Accabadora

Michela Murgia

ACCABADORA Roman koji je nagrađen sa šest talijanskih književnih nagrada Nagrada CAMPIELLO 2010.

Michela Murgia

Accabadora

Nakladnik HENA COM Zagreb, kolovoz, 2014.

1. izdanje Za nakladnika: Uzeir Husković Urednik: Božidar Alajbegović Glavna urednica: Nermina Husković Lektura: Boris Andrijašević Prevoditeljica: Mirna Čubranić Grafičko oblikovanje: Goran Stančić Naslov izvornika Michela Murgia, ACCABADORA Copyright © za hrvatsko izdanje HENA COM, 2014.

Copyright © 2009 Giulio Einaudi editore s.p.a, Torino Pubblicato in accordo con l’ Agenzia Letteraria Kalama Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige ne može biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava

Questo libro è stato tradotto grazie ad un contributo alla traduzione assegnato dal Ministero degli Affari Esteri Italiano.

Knjiga je objavljena uz potporu talijanskog Ministarstva vanjskih poslova.

Michela Murgia

Accabadora

Prevela s talijanskoga Mirna Čubranić

Hena com

Accabadora Mojoj majci, i jednoj i drugoj

Prvo poglavlje

Fillus de anima: dijete duše.

Tako nazivaju djecu rođenu dvaput, iz siromaštva jedne i jalovosti druge žene. Maria Listru bila je dijete ovog drugog poroda, kasni plod duše Bonarije Urrai.

Kad je ta starica zastala ispod stabla limuna kako bi porazgovarala s njezinom majkom Annom Teresom Listru, Maria je imala šest godina i bila je pogreška nakon tri stvari učinjene kako treba. Njezine sestre već su bile prave gospođice pa se je u prašini igrala sama i mijesila tortu od blata i mrava pomno kao ženica. Mravi su micali crvenkastim nožicama sporo umirući pod uresom od poljskoga cvijeća i pijeska namjesto šećera. Na neumoljivom srpanjskom suncu, bujao je kolač u njezinoj ruci, lijep kao što su ponekad lijepe zle stvari. Podigavši pogled s blata, djevojčica je pokraj sebe opazila tamni obris Tzije1 1

Tzia – strina, teta; tzio – stric, ujak; obje te riječi koriste se u oslovljavanju starijih osoba

7

Michela Murgia

Bonarije Urrai, koja se osmjehivala položivši ruke na mršavi trbuh, sita od nečega čime ju je Anna Teresa Listru netom nahranila. Što je to točno bilo, Maria će tek kasnije shvatiti.

Tog istog dana, otišla je s Tzijom Bonarijom, s tortom od blata u jednoj ruci, i torbom punom svježih jaja i peršina, majčinom bijednom popudbinom iz zahvalnosti, u drugoj.

Maria se smješkala, iako je slutila da bi negdje morao postojati razlog za plakanje, samo ga ona ne uspijeva prizvati u pamet. Odlazeći, više se nije mogla sjetiti ni majčina lica, kao da ga je davno zaboravila, u onom tajanstvenom trenutku u kojem djevojčice same odluče što je najbolje umiješati u blato torte. Međutim, godinama je pamtila vruće nebo i stopala Tzije Bonarije u sandalama, njihovo naizmjenično izvirivanje i skrivanje ispod ruba crne suknje u nijemome plesu koji su Marijine noge s mukom pratile.

Tzia Bonaria dala joj je krevet u samo njezinoj sobi punoj svetaca, svih zlih. Ondje je Maria shvatila da raj nije mjesto za djecu. Dvije noći ležala je budna u tišini i naprezala oči u mraku ne bi li opazila krvave suze ili iskre aureola. Treće ju je pobijedio strah od prsta uperenog u sveto srce, vidno prijetećeg pod težinom tri krunice na krvavim grudima. Više nije mogla izdržati. Vrisnula je.

