomoću aplikacije za smartphone ili neki mobilni uređaj. Tzv. "Onkyo Controller" aplikacija je kompatibilna

s uređajima iPhone / iPod (zahtijeva iOS 8.0 ili noviju verziju), ili sa sustavom Android (zahtijeva Android 4.0.3 ili noviju verziju). Aplikacija radi vrlo dobro, a grafičko sučelje je dobro riješeno pa će korisnicima biti jednostavno upravljati svim funkcijama receivera.

Zvuk

Iako manjih dimenzija Onkyo TX-L50 receiver daje izuzetno dobre zvučne karakteristike. Stereo zvuk u svim segmentima daje vrlo dobru zvučnu sliku s jasnim i čistim tonovima. Bas frekvencije su nešto tvrđeg karaktera i dobro su kontrolirane. Nasuprot jačih modela receivera TX-L50 pokazuje jedino manji nedostatak prostorne definicije po dubini prostora, što znači da je prostor nešto suženiji. Međutim, to će biti primjetno jedino kod nekih klasičnih i jazz glazbenih izvedbi, dok će kod reprodukcije moderne glazbe ta karakteristika biti zanemariva. Surround zvuk malo proširuje zvučno polje nasuprot stereo moda. Zvukovi pojedinih surround kanala imaju dobru kontrolu, s jasnim zvukovima, a bas frekvencije mogu bez problema isporučiti snažne "udare" kada to zahtjeva filmski ili glazbeni materijal. Ako se u sustav uključi i dodatni subwoofer doživljaj snage

Prednji A/V USB Slušalice Zadnji video HDMI ulaz / izlaz Zadnji audio Analogni stereo audio ulaz/izlaz Digitalni optički Toslink ulaz /izlaz Digitalni koaksijalni ulaz /izlaz Subwoofer izlaz

• • 4/1 3/1/1/1

Oslali priključci

Mikrofonski kalibracijski ulaz Zvučnički priključci (par) mrežni priključak USB

• 6 • •

Ostalo

On Screen grafika Dot-Matrix displej/ flourescentni displej Osvjetljenje - zatamljenje displeja Pure Audio EQ Memorija radijskog prijamnika Dimenzije (širina x visina x dubina) Masa (kg) Info

• •/• • • 40 435 x 70 x 325.5 4 www.chipoteka.hr

CIJENA

3.999,00 kn

bas frekvencija postaje još uvjerljivije i prirodnije. U svakom pogledu Onkyo TX-L50 daje respektabilni zvuk s kojim će većina korisnika biti i više nego zadovoljna. Die einzelnen Gitarrenriffs werden klasse wiedergeben und untermauern den qualitativen Unterschied deutlich zu anderen Formaten.On the other hand, a speaker such as the Cabasse MC170 Antigua or the Klipsch Heresy III quickly show the limits of its power stages, even before the volume reaches a high level

pokretanja zvučničkih kutija i većih dimenzija, vrlo dobar stereo i surround zvuk, itd., samo su neke dobre karakteristike s kojima će korisnici biti i više nego zadovoljni. Njegove tanje dimenzije, jednostavan dizajn i prihvatljiva cijena dodatni su plus ovom Onkyevom receiveru, još jednom proizvodu kompanije koja trenutno nudi vrlo zanimljive i kvalitetne proizvode na tržištu AV receivera.

Zaključak

OPREMLJENOST

Bez obzira na male dimenzije receivera Onkyo TX-L50 ima sve što većina AV korisnika treba. Bežično spajanje, mnoštvo AV priključaka, ugrađeni surround dekoderi, dovoljno snage iz digitalnog pojačala za

hifimedia

Onkyo TX-L50

ZVUK 0

38

50

28 30

0

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

8

10

8

10

82

100

CIJENA/KVALITETA 0

UKUPNO 0

Onkyo TX-L50   Tanaka dizajn   Bežične opcije spajanja   Vrlo dobar stereo i surround zvuk   Mnoštvo AV priključka   Upravljanje receiverom   Jednostavna kontrola receivera preko smartphone ili nekog mobilnog uređaj   Ništa posebno

hifimedia #102

31


TEST SAMSUNG QE65Q8CAMT - QLED TV

QLED Tehnološki napredak u proizvodnji televizora

Samsung je na novim QLED televizorima za 2017. godinu učinio pomak s tehnologijom dodajući novu metalnu leguru u strukturu Quantum Dot koja pridonosi još jačem i učinkovitijem osvjetljenju

p i š e : D u b r a v k o To p l a k

S

amsung je, kao i uvijek do sada, vrlo promišljeno i decidirano krenuo u osvajanje tržišta svojim novim QLED televizorima. Na test nam je stigao njihov najbolji model iz serije 8, oznake QE65Q8CAMT, koji bi novim karakteristikama trebao pokazati svu novu "snagu". Na prvi pogled, uređaj izgleda elegantno, profinjeno i s dozom posebnosti, koju mu daje zakrivljeni ekran od 165 centimetara. Rub kućišta TV-a napravljen je od aluminija, a cijela stražnja strana je pokrivena plastičnim pokrovom, također u srebrnoj boji. Spoj

32

hi-fimedia #102


Početni izgled TV kod uključenja

Napredne postavke slike u 20 točaka

ekrana i kućišta napravljen je zi i novi sustav filtriranja upijanja izuzetno dobro, gotovo savršeambijentalnog svjetla što je vidljivo no, onako kako bi se to i očei kada TV nije uključen (LCD ekran kivalo od ovakvog TV-a. Nosivi sada više ima mat, nego zrcalstalak u obliku obrnutog slova ni izgled) T je masivan i drži TV od 26,5 Već pri prvom uključenju TV-a kg vrlo stabilno. Samsungovo oduševilo nas je da se slika na rješenje priključivanja svih ekranu pojavljuje za maksimalno vanjskih AV uređaja s TV-om je 2 sekunde, što je najbrže što smo i ovdje prisutno, a radi se o tzv. do sada vidjeli na nekom TV-u. Već "One Connect". To je zasebna poznata Samsungova Tizen platvanjska kutija sa svim AV priforma ugrađena je i u ovaj preključcima i prostižni model. Sada cesorima. Po još dotjeranije, učinUgrađena prvi puta se ona kovitije i prilagodSamsung Tizen ljivo sučelje sigurs TV-om poveplatforma donosi no će pomoći u jedzuje jednim vrlo tankim kabelom nostavnijem upravljaprilično visok i to optičkim. nju svim funkcijama broj dostupnih Tako da se sada TV-a. Iako će onima, aplikacija preko koji ne poznaju Tizen više neće moći prigovoriti "kvasustav od prije, na Interneta liteti" kabela, jer samom početku biti optika ne gubi kvalitetu izvorsve pomalo "zbunjujuće" i neće nog signala. One Connect je znati od kuda krenuti, u vrlom kratdobro opremljena svim potrebkom vremenu prilagođavanja sve nim AV priključcima: četiće sjesti na pravo mjesto. Sada svi ri HDMI 2.0 priključka, tri USB i izbornici za podešavanje izgledaju integrirani WiFi, mrežni priključišće od prijašnjih verzija, a ponečak, itd.. Jedina stvar koja bi ke funkcije su dobile nešto drugamogla zasmetati korisnike ovog čije opcije. Samsung donosi priTV-a je ta da nema klasičnog lično visok broj aplikacija preko priključka za slušalice. Kao i Interneta, uključujući i one najvažkod vrhunskih modela iz 2016. nije kao Netflix, Amazon, YouTube, godine i ovaj Samsungov model itd. s podrškom za 4K i HDR, što može se povezati isključivo s je i bilo za očekivati. U izborniciBluetooth slušalicama. ma za podešavanje slike pojavljuje se poznati set raznovrsnih kontroSamsung je na novim QLED televizorima za 2017. godinu učila za sliku ali s nekim malim izmjenio pomak s tehnologijom dodajunama. Više nema one podjele od 0-100 za pozadinsko osvjetljenje ći novu metalnu leguru u struktuekrana, nego je skala umanjena ru Quantum Dot koja pridonosi još (od 0-20). Motion plus postavka, uz jačem i učinkovitijem osvjetljenju, automatski mod, nudi i prilagođeboljem HDR prikazu kao i uobičajenom prikazu boja, te nešto širim ni izbor, te LED za čiste pokrete. S kutem gledanja TV-a. U nekim ovim kontrolama treba biti posebsegmentima slike, Samsung želi no oprezan (klonite se automatske biti dostojan izazivač OLED tehpostavke) jer mogu unazaditi izgled pokretne slike. LED za čiste pokrenologije sa novom QLED tehnologijom. QLED LCD matrica Q8 ove te sada nudi sasvim drugačiju kongodine koristi sustav osvjetljenja trolu nego što je to bilo u prijašnjim koji postavlja LED na krajnje lijeve verzijama. Uključivši tu funkciju i desne rubove LCD-a. Tu se nalaslika postaje tamnija, pa se osnov-

Sedmerostruki grafički EQ

Izgled teletexta i svih njegovih dodatnih mogućnosti

ne kontrole (boja, osvjetljenje, itd.) moraju ponovno podešavati. Za napredne korisnike i one koji imaju kalibrator slike, tu je funkcija "balans bijelog" s kojom se može fino podesiti prikaz boja u dvije ili 20 točaka i tek tada slika dobiva potpuni sjaj i ispravni prikaz boja. Nikako ne treba zaboraviti i novu funkciju HDR+ prikaza slike koja podiže intenzitet slike (boje postaju jače, kontrast je veći, itd.) s bilo kojeg izvora ili materijala, a "glumi" sliku koju daju originalni HDR filmski materijali. Ovu funkciju će neki korisnici voljeti upotrijebiti, a ona se može uključiti i isključiti prema želji korisnika. S ovom funkcijom treba biti oprezan jer može u nekim materijalima dati neke čudne slikovne prikaze (daje nerealni prikaz boja). Nismo imali nikakvih problema s priključivanjem ili reprodukcijom bilo kojeg vanjskog uređaja s TV-om, neovisno da li se radilo o bežičnoj ili žičanoj vezi. Na ovom prestižnom modelu televizora, Samsung je u potpunosti preuredio novi ‘pametni’ daljinski upravljač (One Remote Control). Tanak, duguljast sa zaobljenim rubovima, većinom izrađen od metala, daje mu prepoznatljiv i

ekskluzivan izgled. Minimalni broj funkcijskih tipki donosi vrlo jednostavnu upravljivost svim funkcijama TV-a. Neki put će trebati više puta stisnuti pojedinu funkcijsku tipku kako bi došli do određenog sadržaja nego s klasičnim daljinskim upravljačem. ali bez obzira na to ovo je sjajan daljinski upravljač. U njega je ugrađen mikrofon s kojim se može upravljati nekim funkcijama TV-a pomoću govora. Vidljivo je da je upravljanje TV-om pomoću govora svake godine sve bolje i bolje implementirano. Postoji još jedna zgodna mogućnost. Kada TV otkrije neki novi uređaj priključen preko One Connect putem HDMI-a, automatski identificira taj uređaj i postavlja ga u Smart Hub. Tada se učitavaju i kodovi za daljinski upravljač, što omogućuje da s novim Samsungovim daljinskim upravljačem upravlja i svim uređajima priključenima u One Connect. Oni koji žele upotrijebiti svoj pametni uređaj (mobitel /

hifimedia #102

33


TEST SAMSUNG QE65Q8CAMT - QLED TV Model A/V priključci

Samsung QE65Q8CAMT

Komponentni (Pr, Pb,Y) ulaz HDMI ulaz Euro AV SCART Analogni stereo audio ulaz/izlaz Slušalice USB Optički digitalni izlaz Common interface Mrežni priključak Antenski priključak Satelitski priključak Ulaz za kartice

tablet) kao daljinski upravljač za ovaj Samsungov TV, mogu preko Interneta skinuti Samsung Smart View aplikaciju koja podržava iOS i Android sustave.

nama sada su bili vidljivi i najsitniji detalji, koji su do sada mogli biti viđeni samo na nekoliko testiranih LCD modela. Kut gledanja je također nešto veći ali i dalje će postojati problem ako se TV gleda sa strane jer je tada prikaz intenziteSlika i zvuk Kod gledanja video naslova u ta boja nešto slabiji. Novi filtar na SD rezoluciji slika izgleda priličekranu radi izuzetno dobro pa je gledanje slike pod danjim svjetlom no dobro i oštro, uzimajući u obzir ne ugrožava njegov vjeran prikaz. činjenicu da TV ima dijagonaUkupni prikaz boja je vrlo dobar, a lu ekrana od 165 cm. Kao što smo najviše zapanjuje prirodnost izgleveć spomenuli, uključenjem HDR+ funkcije, slika može poprimiti neka da ljudske kože. svojstva prave HDR snimke ali s Samsung QE65Q8CAMT daje time treba biti oprezan. Kod prineočekivano dobar zvuk. Kako se pojačava izlazna razikaza HD rezoluciNajveći je već se mogu razana glasnoće, tako bas frekvencije postaznati "prave" mogućpomak na nosti TV-a ali najboslici u odnosu ju sve dublje, što inače nije bio slučaj s ostalim lji prikaz TV daje na na model iz testiranim LCD TV-ima. materijalima u UHD 2016. godine Zvuk je bio jasan po rezoluciji. Naš standardni slikovni test je u njegovoj cijelom spektru, dijapokazao je do sada lozi razumljivi, a glazsvjetlini neke neviđene rezulba ili eksplozivni efektate na LCD TV-a. Smanjenje šuma ti u filmskim naslovima imaju neku na svim video materijalima bilo "puninu" s kojom će svi vlasnici je odlično, bez ikakve primjedbe. ovog TV biti i više nego zadovoljni. Ono što muči većinu LCD TV-a je U svakom pogledu, ovo je najbolji iskrivljenost linija na jaggiest testu. zvuk s TV-a, koji smo do sada imali Ovaj TV je dao nevjerojatan priprilike čuti na bilo kojem TV-u. kaz pokretnih triju bijelih crta, koje nisu niti u jednom segmentu imale Zaključak nazubljene rubove, samo blaga Samsung QE65Q8CAMT LCD "valovitost" linija. Test je pokazao TV je u svojoj biti LCD TV i stoga da Samsung ima bolji način prikane može pobjeći od nekih tradiza slike u pokretu nego što je to cionalnih LCD kompromisa. Bez imao LG OLED model 55E6V (test obzira na to, on postavlja neke Hi-Fi Media broj 101). Jedino što nove standarde u nekim područovaj TV nije odradio savršeno je jima - značajno povećanje svjetlitest rezolucije na kojem su okone slike, HDR prikaz slike, odličan filtar protiv upijanja danjeg svijemite linije malo treperile. Najveći pomak na slici u odnosu na model tla, te odličan zvuk. I na svim ostaiz 2016. godine je u njegovoj svjelim područjima Samsung zaslužuje pohvalu npr. jednostavnost rukovotlini koja je sada puno bolja, što je pomoglo da je kontrastni odnos đenja, Tizen sustav, One Connect, između tamnih i svijetlih scena još itd., s kojima će svi korisnici ovog bolje reproduciran. U tamnim sceTV-a biti vrlo zadovoljni.

34

hi-fimedia #102

4 Blutooth 3 (USB 2.0) • • • • • -

Posebnosti

2D-3D pretvorba / 3D prikaz slike sa Blu-ray Vidljiva dijagonala (cm) Vrsta ekrana Format ekrana Broj piksela (horizontalna x vertikalna) Snaga audio pojačala TV prijamnik Bežićni LAN Slika u slici Senzor ambijentalnog osvjetljenja

- /165 QLED 16:9 3.840 x 2.160 (4K Ultra HD) 60W (4,2 kanala) DVB-T2/DVB-C/DVB-S2 • • •

Ostalo

Dimenzije (širina x visina x dubina) Sa posteljem Masa (kg) TV/sa postoljem Info

1441,9 x 828,8 x 107,3 1441,9 x 918,5 x 375,1 30,2 /26,5 http://www.samsung.hr

CIJENA

hifimedia

33.699,00 kn

Samsung QE65Q8CAMT

SLIKA 0

39 40

ZVUK 0

20

OPREMLJENOST 0

10

DALJINSKI UPRAVLJAČ 0

9 10

CIJENA/KVALITETA 0

19 20

UKUPNO 0

97 100

Samsung QE65Q8CAMT   Odlična slika   Odličan kontrast   HDR + značajka   Dizajn   One Connect   Ultra HD Premium certifikat   Smart TV   Odličan zvuk   Još uvijek ograničeni kut gledanja   Cijena


Beskompromisna snaga nove generacije.

TX-RZ3100 11.2-kanalni AV mrežni receiver

Naš vodeći AV receiver neizmjerne visokonaponske snage i trenutne kompletne dinamike glavna je pokretačka sila za 7.2.4-kanalne sustave kućnih kina s podnim zvučnicima, dvostrukim subwooferima, i stropnim ugradbenim zvučnicima. Kvaliteta zvuka je točna, bogata i živopisna – publiku može prenijeti u svijet koji je stvorio redatelj filma. Osim što u potpunosti transformira kino i stereo doživljaj slušanja, model TX-RZ3100 prenosi zabavu kroz čitav dom, uz žičane ili bežične višezonske digitalne, odnosno analogne audio mogućnosti, Zone 2 UltraHD HDMI® priključkom te uz paket za pokretanje tehnologija koje omogućuju prenošenje audio zapisa na vaše kućno kino i izvan njega. Dizajniran za jednostavnu integraciju po mjeri svakog doma, model TX-RZ3100 izrađen je sa strašću za strastvene entuzijaste kućnog kina.

Distributer za Republiku Hrvatsku: Z-el d.o.o. www.chipoteka.hr


TEST MAROHEI KABELI

PUT SVILE

piše: Gordan Gaži

N

a domaćim prostorima proizvodnja audio kabela u malim manufakturnim radionicama je pomalo fenomen. Ne zbog broja takvih proizvođača koliko zbog kvalitete proizvoda koju sve češće možemo doživjeti. Ovo govorim iz prve ruke, jer prije dosta godina imao sam prigodu poslušati već onda vrlo kvalitetne kabele koje je u Zagrebu proizvodio „Sumić", a kasnije su s više ili manje uspjeha taj trend nastavljali mnogi drugi. Neki su željeli napraviti kabele za sebe i nekolicinu prijatelja, neki su imali veće i ozbiljnije planove, no svi su se silno trudili pokazati nešto novo. Nije mi bio problem poslušati i iskreno komentirati uratke koji su dolazili do mojeg sustava, no sve češće sam imao potrebu zapitati se o motivaciji tolikog broja entuzijasta i potencijalnih proizvođača. U početku je izgledalo da je takav angažman sasvim vezan uz osobne ambicije i želju da se na audio sceni ostavi nešto osobno. No, proizvesti audio kabel koji posjeduje karakter i

36

hi-fimedia #102

kvalitetu koja ga može odmaknuti od mainstreama i time učiniti zanimljivim i prepoznatljivim nije lako. Nije lako u skromnim, često kućnim uvjetima postići razinu kvalitete, a kamoli standarda koje posjeduju profesionalne tvrtke. Još je teže pobjeći od nekolicine prijatelja i njihovog ukusa u zvuku i pokušati zagrabiti prema širem tržištu koje ima svoje želje, potrebe i zakonitosti. Koji je onda motiv osobe, najčešće audiofila, da krene u takvu avanturu? Svaki proizvođač ima svoju priču i razloge za pokretanje proizvodnje, no čini se da je svima zajednička misao da mogu za manju cijenu ponuditi više dobrog zvuka od tvorničkih rješenja. Da li je tome doista tako teško je reći, ali je činjenica da je većina još uvijek aktivna. Za ovaj broj imao sam prigodu poslušati nekolicinu kabela riječkog proizvođača «Marohei Cables», iza kojeg stoji konstruktor i vlasnik Maro Filičić. Na testu su se našla 2 interkonekcijska kabela «CT Reference 1» (3.300 kn / 1m) i «Signature» (5.100 kn / 1m), te zvučnički «CT Reference 1» (4.960 kn / 2,5 m). Kabeli su izuzetno lijepo i uredno izrađeni i finiširani, te posjeduju i ambalažu koja ih na već na prvi pogled stavlja na razinu profesionalnog i

potpuno dovršenog i osmišljenog proizvoda. Kako navodi proizvođač, kao vodič je korišteno 99.999987% ultra čisto Ohno Continious Casting srebro, a kao izolator P.T.F.E. Teflon i kapilarna svila. Tu je antivibracijski plašt od egipatskog pamuka i zaštitna PVC pletenica. Pozlaćeni konektori su visoke kvalitete i izrađeni od bakra i telurija. Kod «Signature» modela tu je još i dvostrana zaštitna alufolija i eloksirani niskootporni bakreni oplet. Za zvučnički kabel koji zbog svoje dužine i potrebnih osobina posjeduje drugačije zahtjeve konstruktor se odlučio na hibridne vodiče 4N OCC bakar i 6N UPOCC srebro, a kao dielektrik odabrao je kapilarnu svilu i P.T.F.E. teflon. Tu su i RF i EM zaštita, dvostrana alu-folija, eloksirani bakreni oplet i bakreni drain, te antivibracijski pamučni plašt i opcionalno, PVC crna pletenica ili silikonska guma. Sve zajedno se čini vrlo zanimljivo i pomno isplanirano. Idemo na slušni test. Slušni test je odrađen u cijevnom i tranzistorskom sustavu na način da su sva tri kablela poslušana zasebno, a u drugom dijelu primarni izvor zvuka i zvučnici bili su ožičeni testiranim kabelima. Kako je ovo prvi dodir s "Marohei Cables" produkcijom nema usporedbe s kabelima u sustavu već je fokus stavljen na ukupne potencijale i prirodu testiranih produkata. U slijedećoj prigodi kojoj se iskreno nadam, a u kojoj će tema biti jedan kabel, bit će prigoda i za usporedbu s komercijalnom konkurencijom. Nakon uključivanja "CT1 Reference" kabela zvuk se mogao opisati kao brz, dinamičan i prozračan. Dubinska perspektiva je djelovala doista uvjerljivo uz neočekivan dojam voluminoznosti i postojanosti zvučne slike. Separacija instrumenata prilikom slušanja orkestara bila je izvanredna, no rubovi pozornice su ostajali

malo otvoreni i nedefinirani. Kabel je tonski poprilično neutralan i timbralno ispravan, no reprodukcija solo instrumenata znala je rezultirati malim nedostacima u projekciji i gabaritima instrumenata. Tako i s reprodukcijom solo gitare koja inače konkavnu i malo povučenu pozornicu znatnije pomaknula prema slušaču uz naglašen volumen tijela instrumenta. Dinamika je bila dobra, no finog sjenčanja mikrodinamičke strukture je izostalo. Bas područje je odlično s potpunom kontrolom, potrebnom težinom i volumenom. Vokali su djelovali uvjerljivo i gabaritno uz samo pokoji čvorić prema vrhu. Za razliku od ovih dojmova model «Signature» donio je naglašeno agilan i brz karakter zvuka, no uz tamniju pozornicu koja je dozvoljavala jasniju prezentaciju detalja. Solo instumenti su još uvijek bili malo predimenzionirani, no mnogo prirodnije uklopljeni u prostor uz izvanredan timbar i jasniju rezonanciju tijela. Ipak, najveća promjena se odigrala u rekreaciji prostora koji je zadobio jasne tamne rubove, ali i u općenitoj mirnoći slike koja je dozvoljavala isticanje svakog instrumenta, glazbenog sloja i emocije. Zvučnički kabel je mali presjek dva opisana interkonekta čije pozitivne karakteristike počivaju na umjerenosti koja pruža nešto mirniji i odmjereniji zvuk bez ispada ili isticanja bilo kojeg dijela spektra. U njegovom zvuku zaželio sam samo malo više zraka u visokotonskom spektru, te malo više agilnosti.