Nekoliko trenutaka kasnije, Tzia Bonaria otvorila je vrata i zatekla Mariju kako stoji uza zid grčevito stežući čupavi vuneni jastuk koji je odabrala za svog psića čuvara. Pogledala je krvavi kipić koji 8

Accabadora

se sad činio bliže krevetu no ikad, uhvatila ga pod ruku i bez riječi iznijela iz sobe. Sutradan su s kredenca nestali i škropionica sa slikom Svete Rite i gipseno mistično janje, kudravo kao pas lutalica, okrutno kao lav. Mariji je trebalo neko vrijeme da ponovno počne moliti Zdravomariju, a i tad je to činila tihim glasom iz straha da će je Bogorodica čuti i ozbiljno shvatiti na času smrti naše, amen.

Nije bilo lako dokučiti koliko je godina Tzia Bonaria tad imala, ali te su godine bile davno zaustavljene, kao da je vlastitom odlukom najednom ostarila i sad strpljivo čeka da ju vrijeme sustigne.

Maria je, pak, prekasno stigla i u majčinu utrobu, i gotovo se odmah navikla da je posljednja briga u obitelji koja je briga imala i previše. No sad, u kući te žene, iskusila je neobičan osjećaj da je važna. Kad je ujutro kretala u školu stežući udžbenik u ruci, bila je sigurna da bi, okrene li se, ugledala tu ženu kako je promatra naslonjena na dovratak kao da ga pridržava.

Maria to nije znala, ali starica je ponajviše bila prisutna noću, u onim običnim noćima kad djevojčica nije imala nijedan grijeh kojemu bi pripisala krivnju za nesanicu. Tzia Bonaria tiho bi ušla u sobu i sjela uz krevet u kojem je ona spavala pa ju netremice promatrala u mraku. U tim je noćima djevojčica, koja je vjerovala da je Bonarijina prva briga, spavala još ne upoznavši teret spoznaje da je jedina.

9

Michela Murgia

Zašto je Anna Teresa Listru dala starici svoju najmlađu kćer, to je u Soreniju svima bilo savršeno jasno. Oglušivši se na savjete ukućana, loše se je udala i narednih petnaest godina provela je jadajući se da se je njezin muž pokazao sposobnim samo za jedno.

Anna Teresa Listru voljela se žaliti susjedama kako joj je muž i u smrti bio beskoristan, jer se nije udostojio krepati u ratu i ostaviti joj mirovinu. Oslobođen vojne službe zbog mršavosti, Sisinnio Listru završio je jednako glupo kao što je i živio, zdrobljen poput zrna grožđa u muljači pod kotačima traktora Boreddua Arresija, kod kojega je povremeno radio kao napoličar. Ostavši udovica sa četiri kćeri, Anna Teresa Listru iz siromaštva je upala u pravu bijedu i naučila – kako je često ponavljala – skuhati varivo i od sjene crkvenog zvonika. Sad kad je Tzia Bonaria zatražila da uzme Mariju za kćer, nije mogla vjerovati da u juhu svaki dan može ubaciti i dva krumpira sa zemlje Urraijevih. Ako je njezino najmlađe dijete cijena koju za to mora platiti, nema veze: ima još tri kćeri.

Zašto je Tzia Bonaria Urrai u svojim godinama u kuću uzela tuđe dijete, to pak nikome nije bilo jasno. Šutnje su se produljivale kao sjene kad su starica i djevojčica zajedno prolazile ulicama, izazivajući govorkanja u po glasa na klupicama u susjedstvu.

Trafikant Bainzu uživao je izjavivši da i bogatašima, kad ostare, trebaju dvije ruke da obrišu guzicu. Ali Luciana Lodine, vodoinstalaterova odrasla kćer, nije mogla shvatiti zašto bi netko uzeo nasljednika za nešto što može obaviti svaka dobro plaćena sluškinja. Ausonia Frau, koja je o stražnjicama 10

Accabadora

znala više od bolničarke, voljela je završiti raspravu izjavom da ni nadžak-babe ne vole umrijeti same, nakon čega više nitko ne bi imao što dodati.