Zaključak

Za prvo predstavljanje, "Marohei Cables" isporučio je puno dojmova od kojih su značajniji opisani u tekstu. Svjestan sam da iza ovih nekoliko rečenica stoje sati i sati napornog rada. No, rada koji se kako vidimo definitivno isplatio. Reći da kabeli


TEST ARCAM RHEAD nisu bili usko grlo sustava i da bih mirno i spokojno mogao živjeti sa njihovim karakterom i osobinama nije kurtoazija, već iskreno mišljenje. Za početak vrlo dobro, a sa slijedećim testom očekujem još mnogo ugodnih iznenađenja. Štekamo se!! INFO: Marohei Cables Tel. 091 1315 062 www.marohei-cables.com

Drugi sustav, drugo slušanje piše: Jagor Čakmak

CT Reference 1, zvučnički kabel: Pri slušanju vokalnog jazza odmah je bilo jasno kako je najveća promjena koju je donio Marohei kabl u povećanom volumenu glasa. Gornje bas područje i donji dio srednjeg spektra su lagano izdignuti u odnosu na Wireworld Equinox 6 koji je bio u sustavu. To je pridonijelo dodatnoj živosti i atraktivnosti snimke. Visoki dio spektra u količini detalja sličan je s referentnim kablom, a pozornica je nešto uža. Ukupno gledano dobar izbor za sustav baziran na bookshelf zvučnicima. Signature, interkonekcijski kabel: Naspram dva kabela u sustavu (Cardas 300b Microtwin i Wireworld Equinox 7) Marohei interkonekt unio je veću količinu detalja kroz cijeli spektar i nešto manji pomak u definiciji pozornice. Dimenzije pozornice su bolje u odnosnu na Cardas, a donekle usporedive sa Wireworldom. CT Reference 1, interkonekcijski kabel: Marohei kabel dodao je dodatni volumen u bas području, te ponešto povećao dinamiku. Količina detalja kroz cijeli spektar je vrlo korektna. Volumen glasa pri vokalnom jazzu je poprilično prirodan.

piše: Gordan Gaži

I

ako je Arcam u svojih 40 godina postojanja osmislio svu silu audio uređaja i danas je ostao prvenstveno poznat po svojim pojačalima. Ne samo zbog modela A60 koji ih je doveo u elitno društvo, već i zbog cijelog niza nasljednika koji su redom održavali razinu inventivnosti i sliku kvalitete amplifikacije za razumnu i poštenu cijenu. U tom kontekstu se svako treba sjetiti i osnivanja tvrtke za kojeg je zaslužan John Dowson koji je sa nekolicinom kolega i osnovao brand, a koji je i sam dizajner pojačala. Zbog toga svaki novi proizvod u toj kategoriji izaziva zanimanje, a za ovaj test odabrano je pojačalo za slušalice model rHead. Kako svjedočimo ogromnom interesu za korištenjem slušalica proizvođači su pojačala sve češće počeli ugrađivati i pretvarače i svu silu rješenja sa kojima su pokušali spojiti nekoliko funkcionalnosti u jednu cjelinu. Arcam testiranim uređajem ide svojim logičnim putem i nudi klasično pojačalo za slušalice poštujući svoja uvjerenja. Što to znači? U tehničkom, smislu pred nama je klasično pojačalo u A klasi snage 2W po kanalu na 16 ohma ili 1,1 W na 32 ohma. Dakle potpuno diskretna konstrukcija s obilnim filtiranjem u napajanju i vrlo kvalitetnim potenciometrom za glasnoću s mrežom otpornika posuđenim iz njihovog poznatog integriranog pojačala A49. Na taj način riješeni su problemi neujednačenosti kanala i preslušavanja koji znaju biti prisutni kod jeftinijih potenciometara. Napajanje je vanjsko i standardne kvalitete, no za ambicioznije uvijek postoji opcija kupovine ili izrade kvalitetnije opcije. Ostatak tehničkog pregleda daje primijetiti 2 para ulaza (RCA i balansirani) čiju aktivnost po željama određujemo prekidačem na stražnjoj strani uređaja, te 2 izlaza za slušalice od 3,5 mm odnosno 6,3 mm. Na prednjoj plohi nalazi se još samo gumb potenciometra i LED dioda koja signalizira uključenost uređaja. Dakle, ničega pretjerano

Krv nije voda posebnog ili prominentnog, no već na prvi pogled uređaj koji želi privući kvalitetom i klasičnijim rješenjima. Sve to je upakirano u aluminijsko kućište solidne izrade, no pomalo siromašnog izgleda. Izlazna impedancija je 0,5 ohma, a težina uređaja 0,71 kg. Proizvođač preporuča korištenje slušalica impedancijskog raspona od 16 do 600 ohma što pojačalo čini skoro univerzalnim partnerom najrazličitijim modelima slušalica. Recimo i da je nakon spajanja pojačala za ozbiljno slušanje trebalo nekoliko dana usviravanja, ali i desetak minuta ugrijavanja nakon svakog paljenja. Za potrebe testa sakupljeno je nekoliko pari slušalica i slušni test je mogao započeti. Nažalost bio je kraći nego što sam očekivao, no mislim da su kvalitete "rHead" pojačala i u tom periodu bile jasne.

Slušni test

Kao izvor zvuka uglavnom je korišten CD/SACD reproduktor, no pokušao sam i s prijenosnim sviračem (Oppo), pa čak i mobitelima. Arcam u tom segmentu nije izbirljiv kao uostalom niti po pitanju ustrojstva i impedancije slušalica. Korišten je cijeli set različitih modela od kojih kao i u sličnim prilikama najčešće ma stolu ostanu Beyerdynamic DT 990 PRO, Grado SR 80 i SR 325e, te Senheiser HD 650. rHead je za početak pokazao da je vrlo mirno pojačalo, tamne pozadine i gotovo nečujnog šuma. Slušajući ženski vokal na maloj glasnoći osjetila se doza prozračnosti i jedan malo drugačiji tip finoće

u visokotonskom spektru. Nije se radilo o nježnim detaljima, već o kopreni koja je pružala delikatnost cijelom zvuku, a sa druge strane nije pokrivala detalje i bila čujna na svim slušalicama. Na većoj glasnoći svoje je mjesto prepustila nešto klasičnijem osjećaju detalja i tranzijenata, no u zvuku je i dalje bilo prisutno mnogo prirodnosti i finoće. Ipak, pojačalo zna biti i dovoljno snažno i dinamično s predlošcima orkestralne klasike. Prostor je vidljiv, no ponekad nedostaje brzine i okretnosti. S druge strane treba pohvaliti fin timbar i još jednom ukazati na već spomenutu prirodnost koja je kroz testiranje možda i bila jedan od značajnijih segmenata zvuka. Tu je i mala doza topline koja je ovako strukturiranom zvuku odlično pristajala. O bas području gotovo u superlativima. Brzo, snažno, usudio bih se reći moćno i s odličnom kontrolom.

Zaključak

Arcam rHead je odlično izrađeno pojačalo za one koji traže klasičniji dizajn i pristup osmišljavanju ovakvog uređaja. Kompatibilnost s velikom paletom slušalica, odličan zvuk, dvostruki ulazi i stabilan rad jasne su mu prednosti. John Dowson drugačije niti ne želi. Kvalitetni dijelovi, diskretan dizajn i 40 godina iskustva, te fer cijena. To je zapravo rHead.

Cijena: 4.190 kn INFO: Media audio, tel. 021 323 550, www.mediaaudio.hr

hifimedia #102

37


TEST MERIDIAN EXPLORER 2

Mali i kompletan paket piše: Gordan Gaži

N

a tržištu doista nije posebno teško pronaći kvalitetan USB D/A konverter u bilo kojoj cjenovnoj klasi. No, recimo na samom početku - Explorer 2 mi se izvanredno dopao. Malena ambalažna kutijica izrađena od kartona više bi odgovarala kakvom kompletu olovaka, ali na svoj način skreće pažnju na sam sadržaj. Uređaj je smješten u srebrno kućište izrađeno od aluminija, koriste ga i u svojoj najboljoj 800 seriji proizvoda, te pruža odličan osjećaj u ruci. Duguljasti dizajn zaobljenih rubova i male dimenzije, te masa rješenja su koja je Meridian već koristio i tu su odigrani na kartu prepoznatljivosti i odlične percepcije koju je njegov prethodnik već iskusio. Uz uređaj se dobiva i kratak USB kabel sa kojim se Explorer spaja sa računalom. Sam postupak spajanja je do krajnosti jednostavan i uz instalaciju softvera trajao je nekoliko minuta. Uređaj se napaja preko USB priključka, a računalo sa, u ovom slučaju s Windows 10 operativnim sustavom, prepoznaje ga momentalno. Prednost koju će svakako pozdraviti audiofili je sposobnost rada s high-res datotekama do 192 kHz, ali i kompatibilnost s MQA (Master Quality Authenticated) kodiranjem koje

38

hi-fimedia #102

pruža visoku kvalitetu uz učinkovito sažimanje koje rezultira odličnim soničnim rezultatima uz reduciranu veličinu datoteke. Na taj način se pomaže streaming servisima kao Tidal da osiguraju visoku kvalitetu ponuđene glazbe uz uštedu resursa. Na uređaju su i tri zgodne LED diode koje djeluju ovisno tipu korištene datoteke što se u radu pokazalo praktičnim, simpatičnim, ali i jednostavnim i odlično implementiranim rješenjem. Tu su i izlaz sa slušalice, te analogni izlaz

je. Uz sve ovo treba imati na umu da se radi cjenovno vrlo povoljnom uređaju.

Slušni test

No, sve gore navedeno ostaje samo mali tehnički podsjetnik, a glavne adute Explorer2 vadi na slušnom testu. Dojmovi su općeniti i nema osobite potrebe objašnjavati svaku vrstu datoteke i kodiranja ponaosob. Značajnije je reći da pretvarač posjeduje svoj karakter zvuka koji u nekim segmentima značajno nadmašuje očekivano u kategoriji i zbog

đenim za klasu i namjenu uređaja. Poželio sam u zvuku ponekad i malo više neke pozitivne sirovosti posebno na zvuku električne gitare koja se činila pomalo preuglađenom ili neki glasnije odsviran ton elektroničkih instrumenata, no sve u svemu mislim da je zvuk vrlo dobro strukturiran, pitak, fin, a s druge strane dovoljno zanimljiv da ne pruža mnogo mjesta za ozbiljne kritike čak niti u trenutku kada bismo zaboravili cijenu koju treba platiti za ovog Meridianovom malca.

Zaključak

Sve bitno je rečeno u prethodnim dojmovima i smatram da pretvarač ovakvog komfora

za spajanje konvertera s amplifikacijom. Prisutan je i "Meridian Apodising" filter, upsampling sposobnost i snažna procesorska snaga u vidu "Dual Tile XMOS DSP-a" koji koristi 16 jezgri i napokon analogna kontrola glasnoće. Eventualna nadogradnja softvera pretvarača zamišljena je također preko USB konekci-

toga je vrijedan pažnje. U prvom redu radi se fino izbalansiranom zvuku, koji pruža mnogo detalja, bez nepotrebnog isticanja bilo kojeg dijela slike, ali i sa sposobnošću da jasno demonstrira strukturu glazbe i dozvoli uvid njezino tkivo, no uvijek s mjerom. Takvu prezentaciju moguće je bez napora slušati satima bez opasnosti da slušač bude lišen nekog detalja i zakinut za atmosferu. To je svakako fundament na kojem Explorer2 stoji, no bilo bi nepošteno ne spomenuti i sasvim dovoljnu prozračnost, preciznost i čistoću kojom definira svoj zvuk. Jasno da ne treba očekivati gromoglasne dinamičke prolome ili prostornost daleko skupljih konkurenata, ali ovakav skup kvaliteta čini mi se sasvim dovoljnim i odlično pogo-

sa mogućnostima rada sa datotekama do 192kHz, MQA kompatibilnošću, "Dual Sensing" sustavom koji automatski gasi nekorišteni izlaz, serijom tehnologija iz viših serija uređaja i vrlo solidnim soničnim ustrojstvom jednostavno mora biti zanimljiv. Pravi mali dobro upakirani, univerzalan i promišljen uređaj. MERIDIAN EXPLORER 2 Ulazi: 1 x USB2 B konektor Izlazi: 3,5 mm analogni linijski, 2V RMS Cijena: 1.990 kn INFO: Media Audio, Tel. 21 323 550 www.mediaaudio.hr


Prikaz

THE ALLMAN BROTHERS BAND: Cesta prema beskraju Obljetnica

STO GODINA ELLE FITZGERALD Popularni modernizam Elle Fitzgerald Jason Isbell and 400 Unit, Ty Segall, Sheryl Crow, Steve Earle & The Dukes, Fleet Foxes, At the Drive In, Craig Finn, Žuvi, Dan Auerbach, The Mountain Goats, Rancid, Kasabian, The Afghan Whigs, Ray Davies, Valerie June, Tigers Jaw, Slowdive, Black Lips, Roger Waters

Prikaz

RADIOHEAD OK Computer, 20 godina poslije


PRIKAZ / RADIOHEAD

OK COMPUTER, 20 GODINA POSLIJE "THIS IS WHAT YOU GET WHEN YOU MESS WITH US..."

sdfas dfgasdg dfgdsa fgdf h dfh

40

hi-fimedia #102


U zenitu Britpopa, na početku Blairove Britanije pojavio se album koji je filigranski opisuje predmilenijski angst. Dvadeset godina nakon izlaska "OK Computer" i dalje predstavlja jedan od vrhunaca suvremenog rokenrola i rokenrola općenito

piše: Sven Popović

P

očetak svibnja 1997., laburisti predvođenim Tonyjem Blairom uvjerljivo osvajaju izbore u Ujedinjenom Kraljevstvu i slave uz dance hit "Things Can Only Get Better". Blair

se očajnički trudi da se "Rule, Britannia!" i dalje percipira kao Cool Britannia, Spice Girls haraju top listom, Oasis pompoznim i samozadovoljnim albumom "Be Here Now" uspješno čupa Britpop s aparata za život, ali usred tog skarednog i blještavog slavljenja konzumerizma Radiohead, uglavnom shvaćen kao onehit wonder zbog pjesme "Creep", izbacuje "OK Computer". O glazbenom krajoliku i tekstualnim preokupacijama možemo kasnije, ali zanimljiva je anegdota kako je Radioheadov američki izdavač Capitol Records smatrao da je album prečudan za mainstream te smanjio tiražu s dva milijuna

"Mezzanine" od Massive Attacka) ne spaja ljudsko i sintetsko, analogno i digitalno, toplo i sterilno poput "OK Computer". Filozofski se album znatno razlikuje od prvoloptaškog, postadolescentskog rocka s "Pablo Honey" i gotovo pa shizoidnog, isprebijanog i tragičnog zvuka s "The Bends". U redu, "The Bends" možemo promatrati kao najavu onoga što slijedi, ali "OK Computer" istražuje prostore o kojima na "The Bends" nisu ni sanjali. Ako je Nirvana s "Nevermind" spasila američki rokenrol od umiranja u vlastitoj rigotini, onda je to Radioheadov "OK Computer" učinio za glazbu Otoka. Bez Radioheada,

Bez Radioheada, bez "OK Computer" ne bi bilo bendova poput Muse, Keane i Coldplay, ali nećemo ih zbog toga kriviti, jer ne bi bilo ni Liars ili Bloc Party. na 500.000 primjeraka. Smiješno, s obzirom na to da je album gotovo po izlasku postao klasik, a danas je neizbježan na bilo kojem popisu najboljih rock albuma svih vremena. Mnogo je razloga laudama i konstantnim uključivanjima na sve moguće liste, ali jedan od njih je savršeno uhvaćen duh vremena i u gotovo pa filigranske detalje iscrtani predmilenijski angst. Gotovo nijedan album tog desetljeća (osim, možda,

bez "OK Computer" ne bi bilo bendova poput Muse, Keane i Coldplay, ali nećemo ih zbog toga kriviti, jer ne bi bilo ni Liars ili Bloc Party. Prva pjesma koju su snimili za album bila je "Lucky" i to za potrebe dobrotvornog albuma kojeg je pripremao Brian Eno. "Lucky" je primjetno tjeskobnija od bilo čega što su prije radili, ali i mnogo profinjenija od bilo koje numere s "The

hifimedia #102

41


PRIKAZ / RADIOHEAD Thom Yorke i Jonny Greenwood, kreativni dvojac grupe Radiohead

Bends". Tijekom turneje gdje su bili predgrupa Alanis Morissette dobili su poziv od režisera Baza Luhrmana. Luhrman ih je zamolio da mu za njegov novi film ("Romeo i Julija") slože pjesmu za odjavnu špicu. Tako nastaje "Exit Music (For a Film)", pjesma nadahnuta (očito) pričom o Romeu i Juliji čiji se eskapistički stihovi savršeno uklapaju s Yorkeovom vokalom i akustičnom gitarom. Pjesma završava uletom bubnja i bas gitarom s fuzzom, emulirajući pritom Portisheadovu inačicu trip hopa.

producentski potpisao sve naredne albume Radioheada. "OK Computer" sniman je u vili glumice Jane Seymour, u dvoranama i kamenim stubištima, što se itekako osjeti na ploči. Skladbe su komornije, tjeskobne, tjeraju jezu u kosti, mnogo su slojevitije, pametnije i svakako mnogo više uznemirujuće od bilo čega što su dotad izdali. Dijapazon utjecaja na ploči je nevjerojatan, zbog ekonomičnosti napomenut ćemo samo ključne, one neposrednije glazbenike koji su doprinijeli distopijskom krajoliku albuma. Glazba

"OK Computer" i danas, zapravo pogotovo danas ima svoje mjesto u svijetu. To je album koji progovara o odnosu čovjeka s tehnologijom, o otuđenosti, usamljenosti u konzumerističkom, korporativnom i sve neosjetljivijem društvu. Bio je remek-djelo čim je izašao, i ostao je. Relevantnost mu je, ako ništa, samo porasla Bend je ispočetka sam htio producirati album, ali Nigel Godrich je pravovremeno uskočio. Čovjek kojeg možemo smatrati ravnopravnim članom grupe i čovjek koji je

42

hi-fimedia #102

Milesa Davisa, točnije glazba koja se nalazi sa "Bitcher’s Brew", osjeti se na određenim pjesmama, naročito na "Subterranean Homesick Alien" (koja je i očiti mig Bobu

Dylanu). Uznemirujuća "Paranoid Android" (android na kojeg se referira je Marvin iz knjige Douglasa Adams "Vodič za autostopere kroz galaksiju") podijeljena je u četiri dijela i figurira kao nakaradna, poremećena verzija "Bohemian Rhapsody". Slojevitost krautrock pionira Can te isjeckani ritmovi Dj Shadowa također se osjete na "OK Computer". Johnny Greenwood je svoje eksperimentiranje s gudačkim partiturama započeo upravo 1997. Na "Climbing Up the Walls", koju nosi duboki beat i mračna pozadinska buka čujemo uznemirujuće gudače nadahnute skladbama suvremenog kompozitora Krzysztofa Pendereckoga, a takve, još mučnije dionice čut ćemo desetak godina kasnije na originalnom soundtracku za film "There Will Be Blood". Greenwood kaže kako je pod svaku cijenu htio skladati dionice koje nimalo neće zvučati kao gudači na "Eleanor Rigby" od Beatlesa. To mu je pošlo za rukom. "OK Computer" i danas, zapravo pogotovo danas ima svoje mjesto u svijetu. To je album koji progovara o odnosu čovjeka s tehnologijom, o otuđenosti, usamljenosti u konzumerističkom, korporativnom i sve neosjetljivijem društvu. Bio je remek-djelo čim je izašao, i ostao je. Relevantnost mu je, ako ništa, samo porasla. "This is what you get..."


(P)OSTANI ORIGINAL

Droga Kolinska d.d., Kolinska ulica 1, 1000 Ljubljana


PRIKAZ / THE ALLMAN BROTHERS BAND

Gregg Allman (1947-2017) Odlazak (su)osnivača benda koji je stvorio Južnjački rock

44

hi-fimedia #102


THE ALLMAN BROTHERS BAND: CESTA PREMA BESKRAJU piše: Denis Leskovar

P

rije otprilike šest godina, u vrijeme samostalnog albuma Low Country Blues, Gregg Allman bio je još uvijek u formi: razmjerno robustan i ustrajan u dokazivanju stare tvrdnje da je samo blues lijek svim nevoljama svijeta. U kojoj je mjeri njegov hrapav i emotivan, grleni vokal na granici režanja, postao zaštitni znak The Allman Brothers Banda izlišno je i govoriti, premda broj i odanost fanova njihova (nekadašnjeg) drugog glavnog autora i pjevača, Richarda "Dickeyja" Bettsa, nikada ne valja podcjenjivati – no, o tome nešto poslije. U kontekstu matičnoga benda Gregg je uvijek bio zadužen za blues, i nije čudno da se on i izvan njihova okvira zadržavao u koordinatama omiljenog žanra. Ženio se nebrojeno puta (šest, sedam?), namjerno si u dobi od 18 godina propucao stopalo kako bi izbjegao odlazak na vijetnamsko bojište, okusio heroinsko ovisništvo, i u svakom smislu prošao mučan put kakav je valjda morao prevaliti svaki blues-rocker koji drži do sebe. Sa zbirkom svih nevolja koje su mu se, da parafraziramo naslov najbolje kompilacije Allman Brothers Banda, na tom ‘putu što vodi u beskraj’ (The Road Goes On Forever, 1975) uopće mogle dogoditi, Allman je odavno, poput ponoćnog jahača iz ranog klasika "Midnight Rider," zaslužio mjesto u galeriji besmrtnih, iako ga od 27. svibnja "formalno" više nema među nama. No, u čemu se zapravo krije snaga i vrijednost njegova opusa – i opusa Allman Brothersa? Za početak, na općenitoj razini, riječ je o kolektivu koji je u osvit 1970-ih iscrtao konture southern rocka – žanra koji je u nazivu toliko neodređen da bi mogao podrazumijevati doslov-

no sve što dolazi iz južnih američkih država. I jest tako: bez njihove kreativne otvorenosti i hrabrosti da unatoč rasno i društveno nametnutim ograničenjima sintetiziraju naoko disparatne žanrovske fragmente, od raznih oblika bluesa, preko modalnoga jazza i rhythm and bluesa, natruha klasike, pa sve do skoro "čistog" country and westerna i country-rocka, nemoguće je sagledati američki rock onoga doba, ali i šire. Njihova žanrovska, stilska i izvođačka fleksibilnost postavila je temelje ondašnje južnjačke scene (Lynyrd Skynyrd, Marshall Tucker Band, Wet Willie...) ali i onoga što će od 90-ih nadalje zaživjeti u estetici jam bendova i novih classic-rock i blues-rock izvođača kao što su Widespread Panic, The Black Crowes, Gov’t Mule, Blues Traveler, North Mississippi Allstars i drugi. Činjenica da je Greggov brat, Duane – vjerojatno najbolji slide gitarist u povijesti žanra, virtuoz s posebnim osjećajem – poginuo 1971. u motociklističkoj nesreći u vrijeme njihove najveće slave, dodatno je učvrstila legendu o Allmanima. No, u osnovi njihove reputacije uvijek je i bez iznimke bila kvaliteta glazbenog sadržaja. Iako su im korijeni u bluesu, njihova je glazba rezultat procesa upijanja čitavog spektra "kulture Juga", melting pota koji je obuhvaćao veoma 'crnu' i izrazito 'bijelu' estetiku - od soula do countryja, od tvrdog bluesa i jazza do suptilne akustike, istovremeno poništavajući svaku formalnu razliku među njima. Odrasli u Floridi, Gregg i Duane bili su okosnica šarolike i heterogene postave čija su ishodišta u pretpovijesti sastava – u grupama The Escorts i Allman Joys koja će poslije prerasti u postavu Hour Glass. U to vrijeme, 1967/6, preselili su se u Los Angeles u nadi da će se ondje, u fokusu zbivanja, blizu izvođača poput The Doorsa i Buffalo Springfield, lakše probiti do

Iako su im korijeni u bluesu, njihova je glazba rezultat procesa upijanja čitavog spektra "kulture Juga", melting pota koji je obuhvaćao veoma 'crnu' i izrazito 'bijelu' estetiku - od soula do countryja, od tvrdog bluesa i jazza do suptilne akustike, istovremeno poništavajući svaku formalnu razliku među njima.

hifimedia #102

45


PRIKAZ / THE ALLMAN BROTHERS BAND publike. No, Hour Glass se nakon dva neuspješna albuma raspao, a Duane, čije su se gitarističke vrline počele snažnije primjećivati, postaje prvoklasni i vrlo traženi session gitarist bruseći svoj talent u suradnjama s Wilsonom Pickettom i Arethom Franklin u glasovitim Fame studijima u Muscle Shoalsu, Alabama. The Allman Brothers Band, koji su nastali u takvim okolnostima, proizvod su ideje o slobodnomislećoj postavi s dva bubnjara, Greggovim orguljaškim premazima, uz ne jednog nego dva lead gitarista. Onaj drugi, Dickey Betts, stigao je iz grupe Second Coming, iz koje je regrutiran i odličan basist Berry Oakley. Tamnoputi bubnjar i perkusionist Jaimoe (Johnny Lee Johnson ili Jai Johanny Johanson, kako vam drago) u grupu je unio iskustva iz suradnji s rhythm and blues veličinama poput Otisa Reddinga, i zapravo – da skratimo priču – sastav je već u trenutku osnivanja, prije istoimenog debija The Allman Brothers Band (1969) i drugog albuma Idlewild South (1970) ostavljao dojam koncertno prokušanih profesionalaca spremnih na svaki podvig. Odnosno, glazbenika čija je začudna sinteza sirovosti i sofisticiranosti naizmjence zbunjivala i oduševljavala. Osim gitarističkih duela, motor grupe činio je precizan ritam koji su simultano "generirali" džezerski usmjereni Jaimoe i "konvencionalniji" drugi bubnjar, Butch Trucks, koji je prethodno – u sastavu The 31st of February – do grla bio uronjen u tradiciju folk-rocka. No, ritam sekcija samo je dio priče: rani klasici kao što su Greggova "mučenička" blues balada "Whipping Post", Bettsov jazz instrumental "In Memory Of Elizabeth Reed", te Greggova oda neovisnosti i romantičnom odmetništvu "Midnight Rider" pulsirali su kolektivnom energijom, karakterom i eklekticizmom. Sve to vodilo je samo u jednom pravcu: na vrh. A onamo su u maniri pravog koncertnog sastava, usustavljenog na improvizacijskim vještinama više nego na onim autorskim, stigli uz pomoć jednoga od najslavnijih live albuma u

Čekajući vlak: rana postava The Allman Brothersa

prestaje: instrumentalistička preciznost, sviračka nadahnutost i emotivna unešenost udahnuli su blues standardima poput "Stormy Monday" (T-Bone Walkera) ili "Statesboro Blues" (izvorno, Blind Willie McTell) novi život, odmaknut od svojih korijena, a opet blizak njima – samo na dru-

Osim gitarističkih duela, motor grupe činio je precizan ritam koji su simultano "generirali" džezerski usmjereni Jaimoe i "konvencionalniji" drugi bubnjar, Butch Trucks, koji je prethodno – u sastavu The 31st of February – do grla bio uronjen u tradiciju folk-rocka povijesti rocka. Složen od snimaka zabilježenih tijekom dvije večeri u ožujku 1971. pred publikom njujorške dvorane Fillmore, dvostruki LP-u At Fillmore East i danas je izazov popkulturnim kritičarima, publicistima i analitičarima. Ako bismo tražili jedan argument u prilog tvrdnjama o dugovječnosti njihova opusa, tu potraga

46

hi-fimedia #102

gačiji način. Nije čudno da je At Fillmore East 2004. pohranjen u američku Kongresnu knjižnicu kao djelo "iznimnog kulturnog, povijesnog i etsetskog" značaja. Dubinsko razumijevanje bluesa kao polazišne točke primijenjeno je i u drugim izvedbama, pa će se "Whipping Post" razvući na čita-

vu stranu ploče, a "Elizabeth Reed" na 13 minuta. Unatoč tome, nije bila riječ o besciljnim stilskim vježbama iz improvizacijske tehnike, nego o bendu u punom zamahu koji se itekako osjeća i na također dvostrukom, studijsko-koncertnom albumu Eat A Peach (1972). No, neposredno prije toga udarila ih je tragedija. Duane (koji je u međuvremenu svojim zvukom udario pečat i na Claptonovu albumu Layla), pogiba u studenom 1971. u duhu autentičnog rock and roll odmetnika na svom HarleyDavidsonu, u Maconu u Georgiji, u dobi od samo 24 godine. Peach ostaje njegovim testamentom: akustična instrumentalna minijatura "Little Martha", izvedena u duetu s Bettsom, objedinjuje rafiniranost, ljupkost i fingerstyle-disciplinu. Analizirajući ga u retrospektivi, Eat A Peach se unatoč tragediji čini kao prirodan evolucijski korak: sjetna balada u srednjem tempu "Melissa" otkriva Greggovu mekšu stranu, a Bettsov dragulj "Blue Sky", posvećen tadašnjoj supruzi, utire put prema country-rock stilizacijama koje će se u radovima Eaglesa, Flying Burritosa i drugih, u to vrijeme transformirati u zaseban podžanr.


No, Allmansi su i country-rock izvodili na svoj način, poput kakvog gipkog blues-jazz čudovišta, kakvim su se predstavili i na prvom studijskom ostvarenju bez Duanea. Pojačani s novim pijanistom Chuckom Leavellom (budućim vanjskim suradnikom Rolling Stonesa), isporučili su Brothers and Sisters, album koji ih već na

samome ovitku prikazuje kao čvrstu zajednicu. Ili hipi komunu, koja je kadra ne samo opstati u nepovoljnim i traumatičnim okolnostima – i Berry Oakley godinu poslije umire u zapanjujuće sličnim okolnostima kao i Duane – nego i stvarati jednako poticajnu glazbu. Doista, Brothers and Sisters, objavljen u kolovozu 1973., možda nije ključni, ali je njihov najzaokruženiji, najopušteniji i najmelodiozniji studijski rad – i to ne samo jer sadrži besprijekorni instrumental "Jessica" (za koji će noviji naraštaji doznati iz špice popularnog serijala Top Gear), nego i zbog činjenice da je sastav naučio savršeno funkcionirati u studiju. Projekt ‘Braća i sestre’ svojevrsna je prekretnica u kojoj autorsko kormilo pomalo preuzima Dickey Betts koji će – uz klasik kalibra "Ramblin Man", te uz podatak da je on sâm skladao čitavu drugu stranu ploče – grupu povesti dublje na područje countryja. No, kao i u slučaju drugih žanrovskih obrazaca koji su se u ovom ili onom obliku našli u njihovim rukama, ni country & western nakon prolaska kroz svirački

Nezaobilazni live album, 1971

Slika dotadašnje karijere, 1975

stroj Allmana više nije sasvim nalikovao country & westernu. Sve što se događalo poslije toga, čitava daljnja priča o grupi, zapravo proistječe iz opusa stvorenog do Brothers & Sisters. Od tada, dolaskom prave slave, privatnih aviona i astronomskih zarada, nevolje su se pojačavale; Greggova medijski razglašena, holivudski atraktivna i kratkotrajna bračna romansa s pjevačicom Cher simbolički ih je udaljila od zatamnjenih južnjačkih korijena, a kritika je 1975. izvrijeđala album Win, Lose or Draw, odbacivši ga kao mlako, "indiferentno" djelo nedostojno njihove reputacije. A ona, reputacija, održavana je, iako u smanjenom obliku, kroz brojne druge poduhvate i postave: primjerice, onda kad su se nakon razdoblja osobnih razmirica i stanja "razlaza" vratili s posve solidnom, i solidno pohvaljenom, staromodnom blues-rock pločom Enlightened Rogues, objavljenom 1979., valjda u inat pomodnoj disco/punk groznici. U to su vrijeme Betts i Gregg Allman već razvili solo karijere, a kvaliteta opusa – iako osjetno spuštena – omogućavala je barem koncertno održavanje mita o najvećim rock Južnjacima koji su hodali Zemljom. Nakon duge hibernacije 80-ih reaktivirali su se nadahnutim albumom Seven Turns (1990) pa su se stvari iznova zakotrljale, ali sve do studijskog finala Hittin’ The Note (2003) većina se njihovih aktivnosti, unatoč povremenim bljeskovima, svodila na prizivanje starih vremena i nezahvalne usporedbe s klasičnim i uistinu vrijednim materijalom iz rane stvaralačke etape. Kad su 28. listopada 2014. u rasprodanom njujorškom Beacon Theatreu odsvirali oproštajni koncert, set listu dobrim je dijelom činio materijal s prvih pet albuma. U svjetlu nedavnog Greggova odlaska zastor je napokon spušten, ali tko mari? The road goes on - forever.

hifimedia #102

47


ROCK / RECENZIJE Jason Isbell and 400 Unit Nashville Sound (Southeastern, 2017.)

ionako je ovladao odavno, ali pisao nije nikada bolje i u ovom mu je trenutku u američkom kantautorskom polju teško naći premca. Matko Brusač

Kada se prije petnaest godina priključio Drive-By Truckersima i kada je napisao "Outfit" svima zainteresiranima odmah je bilo jasno kako je Jason Isbell prava stvar, tip koji bi da je košarkaš mogao raditi ozbiljnu razliku na parketima već u svojoj rookie sezoni. Ali tko bi prije deset godina - kada su mu Patterson Hood i Mike Cooley uručili otkaz i kada mu je, nekoliko godina kasnije, otkaz uručila i supruga Shonna Tucker, ili on njoj, tko to sada više zna - rekao da će njegova priča imati ovako sretan završetak? Nakon što je konačno uspio dovesti u red vlastiti život, Isbell je 2013. objavio prijelomni album "Southeastern", oženio se drugi put i preselio u Nashville, gdje je u posljednjih nekoliko godina skupa s izvođačima kao što su, na primjer, Sturgill Simpson i Margo Price, čak uspio i malo olabaviti odnose glazbeno-industrijske moći i, nadam se, zaraditi ozbiljne novce. Uglavnom, iz cijelog tog buketa Isbella je najbolje izabrati prvog. Snimljen s provjerenim pratećim bendom 400 Unit, njegov novi album "Nashville Sound" najbolji je album u njegovoj samostalnoj karijeri. Dovoljno je, recimo, poslušati prve dvije pjesme – "Last of My Kind" i "Cumberland Gamb" – koje tematski doista nisu ništa drugo nego inteligentne, minijaturne klasne analize zapakirane u pop ambalažu. A ostatak albuma, izuzev eventualno sedmominutne "Anxiety", ostaje i na tom tragu i na toj razini. Formama koje predstavljaju križanje countryja, folka i bluesa

48

hi-fimedia #102

Ty Segall Ty Segall (Drag City; 2017.)

Brzina kojom Ty Segall objavljuje albume hipnotizirajuća je. Da vidimo, samo u ovom desetljeću izbacio je sedam solo albuma (uključujući ovaj) i šest kolaborativnih. EP-e i kojekakve off projekte ne računamo. Rijetko kada imamo priliku doživjeti glazbenika koji s takvom lakoćom žonglira podžanrovima rokenrola i pritom više puta godišnje izbacuje fenomenalne naslove. "Ty Rex" (I i II) očito su omaž Marc Bolanu i T.Rex, na albumu "Sleeper" (2013.) poseže za psihodeličnim folkom šezdesetih, "Emotional Mugger" (2016.) neurotični je proto-punk na tragu Stooges i MC5, a albumi benda Fuzz slave evanđelje po Black Sabbathu. Što onda dobivamo na drugom eponimnom (prvi je bio debitantski, iz 2008.) albumu kalifornijskog gitarskog junaka? Nešto što bi se lako moglo nazvati kompilacijskim albumom, svojevrsnim "best of" svih njegovih faza. Riječ je o suludom kolažu koji, zahvaljujući Tyevoj ingenioznosti i producentskim rješenjima alt rock heroja Stevea Albinija, naprosto funkcionira. Prva pjesma, zapravo, sam naslov prve pjesme sve govori. "Break a Guitar" opet priziva Sabbathe u nešto melodičnijem

izdanju. Monumentalna "Warm Hands (Freedom Returned)" (preko deset minuta u trajanju) savršeno prikazuje Tyevo umijeće inteligentnog spajanja najmanje četiri podžanra rokenrola u koherentnu cjelinu. "Orange Color Queen" (koju je Ty napisao za svoju djevojku, Denée) elegantno spaja nasljeđe T. Rexa i Kinksa s primjesama psihodeličnog folka, dok će vas "The Only One" natjerati da opet pustite uzgojite dugu kosu. Ova ploča, kao i svaka njegova prethodna, podsjeća zašto je Ty Segall jedan od bisera suvremenog rokenrola. Sven Popović

Sheryl Crow Be Myself

(Warner, 2017.)

Sredinom devedesetih, u vrijeme prvijenca Tuesday Night Music Club i izvrsnog istoimenog nastavka, Sheryl Crow je odigrala važnu ulogu na globalnoj, ‘alternativom’ zasićenoj rock sceni. Od komadića razmjerno pitkog, klasičnog roots-rocka Jacksona Brownea, od intimne akustike Rickie Lee Jones i Joni Mitchell, te od elemenata estetike Rolling Stonesa iz razdoblja Sticky Fingers/Exile On Main St, oblikovala je novi ženski rokerski šik. Istekom dekade, kad je zamah – kreativni i komercijalni – počeo popuštati, Crow se počela stapati s ostatkom scene održavajući karijeru solidnim, ni po čemu izvanserijskim ostvarenjima s kojima je, ako ništa drugo, dokazala da su prvi uspjesi bili rezultat trajnog talenta, a ne samo spleta okolnosti. Ako njezin novi album evocira zvuk ambicioznog albuma The Globe Sessions (jednog od boljih u karijeri), to nije slučajno, kao što slučajan nije ni odabir naslova: Be Myself. On vjerojatno aludira povratak korijenima, povratak sebi samoj, istinskoj Sheryl, nakon donekle atipičnog i poluuspjelog izleta na područje "čišćeg" countrya na izdanju Feels Like Home, te nešto boljeg old-school-soul poduhvata 100 Miles From Memphis. Sa starim suradnikom, producentom Tchadom Blakeom za kormilom, Be Myself doista zvuči prirodnije, bliskije autoričinoj izvornoj izvođačkoj filozofiji – onoj kakvom se predstavila na ključnim albumima. Naglašenije "dizajnirani" bubanj, odmjereni gitaristički rifovi iz škole Stones klasika "Tumbling Dice", senzualni vokali i elegantne melodije – sve je tu, uključujući i (namjernu?) aluziju na 24 godine stari hit-


singl "All I Wanna Do" ugrađenu u temi "Roller Skate." Teško je predvidjeti u kojoj će mjeri By Myself revitalizirati njezinu njezinu karijeru, i hoće li taj album promijeniti poziciju Sheryl Crow na onome što je ostalo od suvremene srednje rock struje. Vjerojatno neće, no kao i u slučaju Natalie Merchant (koja je nedavno rekonstruirala albumski klasik Tigelily, izvorno iz ‘95), publika iz onoga doba znat će cijeniti napor ponovnog zbližavanja s nekadašnjim vrijednostima. I sve to s dozom svježine, malo humora i očito, nepoljuljanom vjerom u sebe. Denis Leskovar

Steve Earle & The Dukes So You Wanna Be an Outlaw (Warner Bros, 2017.)

Nakon jako dugo vremena, točnije od albuma "The Mountain" iz 1999., Steve Earle snimio je skoro pa čistokrvnu country ploču i nazvao je "So You Wanna Be an Outlaw". Da se u naslovu albuma nalazi upitnik odgovor bi bio – ni slučajno. Jedan od glavnih problema s odmetničkim odnosom prema svijetu, kako Earle primjećuje odmah u prvoj (naslovnoj) stvari, sastoji se u tome što "svatko želi biti slobodan, ali nitko ne želi biti usamljen". Zapravo je još veći problem taj što suvremeni kauboji u pravilu baš i nisu neki dijalektičari, što Earle ne primjećuje. Izloženi na ostatku pjesama s albuma, niti ostali sastavni elementi ovog anakronog načina života nisu posebno atraktivni mamurna jutra, dani na autocesti, noći iza rešetaka, mrtve majke, braća koja kradu automobile itd. Tu su, naravno, i žene, a kako problematiku ljubavnih odnosa razrađuje čovjek koji se nedavno rastao osmi put u životu možete samo zamisliti. Međutim, Earle je i prestar i preiskusan autor da bi se njegov novi album čitao samo u autobiografskom ključu. Kao iskrena posveta outlaw country kanonu sedamdesetih "So You Wanna Be an Outlaw" na svim razinama funkcionira prilično glatko, ali osim što je i prestar i preiskusan Earle je i prekonzervativan da bi prema istom kanonu bio imalo kritičan. S druge strane, u nešto užem kontekstu recentne Earlove diskografije ovaj tradicionalistički omaž – na kojem je prvu pjesmu otpjevao u duetu s Williejem Nelsonom, a posljednju otpjevao u čast Guyu Clarku – moguće je smjestiti u gornji razred u kojem ionako ne vlada velika gužva. Matko Brusač

Fleet Foxes Crack-Up

U

(Nonesuch/Dancing Bear, 2017.)

A

ko je njihov prvijenac Fleet Foxes – opravdano – završio među najboljim albumima 2008., njegov nasljednik Helplessness Blues nastojao je zasjati u još "zrelijem" izdanju. I sadržavao je podjednako sofisticiranu glazbu sazdanu na estetici kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih – od ugođajnosti Morrisonovih (Van, ne Jim!) meditacija s Astral Weeks, do nekonvencionalnih, slobodnih struktura s konceptualnog djela britanskog kantautora Roya Harpera, Stormcock. pska širina, naglašena ugođajnost, raskošna aranžmanska rješenja, delikatno složene vokalne harmonije i gotovo sakralna atmosfera obilježja su i trećeg ostvarenja grupe, CrackUp. Objavljen nakon šestogodišnje diskografske stanke, a snimljen nakon razdoblja što ga je autor i vođa ekipe Robin Pecknold proveo studirajući na sveučilištu Columbia, album bi se mogao, ili trebao, protumačiti kao

E

svojevrsna "intelektualna" posljedica tih okolnosti. tom smislu, Pecknold je svoje egzistencijalističke dvojbe prepoznao i u sadržaju eseja Francisa Scotta Fitzgeralda, The Crack-Up, iz 1936. itzgerald i njegov esej prva je i najočitija, ali ne i jedina ne-glazbena referenca. Primjerice, iako Pecknold tvrdi da skladba "Third Of May / Odaigahara" (ujedno i prvi singl) tematizira njegov odnos s prijateljem i partnerom iz grupe Skylerom Skjelsetom (koji je rođen 3. svibnja), uočljiva je i povezanost s istoimenom slikom velikog španjolskog umjetnika Francisca Goye – dakako, "Treći svibnja 1808." e računajući dominantno ambiciozne poduhvate na rubu pretencioznosti, album je protkan i pitkijim skladbama: "Kept Woman" i "Fool’s Errand" sugeriraju da grupa nije izgubila melodijski instinkt, a još manje sklonost prema evokativnim pjesmama "čvršće" strukture. askošno orkestriran, s angloameričkim folk temeljima koji su strukturalno dopunjeni elementima psihodelije, progresivnog rocka, jazza, te glazbe bliskoistočnog i marokanskog podrijetla (spiritualnih aluzija tzv. gnawa glazbe), Crack-Up jedan je od najsofisticiranijih i najintrospektivnijih ovogodišnjih albuma.

F

N R

Denis Leskovar

hifimedia #102

49


ROCK / RECENZIJE At the Drive In

Craig Finn

in•ter a•li•a

We All Want the Same Things

(Rise, 2017.)

(Partisan Records, 2017.)

Ocjena: 4/5

Bilo bi sasvim sumanuto pisati koliko se svijet promijenio u sedamnaest godina, koliko je prošlo od "Relationship of Command" posljednjeg albuma post-hardcore piromana iz El Pasa. Svijet je sasvim drugačije mjesto, a kamoli svijet glazbe. "Relationship of Command" emblematski je album ranih nultih godina, spada u one albume koji su iščupali rokenrol iz kloake bezopasnih, sterilnih, emtivijevskih bendova za trgovačke centre. Radilo se o ploči koja je briljantno, ali zaista briljantno spajala žestinu i energičnost hardcorea, promišljenost i ingenioznost post-punka i prog rocka te hermetične, gotovo pa okultne stihove Cedrica Bixlera-Zavala. Ako preslušavate "Relationship of Command" (ili bilo koju prijašnji album At the Drive-Ina) i mirno sjedite, nešto ozbiljno nije u redu s vama. Dakle, sedamnaest godina od posljednjeg albuma i pet godina od bezveznog (zaista ne postoji prikladnija riječ) nastupa na Coachelli, nakon avanture s prog rock ekstravagancom the Mars Volta Cedric i njegov partner, Omar Rodríguez odlučuju da je vrijeme za novi materijal. Bez Jima Warda doduše, na njegovo mjesto u rotaciju dolazi njegov kolega iz Sparte, Keeley Davis. Odmah ću napisati da "in•ter a•li•a" nije jednako dobra kao previše puta spominjan "Relationship o Command", ali razloga za paniku nema, riječ je o vrlo dobrom albumu i logičnom nastavku njihove glazbene odiseje. "in•ter a•li•a" ne boja van linija u istoj mjeri

R

ijetki autori imaju tu beneficiju postati glasom generacije. Craig Finn, frontmen i kreativni motor, prvo skrivenog dragulja Lifter Puller a zatim i kultnog indie-rock sastava The Hold Steady se u svojih više od dvadeset i pet godina stvaralaštva profilirao upravo kao glas generacije, one koju bizarne novosloženice definiraju kao "milenijali". Međutim, dok neki iz konkretno tog žanrovskog miljea taj status pokušavaju preko reda pridobiti zaraznim gitarskim riffovima i pamtljivim, ali ne pretjerano ingenioznim stihovljem koji nas uvjeravaju da smo mladi sve dok se tako osjećamo, Craig Finn je profiliran kao svojevrsni "pjesnik ulice"; nepatvoreni realist sa zdravim osjećajem za pristupačnu, ali opet pomno razrađenu naraciju. Njegovo stihoklepstvo je svjetovno, jednostavno, proživljeno na najnižoj razini prosječnog tipa iz prosječnog grada, kojeg more prosječni (post)adolescentski problemi, pa čak i šire. Kod njega nema previše okolišanja s prenesenim značenjima i stilskim figurama, on je tip čiji junaci pjesama

kao "Relationship", ali i dalje demonstrira zavidnu razinu nabrijanosti i energičnosti.

nose srce na rukavu, ali istovremeno je na samom rubu rukava bliže limenka piva. Panker lišen djetinjaste agresije, roker lišen naporne jednoličnosti. akar, čak i za kreativca koji je jednostavno odlučio pametno iskoristiti jednu takvu prostodušnu žanrovsku pustopoljinu koje se svi vole dotaknuti jer je naizgled nezahtjevna, što je zamka, Finnu

M

Rifovi su reski, Cedricov je vokal jači i raspon mu je širi no ikad (čini se da se oponašanje Freddieja Mercuryja s the Mars Volta isplatilo), pjesme vijugaju zatim padaju u gromoglasne, moćne refrene. Otvaraju s "No Wolf Like the Present" koja odmah uspostavlja ton. Udara u pleksus, zatim vas diže, šamara i drma elektrošokovima. "Continuum" nosi masni rif preko isjeckanog ritma koji nameće vječno divlji Tony Hajjar. "Governed by Contagions" je masivna i eksplozivna svojevrsni omaž prethodnoj ploči (iako će cinici reći da je cijeli "in•ter a•li•a" zapravo podgrijavanje jedno te iste juhice). Neki su strahovali da će Omarovo prog rock ludilo uzeti maha i kod At the DriveIn, ali to nije slučaj iako se, recimo, njegov nešto otkačeniji senzibilitet jako osjeti na industrijskoj, pulsirajućoj "Ghost-Tape No.9". Ovaj album predstavlja nimalo klimav povratak na punk tj. post-hardcore scenu. This station is now operational. Sven Popović

50

hi-fimedia #102


i za tako provjerene autore. Dalo se naslutiti da je toga svjestan i sam Finn, ne samo zato jer je preskočio pravilni dvogodišnji odmak od izbacivanja albuma s "Teeth Dreams", jer je u međuvremenu izdao i svoj prvi solo uradak, "Clear Heart, Full Eyes" (2012.), s očitim namjerama širenja polja kreativnog djelovanja. Finn, čovjek koji je rođen u Bostonu ali odrastao u Minnesoti, svoje utjecaje je pokupio od najočekivanijih uzora navedenog područja poput The Replacementsa i Husker Du, ali u svoju je glazbu upotpunio koketirajući s alt-country elementima, na tragu primjerice Drive by Truckersa. eđutim "Clear Heart, Full Eyes", pa i njegov nasljednik u Finnovim solovodama "Faith in the Future" iz 2015. bili su lirički na razini kakvu bi i očekivali od autora njegovog renomea. Jedini je problem što je sve skupa zvučalo kao da nije uopće bio siguran u kojem bi to drugom smjeru od stvaralačkog okvira The Hold Steadyja uopće krenulo, što je onda lišilo njegov soloprojekt stavilo pod znak upitnika. Bilo je tu zanimljivih trenutaka, no generalno pokušaj odlaska u solo varijantu nema smisla ako ćeš jednostavno bendovski format prilagoditi onom kantautorskom. Treća je bila sreća za njega, pa je "We All Want the Same Things" sada dao jasnu sliku njegovog punog kapaciteta. vdje vidimo u punom profilu materijalizaciju onog vjekovnog savjeta mladim autorima kako "za stvarati dobru glazbu treba spoznati i upiti opseg dobre glazbe", što je Finn – ako je netko ikada

M

je u jednom trenutku u tom okviru ipak ponestalo žara. Nije "Teeth Dreams" , album Hold Steady iz 2014., bio onaj tip albuma koji i najtvrdokornijim fanovima sugerira da je možda vrijeme za predah, dapače, ali jednostavno nasljeđe terceta "Boys and Girls in America" (2006.), "Stay Positive" (2008.) i "Heaven is Whenever" (2010.) – generacijskih albuma – prevelik je teret čak

Žuvi Megamix

(samoizdat, 2017.)

Kao prema srednjestrujaškim kriterijima još uvijek jedan od opskurnijih likova novije splitske hip-hop scene i kao najčešći suradnik tek nešto manje opskurnog Kreše Bengalke, Žuvi se tijekom posljednjih nekoliko godina strpljivo i vrijedno kretao u drugom planu da bi sada napokon izbacio debitantski samostalni album "Megamix". Album nije loš - u stvari, sasvim je korektan - iako se od Žuvija realno moglo očekivati i više. Zašto? Pa zato što je ipak riječ o autoru koji je u stanju pjesmu otvoriti stihom "ti imaš bogatog tatu, ja dilam med u kvartu". Nakon drugog ili trećeg slušanja albuma od

O

početka do kraja samo od sebe nameće se pitanje zašto album zvuči tako siromašno i šuplje – ukratko, zašto sve ovo skupa zvuči tako žuvijevski. Kratkom internetskom provjerom moguće je saznati kako cijela stvar zvuči tako žuvijeski jer je cijelu stvar i snimio i smiksao sam Žuvi. Ove bi pjesme bile djelotvornije da im je zvuk "širi", odnosno da su doslovno uvjeti njihove proizvodnje bili nešto povoljniji. S druge strane, kako je ovo Žuvi, dva ili tri seta objektivnih limita više kada su uvjeti proizvodnje posrijedi u odnosu na ljude s kojima povremeno snima pjesme vjerojatno su nešto što se podrazumijeva u početku. Uglavnom, svi ključni elementi svejedno su tu - omot albuma je pogođen i, osim jednog neočekivanog trenutka socijalnog eskapizma ("Macanka", pjesma o mački), očekivana porcija realizma (post) tranzicijske proleterske svakodnevice u već neko vrijeme standardiziranom verbalnom aranžmanu raspoređena je na preostalih deset pjesama čiji će rok trajanja biti kraći od

i sumnjao – dodatno potvrdio da živi ovim albumom. Naslonjen na spomenutu neospornu kvalitetu spektra motiva iz udžbenika njegove škole uličnog realizma, Finn je ovog puta soundtrack svojim "svakodnevnim" likovima ispisao kajdankom utjecaja koji gravitiraju od kolektiva poput Bejarovog Destroyera ili The War on Drugs aranžmana "Preludesa". Finn na "We All Want the Same Things" eksperimentira s nekim novim žanrovskim rješenjima, što mu je vrlo dobro pošlo za rukom. Teško da bi ikada, pa i nakon njegova prva dva solo-ostvarenja mogli zamisliti da upadne u aranžman poput gotovo pa spoken word itekako slojevite balade kao na singlu "God in Chicago". Ovo je album koji letargiju njegovih junaka prezentira s manjkom tradicionalne energičnosti kao što je to izvodio s The Hold Steady, već ide u za njega još neotkrivene vode koje je kapacitirani autor poput njega vješto pikirao, znajući što želi postići s implementacijom nekih ovakvih, novih rješenja. inn s ovim ne bi smio nikako upasti u predviđanja kako će izgubiti dio svoje tvrdokorne i često puritanski nastrojene publike stečene stvaralštvom u Hold Steadyju, već upravo suprotno. Dao je putokaz kako zapravo opravdati odlazak u neke zasebne vode, crpeći kreaciju i novu inspiraciju iz nekih za svoj stil nekonvencionalnih rješenja. "We All Want the Same Things" dugoročno može biti samo dobro i za njegov još uvijek temeljan projekt i njegovu svježinu. Juraj Vrdoljak

F

trajanja produžene turističke sezone. I to je u redu, jer ćemo već idućeg ljeta vjerojatno imati prilike slušati "Megamix 2". Matko Brusač

Dan Auerbach

Waiting On A Song

(Nonesuch/Dancing Bear, 2017.)

Ne, The Black Keys nisu se raspali, samo su "uzeli odmor", kako je to u nekom intervjuu objasnio njihov frontmen Dan Auerbach – vlasnik novog, drugog solo albuma, i vjerojatno najšarmantnijeg komada retro-rocka objavljenog ovoga ljeta. Teško će se, naime, naći dostojan takmac njegovoj lepršavosti, pitkosti i radiofoničnoj melodioznosti. U prilog takvoj ocjeni govori već

hifimedia #102

51


ROCK / RECENZIJE i singl "Shine On Me," koji zvuči kao otvorena posveta ljetu ‘73., razdoblju kad je život bio triput sporiji, a glazba bivala odsvirana "toplije", s manje cinizma i više osjećaja za detalje. Možda je zato upomoć pozvan Mark Knopfler, ili pak kralj gitarskoga twanga Duane Eddy (očekivano ‘rokabilična’ "Livin’ In Sin"). Začudo, u priču je ušao i zaslužni kantautorski country/folk veteran John Prine koji je supotpisao izvrsnu naslovnu temu, uvodnu "Waiting On A Song." S obzirom na činjenicu da je Auerbach odrastao na zvuku Staxa, na glazbi Allman Brothersa i Beatlesa, na Alu Greenu i Otisu Reddingu, sadržaj albuma zvuči posve logično; kolaž klasičnog pop-rocka, country-rocka, te soula kasnih šezdesetih i ranih 70-ih. Ono što donekle iznenađuje, a što se na albumima Black Keysa i na solo prvijencu Keep It Hid pojavljivalo u naznakama naprosto zbog drugačije strukture same glazbe, Auerbachov je istančan smisao za melodiju. Primjerice, "Waiting On A Song" ili pak sjetna, soulom prožeta "King Of A One Horse Town" zarazne su bez ostatka i aranžmanski dotjerane do stupnja perfekcije. Uostalom, Auerbach, koji se dislocirao u uvijek poticajni Nashville, ovih je deset pjesama snimao dugo i s vrhunskim suradnicima, šireći autorski vokabular, pa je i zvuk poprimio "urednije", profinjenije obrise, s mnogo više novog (kantautorskog) nego starog (blues-rock) senzibiliteta. Prognoza? Sunčano. Denis Leskovar

The Mountain Goats Goths

(Merge Records, 2017.)

Josh Darnielle je nedvojbeno jedno od glavnih kantautorskih lica suvremene popularne glazbe, koji je u svojih dvadeset i šest godina stvaralašta pod nazivom The Mountain Goats, s redundantnim pluralom pošto je većinu postojanja to zapravo njegov one-man-act prošao nekoliko ciklusa i faza. Od lo-fi početaka devedestih, koji su se prostirali do najpoznatijih ostvarenja u vidu "All Hail West Texas" (2002.) i prvog izdanja u bendovskoj inkarnaciji , "Talahasee" - izdan iste te godine – Darnielle se profilirao kao lirički mag, pogotovo u kreiranju konceptualnih albuma. Praksu je nastavio kroz nulte, s bendom ili bez, zaključno s "Beat the Champ" iz 2015., albumom koji je služio kao još jedan sjajan dokaz nepresušnom izvoru inspiracije i sposobnosti da kroz realizam priči da dublje značenje, kao što je na "Beat the

52

hi-fimedia #102

Rancid Trouble Maker

(Hellcat / Epitaph, 2017.)

R

ancid definitivno najsamosvjesniji sastav na svijetu za razliku, recimo, od Clasha, u čijoj dugačkoj sjeni stvaraju sada već više od dvadeset godina, srž njihove poetike nije proizvod nekog tipa teorijske pismenosti, nego stvarnog iskustva stečenog tvrdoglavim njegovanjem nečega što bismo posve neironično mogli nazvati tradicionalnim pankerskim načinom života, zajedno sa svim ograničenjima i proturječjima koji s njim dolaze u paketu. Pa tako prethodna dva albuma, konceptualno samo minimalno ambicioznija od prosjeka dotadašnje diskografije, "Let the Dominoes Fall" (2009.) i "...Honor Is All We Know" nisu u konačnici mogla zvučati nikako drugačije nego nategnuto i nedorečeno. Međutim, Rancid na ovogodišnjem albumu "Trouble Maker" (devetnaest pjesama odsviranih u malo više od četrdeset minuta) nemaju

posebnih ambicija, samo želju da stilski i tematski pokušaju oživjeti onaj ambijent kojim je bio natopljen njihov konstitutivni materijal iz sredine devedesetih. Kako su svojevremeno formulu uspjeli standardizirati i usvojiti momentalno, u hodu, s tim na novom albumu nemaju tehničkih problema. A "Trouble Maker", ironično, nije opterećen niti iritantnom nostalgijom baš zbog toga što nakon svih ovih godina Rancid i dalje stoje u mjestu. Politika im tek počinje poprimati naznake smisla - u pjesmi "Ghost of a Chance", primjerice, na pragu su uvida da bi individualne životne mogućnosti mogle biti u nekakvom odnosu s društvenom organizacijom u kojoj ste ih osuđeni ostvariti. Glazbeno, život im i dalje ovisi o tri-četiri stilema, logika organizacije svakodnevice i dalje je ista (idealno, deset litara vina i ljetno poslijepodne u Tenderloinu), njihova fascinacija javnim prijevozom i prostorom i dalje je visokoj razini. Album je odličan. Vječni optimisti, posljednju stvar na albumu nazvali su "Go On Rise Up", a u njoj se nalazi stih "This world is special", pa možemo zaključiti, u kontekstu dominantnih vizija života u suvremenom popu, kako je neke stvari još uvijek moguće brže pohvatati na ulici nego u knjižnici. Matko Brusač


Philips vam poklanja 100 televizora – saznajte kako! Uz novi XXL Philips TV osvojite* i manji XL TV *Registrirajte svoj novi XXL Philips TV (49'' i veći) i uz malo sreće osvojite i 43-inčni. Dodatne informacije potražite na http://tvpromotion.eu/ i kod odabranoga prodavača.


ROCK / RECENZIJE Champu" cijeli album koncipirao oko karijera kečera kojima se kao dijete divio, subverzivno provlačeći pitanje smisla života kroz čitavo njegovo trajanje. "Goths", njegovo šesnaesto izdanje ne odudara od utabanog puta, a nakon što ga preslušate, jasno je da ne bi ni trebao. Ovog puta Darnielle je odlučio napraviti odu svojoj fascinaciji goth pokretom tijekom svoje adolescencije kroz seriju izravnih i neizravnih posveta kultnim predstavnicima tog i nešto širih žanrova poput The Curea, Siouxee and the Bansheesa, Bauhausa ili Joy Divisiona. S jedne strane to izvodi kroz tekstove, poput čitave "Abandoned Flesh", prepune referenci na njegove idole iz tog miljea, preko "Stench Of The Unburied", na kojoj dominira stih "And outside it’s 92 degrees. And KROQ is playing Siouxsie and the Banshees/ Blaupunkt in the dashboard" kao i "Andrew Eldritch Is Moving Back To Leeds", posvećenoj frontmenu goth/post-punk ikona Sisters of Mercy. Ali osim u stihovlju prepunom reminiscencije, Darnielle koristi punoću bendovske pratnje u prikazu aranžerske sposobnosti pri stvaranju ugođaja "salonske gotike", pokazujući to odmah po otvaranju na uvodnoj "Rain in Soho". Ipak, ostatak albuma prožet je zvukom karakterističnim za njegov autorski izričaj, onaj bliže senziblitetu prpošnog, ironičnog kantautora u kojem ne postoji nikakva instrumentalna pratnja koja bi dala bolji tempo pjesmama od njegovog vokala i tonaliteta. Poslušajte samo primjerice "Unicon Tolerance" ili "Paid in Cocaine", stvari koje služe kao kontrabalans u njegovom idejnom konceptualnom slijedu. Svaki Darnielleov album priča je za sebe, a to i na "Goths" radi s uvjerljivošću čovjeka koji kroz svoju sjajnu imaginaciju posjeduje sposobnost ispričati čitav dijapazon ljudskih sudbina, strepnji, nadanja, uspona i padova

i to svaki put na drugačiji način. Sjajan je to pristup koji garantira dugovječnost, ali i stavlja autora u pomalo riskantan položaj u kojem će teško privući neku novu publiku, izdvojenu iz tog ipak osebujnog kružoka. "Goths" je album koji nosi pečat stvaralaštva The Mountain Goats na poznat, ali s druge strane ponovno unikatan način i na tome svakako treba čestitati gospodinu Darnielleu. Juraj Vrdoljak

Kasabian For Crying Out Loud (Columbia, 2017.)

Otočki rokenrol je, ma što časopisi poput NME-a tvrdili, već godinama u težoj krizi. Da, tu su Arctic Monkeys koji su se okrenuli (pretjerano) ispoliranim pop pjesmama, the Libertinesi čiji su najbolji dani više od desetljeća iza njih i Eagulls ili, recimo, Fat White Family koji pak nisu bendovi koji bi punili stadione. Barem još nisu. Tu su i Kasabian, Oasisovi nasljednici po pitanju arogancije i drskosti te nasljednici Primal Screama po potrebi da istražuju i ne stoje na mjestu. Nažalost, Kasabian nije izdao sjajan ili relevantan album od "West Ryder Pauper Lunatic Asylum" iz 2009. Već su se na "Velociraptor!" (2011.) okrenuli iznimno simplicističkim i prečesto banalnim pop pjesmama, dok su na "48:13" (iz 2014., naslov zvuči kriptično, a zapravo označava trajanje albuma u minutama i sekundama) tu filozofiju potencirali. Nije da ti albumi nisu posjedovali fenomenalne pjesme, ali je opći dojam bio

mlak, kao da se bend, točnije Sergio Pizzorno (njihov kreativni motor), grčevito trudi napisati jednostavan, prozračan hit na koji će se istovremeno moć zborski pjevati i plesati. Najnovije ostvarenje ekipe iz Leicestera, "For Crying Out Loud", nažalost nastavlja tim putem. Album ima svojih trenutaka, ali tek dvije ili tri pjesme ostavljaju utisak, ostale su suviše nerazrađene, kao da je Pizzorno došao na probu s beatom ili rifom i bend je nešto sitno improvizirao. Sergio je cijeli album osmislio (dakle tekstovi i glazba) u samo šest tjedana, što se i osjeti, a napomenuo je kako je album jednostavniji od njihovih prijašnjih ostvarenja, što je teško zamisliti ako u obzir uzmemo pjesme kao, recimo, "Eez-eh" s prethodnog albuma. Dakle, što očekivati od "For Crying Out Loud"? Kasabian posežu za svojom više puta iskorištenom formulom plesnih beatova i dobrog groovea i pjevnih, pamtljivih melodija. Ta formula fenomenalno funkcionara na pjesmama poput najavnog singla "You’re In Love With a Psycho". Riječ je o blesavoj, gotovo pa zafrkantskoj kompoziciji uz koju ćete poželjeti zaplesat i svakako otpjevati refren. Od uspješnica na albumu tu su još osmominutna "Are You Looking For Action?" koja fenomenalno kombinira zvuk Motowna, disca, Madchestera i blage psihodelije a la Primal Scream, te meka, sjetna "All Through the Night". Trubačke dionice na "Comeback Kid" je na jedvite jade izvlače iz osrednjosti, a ostatak albuma sačinjavaju krajnje nenadahnute pjesme. Čini se da bi Kasabian, umjesto da se trude skladati što jednostavnije pjesme, trebao podsjetiti da banalnost i diletantizam nisu isto što i jednostavnost. Osim nekoliko maloprije istaknutih pjesama, krajnje zanemarivo ostvarenje. Sven Popović

The Afghan Whigs In Spades

(Sub Pop, 2017.)

The Afghan Whigs zanimljiv su relikt alternativnih devedesetih. Bend koji je izrastao iz ere grunge čvrstine uvijek je u svojim melodijama proklamirao određenu mačističku crtu, čineći ih onim bendom alternativne provenijencije kojeg najjednostavnije i pomalo klišeizirano rečeno – ili volite, ili mrzite. Međutim, u njihovoj sirovoj energičnosti uvijek je postojala određena doza melankolije, koja je s vremenom preuzimala njihov

54

hi-fimedia #102


Valerie June The Order Of Time Concord, 2017.

K

ako tradiciju i njezine elemente prevesti na jezik suvremenosti – pa tako i u kontekst modernog kantautorskog pisma – pitanje je na koje mnogi godinama i desetljećima pokušavaju odgovoriti što dovitljivije. No, Valerie June posebna je "sorta", glazbenica visokog kalibra, posebno senzibilizirana na etničke utjecaje iz okoline. korijenima u Tennesseeju, June je već na prethodnim izdanjima, a posebno na prethodnom albumu Pushin’ Against A Stone (2013), pokazala da se nadahnutost gospelom, soulom, folkom i bluesom ne mora svesti na puke stilske vježbe. Svaki od odabranih idioma, ili mikrožanrova, čini se poput zasebnog vrela inspiracije koji se potom stapaju u jedinstvenoj autorskoj viziji. išta spektakularno na prvo slušanje, čini se: u skladu s naslovom, tematski okvir sazdan je iz vremenskoga slijeda malih životnih pobjeda i poraza. Boja i artikulacija njezinog nazalnog vokala traži malo strpljenja, jednako kao i kolažno strukturirani sadržaj. No, svako novo slušanje pojačava emotivni

dojam: pjesme poput čeznutljive "Astral Plane", gospelom oplahnute hipnotične "Shakedown", te dinamičnog finala "Got Soul" živopisni su primjeri glazbenih iskaza nepogrešivo smještenih u konkretan prostor (američki Jug), ali izmještenih iz nekog određenog razdoblja, pa će album zvučati zanimljivo i za 20 godina. ljuč je i u produkciji koja je očekivano topla, organska, ali ne previše "retro"

u doslovnom smislu tog odavno potrošenog termina. To se posebno ističe u fino izvedenoj "Love You Once Made," punoj pretapajućih boja Hammond orgulja, električne i pedal-steel gitare, te puhača posuđenih iz zlatnog razdoblja Staxa. Time’s hands turn / To point straight your way / A memory faded to dust / Of a love you once made. Soul poezija, u pokretu.

zvuk, pretvarajući ga u koktel eklektičnog pristupa inače poprilično konzervativnom žanrovskom okviru navedenog gitarističkog miljea, što je svakako bio pohvalan pristup i svojevrsna nagrada onima koji su se odlučili dublje pozabaviti njihovim stvaralštvom. Taj balans između naizgled nespojivih termina najbolje se izražava u komparaciji njihova dva najpoznatija izdanja, "Gentleman" iz 1993. te "Black Love" iz 1996. godine. Zanimljivo, prvi više naginje na tu melankoličniju stranu, dok je kod "Black Love" možda na kraju nedostajalo i malo konzistencije. Mnoge je zanimalo u kojem će smjeru Greg Dull i ekipa ići, ali nakon "1965" iz 1998. bend je odlučio prestati s radom. Nakon povratničkog "Do to The Beast" iz 2014., Afghan Whigsi su s ovogodišnjim "In Spades" usrećili sve one koji su se gorljivo nadali njihovom povratku na način da su na ovom albumu taj možda i nekonvencionalni balans doveli na najvišu razinu unutar njihovog opusa. "In Spades" je oda vremenu u kojem je rock glazba derivirala iz žanrovskih niša sredinom prošlog stoljeća, stoga u ovom

malom multiinstrumentalnom paketu od 36 minuta pronalazimo raspon od industrialom presvučene "Arabian Heights", preko funkom bas linija namočene "Light as a Feather" do stadionske gotike završne "Into the Floor". Dull u svim aranžmanima pliva jednako sigurno, prikazujući tako autentiku u svojoj eksperimentalnosti. Album ima svog praznog hoda, pogotovo u vidu pomalo usiljene uvodne "Birdland" ili igranjem na radiofoniju pri "Toy Automatic", ali ni takvi periodi ne utječu značajnije na srozavanje generalnog dojma. "In Spades" može služiti kao primjer svim vremešnim kolektivima kako se izvući iz zaborava tako što se prepustite eksperimentiranjem s novim idejama i novim rješenjima bez predrasuda. Da su se slijepo zadržali u prijelazu iz osamdesetih u rane devedesete, garantirano je da Whigsi takav prijelaz ne bi preživjeli, čak ni kod njihove tradicionalne publike. Jednostavno, rizik posla i utapanje u predvidljivosti bili bi neminovni. Ova fino balansirana oda utjecajima uz zadržavanje njihovog klasičnog autorskog

pečata omogućila je bendu da stari decentno, s etiketom "kul tata" u moru veterana koji su stigli do iskarikirane etikete "dad-jokes" bendova.

S

N

K

Denis Leskovar

Juraj Vrdoljak

Ray Davies Americana

Legacy Recodings, 2017 .

Pjevač, ritam gitarist i skladatelj mitskih Kinksa potkraj prošle godine postao je Sir, pridruživši se društvu glazbenika kojima je kraljica Elizabeta već ranije dodijelila plemićku titulu za nadahnut doprinos na polju britanske umjetnosti – Paulu McCartneyu, Micku Jaggeru, Eltonu Johnu, Vanu Morrisonu... "Njemu je to i dodatni medijski poticaj u kontekstu predstojećeg samostalnog albuma

hifimedia #102

55


ROCK / RECENZIJE Tigers Jaw Spin

(Black Cement, 2017.)

"E

mo revival" uglavnom kod šire javnosti ima instant negativne konotacije. Patetični i plitki tekstovi, popratna slušateljska populacija čije supkulturne odrednice graniče s groteskom; sve su to stereotipi koji su zbog nekolicine uistinu loših žanrovskih predstavnika bacili ljagu na jednu od najslojevitijih glazbenih struja u modernoj gitarskoj glazbi. Niša u koju konkretno spada i Tigers Jaw nije naslonjena ni na kakvu travestiju, već na dijelom ostavštinu sadržajnog i bogatog opusa midwest emo kružoka, sa svojim vrhuncem postignutim sredinom devedesetih godina.

Americana," moglo se čuti u to vrijeme – no je li spomenuti solo album opravdao očekivanja, drugo je pitanje. Djelomično, glasi najpošteniji odgovor. Nekadašnji majstor poluironičnih kratkih rock and roll priča ostao je majstor – doduše, ne u ranijem opsegu – ali na melodijskome planu Americana tek djelomično razotkriva jedan posve izvanserijski talent. Pjesme poput "The Deal" teku ravno, bez iznenađujućih obrata, gotovo na granici banalnog – kao da je sve učinjeno zbog stihova (maštanje o slavi, Hollywood i ostalo), uz glazbu koja ima drugorazredni značaj. Šteta, jer kontekst nudi mnogo opcija i čvrstu strukturu: uz podršku prvoklasnog (američkog, dakako) alt-country/ rock sastava The Jayhawks, Davies je na razne načine mogao tematizirati svoj odnos prema "američkome snu." S obzirom da je riječ o jednome od predvodnika nekadašnje britanske invazije, rezultati su – možda – trebali biti kompleksniji od ovih. Čini se i da je istoimena Daviesova autobiografska knjiga (Americana iz 2013) također mogla biti bolje iskorištena u analitičko-kreativnom procesu uspostavljanja pravog odnosa s Novim kontinentom. Umjesto toga, dobili smo u cjelini solidnu ploču, jedan jako dobar singl (šarmatnu "Poetry"), te zanimljiv autorov duet s Karen Grotberg, klavijaturisticom Jayhawksa koja je melankoličnom ugođaju skladbe "Message From The Road" dodala još nekoliko elegantnih nijansi. Logično i neminovno, Daviesov vokal djeluje pomalo umorno, miljama i desetljećima daleko od mladalačke

56

hi-fimedia #102

Uzevši melodičnost kolektiva poput Falling Down, American Football i ukomponiravši ih s dinamikom The Get Up Kids, emo revival je temelje nadogradio katom svojih ideja. U konkretnom slučaju Tigers Jaw, bio je to pop punk prizvuk, a njihov "self-titled" album iz 2008. godine stoji kao jedan od najboljih i najproklamiranijih predstavnika žanra do danas. igers Jaw integralno predstavlja duo multiinstrumentalista Ben Walsh i Brianna Collins, koji su preživjeli turbulencije unutar benda nakon što su po snimanju "Charmer" 2014. godine odlučili prijeći preko činjenice da je čak troje ljudi napustilo bend "zbog osobnih razloga", krenuvši dalje kao duo s pratećim bendom po turnejama. "Charmer" , iako sniman u punom sastavu, patio je u smislu da se na pjesmama osjećala ta nesigurnost oko toga u kojem bi bend smjeru trebao krenuti. Album je bio lišen dinamike i energije self-titled izdanja, a vjerojatno je tu također bilo i pritiska zbog

T

energije kojom je blistao u vremenima klasika "All Day and All of The Night", "You Really Got Me", " Lola", "Waterloo Sunset" i drugih. Odnosno, u eri oblikovanja pop-kulturne povijesti – engleske, a potom i svjetske. Davies danas? U dobi od 73 godine ne preostaje vam mnogo više od pokušaja dostojnog svođenja životnih i profesionalnih

računa. Iako nije snimio remek-djelo, u tome je uspio:"Rock ‘N’ Roll Cowboys", možda najimpresivniji trenutak na albumu, zvuči poput nostalgičnog pozdrava generaciji koja je posve naivno povjerovala da se s dvije gitare, basom, bubnjem i vokalom može promijeniti svijet. Denis Leskovar


kojeg je to objektivno i najslabiji uradak koji je bend objavio u katalogu od pet studijskih albuma. pin" je s druge strane sve ono što je "Charmer" mogao biti. Sigurni u sebe, svoj rad i smjer u kojem idu, Walsh i Collins su snimili možda i ponajbolji album u njihovom opusu. Od uvodne "Follows", preko odlično razrađene reverb power balade za 21. stoljeće "June" ; od kaotične "Blurry Vision" preko epske "Guardian" sve do "Oh Time", Tigers Jaw je ovdje izvukao najbolju kolekciju novih pjesama na okupu od proklamiranog s/t albuma. Prštava melodioznost nošena silom gitarskih efekata, gotovo pa stadionskih bubnjeva produciranih da ne zvuče kičasto do odlično tempiranih pratećih intervencija Collinsove, kako vokalno, tako i putem klavijatura izrodilo je jedno sasvim ugodno iznenađenje benda kojeg su u posljednjih šest godina pratili više manje upitnici. amjerka bi objektivno trebala biti činjenica da je na albumu kreativni

"S

Z Slowdive Slowdive

(Dead Oceans, 2017.)

Ova nam je godina donijela još jedan veliki povratak pionira žanra koji je u ovom trenutku maltene glavna muza novoj nezavisnoj sceni – shoegazea. Riječ je o Slowdiveu, čiji je album "Souvlaki" iz 1993. godine u jednakoj mjeri nositelj žanra koliko i legendarni "Loveless" My Bloody Valentinea, izdan dvije godine ranije. Doduše, "Loveless" je odnio etiketu slojevitijeg, ako ne i eksperimentalnijeg pristupa zidovima buke, ali "Souvlaki" – na kojem je čak periodično kolaborirao i veliki Brian Eno - bio je album koji je definirao shoegaze kao žanr u kojem se buka i jeka u kaotičnom aranžiranju idealno komponiraju s melodijom. Turbulentno razdoblje koje je uslijedilo nakon što su tim izdanjem stekli širu popularnost dovelo je bend do pucanja. Njihov naredni album, "Pygmalion" iz 1995. bio je u svojoj esenciji protestni album u kojem je bend, uvelike ostrašćen prohtjevima izdavačke kuće koja je htjela nominalno dodatno poliranje u pop vodama izdao bunt zanimljivih nota u istraživanju tada izrazito dominatnih varijacija u elektronskoj glazbi. Ipak, njihovoj fan bazi izgrađenoj na potpuno drugačijim

temeljima to tada nije u potpunosti sjelo kao ni izdavačkoj kući Creation Records, koja im je otkazala suradnju tjedan dana nakon izdavanja albuma. Legenda kaže kako je gitarist Neil Halstead toliko želio pobjeći od svega da se odselio iz kuće u kojoj je odradio većinu "Pygmaliona", tolikom brzinom da je ostavio svu odjeću na sušilu po koju se – nikada nije vratio. Dvadeset i dvije godine kasnije, najave su se obistinile. Slowdive se vratio iz mrtvih još 2014., nastupima na Primavera festivalu u Barceloni kao i njenim franšizama, a ovo im je prvo izdanje od tog čuvenog "Pygmaliona". Naravno, ne treba govoriti koliku težinu nosi činjenica da bend takve mitske stature izdaje svoj prvi album nakon toliko vremena i nakon tako naprasnog kraja, no na znakovito nazvanom povratničkom "Slowdiveu" ovog su puta imali sve konce u svojim rukama. "Slowdive" nije slučajno tako nazvan, jer je ovo zapravo album po mjeri ljudi koji su odrasli na "Souvlakiju", kao i onih izvornih fanova koji nikada nisu dobili neku popunu. Vrlo se teško vratiti u igru u kojoj su gotovo svi novi autori koji imaju pretenziju stvarati glazbu putem gitara pokupili postulate žanra kojeg ste istovremeno vi uspostavili pred gotovo trideset godina. Od pankera poput Title Fighta i Turnovera, preko metalaca u vidu Alcesta i Seahavena te do čistih nasljednika žanra prilagođenih novoj eri, poput DIIV-a ili Nothinga; mnogi su shvatili blagonaklonost igranja s reverbom i melankoličnim dionicama. Slowdive se na povratničkom albumu ipak nisu upleli u

vrhunac dosegnut nizanjem zbilja odličnih pjesama od početka pa do negdje "Bullet", dakle sedme stvari na albumu od dvanaest pjesama. Nemojte me krivo shvatiti, na drugoj polovici ima itekako kvalitetnih stvari, poput spomenute "Oh Time" do melankolične "Same Stone" koja bi u nekoj idealnoj varijatni poslužila kao outro emocijama i pratećom emotivnom konfuzijom natopljenog albuma. Međutim, tih par fillera na drugoj polovici albuma svakako se da produžiti i ne predstavljaju zamorni postotak pjesama koji je česta nuspojava albuma u ovoj kategoriji. "Spin" će se sigurno dopasti i onim pobornicima novih struja unutar punk voda, od fanova emotivne nabijenosti Dowsinga, preko reverb kraljeva iz Nothinga – ili po relativno novom Title Fighta – sve do nositelja žanra koji sežu još u prošlo stoljeće. Rijetki su danas ovako objedinjujući albumi u tom miljeu, a to uspjeh Tigers Jawa čini još većim. Juraj Vrdoljak

zamku nervoze, već su se vratili korijenima i pokazali zbog čega su nositelji žanra. Ipak, to dolazi s malom cijenom. Dok je "Slowdive" album kojeg ćete definitivno preporučiti osobi koju želite uvesti u taj shoegaze/dream-pop žanr, oni profiliraniji slušatelji će se na trenutke malo i izgubiti u činjenici da je ovaj album sjajan, ali da istovremeno ne donosi ništa novo ni značajno. Koliko bi zapravo trebao donijeti ukoliko je sjajan u svojoj "rudimentarnosti", ostaje upitno, ali elemente koje kupe sa svog prvog izdanja, "Just For a Day" iz 1991. radije nego sa "Souvlaki" zvuče osvježavajuće u odnosu na već provjerene dream-pop okvire iz kojih su ponikli. Dok proklamirani singlovi, "Sugar for the Pill" i "Everyone Knows" predstavljaju više nego solidne, ali i generične Slowdive numere, ona diverzija koja bi iskusnijim slušateljima mogla biti interesantna krije se u trećem singlu, "Star Rowing". Tu se vidi komponenta njihovih post-punk i jangle pop izvorišta u ritam sekciji preuzetih još iz ere "Just For a Day", što je svakako unijelo dinamiku u aranžmane na "Slowdive". Bilo kako bilo, "Slowdive" je provjereno "držanje kraja" na povratničkom albumu, ali kako bi – ukoliko imaju aspiracije za to naravno – opstali u suvremenoj eri evolucije i "silovanja" dream pop/shoegazea kao žanra, koji su se uvelike promijenili u ovih dvadeset i kusur godina, jednostavno trebaju njihov idući "Pygmalion" izbaciti sa kudikamo više hrabrosti i sigurnosti. Juraj Vrdoljak

hifimedia #102

57


ROCK / RECENZIJE Black Lips Satan’s Graffiti or God’s Art? (Vice; 2017.)

Rijetko koji garažni bend, naročito ako djeluje već skoro dvadeset godina, ima energije, volje ili čak želje da se konstantno, iz albuma u album, a još rjeđe unutar albuma, transformira. Garažni rokenrol, unatoč iznimno bogatom glazbenom i ikonografskom nasljeđu, ima limitiran broj kombinacija koji bend može iskoristiti prije nego se počne ponavljati. Govoriti da su Black Lips inovativni bila bi laž, ali je vidljiv napredak ili barem odmak od prijašnje faze iz albuma u album. Od prljavih, neispoliranih i mjestimice nekoherentnih početaka, preko relativne upeglanosti na albumima poput "Good Bad Not Evil" (2007.) ili "200 Million Thousand" (2009.) i konačno do suvremenog garažnog rokenrol klasika "Arabia Mountain" (iz 2011., produkciju je fenomenalno odradio Mark Ronson), Black Lips su uvijek bili poput hiperaktivnih klinaca. Delinkventi s američkog juga, točnije iz Atlante, nastavljaju svoj pohod i postadolescenstka kriza nikako da prestane. Trenutno prevladavajući trend kod garaže je psihodelija kakvu već godinama proizvode, recimo, King Gizzard & the Lizard Wizard. I dok su prvi album Kinga Gizzarda bili relativno zanimljivi, ako ništa zato što je psihodelija koju sviraju u sebi imala potencijal da uživo zvuči spektakularno, ali su momci krenuli nizati apsolutno sve što bi odsvirali u garaži. Kako drugačije objasniti naslove albuma poput "Flying Microtonal Banana"? To bi nam (pretpostavljam) trebalo demonstrirati kako su otkačeni i kako konzumiraju psihodelike, ali samo ukazuje na posebno iritantnu vrstu perpetualnog puberteta koja može biti zanimljiva eventualno klincu koji je tek otkrio ovaj žanr.

Slična se stvar dogodila Lipsima na "Satan’s Graffiti or God’s Art?" (vidite, čim krenu s takvim naslovim, stvari odu kvragu). Slična, Black Lips ipa imaju više iskupljujućih kvaliteta, a to je gotovo cijela prva polovica ploče. Novi album obilježila je poprilično velika rošada što se članova benda tiče. Gitarist Ian St. Pe i bubnjar Joe Bradley (originalni bubnjar grupe) napuštaju bend, a na scenu stupaju Zumi Rosow (saksofon), Oakley Munson (bubanj)i nekadašnji gitarist Jack Hines. Nekoliko puta im se pridruže i Saul Adamczewski iz Fat White Family te Yoko Ono kao prateći vokal. Da, Yoko Ono, ništa čudno s obzirom na to da je album producirao Sean Lennon. "Satan’s Graffiti or God’s Art?" najambiciozniji je album Lipsa, i to mu je ujedno i najveća slabost. Da su srezali minutažu, izbacili četiri-pet filller pjesama bila bi riječ o iznimno dobrom albumom, ovako već nakon sedme pjesme počinje padati koncentracija. Nije da je bitangama iz Black Lips strano snimiti album koji ima mnogo pjesama (preslušajte "Arabia Mountain", a onda ga preslušajte opet), ovdje se jednostavno čini kao da su htjeli previše toga. Sanjivi uvod kojeg krasi saksofon i harmonizirano pjevanje nastavlja se u prvu, pravu numeru albuma. "Occidental Front" pustinjska je, morikoneovska psihodelija koja bi se sasvim zgodno uklopila u Tarantinove ranije uratke. Sljedeća, "Can’t Hold On" prati sličnu formulu, ali je prati nešto istaknutija, pulsirajuća bas linija Jareda Swilleyja. "Got Me All Alone" podsjeća na najbolje dane Screamin’ Jay Hawkinsa i Andrea Williamsa zbog svog snažnog saksofona, močvarne atmosfere i prljavog Coleovog pjevanja spada u najjače pjesme albuma. Sladunjava i namjerno naivna "Crystal Night" i majstorska, bahata "Squatting In Heaven" zaključuju dobar dio albuma. Nakon toga postoji nekoliko bisera poput balade "Wayne" ili "It Won’t Be Long" (obrade

Beatlesa), ali kao cjelina album se raspada nakon dvadesetak minuta, što je za album od skoro sat vremena nedopustivo. Black Lips kao da su bili pretjerano oduševljeni novim smjerom u kojem su krenuli pa su ubrzali s izbacivanjem albuma. Najmanje sedam pjesama viška, a ovo dolazi od čovjeka koji ih obožava. Sven Popović

Roger Waters Is This The Life We Really Want? Columbia/Menart 2017.

"Šutnja, ravnodušnost i zločin" prepreke su koje valja anulirati i izbjegavati, tvrdi Roger Waters u skladbi "Part of Me Died", s albuma Is This The Life We Really Want? Projekt je očito pripremao dugo. Riječ je o njegovu prvom studijskom izdanju nakon četvrt stoljeća, a snimljenom -kako je posebno istaknuto i na ovitku- u produkciji Nigela Godricha, stalnog suradnika Radioheada. Bivši basist, povremeni pjevač i primarni tvorac konceptualnih zamisli Pink Floyda i na novom se izdanju dotaknuo svih društvenih tema koje ga okupiraju još od 1970-ih: urušavanje društvenih vrijednosti, brutalni ratni sukobi, pitanje vjere, traumatičan odnos pojedinca i globalne politike samo su neke od njih. U takav opis uklapa se i razmjerno ritmična "Smell The Roses," tema koja se strukturom, aranžmanskim pristupom i općim ugođajem zapanjujuće uočljivo naslanja na kreativno najuspješnije razdoblje Floyda. A osobito na zvuk s potcijenjenog albuma Animals iz 1977, te djelomično na neke dijelove njegova slavnijeg prethodnika Wish You Were Here (‘75). Dakle, budemo li nesmotreni, loše nam se piše. To je osnovna i upozoravajuća poruka, istkana iz pretežno sporog materijala ("Roses" je iznimka), mnogo akustičnih gitara, turobnih Watersovih vokala i melodijskih rješenja koja se, ponovimo, ne odmiču od starih vrijednosti uspostavljenih još u progfolk-rock klasicima kao što su "If" (s još jednog kriminalno zanemarenog LP-a, Atom Heart Mother), "Pigs (Three Different Ones)" ili "Pigs On The Wind". Nepotrebno je naglašavati da Rogerov trenutni autorski rukopis nije baš na razini spomenutih pjesama, ali količina ljutnje, gorčine i pravedničkoga gnjeva ne pokazuje znakove gašenja. Upravo suprotno. Denis Leskovar

58

hi-fimedia #102


www.audiocentar.hr

www.gradolabs.com


OBLJETNICA / STO GODINA ELLE FITZGERALD

POPULARNI MODERNIZAM

ELLE FITZGERALD piše: Matko Brusač

U

S rasponom od tri oktave, njezin se pjevački stil odlikovao savršenom intonacijom, preciznošću i jasnoćom, prirodnom ritmičnošću i posebnom toplinom 60

hi-fimedia #102

zrelom razdoblju njujorškog Tin Pan Alleyja, u trećem i četvrtom desetljeću dvadesetog stoljeća, proizvodnja američkog popa bila je upadljivo i selektivno redefinirana na tematskom planu. Viktorijanskim koncepcijama svakodnevnog života i ljubavnih odnosa istjecao je rok trajanja i usiljena sentimentalnost morala je ustupiti mjesto modernom gradskom senzibilitetu. Uglavnom, homologne oblike modernizacije u polju američke popularne glazbe nije moguće ograničiti na organizaciju proizvodnje prema principu pokretne trake i(li) na harmonijsku i formalnu standardizaciju u skladanju, čemu se povijesno posvećivala gotovo pa sva količina analitičke pažnje i energije. Cijelu priču nemoguće je ispričati ako u nju ne ubacite i urbanizaciju - protagonisti američkih popularnih pjesama, i to oba spola, izašli su na gradske ulice, u sredstva javnog prijevoza i u dućane. Ukratko, tematika američke popularne pjesme zrcalila je životne stilove njezinih primarnih potrošača. Charles Hamm, autor još uvijek vjerojatno najpotpunije tematske studije o zlatnom dobu Tin Pan Alleyja ("Yesterdays. Popular Song in America", 1978.) pokazao je kako su proizvodi glazbene tvornice iz 28. Zapadne ulice (blok između Pete i Šeste avenije) bili namijenjeni isključivo "bijeloj, gradskoj i obrazovanoj srednjeklasnoj publici". Ti su proizvodi, također, bili i autentično njujorški. Doista, jedan od razloga zašto je cijela stvar – privremeno, doduše – funkcionirala tako glatko bio je taj što je na svim točkama sustava proizvodnje, distribucije, razmjene i potrošnje postojala potrebna razina klasne ravnoteže. Granice takve vrste nikada nisu sasvim nepropusne, naravno, ali generalni kontekstualni okvir bio je takav kakav je bio. A da kažemo i par riječi o proizvođačima – na kraju krajeva, skladatelji i autori stihova bili su i rođeni i formirani u New Yorku. "Ne samo da su pisali i skladali pjesme za izdavače čiji su uredi bili u New Yorku", piše Hamm, "nego su i oni sami bili proizvodi grada." U prvoj rečenici spomenuli smo i selektivnost – o masovnoj nezaposlenosti, rasizmu i ostalim socijalnim problemima nije se pjevalo.

Svejedno, tisuće pjesama napisanih u razdoblju između 1885. i 1940. ostaju jedno od najvećih američkih kulturnih dostignuća, o čemu nešto govori i činjenica da je proces kanonizacije Berlina, Gershwina, Portera, Rodgersa i Harta, ako ne i ostalih, završen ekspresno. Na primjer, prva biografija Berlina objavljena je 1925. godine. Ali kanon je bio i ostao zlatnodobaški komad korpusa, glazbeni materijal proizveden 30-ih i 40-ih koji je Ulf Lindberg zgodno i analitički posve točno opisao terminom "popularni modernizam". Ono što je zanimljivo jest to da je "popularni modernizam" u pravom smislu riječi popularan postao tek nekih dvadesetak godina kasnije – u ekonomski bitno povoljnijoj klimi poslijeratnog blagostanja, u fazi glazbenog života u kojem dominiraju ploče i u društvenom kontekstu u kojem je masovno iskustvo suburbanizacije počelo generirati velike količine nostalgije za gradskim načinima života. A u toj drugoj rundi, porciju pop modernizma internacionalnoj publici servirala je možda i najveća pjevačica jazza Ella Fitzgerald u suradnji s producentom Normanom Granzom kada je na njegovoj etiketi Verve u pedesetima počele snimati albume posvećene udarnim skladateljskim imenima Tin Pan Alleya. Prvi album, i to dvostruki, bio je "The Cole Porter Songbook" iz 1956. Cijela serija (Hart, Ellingon, Berlin, Gerswhini, Arlen, Kern, Mercer) i danas zvuči sjajno. Stotinu godina nakon rođenja i dvadeset i jednu godinu nakon smrti figura Elle Fitzgerald u povijesnom presjeku američkog popa tako metonomijski funkcionira kao glavni označitelj urbane sofisticiranosti, dovitljivosti i ležernosti. Ona sama, međutim, nije posjedovala socijalne prerogative koji su u početku na bilo koji način mogli upućivati da će kanonizacija njezine karijere biti izvedena u tom ključu. Ali pop, povijesno opterećen prtljagom neprimjerenosti i stoga otvoren socijalno neprivilegiranima, od početka je funkcionirao kao neformalno sredstvo društvene mobilnosti pa je život Elle Fitzgerald u stvari bez poteškoća moguće ugurati u nekakav konvencionalni raspon. Drugim riječima, specifičnost njezinog slučaja simbolička je, a ne materijalna. Rođena je 25. travnja 1917. u Newportu Newsu u Virginiji kao vanbračno dijete. Nakon dvije godine njezina majka Tempie Fitzgerlad


hifimedia #102

61


OBLJETNICA / STO GODINA ELLE FITZGERALD ALBUMI ZA OSOBNU ARHIVU: Mack the Knife - Ella In Berlin (1960)

s novim se partnerom preselila u New York, odnosno u Yonkers, gdje je Ella krenula u osnovnu školu i gdje je prvi put čula ploče Louisa Armrstronga, Binga Crosbyja i djevojačkog sastava Boswell Sisters. Godine 1932., kada je imala 15 godina, njezina majka preminula je od ozljeda zadobivenih u automobilskoj nesreći. I zatim, godinu dana kasnije Ella Fitzgerald završila je na Manhattanu, u Harlemu, u stanu svoje ujne. Ali to je bilo to što se tiče školovanja i ubrzo je završila u domu za nezbrinutu djecu u Bronxu pa kasnije u istoj instituciji ženskog tipa u Hudsonu. Ipak, ne zadugo. Već iste godine vratila se u Harlem, ovoga puta bez stalne adrese – i uspjela ostati živa. Godinu dana kasnije prijavila se na pjevačko natjecanje u legendarnoj dvorani Apollo Theater, osvojila prvu nagradu i dobila svoj prvi posao – pjevačice u sastavu američkog bubnjara i bendlidera Chicka Webba. Nakon toga, stvari su odvijale brzo. U tri godine provedene s Webbom postala je jednom od najpopularnijih pjevačica swing razdoblja – štoviše, prišiven joj je nadimak "The First Lady of Swing" – zahvaljujući paketu hitova "Love and Kisses", "(If You Can’t Sing It) You’ll Have to Swing It" i "A-Tisket, A-Tasket". Međutim, 1939. Webb je umro, Fitzgerlad je privremeno preuzela ulogu liderice pa tri godine kasnije raspustila sastav. Završila je na etiketi Decca Records, gdje je provela četrdesete, snimajući sve i svašta – bop i duete s Louisom Jordanom i Louisom Armrstrongom, između ostalog – bez većeg komercijalnog uspjeha. Godine 1949. završila je u Granzovoj trupi "Jazz at the Philharmonic" i to je bio početak jednog divnog prijateljstva. Tijekom ranih pedesetih nastavila je snimati duete - primjerice, s pijanistom Ellisom Larkinsom. Riječ je o materijalu koji je kasnije (1994.) okupljen na jednom mjestu na MCA-ovom izdanju "Pure Ella". Međutim, Granzovo osnivanje diskografske kuće Verve bilo je ključno. Sredinom pedesetih albumi u glazbenom životu još uvijek nisu bili dominantan

62

hi-fimedia #102

diskografski format, a o tome koliko je rijetko bilo pojavljivanje dvostrukih albuma na topljestvicama nije potrebno trošiti riječi. A Ella Fitzgerald u tome je uspjela u tri navrata – "Ella Fitzgerald Sings The Cole Porter Songbook" završio je na petnaestom mjestu, "Rodgers and Hart Songbook" na jedanaestom, "George and Ira Gerswhin Songbook" na šezdeset i četvrtom. Općenito, materijal koji je snimila za Verve nabolje svjedoči o njezinim vokalnim sposobnostima. S rasponom od tri oktave, njezin se pjevački stil odlikovao savršenom intonacijom, preciznošću i jasnoćom, prirodnom ritmičnošću i posebnom toplinom. Ira Gershwin jednom je kazao kako ni sam nije bio svjestan koliko su njegove pjesme dobre dok nije čuo Ellu Fitzgerald kako ih pjeva. U vrijeme kada je otpjevala je svoj posljednji Tin Pan Alley set, izbor iz pjesmarice Johnnyja Mercera, 1964. godine, njezin status klasične vokalistice američke popularne glazbe bio je neupitan. Ali teret klasičnosti nije ubio njezinu glazbenu radoznalost, naprotiv. Poslovično osjetljiva na dinamiku glazbenog života i nakratko bez Granzove diskografske gostoljubivosti za MPS i Reprise prepjevala je pjesme Beatlesa, Motown hitove pa čak i stvar "Sunshine of Your Love" britanske rock grupe Cream. Za izdavačku kuću Pablo, koju je Granz osnovao 1973., do kraja svoje karijere snimila je još nekoliko istaknutih tradicionalnijih albuma. Na svom posljednjem nastupu 1992. u njujorškom Radio City Hallu, izvedena na pozornicu u invalidskim kolicima, okušala se i u hip-hopu – i to, tvrde svjedoci, dosta uspješno. U posljednjim godinama svog života muku je mučila s dijabetesom, dišnim i srčanim komplikacijama i problemima s vidom. Preminula je 15. lipnja 1996. u Los Angelesu. Jedna od učestalijih – nema ih puno, dodajmo - zamjerki koju je moguće čuti u osvrtima na karijeru Elle Fitzgerald tiče se njezinih nedostataka u interpretacijama balada. Otprilike, Ella Fitzgerald nikada nikoga nije uspjela rasplakati. Koga briga? Kao

Ella Fitzgerald Sing the Cole Porter Song Book (1956) Ella Fitzgerald Sing the Rodgers and Hart Song Book (1956) Louis Armstrong and Ella Fitzgerald: Porgy and Bess (1957) Ella Fitzgerald Sing the Duke Ellington Song Book (1957) Ella Fitzgerald Sing the Irving Berlin Song Book (1958) pjevačica koja je i u sedmom desetljeću bez problema mogla zvučati mlado, vedro, životno i optimistično, glavna osobna funkcija njezine umjetnosti bila je ta što je svojim slušateljima vlastite živote činila podnošljivijima. Primjer? Recimo, njezina interpretacija komada "Manhattan" Rodgersa i Harta nakon čijeg slušanja ideja provođenja godišnjeg odmora u gradu ne izgleda posebno poražavajuće.


Maleni zvučnik. Veliki korak naprijed. ®

SOUNDLINK REVOLVE BLUETOOTH® ZVUČNICI Duboki. Glasni. I sveobuhvatni, također. SoundLink® Revolve Bluetooth® zvučnici donose vam istinski 360° zvuk za konzistentnu i uniformiranu izvedbu. Ovi bežični zvučnici su izdržljivi, otporni na vodu te jednostavni i praktični za nošenje. Također, dolaze s baterijom koja se može puniti i koja traje cijeli dan. Vrhunski SoundLink® Revolve+ može svirati do 16 sati, dok SoundLink® može svirati do 12 sati.

SOUNDLINK® REVOLVE 1.899 kn

SOUNDLINK® REVOLVE+ 2.699 kn

PRODAJNA MJESTA: DUGO SELO Zorićeva 9, tel: 01/2752-216, IVANEC Trg hrvatskih Ivanovaca 1, tel: 042/ 562-444 KARLOVAC Trg Josipa Broza 2, tel: 047/550-000 NOVI MAROF Zagorska 6, tel: 042/ 562-888 OSIJEK Sv. Leopolda B. Mandića 50a (Avenue Mall), 031/298-009, VARAŽDIN Gustava Krkleca 1a, (Konzum), tel: 042/303-089, ZAGREB Rudeška 169a (Shopping centar Point), tel: 01/5515-655, Avenija Dubrovnik 16, (Avenue Mall), tel: 01/562-1111, Maksimirska 45, tel: 01/2444-000,Radnička 49, (SuperKonzum), tel: 01/6040-404, Slavonska av. 11d, (City Centar One Žitnjak), tel: 01/2404-600, Savska 58, tel: 01/6556-456, Avenija Dubrava 31, 01/5628-555 SESVETE Bjelovarska 36a, tel: 01/2009-060, 01/4094-888


PRIKAZ / JAZZ SAJAM

Najveće okupljalište jazz freakova Jazzahead! najveći svjetski sajam jazza održan od 27. do 30. travnja u Bremenu 64

hi-fimedia #102


Dee Alexander Quartet

Berthold Records

Chano Dominguez

Marilyn Mazur’s Shamania

Yamaha Silent Recording Studio

piše i snimio: Davor Hrvoj

O

tkako je utemeljen 2006., Jazzahead!, koji se održava u Bremenu, na sjeveru Njemačke, razvio se u najveće okupljališite u svijetu jazz glazbe. Najvažniji je to međunarodni susret jazz glazbenika i djelatnika. Ove godine održan je od 27. do 30. travnja, a privukao je ogroman broj sudionika koji djeluju na raznim područjima vezanim uz jazz glazbu: organizatora, promotora, vlasnika klubova, direktora festivala, diskografskih kuća, izdavača časopisa, prodavača glazbala, studija za snimanje glazbe, državnih institucija

koje podupiru svoje jazz glazbenike te samih glazbenika, ali i novinara iz cijeloga svijeta, od Kanade preko obiju američkih kontinenata, Europe i Azije do Australije. Svi su oni zakupili štandove na kojima su predstavljali svoje aktivnosti, sklapali poznanstva, nudili i kupovali... Naime, jazz je u svijetu ozbiljna privredna aktivnost oko koje se vrti velik novac, a Jazzahead! je za sve njih mjesto na kojem se mora biti. Jazzahead! se kontinuirano širi. Iako je prije tri godine ušao u veće prostore, ove se pokazalo da ni oni nisu dovoljno prostrani. Osim raznih susreta, prezentacija, predavanja, konferencija, programa

Eli Degibri svira Yamahin saksofon

hifimedia #102

65


PRIKAZ / JAZZ SAJAM

Otvaranje Jazz festivala

Julia Hulsmann Trio

namijenjenih djeci... u popodnevnim i večernjim satima na tri pozornice održani su polsatni ili četrdesetipetminutni ogledni koncerti glazbenika i sastava koje su, na osnovu mnogobrojnih prijava, odabrale četiri grupe žirija, svaki za jednu od tema: Finish Night, European Jazz Meeting, German Jazz Expo i Overseas Night. U tri dana održano je četrdeset koncerata glazbenika različitih podžanrova jazza. Sve to pratili su mnogobrojni novinari tiskovnih medija te radija i televizije, a sjedećih mjesta za sve zainteresirane nije bilo dovoljno. Previše, čak i za one koji su u najboljoj kondiciji, a koncerti su bili tek dio programa. Ove godine zemlja partner bila je Finska, a glazbenici iz te zemlje nastupili su prvi dan. Fascinantno je kako organizator nakon niza godina i velikog broja održanih koncerata uspješno održava visoku razinu i ujednačenost. Uz visoku umjetničku razinu svih glazbenika, a među njima je bilo najviše onih iz mlađeg naraštaja, koji su pokazali zavidnu zrelost, posebice su

66

hi-fimedia #102

Jazz From Scotland

se istaknuli neki od već poznatijih, što je bilo očekivano. Postave mnogih sastava bile su međunarodne. Nastupivši s dugogodišnjim suradnicima: kontrabasistom Marcom Muellbauerom i bubnjarem Heinrichom Köbberlingom, njemačka skladateljica i pijanistica Julia Hülsmann predstavila se kao emotivna glazbenica nježne prirode, sklona poetskom načinu izražavanja, lijepim melodijama, eleganciji i melankoličnom raspoloženju, ali i eksperimentiranju. Kroz projekt Shamania, što ga ostvaruje s tentetom koji čine isključivo glazbenice, danska udaraljkašica Marilin Mazur predstavila je osebujan spoj iskonske tradicije, s naglaskom na ritmove, i suvremenog.


Izraelski saksofonist Eli Degibri oduševio je feelingaškim izvedbama, na tragu majstora mainstream jazza, primjerice Hanka Mobleya kojem je posvetio dio koncerta. Upravo njemu pripala je čast da dan poslije snimi materijal u Yamahinom Silent Studuju što je proteklo u luđačkim, spontanim izvedbama začinjenim citatima Milesa Davisa, ali i temom iz crtića "Obitelj Kremenko", na radost mnogobrojnih prisutnih oboružanih slušalicama. Bio je sjajan i u izvedbama koje je ostvario demonstrurajući Yamahine saksofone. Publiku je na noge digla američka pjevačica Dee Aleksander, glazbenica lijepa glasa koja je apsolvirala tradiciju, u čijim se izvedbama osjeća gospel i blues, koja jednako uvjerljivo izvodi balede i skladbe bržih tempa, ali se ne suzdržava od vokalnih ekstravagancija. U takav koncept divno se uklopila posveta

legendarnoj pjevačici Abbey Lincoln. Osim toga ostvarila je sjajnu komunikaciju s publikom koja joj je uzvratila ovacijama. Španjolski pijanist Chano Dominguez, koji je jazz kritiku i publiku osvojio svojom posvetom

američki gitarist Julian Lage je koncertom u Bremenu pokazao da ga srce vuče folk glazbi. Jazzahead! je završio 30. travnja, na dan kad se u cijelom svijetu obilježava

Fascinantno je kako organizator nakon niza godina i velikog broja održanih koncerata uspješno održava visoku razinu i ujednačenost Milesu Davisu, snimivši svoje viđenje velikanova albuma 1Sketches of Spain", ovom je prigodom nastupio solo pokazavši kako glazbena tradicija njegove zemlje može biti nadahnjujuća za jaz improvizacije. Nakon suradnje s Garyjem Burtonom i početka samostalne karijere koja je bila na tom tragu,

Međunarodni dan jazza. Osim na Jazzahead!-u ovaj se "jazz praznik" u Bremenu obilježio koncertima u četrdesetak klubova diljem grada koji su, naravno, povezani s ovom manifestacijom. Na ceremonji zatvaranja objavljeno je da će zemlja partner 2018. biti Poljska.

hifimedia #102

67


JAZZ / RECENZIJE Sinan Alimanović Live in Sarajevo Bosnaton

Sinan Alimanović International Band Live in Studio: Bosnian Blue (vlastito izdanje)

Sinan Alimanović; snimio Davor Hrvoj

Iako smo najbliži susjedi i veze na području kulture su još uvijek snažne, vrlo malo znamo o bosanskom jazzu. Ako nije riječ o sjajnom, profiliranom međunarodnom Jazz Festu Sarajevo i glazbenicima koji su na njemu nastupili, do šireg kruga ljubitelja jazza dopire vrlo malo podataka o aktivnostima bosanskih jazz glazbenika i obrnuto. To ne znači da ih nema, ali potreban je veći napor da bi ta aktivnost postala vidljivija. Jedan od važnijih predstavnika bosanskog jazza je sarajevski pijanist i skladatelj Sinan Alimanović, dobitnik mnogobrojnih nagrada i priznanja,

širem krugu poznat kao član sastava Indexi i suradnik banda Bijelo dugme. Na području jazza poznat je kao vođa big banda, a vodi i vlastite ansamble te nastupa solo. Posebice je zapažen bio solo nastup što ga je 12. ožujka 2015. održao u sjajnom ugođaju Bošnjačkog instituta - Fondacija: Adil Zulfikarpašić, u sklopu programa 31. Internacionalnog festivala Sarajevska zima. Zapravo, bio je toliko dobar da ga je vrijedilo dokumentirati na nosaču zvuka. Veći dio programa tog koncerta činili su jazz standardi od kojih su neki potrajali neuobičajeno dugo, posebice za solo izvedbe. Radi se o skladbama koje svi znaju: "My Favorite Things", "If I Should Lose You", "Body and Soul", "‘Round Midnight" i "Our Delight". Kad je riječ o izvedbama standarda, Sinan kao da je proniknuo u um autora, kao da dovršava njegovu rečenicu, živi u sinergiji s autorovom osobnošću. Zato njegove izvedbe rado slušamo, njegovom izlaganju vjerujemo, želimo još. On je nježna duša, glazbenik koji kao da ne živi u ovom svijetu, koji se izolirao od života što donosi užurbanost, negativan naboj i stres. On ne brza, svira kao da ima sve vrijeme ovoga svijeta, ostavlja prostor za tišinu, svojim prstima mazi tipke, tepa im, osjeća

ih i one osjećaju njega, kroz njih otvara kanal prema svojem srcu. No, u nekom trenutku kao da ga je ubola osa i njegovi se prsti razlete po glasoviru, tek toliko da razbije rutinu, da u razotkrivanju duše ukaže i na drugu stranu svojeg karaktera. Osim prema jazz idiomu u njegovu srcu značajno mjesto zauzima tradicija kraja u kojem živi. Uostalom, poznata je konstatacija da je sevdah bosanski blues. Zato nije mogao odoljeti porivu da odsvira autorske skladbe nadahnute bosanskom tradicijom: "Sarajevo Remake", u kojoj mu se, izvodeći temu i improvizirajući, pridružuje nadarena pjevačica, njegova kćer Lejla Alimanović, te "Bosnia Groove", ali i obradu tradicijske bosanske pjesme "Sejdefu majka buđaše", što je najveća vrijednost Sinanova stvaralaštva. Naravno, bez obzira na to što uzeo kao predložak za interpretacije i improvizacije, on sve prevodi u jezik jazza. Za nas su važne i njegove suradnje s hrvatskim glazbenicima, a one nisu rijetke. Trubač Ladislav Fidri je bio jedan od glazbenika koji su često nastupali u Bosni i Hercegovini i surađivali s bosanskim glazbenicima, najčešće sa Sinanom. U novije vrijeme glazbenog istomišljenika pronašao je u kontrabasistu Saši Borovcu, našem internacionalcu, trenutno članu Jazz orkestra HRT-a. Ponovno su se udružili 23. svibnja 2016. na istoj manifestaciji u Sarajevu. Tom prigodom pridružio im se bubnjar Vladimir Kostadinović, a u nekim izvedbama i pjevačica Lejla Alimanović. I taj je koncert donio sjajne izvedbe te je objavljen na CD-u "Live in Studio: Bosnian Blue". Koncept je isti, pa čak i neke skladbe, ali u toj inačici Sinan pokazuje svoje drugo lice. U izvedbama klavirskog tria one poprimaju novo ruho, dinamičnije su. Dok je u solo izvedbama bio meditativniji, Sinan je ovdje ekstrovertiraniji, komunikativniji, otvoren za međuigre i življe glazbeno čavrljanje. Da prati svjetske jazz trendove pokazao je izborom manje poznate skladbe "Midnight Voyage" sjajnog pijanista Joeya Calderazza koji će sa svojim triom 11. rujna nastupiti u prvom koncertu ciklusa Jazz.hr u dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. I u toj izvedbi Lejla se upušta u scat improvizaciju, a Borovec briljira u solu koji svira gudalom. Malo je kontrabasista koji se usude svirati arco, pa i u svjetskim razmjerima, jer radi se o iznimno teškom i opasnom pristupu u kojem se lako uočava i najmanja greška, no Borovec zvuči kao da je to za njega igrarija, uvjerljivo i elegantno. Osim toga, on i Kostadinović pokazali su se dobitnom kombinacijom čineći sa Sinanom moćan klavirski trio. Davor Hrvoj

68

hi-fimedia #102


Keith Jarrett Wayne Shorter; snimio Davor Hrvoj

Expectations

Columbia / Sony Music / Menart

U ediciji Jazz Connoisseur na CD-u je reizdan jedini album što ga je slavni klavirist, orguljaš, sopran saksofonist i skladatelj Keith Jarrett kao vođa sastava snimio za diskografsku kuću Columbia. Isti je album već reizdan na CD-u, ali kao dvostruko izdanje, a sad jednostruko, iako je trajanje isto, gotovo sedamdeset i osam minuta. Nakon što je krajem 1960ih vlastitu diskografsku karijeru započeo svirajući sa svojim triom uz bubnjara Paula Motiana i kontrabasista Charliea Hadena, s kojima je svirao tvrdi free jazz, Jarrett je proširio postavu pozvavši u sastav tenor saksofonista Deweya Redmana, gitarista Sama Browna i udaraljkaša Airta Moreiru, koji su zastupljeni u raznim kombinacijama. U nekim izvedbama na ovom albumu pridružuju im se gudački ili brass ansambl, tek toliko da malčice pofarbaju zvučnu sliku, no njihove su postave do današnjih dana ostale nepoznate. Spomenuti trio upotpunjen Redmanom sve do sredine 1970-ih nastavio je djelovati pod nazivom American Quartet, a nerijetko su mu se pridruživali drugi glazbenici, najčešće udaraljkaši, a ponekad i gitaristi. U tom sastavu, pa tako i na ovom albumu, Jarrett je, uz glasovir, svirao sopran saksofon i udaraljke, a u jednoj izvedbi i orgulje. Album "Expectations" snimio je 1972., nakon što je zaključio suradnju s Milesom Davisom. Bilo je to na početku djelovanja tog sastava (prethodila su tek dva albuma: "El Juicio (The Judgement)" i "Birth") s kojim je, usporedo sa solo karijerom i sporadičnim suradnjama s drugim glazbenicima, djelovao u prvoj polovici 1970-tih snimivši niz zapaženih albuma za nekoliko uglednih izdavačkih tvrtki: Impulse!, ECM i Atlantic. U to doba Jarrett je bio okupiran skladateljskim radom, pa je tako na ovaj album uvrstio isključivo vlastite skladbe, a one su odraz njegove svestranosti i glazbene potkovanosti. Uz free jazz i bebop izvedbe obogaćuje i folkom, te elementima fusiona što je usvajao svirajući s Milesom Davisom čiji je utjecaj zamjetan. Na tim postavkama sastav je ostvario karakterističan, prepoznatljiv zvuk koji na ovom, trećem albumu American Quarteta, dolazi do punog izražaja. Davor Hrvoj

Wayne Shorter, featuring Milton Nascimento Native Dancer

Columbia / Sony Music / Menart

J

edan od najvažnijih jazz saksofonista i skladatelja današnjice, Wayne Shorter se proslavio početkom 1960-ih svirajući s Artom Blakeyem, a i svojim sastavima s kojima je snimio niz albuma za diskografsku kuću Blue Note, a karijera mu je eksplodirala sredinom i u drugoj polovici desetljeća kad je bio član kvinteta Milesa Davisa, jednog od najboljih sastava u povijesti jazza. Ogromnu popularnost zadržao je i tijekom 1970-ih kad je s Joeom Zawinulom vodio legendarni fusion sastav Weather Report. No, cijelo je to vrijeme ostvarivao i samostalne projekte te je surađivao s glazbenicima raznih žanrova: Leeom Morganom, Herbiem Hancockom, Joni Mitchell i sastavom Steely Dan. Njegova je glazba tada bila zasnovana na spajanjima raznih stilova. Tako je bilo i na snimanju ovog albuma, jednog od najutjecajnijih Shorterovih koji je reizdan u ediciji Jazz Connoisseur. Ostvario ga je između dva snimanja s Weather Reportima, za cijene albume "Mysterious Traveller" i "Tale Spinnin’". Naime, izvedbe donose spoj jazza s brazilskom u funky glazbom, a udružio se s poznatim brazilskim glazbenikom

Miltonom Nascimentom, a za snimanje je angažirao glazbenike iz SAD-a i Brazila. Radi se o jednom od mnogobrojnih izazova koji su usmjeravali Shorterovu karijeru i zbog kojih je postao glazbenik otvorena duha. "Dobri glazbenici moraju imati iste kvalitete koje rese astrofizičare; moraju imati znatiželju, moraju biti spremni prihvatiti izazove, što ih čini neustrašivima, moraju biti odvažni, rekao je u jednom od naših razgovora. "Znamo da to nije lako. Teško je iz dana u dan biti takav, ali uvijek moramo imati na umu da je izazov s kojim smo suočeni putujući svijetom i nastupajući, kad smo na pozornici, ispred publike, velik. Uvijek možemo nešto izvući iz tog beskrajnog izvora. To nas čini hrabrima, neustrašivima, ne samo kad smo na pozornici i kad sviramo nego i u svakodnevnom životu, iako takav način života može biti jako varljiv." Na snimanju albuma "Native Dancer" Shorter je svirao sopran i tenor saksofon, Nascimento gitaru i pjevao je, a pridružili su im se američki gitaristi David Amaro i Jay Graydon, pijanist i klavijaturist Herbie Hancock i basist Dave McDaniel te brazilski orguljaš i pijanist Wagner Tiso, bubnjar Roberto Silva i udaraljkaš Airto Moreira. Shorter i Nascimento su suradnju ostvarili četiri godine prije, na snimanju Shorterovog albuma "Moto Groso Feio" za koji je Nascimento priložio jednu vlastitu skladbu "Vera Cruz" - i za nju priredio aranžman. Za ovaj su podijelili skladateljski doprinos. Uvrstili su tri Shorterove, pet Nascinentovih i jednu Hancockovu skladbu. Davor Hrvoj

hifimedia #102

69


JAZZ / RECENZIJE Weather Report The Legendary Live Tapes 1978-1981 (Legacy Recordings, 2015)

Iskreno nisam pobornik kopanja po arhivama i objavljivanja materijala koji je s razlogom stavljen sa strane. Ne mislim primarno na onaj dio takvih izdanja koja imaju za cilj prodati poneko veliko ime pod svaku cijenu, već mi se čini da bi sami glazbenici u svoje doba i sami rado izdali materijal koji su smatrali kvalitetnim. Posebno se to odnosi na one koji više ne mogu odlučivati, a njihova slava se bez svake mjere zlorabi. No, da ima i sasvim drugačijih primjera dokazuje izvanredno izdanje sastava "Weather Report" sastavljeno od njihovih živih nastupa između 1978 i 1981 godine na najrazličitijim pozornicama. Snimke su uglavnom načinjene na mix pultu, a vrlo je značajno što je za cijeli projekt "kriv" i zaslužan bubnjar sastava Peter Erskine iz čije osobne kolekcije materijal i dolazi. Koncerti sastava su se vrlo rijetko službeno snimilo tako da je entuzijazam njihovih tonaca i kasnije Erskinea tim vrjedniji i značajniji. Izdanje se sastoji od 4 CD-a, a kad se na jednoj pozornici sastanu Joe Zawinul, Wayne Shorter, Jaco Pastorius i Peter Erskine u punoj snazi imamo se čemu nadati. Sastavu se kasnije priključuje i izvanredni udaraljkaš Robert Thomas, Jr. koje se

odlično uklopio u kombinaciju najrazličitijih stilova i zvukova koji se proteže od najslobodnijih jazz izričaja preko rocka, multikulturalnih utjecaja i gotovo svega što struktura njihovih skladbi može upiti. Teško je pobjeći od izraza "Fusion" koji definira takvu glazbu, no Zawinul je tijekom tih dana žestoko odbijao takvu kategorizaciju tvrdeći da sastav svira iz srca ono što voli. O razini energije, tehnike i pomalo drugačijem senzibilitetu za strukturiranje skladbi, te neprekidnoj inovativnosti znaju svi oni koji su potrošili samo nekoliko minuta slušajući njihovu glazbu. Nabrajati skladbe koje su našle mjesto na izdanju kao "8:30", "Birdland" ili "Night Passage" gotovo nema smisla. "The Legendary Live Tapes" je jedno od najboljih arhiv izdanja koje sam imao prigodu čuti posljednjih godina. Kvaliteta snimke je solidna, no ne audiofilska, ali nimalo ne smeta ugođaju i energiji glazbe. Gordan Gaži

John Coltrane Om

Impulse! Records

U ljetnim danima koji malo uspore krvotok svakodnevnice često malo dublje zagledam prema CD pločama koje slušam rjeđe. Tako sam se ovih dana malo vratio prema polici sa snimka-

ma Coltranea i zamijetio jedan album koji se gotovo nikad ne spominje u razgovorima i koji je imao nesreću da od samog početka bude kontroverzan i neshvaćen. "Om" je doista težak za slušanje i pomalo kakofoničan, ali nije bez svojih kvaliteta. Coltraneov saksofon kroz cijeli materijal koji traje oko 30 minuta zvuči oštro, neumiveno, na trenutke i naporno, međutim album pruža uvid u potpuno otvorenog, izravnog, umjetnika koji se u tom trenutku odlučio pokazati u potpuno autentičnom svijetlu sasvim sigurno svjestan da kreće u avanturu koja neće biti komercijalna ili značajna u karijeri, no kad glazbenik takvog formata odluči iskoračiti i biti potpuno iskren i otvoren u svojoj glazbi tada i sam album dobiva novi smisao i vrijednost. Tematski se album naslanja na spiritualizam, a i sama riječ "Om" u određenim religijama ima posebna značenja i predstavlja tranziciju u beskraj svemira. No, važnije je ustvrditi da album uz svu tešku i kompliciranu strukturu nije dosadan, repetitivan ili zamoran. Naravno, njegova atmosfera, gustoća tonova i nedostatak unisonosti, te snažni prolomi solo instrumenata svakako nisu za dnevnu konzumaciju uživanje i opuštanje, no imao sam potrebu upozoriti na album koji se zbog svega napisanog barem jednom treba čuti. Na posljednjim koncertima koje je Coltrane za života odsvirao njegov saksofon je imao sličan prizvuk. Snažan, iskren i ponekad pomalo zastrašujući. Uz Coltranea treba izdvojiti i McCoy Tynera na klaviru i uvijek izvanrednog Pharoah Sandersa. Ostatak ekipe činili su Jimmy Garrison na basu i Elvin Jones na bubnjevima. Svi zajedno na albumu "Om" svjesno su krenuli pomicati glazbene granice i pomalo provocirati slušača. To je glazba koja ne ostavlja ravnodušnim i album koji se voli ili automatski pokreće reakciju gašenja reproduktora. No, svakako je izdanje koje je vrijedno male reminiscencije. Gordan Gaži

70

hi-fimedia #102


FILM Obljetnica:

30 GODINA OD PRIKAZIVANJA FILMA PREDATOR TV serije:

AMERICAN GODS


FILM / OBLJETNICA

GET TO DA CH 30 GODINA OD PRIKAZIVANJA FILMA PREDATOR piše: Sven Popović

"G

et to da choppa", to jest "get to the chopper" spada u top pet filmskih redaka Arnolda Schwarzeneggera, a to mnogo govori o glumcu poznatom po one-linerima poput "Hasta la vista, baby" ili, vjerojatno najpoznatijem, "I’ll be back". Da ne nabrajamo još bisere poput "Let off some steam, Bennett" ili Conanovo objašnjenje o tome što je najbolje u životu (zgaziti neprijatelje, vidjeti ih kako bježe i zatim slušati jadikovanje žena). "Get to the chopper" konkretno pripada u akcijski klasik iz 1987., "Predator". "Predator", redatelja Johna Mc Tiernana, jedan je od najpoznatijih, najprepoznatljivijih i vjerojatno najboljih akcijskih filmova svih vremena. Osamdesete su, Hladni rat još traje (iako sve više filmova, poput "Rocky IV", tematizira moguće pomirenje između Zapada i Sovjetskog Saveza), zlatno doba akcijskog filma je. Što onda "Predator" čini posebnim u žanru akcijskog filma?

72

hi-fimedia #102

Film ima jednostavnu premisu, tim elitnih vojnika mora spasiti taoce iz gerilskog teritorija u fiktivnoj bananarepublici Val Verde (baziranoj na Kubi, Nikaragvi i Kolumbiji, a zanimljivo bi bilo napomenut da se ista država pojavljuje u još jednom akcijskom klasiku, filmu "Commando"). Nije da Amerikanci nemaju dugu povijest političkih i vojnih intervencija u Latinskoj Americi. U ovoj konkretnoj situaciji, nekadašnji Dutchev (Arnold Schwarzenegger) ratni suborac Dillon (Carl Weathers), iznajmi Dutcha i njegovu postrojbu za misiju spašavanja. Ubrzo se uspostavi da je Dillon izmislio tu priču ne bi li Schwarzi i momci jednostavno "potamanili" lokalne gerilce. Te su gerilske postrojbe, dakako, protiv vlade koju podržavaju Amerikanci. Dakle, američki frajeri "potamane" komuniste, to bi trebao biti kraj filma, zar ne? U "Predatoru" tek tada kreće problem. Naime, skupinu mišičavih vojnika i jednu, jedinu preživjelu gerilku kreće proganjati zvijer iz džungle. Zvijer iz džungle fizički je i tehnološki superiorni vanzemaljac, pripadnik vrste specijalizirane za lov. Ružna, gorostasna figura s dradlocksima koju će laici nazvati Predatorom (glumi ga Kevin Peter Hall, a originalno ga je trebao Jean-Claude Van Damme glumiti), a fanovi franšize će ga znati kao pripadnikom rase Yautja, Hish ili će ga jednostavno zvati Lovcem (Hunter). Dakle, Predator kreće u lov i ubija ih jednog po jednog. Na kraju ostaju Arnie i (naravno) gerilka. On je šalje da pobjegne helikopterom i sprema se na okršaj alfa-

lovcem. Dutch prilikom prvog okršaja shvati da Lovac koristi termografski uređaj i da ga ne vidi dok leži prekriven blatom. Okuražen tim saznanjem Dutch sprema teren za završni okršaj, priprema zamke i oružje i u konačnici savlada nadmoćno stvorenje. Jednostavna formula, još jednostavnija radnja, (za to doba) impresivni specijalni efekti, Schwarzenegger na svom (mišičavom) vrhuncu i opaki, prepoznatljivi negativac (kao što se iz filma u film ponavlja, "you are one ugly motherfucker") rezultirali su pitkim, zabavnim i često, možda prečesto puta citiranim sf/horor/ akcijskim filmom. Predator kao negativac postao je ikoničan iz više razloga. Prvi je svakako činjenica da je on onaj koji lovi. U ovoj konkretnoj situaciji mete i trofeji su mu ljudi. Naoružani ljudi. Oni koji su navikli biti na vrhu hranidbenog lanca bivaju progonjeni. Zanimljiv je i njegov kodeks jer u nekoliko primjera vidimo da ne ubija nenaoružane ljude. Ne toliko iz časti koliko zbog toga što mu nije zabavno, što nema napetosti. Drugi je razlog maloprije spomenut dizajn: maska zlokobna izgleda, mini-top na ramenu, mrežasta odjeća, oklop, dreadlocks te dozlaboga ružno lice i zjapeća čeljust. Film je po izlasku bio iznimno uspješan, što je jedan od razloga zašto se Predator kao negativac ili kao jedan od aktera provlačio kroz toliko filmova, ali nikad toliko uspješno kao taj prvi put. U džungli. U sukobu s vjerojatno najprepoznatljivijim glumcem akcijskih filmova na njegovom vrhuncu.


OPPA!

Predator 2 (1990.)

N

ekoliko godina nakon uspješnog prvog dijela dolazi nastavak. Opet smješten u džunglu, ovog puta urbanu, betonsku džunglu Los Angelesa 1997. Nastavak nije bio financijski uspješan kao prvi dio. Je li do toga što Arnie nije igrao glavnu ulogu ili do Dannyja Glovera koji je ipak publici bio poznatiji kao pomoćna uloga nije bitno, "dvojka" posjeduje određene kvalitete koje je u nekim pogledima čine boljom od prvog nastavka. Ujedno je prikazivanje duguljaste lubanje antagonista filma "Alien" (tzv. Xenomorph) bio svojevrsni foršpan filmu i videoigri "Alien vs. Predator" te "Alien vs. Predator: Requiem".

Alien vs. Predator (2004.)

F

anovi ovaj film nazivaju blasfemičnim i to s razlogom. Ideja sukoba između ove dvije vrste svakako je mogao biti zabavan i bezuman akcijski film, ali kako objasniti udruživanje jednog od Lovaca s pripadnicima ljudskog roda? Dobar primjerak pretjerivanja sa specijalnim efektima ranih nultih godina.

Alien vs. Predator: Requiem (2007.)

J

ednako loš kao prethodnik, samo što barem ovaj put Lovci nisu gledali na homo sapiense kao moguće saveznike već, kao i prije, kao na plijen. Šlampav i krajnje nepotreban film

Predators (2010.)

"P

redators" nastupa nakon dva katastrofalna "vs." izdanja kao svojevrsni popravni ispit i kao nastavak prva dva "Predatora". Ekipa "nepoželjnih" nađe se u džungli (na nekom nepoznatom planetu) koja služi kao lovište za Predatore. Iako je "Predators" mnogo bolji od "vs." Izdanja i dalje nije nigdje blizu "jedinici" i "dvojici".

hifimedia #102

73


TV SERIJE / AMERICAN GODS

su pali na TV piše: Sven Popović

M

oć priče upravo je nevjerojatna. Priču možemo shvatiti kao vrstu organiziranog nasilja koje pripovjedač vrši nad maštom čitatelja. Tako su naši preci počeli smišljati priče dok je još nebo bilo mlado i tako nastaju prvi bogovi, prvi mitovi, i za razliku od uvriježenog mišljenja, ljudi su oni koji stvaraju bogove. Isto tako su ljudi oni koji ubijaju bogove. Ubijaju ili zaboravljaju. Božanstvu je to, zapravo, jedno te ista stvar. Stari bogovi padaju u zaborav, novi ih mijenjaju, sve je stvar PR-a, pogledajte samo Crkvu, imaju agenta u svakom dijelu globusa. Nedavno ekraniziran roman "Američki bogovi" britanskog spisatelja Neila Gaimana bavi se, između ostalog, time. Gaiman se već prije "Bogova" isprofilirao kao autor barokne, ponekad i divlje mašte koji uspješno spaja niz mikrokozmosa i panteona u svojim romanima, tako da ćemo u grafičkoj noveli (ili romanu, u svakom slučaju, nespretan prijevod sintagme graphic novel) "Sandman" naići na svijet u kojem se putevi nordijskih, egipatskih i inih panteona isprepliću

sa suvremenim svijetom u kojem ćemo, recimo, naići i na Johna Constantinea iz DC-evog univerzuma. Struktura "Bogova" poprilično je jednostavna, enigmatični gospodin Wednesday (Ian McShane) iznajmi bivšeg kažnjenika Shadow Moona (Ricky

74

hi-fimedia #102

Whittle), čija je žena Laura McCabe (Emily Browning) nedavno poginula u saobraćajnoj nesreći, kao tjelohranitelja i pomoćnika u regrutiranju starih bogova. Zašto regrutira stare bogove? Zato što pokreće rat protiv novih bogova. Stari su bogovi nekoć bili moćni i svi koji su emigrirali u Ameriku iz stare zemlje (recimo Leif Erikson i njegovi Vikinzi) donijeli su svoje bogove sa sobom. S vremenom su i zaboravili na njih. Oni su danas marginalci. Šibicari, prostitutke, svodnici i ljudi koji svoj posao obavljaju daleko od očiju javnosti. Neki od njih uspjeli su se prilagoditi suvremenom svijetu uz pomoć novih bogova, ali većina i dalje postoji zahvaljujući slučajnim molitvama i žrtvama. A tko su i što su nova božanstva? Kao što se iz samog naslova romana da iščitati, američki bogovi su bogovi profita. Oni su mediji, željeznica, autocesta i nove tehnologije. Oni ne daju ljudima smisao ili vjeru ili nadu, nude im jednostavne užitke i distrakcije. Dakle, Gaiman opisuje svojevrsnu duševnu krizu dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Nedostatak vjere u stara božanstva možemo iščitati kao nedostatak mašte i stvaranja novih, smislenih priča. Šesnaest godina nakon objavljivanja romana konačno smo dobili ekranizaciju. Izlazak serije (televizijska kompanija Starz) popraćen je velikim iščekivanjem, skepsom pa čak i strahom fanova da ekranizirana verzija jednostavno neće uspjeti zarobiti Gaimanov imaginarij. Odlično pogođen casting (valja posebno istaknuti Iana McShanea u ulozi gospodina Wednesdaya odnosno boga Odina, Orlando Jonesa u ulozi afričkog boga Anansija, Mousa Kraisha kao arapskog Jinna koji sad radi kao taksist u New Yorku i Gillian Anderson kao boginju medija), genijalni vizuali i stanoviti odmak od književnog predloška osigurali su to da će i zagriženi fanovi i ljudi koji roman nisu pročitali uživati u seriji te

napeto iščekivati svaki nastavak i svaku sezonu. Jedino što je problematično kod serije je sporo građenje svijeta. To bi moglo predstavljati poteškoće kod nestrpljivih ljudi, ili onih koji jednostavno nisu pročitali knjigu. Gledanje "American Gods" zahtjeva strpljenje i određenu dozu zaigranosti i pronicljivosti. Dakle, savršeno komplementira i same namjere Neila Gaimana. Svejedno, prve tri epizode su prespore bez obzira na more krvi i količinu seksa, ali ako zanemarite taj dio, ako se malo igrate detektiva i trudite se povezati konce, serija će vas oduševiti. "Američki bogovi" odlično opisuju današnjicu, to je jedan od razloga zašto serija toliko dobro rezonira s ljudima. Ostaje nam vidjeti tko će pobijediti u sukobu novih i starih bogova. Bitno je zapamtiti da i mi imamo ulogu u tom ratu, možda i najbitniju. Dakle, pripazite dobro na koju ćete stranu stati.


Bivši kažnjenik Shadow Moon (Ricky Whittle) kao tjelohranitelj i suputnik gospodina Wednesdaya

Bilquis (Yetide Badaki), božica ljubavi

Gosp. Wednesday (Ian McShane) kao bog Odin

Gillian Anderson kao boginju medija

Gaiman opisuje svojevrsnu duševnu krizu dvadesetog i dvadeset i prvog stoljeća. Nedostatak vjere u stara božanstva možemo iščitati kao nedostatak mašte i stvaranja novih, smislenih priča hifimedia #102

75


Ocjena kvalitete fima (od 1 do 10) srednja je vrijednost dobivena izračunom ocjena iz uglednih časopisa koji se bave (i) filmom: Hollywood Reporter, Variety, Entertainment Weekly, Empire, Chicago Sun-Times, Premiere, Rolling Stone, The Washington Post...

FILM / DVD RECENZIJE Staying Vertical

Everybody Loves Somebody

(Rester vertical, 2016.) Les Films du Losange, 100 minuta, Francuska

(Todos queremos a alguien, 2017.) Pantellion Films, 102 minute, Meksiko

Režija: Alain Guiraudie Igraju: Damien Bonnard. India Hair, Raphaël Thiéry Žanr: drama

Režija: Catalina Aguilar Mastretta Igraju: Karla Souza, José María Yazpik, Ben O’Toole Žanr: Romanticˇna komedija, komedija

6/10

7/10

"Staying Vertical", posljednji film francuskog redatelja Alaina Guiraudija, priča je o egzistencijalnoj krizi srednjih godina koja se odvija na granici patologije. Ukratko, film prati scenarista imena Leo (Damien Bonnard) koji je dobrano zagazio u tridesete i koji putuje francuskom provincijom u potrazi za inspiracijom. Narativni okidač filma predstavlja susret Lea s Marie (India Hair), ženom koja na jugozapadu Francuske čuva stado ovaca zajedno sa svoja dva sina i sa svojim karakterno teškim ocem Jean-Louisom (Raphaël Thiéry). Leo i Marie započnu ljubavnu vezu, a nakon nekog vremena Marie rodi i dijete, svog i Leovog sina. Ali Marie za sva dva starija sina ubrzo dolazi u grad i ostavlja Lea u provinciji s malim djetetom, nakon čega Lea počinju mučiti duboke egzistencijalne dileme. Tematizirajući seks, nasilje, opreku između ljudskih instikata i prirode i društveno uvjetovanih normi ponašanja film pokušava na primjeru Lea odgovoriti na pitanje što čovjeka može učiniti sretnim i zadovoljnim. A s obzirom na to kako se film odmotava prema kraju i s obzirom na način na koji završava, čini se kako Guiraudie sugerira da se na to pitanje ne može ponuditi nikakav definitivan odgovor.

Film "Everybody Loves Sombedy" Catalina Aguilar Mastrette predstavlja svojevrsni pokušaj redefiniranja okoštanih konvencija žanra romantične komedije. Kritika je prilično toplo dočekala ovaj film upravo zbog tog razloga. Ali stvar nije ostala samo na ideji. Naime, ideja je uspješno prevedena i u djelo. Clara (Karla Souza) je ginekologinja koja vodi ugodan samački život u Los

"Bonnard je fantastičan u lgavnoj ulozi jer njegov lik stvara dojam osobe koja nema pojma što točno želi u životu, ali je iznimno odlučna da to nešto dobije." Mike D’Angelo, AV Club

76

hi-fimedia #102

Angelesu. Što se tiče njezinog ljubavnog života, on baš i nije bogzna što, jer osim povremenog seksa za jednu noć Clara ima problema kod povezivanja sa svojim ljubavnim partnerima. Clara je dijete nevjenčanih roditelje, a jedini muškarac kojeg je u svom životu uistinu voljela je Daniel (José María Yazpik) ju je napustio. Međutim, stvari se počnu pomicati s mrtve točke u njezinom ljubavnom životu kada se Clari počne sviđati Asher (Ben O’Toole), doktor i kolega s posla. Kada se nakon četrdeset godina duge veze njezini roditelji ipak odluče vjenčati, Clara na "meksičko vjenčanje" pozove Ashera jer u tome vidi priliku za zbližavanje, ali se na vjenčanju neočekivano pojavi i Daniel… Karla Souza sjajna je u glavnoj ulozi, dok se Mastretta istaknula i sjajnom režijom i sjajnim scenarijem koji se trudi izbjeći žanrovske klišeje kada je god to moguće (osim na kraju). "Everybody Loves Somebody" je topao i ljudski film koji će gledatelje sasvim sigurno potaknuti na razmišljanje o nekim stvarima. Također, riječ je i o najboljem ostvarenju u karijeri Cataline Aguilar Mastrette koja se već s filmovima "Echo Park" i "The Hours With You" predstavila kao ime na koje u ovom specifičnom žanru valja ozbiljno računati. "Unatoč nekim nedostacima, ovaj film uspijeva u tome da s toplinom prikaže realistična očekivanja od ljubavnog odnosa." Jake Lauer, Paste


The Lego Batman Movie (The Lego Batman Movie, 2017.) Warner Bros Pictures, 104 minute, SAD Režija: Chris McKay Glasovi: Will Arnett, Zach Galifianakis, Michael Cera, Rosario Dawson, Ralph Fiennes Žanr: animirani

8/10 Chris McKay režirao je ovaj 3D animirani film koji je u odnosu na originalni "The Lego Movie" iz 2014. godine sada dobio i svoj superherojski produžetak. U glavnoj ulozi su Batman (Will Arnet) i Robin (Michael Cera), likovi iz DC Comics stripova. Zaplet je klasičan. U Lego svemiru, odnosno u Lego-varijanti Gothama, sve je po starom – Batman štiti grad i bori se protiv kriminala. Naravno, mirnodopsku ravnotežu narušiti prije ili poslije mora Joker. Naime, u posljednjem pohodu zaustavljanja Jokera da uništi grad Batman mu je rekao da u njegovom životu on ne igra tako važnu ulogu kao što misli. Iz nekog razloga, Joker je poludio na tu izjavu koja mu je istovremeno i jako povrijedila osjećaje. Već idućeg dana Joker s ostalim zlikovcima iz grada upadne na svečanu večeru koja je organizirana povodom umirovljenja šefa policije Jamesa Gordona. Zlikovci se predaju, svi osim Harleyja Quinna, i Wayne Bruce shvati da Joker ponovno priprema nekakav pakleni plan... "The Lego Batman Movie" je izvrsno skrojen film koji se odlikuje dinamičnim tempom i sjajnim humorom. Štoviše, kako je istaknulo nekoliko kritičara, film može bez probleme funkcionirati i sam po sebi, izvan "betmenovskog" ključa i s njim neće pogriješiti nitko tko mu odluči dati šansu. "Svaka akcijska sekvenca natopljena je dječjom energijom, zbog čega se gledateljima čini kao da se nalaze u rukama djeteta koje se igra sa svojim igračkama." David Sims, The Atlantic

The Autopsy of Jane Doe (The Autopsy of Jane Doe, 2016.) IFC Midnight, 86 minuta, SAD Režija: André Øvredal Igraju: Brian Cox, Emile Hirsch, Ophelia Lovibond Žanr: horor, triler, misterija

7/10

A

ndré Øvredal norveški je redatelj i scenarist koji je do sada bio najpoznatiji po mračnoj fantaziji "Trollhunter", a sa svojim novim filmom "Autopsy of Jane Doe" prilično je uspješno napravio korak prema novom, ali bliskom tematskom teritoriju. adnja filma "Autopsy of Jane Doe" odvija se u američkoj saveznoj državi

R

Virginiji. U podrumu kuće u kojoj je počinjeno brutalno ubojstvo pronađen je leš nepoznate djevojke u kasnim dvadesetima. Samo truplo potpuno je očuvano, a u zrok smrti nije poznat jer na tijelu nema nikakvih znakova nasilja. Šerif Burke (Michael McElhatton) nakon zločina izložen je pritisku novinara pa odluči potražiti pomoć kod lokalnog mrtvozornika Tommyja Tildena (Brian Cox) i njegova sina Austina (Emile Hirsch) te im kaže kako trebaju odrediti uzrok smrti prije zore. Budući da je identitet mrtve djevojke nepoznat Tommy i Austin nazivaju je Jane Doe. Kada započnu obdukciju, uz pomoć Austinove djevojke Emme primijete kako na gležnju noge djevojka ima zavezano zvono. Nakon što zvon zazvoni, počinju se događati neobične stvari... kratko, "The Autopsy of Jane Doe" upečatljiv je horor koji se odlikuje sjajnom glumom dvojca Cox-Hirsch i inteligentnom režijom i koji bi trebao zadovoljiti svakog obožavatelja ovog žanra. A priliku bi mu možda trebali dati i gledatelji koji nisu toliko opčinjeni strašnim pričama.

U

"Sjajni glumci - Brian Cox i Emile Hirsch kao otac i sin koji čine mrtvozornički tim - daju jednu zabavnu notu ovom filmu, baš kao i scenografija. Naime, dvojac radi u slao osvijetljenom podrumu čiji su ziovi boje začepljenih arterija." Wendy Ide, The Guardian

hifimedia #102

77


FILM / DVD RECENZIJE Frantz

Beauty and the Beast

T2 Trainspotting

(Frantz, 2017.) Mars Film, 113 minuta, Francuska, Njemacˇka

(Beauty and the Beast, 2017.) Walt Disney Studios Motion Pictures, 129 minuta, SAD

(T2 Trainspotting, 2017.) TriStar Pictures, 117 minuta, Velika Britanija

Režija: Francois Ozon Igraju: Pierre Niney, Paula Beer Žanr: drama, povijesni, ratni

Režija: Bill Condon Igraju: Emma Watson, Dan Stevens, Luke Evans, Kevin Kline, Josh Gad, Ewan McGregor, Stanley Tucci, Audra McDonald, Gugu MbathaRaw, Ian McKellen, Emma Thompson Žanr: mjuzikl, fantazija

Režija: Danny Boyle Igraju: Ewan McGregor, Ewen Bremner, Jonny Lee Miller, Robert Carlyle, Anjela Nedyalkova Žanr: drama, komedija

7/10

6/10

Hvaljeni film Francoisa Ozona zapravo je remake anti-radne drame "Broken Lullaby" Ernsta Lubitscha iz 1932. godine. Radnja filma počinje u njemačkom gradiću Quedlinburgu, neposredno nakon završetak Prvog svjetskog rata. U fokusu priče je Anna (Paula Beer) čiji je zaručnik Frantz Hoffmeister (Anton von Lucke) prije godine dana ubijen na fronti. Anna tugujue za svojim mrtvim zaručnikom, a jednoga dana, tijekom posjeta njegovu grobu, upoznaje nepoznatog Francuza Adriena (Pierre Niney) koji na grob dolazi položiti cvijeće. Adrien govori Anni kako su on i Frantz bili prijatelji u Parizu prije početka rata. Anna odvodi Adriena u dom Frantzovih roditelja. S vremenom Anna počinje razvijati odnos s Adrienom, a kako se film odvija prema kraju, postaje jasno i da odnos Adriena i Frantza baš i nije bio odnos prijateljstva... Snimljen u crno-bijeloj boji, Ozonov film u drugom dijelu kreće drugačijim putem od originalnog predloška kako bi ga učinio prikladnijim suvremenosti. Razmatrajući nacionalističke tendencije u poslijeratnoj Francuskoj i Njemačkoj, baveći se problemom istine i laži te dovodeći, za razliku od Lubitscha, u pitanje mogućnost potpunog pomirenja film ovog velikog francuskog redatelja mnogo će gledatelja natjerati na razmišljanje o tome u kakvom svijetu živimo danas. "Ovaj film funkcionira kao klasična melodrama i ima svojih kvaliteta. I dok je Lubitsch želio napraviti antiratni film kojem je dodana ljubavna priča, Ozon je u ovom slučaju obrnuo prioritete." Jay Weisberg, Variety

78

hi-fimedia #102

7/10 Bill Condon režirao je igranu varijantu "Ljepotice i zvijeri" utemeljenoj, naravno, na poznatom Disneyjevom crtiću iz 1991 godine. A taj film, pak, bio je adaptacija bajke iz 18. stoljeća čija je autorica Jeanne-Marie Leprince de Beaumont. Condon je okupio doista impresivnu glumačku ekipu i osato prilično vjeran originalnom predlošku. Priča je dobro poznata svima pa je nećemo ponovno prepričavati. Potrebno je spomenuti kako Ljepoticu igra Emma Watson, a Zvijer Dan Stevens. Oboje su sjajno odradili svoje uloge, a niti ostatak glumačkog kadra nije podbacio, štoviše - film se odlikuje odličnim gluamačkim izvedbama od početka do kraja. Također, kritika je istaknula i sjajne pjesme koje je moguće čuti u filmu, kao i briljantnu kostimografiju. Posrijedi je priča koja očito ne gubi na snazi, a Condon je, ispravljajući neke sitnije rupe u originalnom zapletu, ovaj film učinio gotovo sat vremena dužim od svog animiranog prethodnika. Sve što je o tome potrebno reći je da se u gledanju taj "produžetak" uopće ne osjeti. "Ljepotica i zvijer", ukratko, zabavan je, pametan i kvalitetan film u kojem mogu uživati gledatelji svih profila. "Oni koji su mislili kako ovaj film neće biti dostojan svog animiranog originala bit će ugodno iznenađeni. Ova priča može biti stara koliko i sam svijet, ali je nanovo ispričana na svjež, životan i uzbudljiv način." Nick de Semylen, Empire

"T2 Trainspotting" nastavak je legendarnog Boyleovog istoimenog filma iz 1996. godine koji je u međuvremenu čvrsto zacementirao svoj kultni status. Ista glumačka ekipa ponovno je na okupu, a Boyleova režija svjesno je auto-referencijalna zbog čega film od početka do kraja u stvari vodi dijalog sa svojim prethodnikom. Dakle, prošlo je dvadeset godina od kada je Mark Renton (Ewan McGregor) pokupio 16 tisuća funti od svojih prijatelja, a u međuvremenu se oženio i preselio u Amsterdam. Međutim, sretni dani nisu mogli trajati vječno. Žene ga ja ostavila, završio je na ulici, a ima i zdravstvenih problema, zbog čega se odluči vratiti u Edinburgh. A kod kuće se malo toga promijenilo - Daniel "Spud” Murphy /Ewan Bremner) još uvijek je ovisan o heroinu, izgubio je posao na gradilištu, a ni kod kuće mu ne cvjetaju ruže kada je riječ o odnosu s djevojkom Gail i sinom Ferguson. Simon "Sick Boy” Williamson (Johnny Lee MIller) tek je nešto uspješniji, a Francsi "Franco” Begbie (Robert Carlyle) nalazi se iza rešetaka... Boyle je na ekranu uspio oživiti atmosferu originala, prevesti problematiku staru dvadeset godina u okvire srednjih godina, ali je i propustio do kraja ažurirati suvremeni kontekst Velike Britanije. Kako god bilo, svi oni koji su voljeli prvi dio neće biti razočarani niti drugim. "Boyle i glumci gledateljima donose zabavan i dirljiv prikaz heroinskih Petar Panova koji se suočavaju s prilično velikim preprekama života u srednjim godinama." Peter Travers, The Rolling Stone


savrseni u svakom detalju

CUBOT RAINBOW 2 DUAL SIM + VIPME BROJ 5” ekran 1280×720 px, OS Android 7.0, CPU 1, 3 GHz Quad Core, 16 GB memorije, 1 GB RAM, prihvaća microSD kartice do 256 GB, stražnja kamera 13 MPix + 2.0 MPix, integrirana LED dioda 1A, prednja kamera 5 MPix s 50mA LED bljeskalicom, baterija 2350 mAh, kućište: metal

799

CUBOT MANITO DUAL SIM 4G LTE + 1 godina Merkur osiguranje uređaja + VIPME BROJ 5” ekran 1280×720 px, OS Android 6.0, CPU 1, 3 GHz Quad Core, 16 GB memorije, 3 GB RAM, stražnja kamera 13 MPix, prednja kamera 5 MPix, podržana SD kartica do 256GB, baterija 2350 mAh

999

kn

CUBOT CHEETAH 2 DUAL SIM 4G LTE + VIPME BROJ 5,5” ekran 1080×1920 px, OS Android 6.0, CPU 1, 3 GHz Octa Core, 32 GB memorije, 3 GB RAM, prihvaća microSD kartice do 256 GB, stražnja kamera 13 MPix, prednja kamera 8 MPix, baterija 3000 mAh, kućište: metal

1599

kn

kn

PRODAJNA MJESTA: DUGO SELO Zorićeva 9, tel: 01/2752-216, IVANEC Trg hrvatskih Ivanovaca 1, tel: 042/ 562-444 KARLOVAC Trg Josipa Broza 2, tel: 047/550-000 NOVI MAROF Zagorska 6, tel: 042/ 562-888 OSIJEK Sv. Leopolda B. Mandića 50a (Avenue Mall), 031/298-009, VARAŽDIN Gustava Krkleca 1a, (Konzum), tel: 042/303-089, ZAGREB Rudeška 169a (Shopping centar Point), tel: 01/5515-655, Avenija Dubrovnik 16, (Avenue Mall), tel: 01/562-1111, Maksimirska 45, tel: 01/2444-000,Radnička 49, (SuperKonzum), tel: 01/6040-404, Slavonska av. 11d, (City Centar One Žitnjak), tel: 01/2404-600, Savska 58, tel: 01/6556-456, Avenija Dubrava 31, 01/5628-555 SESVETE Bjelovarska 36a, tel: 01/2009-060, 01/4094-888

Ugovorite u Merkur osiguranju policu osiguranja stana, kuće i stvari kućanstva uz popust od 10% i dodatni popust od 15% na SmartHome

VEĆ OD

869 kn

Full HD kamera KX-HNC800 FXW Nadzor, zaštita privatnosti, predsnimanje, Full HD snimanje, pohrana podataka, dvosmjerni razgovor, senzor topline, senzor pokreta i senzor zvuka

za set KX-HN6010 (hub, senzor pokreta i senzor za vrata)

1349 kn

SIGURAN SUSTAV

DECT POVEZIVOST

BEZ MJESEČNE PRETPLATE

JEDNOSTAVNO POSTAVLJANJE


i TEHNO

GOPRO FUSION

ONKYO NCP-302, SAMOSTALNI BEŽIČNI ZVUČNIK

Onkyo je predstavio svoj NCP-302 bežični samostalni zvučnik koji se može povezati s drugim jedinicama i kompatibilnim Onkyo glavnim komponentama poput AV receivera. Zvučnik je napravljen od čvrstog kućišta od MDF-a i ima dvije bas jedinice od 77 mm i balansiranog kupolastog visokotonaca od 26 mm. Zvučnik se može povezati preko FireConnect ™ mrežnog protokola koji se temelji na Blackfireu i preko 5 GHz / 2,4 GHz Wi-Fi, nudeći uzorkovanje od 44,1 kHz i 48 kHz. NCP-302 podržava razne usluge prijenosa glazbe i internetskog radija, kao što su Spotify, TIDAL, Deezer i TuneIn 2, zajedno s audio datotekama pohranjenima na mobilnom ili medijskom poslužitelju unutar aplikacije Onkyo Controller 3. Zvučnik ima i ugrađeni Chromecast koji omogućuje korisnicima da s lakoćom reproduciraju bilo koju glazbu s pametnog telefona, prijenosnog

računala ili računala na zvučnike ili zvučničke mreže. Kontrola reprodukcije se može izvoditi uz redovite audio aplikacije za iPhone, iPad, Android telefon ili tablet, Mac ili Windows prijenosno računalo ili Chromebook, te uz podršku za Google Play glazbu. NCP-302 zvučnici također mogu reproducirati mrežnu glazbu kroz glavnu komponentu, kao i izvore koji se unose preko analognih audio terminala uključujući vinilne zapise, CD-ove itd.. NCP302 donosi sve što zahtijevaju nova generacija korisnika prilagođavajući se tako promjenama navika slušanja. Zvučnik donosi ono što je važno, uživanje u zvuku i jednostavnu kontrolu, kako bi glazba bila uvijek na dohvat ruke korisniku. Kod domaćeg zastupnika Onkyo NCP-302 bežični samostalni zvučnik ima cijenu od 2.199 kuna. INFO: Chipoteka, tel. 01/233 88 44, www.chipoteka.hr

JBL FLIP 4 JBL Flip 4, kao što mu ime i govori, četvrta je generacija Flip prijenosnog Bluetooth zvučnika, a najveća novost je IPX7 certifikat. Drugim riječima, Flip 4 je otporan na vodu do dubine jednog metra, dok je Flip 3 bio otporan samo na eventualno špricanje vodom. Dizajn je klasični valjak, a osim mrežaste tkanine u sredini, rubovi i stražnji dio na kojem se nalaze tipke za paljenje i JBL Connect, kao i AUX i microUSB utor, prekriveni su gumom. Iznad njih, na tkanini se nalaze tipke za Bluetooth povezivanje, pojačavanje i stišavanje glasnoće i play tipka koja se može koristiti i za pokretanje osobnog asistenta (Siri, Google Now), a tu mogućnost je potrebno odabrati u JBL Connect aplikaciji. JBL Connect aplikacija također nudi stereo mode za povezivanje dva Flip 4 zvučnika, kao i Party mode u koji je moguće povezati više od 100 Flip 4 zvučnika. Na stražnjem dijelu je također ugrađena vezica za lakše nošenje zvučnika ili

80

hi-fimedia #102

GoPro u okviru pilot programa isporučio prve Fusion kamere produkcijskim odjelima i stručnjacima zaduženim za kreiranje digitalnog sadržaja korištenjem sferičnih kamera te kamera koje snimaju u 360 stupnjeva. Među prvim korisnicima GoPro 5,2K sferne kamere su, između ostalog, sportski klub Golden State Warriors, TV kuće USA TODAY, FOX Sports, kao i kompanije AccuWeather, Digital Domain, Getty Images, Legend 3D, Inc., Rapid VR, RYOT te poznati vlogger Louis Cole (FunForLouis) koji će uz pomoć najnovije GoPro kamere bilježiti detalje sa svojih putovanja i tako s ostalim pilot korisnicima pokazati kreativni potencijal Fusiona. Proces prijave programa GoPro Fusion Pilot ostaje otvoren, a GoPro očekuje da će kasnije ovog ljeta uključiti još više pilot partnera u program. Predstavljanje kamere Fusion očekuje se do kraja 2017., a više detalja vezano uz cijene i tehničke specifikacije bit će dostupne tijekom predstavljanja. Za više informacija vezano uz kameru Fusion, posjetite GoPro’s blog, The Inside Line, a za prijave u sklopu pilot programa posjetite: https://gopro.com/fusion.

i TEST

vješanje za ruksak i sl. Od boja su dostupne crna, plava, siva, crvena, plavozelena (teal) i bijela. Dimenzije zvučnika su 68x175x70 mm (VŠD), a masa 515 grama. Trajanje baterije je deklarirano na 12 sati, ali to naravno ovisi o glasnoći slušanja,

pa može trajati i kraće, ali naravno i duže od deklariranog vremena. Kao i kod prethodnika, unutar zvučnika se nalaze dvije zvučničke jedinice promjera 40 mm ukupne snage 2x8 W. Za bas se brine pasivna komora koja se proteže kroz cijeli zvučnik s membranama na krajevima. Kako ovo nije omnidirekcijski zvučnik, iako tako izgleda na prvi pogled, zvučnici su smješteni vrlo blizu, pa je nemoguće čuti stereo zvuk, ali većini kupaca to sigurno neće smetati. Najveći napredak doživio je bas koji je puno bolji u odnosu na prethodnika. Podnosi vrlo dobro visoku glasnoću bez pojave oštrine ili tvrdoće u visokotonskom spektru, a iako je zvučnik skromnih dimenzija i namijenjen za otvorene prostore, po mogućnosti u stereo ili party modu, zvuk je vrlo dobro balansiran. Sve u svemu, vrlo dobar zvučnik za ljetni odmor, ali i svakodnevno korištenje, kako u zatvorenom, tako i na otvorenom prostoru. Cijena mu je 1.099 kn. INFO: Media audio, Tel. 021/323 550, www.mediaaudio.hr


i TEST

PREPORUKA

BANG & OLUFSEN BEOPLAY P2 Bang & Olufsen na test nam je ustupio BeoPlay P2 prijenosni Bluetooth zvučnik i već na prvi dodir odmah moramo priznati da se radi o vrlo zanimljivom proizvodu. Dizajn potpisuje danska dizajnerica Cecilie Manz, a za razliku od većine prijenosnih zvučnika koji imaju oblik valjka, BeoPlay izgleda kao oblutak. Također, jedina tipka nalazi s donje strane zvučnika i služi za uključivanje i Bluetooth povezivanje, a sve ostale naredbe izvršavaju se dodirom na zvučnik. Tako je za play/pauzu potrebno dvaput dodirnuti gornji dio zvučnika ili recimo, protresti zvučnik lijevo-desno za iduću pjesmu, a iste komande koriste se i za poziv. Dvostrukim dodirom se javljamo, a poziv prekidamo tako da zvučnik protresemo lijevodesno. Ove komande moguće je promijeniti u BeoPlay aplikaciji, a unutar aplikacije moguće je podesiti i ekvilajzer, koji se ovdje zove Tonetouch i omogućava jednostavno podešavanje ovisno o raspoloženju ili željenom ugođaju, a nudi i četiri unaprijed zadane postavke. Ugrađeni mikrofon moguće je koristiti i za osobne asistente na pametnim telefonima (Siri i Google Now). Sama kutija zvučnika je kompletno zatvorena i osim USB-C

utora za punjenje, ima kožnu vezicu za lakše nošenje, ili kao što smo se uvjerili, vješanje zvučnika za unutarnji retrovizor u autu. Baterija ima kapacitet do 10 sati slušanja, a za punjenje je potrebno 2 sata. Unutar kućišta nalaze se 2x15 W pojačalo D klase za bas i visokotonac, visokotonac promjera 3/4" i jedna zvučnička jedinica punog opsega promjera 2". Visokotonac je isti kao u BeoPlay A1 zvučniku, a srednjetonac/bas je redizajniran. Zvuk je vrlo dobro balansiran, a bas je, unatoč malim dimenzijama zvučnika, prilično glasan. Naravno, sve ovisi o vrsti glazbe koja se sluša, ali većinu vremena zvuk je bio vrlo bogat i topao, s izraženim vokalima i čistim srednjim tonovima. Pojava izobličenja zvuka je očita s pojačavanjem do krajnje granice, ali rijetko smo imali potrebu prelaziti 50-60% glasnoće. Ovo je vrlo zanimljiv zvučnik koji bi morali uzeti u obzir prilikom kupnje, a zbog dizajna bi se posebno mogao svidjeti ženama. Dimenzije BeoPlay P2 zvučnika su 140x80x28 mm, masa 275 grama, a dostupan je u crnoj, bež i kraljevsko plavoj boji po cijeni od 1.350 kn. INFO: Bang & Olufsen Hrvatska, Tel. 01/4872 978, www.bang-olufsen.hr

BeoPlay aplikacija je vrlo pregledna i intuitivna

Epson video projektori ultra-kratkog dometa Nakon istraživanja provedenog prošle godine u SAD-u, Epson je objavio podatke dobivene u novoj studiji koju je provela tvrtka Radius Global Market Research o čitljivosti sadržaja prikazanog na zaslonu veličine 70 palaca (177,8 cm) u učionicama prosječne veličine u Velikoj Britaniji i Singapuru. Istraživanje pokazuje kako više od 50 % učenika u obje države smatra kako je sadržaj na tom zaslonu teško čitati. Više od polovice ispitanika krivo je prepisala barem jednu stavku s njega. Istraživanje u Ujedinjenom Kraljevstvu provedeno je na uzorku od 119 učenika u dobi između 12 i 22 godine podijeljenih u grupe od po tridesetak ispitanika. Učenici su trebali čitati tipičan obrazovni sadržaj uključujući grafikone i tekstualni sadržaj s uobičajenog zaslona veličine 70 palaca, u standardnoj učionici dimenzija 8,3 metara sa 8,4 metara, te zapisati šest kratkih stavki temeljem onoga

što su vidjeli. Slične zadatke ispunjavali su i učenici smješten u tipičnu učionicu u Singapuru. Rezultati istraživanja idu u prilog "pravilu 4/6/8" za određivanje optimalne veličine zaslona. Riječ je o neformalnom pravilu koje je na snazi već dulje vrijeme i koje primjenjuju audio video integratori i montažeri kako bi odredili optimalnu veličinu zaslona u različitim okružjima poput učionica, konferencijskih sala i velikih dvorana. Usporedno s takvim rezultatima istraživanja Epson je predstavio najnoviju generaciju laserskih video projektora ultra-kratkog dometa s ciljem poboljšanja kvalitete obrazovanja. Novi model Epson EB-710Ui, koji će biti dostupan na svjetskom tržištu krajem listopada, donosi, tvrde u kompaniji, bolju vidljivost slika u učionici, veličine do 100 palaca (254 cm). Ovaj model uz veliki zaslon omogućava projekciju snage od 4000 lm, u razlučivosti WUXGA (1920 x 1200 točaka) za prikazivanje sadržaja visoke kvalitete, u učionicama širom svijeta. Model EB-710Ui uz to funkcionira s laserskim izvorom svjetla za dosljednu izvedbu, bez brige o zamjeni lampe. INFO: www.epson.hr hifimedia #102

81


i TEHNO

NOKIA 3310 (2017) Otkad je Microsoft pokrenuo priču o prodaji branda Nokia novoosnovanoj tvrtki HMD Global, koja okuplja veterane iz Nokie, počele su se širiti priče o povratku legendarne Nokie 3310. A 26. veljače ove godine u Barceloni je predstavljena obnovljena Nokia 3310. Kao što sigurno već znate, ovaj redizajnirani klasik nije pametni telefon i nema Wi-Fi, GPS, selfie kameru i ostale “standardne dodatke" o kojima stalno čitamo, nego se radi o klasičnom mobitelu od prije desetak godina. Iako neki proizvođači imaju u ponudi klasične mobitele, nijedan nije doživio toliko pompe kao povratak Nokie 3310. Iako se većina neće odlučiti za kupnju, potencijalni

kupci su umirovljenici, ali i svi kojima je potreban telefon isključivo za pozive jer im baterija na pametnom telefonu često ne izdrži ni pola dana. Prva stvar koju smo primijetili na testu je da je novi model vrlo lagan, a to je sigurno jedna od prednosti. Druga prednost je zasigurno baterija. Kapacitet baterije je 1200 mAh, što na ovakvom uređaju omogućava do 22 sata razgovora ili 31 dan u stand-by modu. Tu je i FM radio, 2 MP kamera koja će poslužiti svrsi i 16 MB interne memorije koju je moguće proširiti do 32 GB s microSD karticom. Također, dostupan je model s jednom SIM karticom, ali i s dvije SIM kartice. Nokia 3310 naravno

i TEST

dolazi s predinstaliranom Zmijom, ali i ona je modernizirana pa bi se mogli malo razočarati kad ju prvi put pokrenete. Moguće je instalirati dodatne aplikacije pisane u Javi, ali potencijalnim korisnicima će i već ugrađene

(štoperica, kalendar i sl.) biti dovoljne. Od boja su dostupne crvena, žuta, siva i tamno plava, a cijena 459 kn za model s jednom SIM karticom. INFO: Mobis electronic, tel. 01/6188 511, www.mobis.hr

Zadovoljni korisnici preporučuju prijateljima pametne zvučnike

BOSE SOUNDLINK MINI II Jedan od najboljih Bluetooth zvučnika Bose SoundLink Mini nedavno je dobio svog nasljednika – SoundLink Mini II. Vizualno se nije ništa promijenilo, kako izgledom tako i kvalitetom finalne obrade. SoundLink Mini II je istih dimenzija, iste koncepcije i istih zvučničkih jedinica i pojačala kao i njegov prethodnik, ali ima dvije širokopojasne jedinice promjera 33 milimetra i dvije pasivne membrane racetrack oblika, jednu na prednjoj i drugu na stražnjoj strani. Sada se SoundLink Mini II puni putem mikro USB konektora pa možete iskoristiti punjače mobilnih telefona. Puniti se može direktno priključivanjem na zvučnik ili spuštanjem zvučnika na stalak koji se opet priključuje

82

hi-fimedia #102

na mikro USB. Proizvođač tvrdi da je baterija sada jača te da će omogućiti čak deset sati rada, što je uvećanje u odnosu na prethodnih sedam sati. Integrirani mikrofon kod SoundLink Mini II se može koristiti kao spikerfon. Broj tipki na gornjem panelu je smanjen sa šest na pet, jer je izbačena tipka AUX. Sada se ovaj zvučnik može upariti s osam uređaja koje će zapamtiti, a pritiskanje tipke s Bluetooth logotipom prebacivati će na slijedeći od tih uređaja. Mogućnost dijeljenja pozdraviti će oni koji svoj SoundLink Mini II dijele s prijateljima i obitelji. Dimenzije (ŠxVxD) su 180 x 51 x 58 mm, masa 0,67 kg, a cijena 1.499 kn. INFO: SE-MARK, Tel. 01/2404 600, www.se-mark.hr

Agencija za istraživanje tržišta Edison Researh provela je zanimljivo istraživanje za američki javni radio NPR u čijem su fokusu bili korisnici pametnih zvučnika. Rezultati su prilično zanimljivi naime, većina korisnika pametnih zvučnika tvrdi kako ne bi željeli živjeti bez spomenutih uređaja nakon što su ih jednom počeli koristiti. Također, njih 69 % savjetovalo je svojim prijateljima i poznanicima da kupe pametni zvučnik. Istraživanje je provedeno na uzorku od 1600 odraslih osoba, od kojih 800 posjeduje Amazonov ili Googleov zvučnik. Istraživanje je otkrilo još nekoliko zanimljivih trendova. Više od pola ispitanika koji ne posjeduju pametnih zvučnik, točnije njih 53 %, tvrdi kako u idućih šest mjeseci planira kupiti uređaj tog tipa. Osim toga, istraživanje je pokazalo kako se uređaji, jednom kada ih se kupi, linearno koriste sve više i više. A što se tiče korištenja, pametni zvučnici se najviše koriste za slušanje glazbe (68 % korisnika). Više

od polovine korisnika koristi ih i za slušanje vremenske prognoze, dok ih u potrazi na općenitim informacijama i vijestima koristi 53 % korisnika. Ono što je zanimljivo jest i činjenica kako je više od osamdeset posto ispitanika koji su roditelji potvrdilo da im je korištenje pametnog zvučnika brigu o djeci učinilo lakšom. Čini se, međutim, kako prostora i za dodatni napredak ima napretek. Gotovo tri četvrtine ispitanika, njih 73 %, reklo je kako još uvijek ne poznaju dovoljno dobro svoje uređaje da bi mogli koristiti sve njihove funkcije, dok je njih četrdeset pet posto priznalo kako u dogledno vrijeme namjerava kupiti dodatnu drugu ili treću jedinicu koju će pridružiti prvom uređaju. Također, jedno drugo istraživanje koja je provela agencija IFTTT pokazalo je kako čak 98 % korisnika pametnih zvučnika uređaje planira nastaviti koristiti i tijekom idućih pet godina. Dodajmo za kraj kao se uređaji najviše koriste u dnevnim boravcima (52 %), kuhinjama (24 %) i spavaćim sobama (19 %).




Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.