Naravno, da se nije rodila bogata, Bonaria Urrai završila bi kao i sve druge žene koje su ostale bez muškarca, a ne bi uzela fill’e anima. Udovica muža koji ju nikad nije oženio, u drugim bi okolnostima možda bila kurva, ili bi do kraja života živjela u crnini iza zatvorenih kapaka kao redovnica, kod kuće ili u samostanu. Vjenčanicu joj je ukrao rat, iako su neki u selu govorili da Raffaele Zincu nije doista poginuo na rijeci Piave; prije će biti da je, lukavac kakav je bio, pronašao ondje žensku i prištedio si putovanje kući da to objasni. Možda je zbog toga Bonaria Urrai ostarila još u mladosti, i možda se zbog toga Mariji nijedna noć nije činila crnom kao Bonarijin kotul. Ali tračare su dobro znale da je njihov kraj pun udovica sa živim muževima, a znala je i Bonaria Urrai, i zato je, kad bi ujutro izašla po netom pečeni kruh, hodala visoko uzdignute glave i nikad nije zastajala ni sa kim porazgovarati dok bi se vraćala kući kruta kao stih u rimi.

U odluci da uzme fill’e anima, radoznalost seljana ni u kom slučaju nije bila ono što je Bonariju najviše zabrinjavalo. Najviše ju je zabrinjavala prva reakcija djevojčice koju je dovela u svoju kuću. Nakon šest godina koliko je svake noći dijelila zrak u sobi s tri sestre, bilo je očito da se prostor koji Maria smatra svojim ne proteže dalje od dužine njezine ruke. Dolazak u kuću Bonarije Urrai poremetio je tu unutarnju geografiju; između njezinih zidova, 11

Michela Murgia

samo Marijini prostori bili su toliko prostrani da je djevojčici trebalo nekoliko tjedana da shvati da se na vratima brojnih zatvorenih soba neće pojaviti nitko tko će reći „Ne diraj, ovo je moje“. Bonaria Urrai nikad nije pogriješila i rekla joj da se osjeća kao kod svoje kuće, niti joj je ponudila ijednu od onih otrcanih fraza koje služe samo kako bi goste podsjetile da nisu u svojoj kući. Umjesto toga, odlučila je pričekati da se prostori koji su godinama bili prazni malo pomalo prilagode djevojčici, i kad su nakon mjesec dana vrata svih soba bila otvorena i takva ostala, imala je osjećaj da nije pogriješila prepustivši kući da učini svoje. Osnažena novim samopouzdanjem stečenim unutar tih zidova, Maria je malo pomalo počela ispoljavati sve više znatiželje o ženi koja ju je dovela da ondje živi.

– Čije ste vi dijete, Tzia? – upitala je jednog dana, usta punih juhe.

– Moj otac zvao se je Taniei Urrai, onaj tamo gospodin...

Bonaria pokaza na staru, požutjelu fotografiju obješenu iznad kamina, na kojoj je Daniele Urrai ispršen u baršunastom prsluku imao možda tridesetak godina i djevojčici mogao izgledati kao sve osim oca vremešne žene koja joj je sjedila sučelice. Bonaria je na njezinu rumenu licu opazila nevjericu.

– Tu je bio mlad, ja se još nisam bila ni rodila – pojasni.

– Zar niste imali mamu? – upita Maria, kojoj je pomisao da je moguće biti očeva kći očito bila nepoznata.

12

Accabadora

– Naravno da sam je imala. Zvala se je Anna. Ali i ona je davno umrla.

– Kao moj tata – ozbiljno reče Maria. – Ponekad to učine.

Bonariju je iznenadilo to pojašnjenje.

– Molim?

– Umru prije nego što se mi rodimo. – Maria ju je strpljivo promatrala. Zatim je nerado dodala: – Rekla mi je Rita, kćer Angele Muntoni. I njezin je tata umro prije nego što se ona rodila.

Dok je objašnjavala, mahala je žlicom kroz zrak kao violinist gudalom.

– Da, neki to učine. Ali ne svi – reče Bonaria, promatrajući djevojčicu s neodređenim osmijehom.

– Naravno da ne svi – suglasi se Maria. – Mora ostati barem jedan. Zbog djece. Zato uvijek i imamo dva roditelja.

Bonaria kimne i uroni svoju žlicu u juhu, uvjerena da je taj razgovor završen.

– Je li i vas bilo dvoje?

Bonaria najzad shvati i ne prestavši jesti, odgovori gotovo nehajnim tonom kakvim je i dotad govorila.

– Da, bilo nas je dvoje. I moj muž je umro.

– Oh. Umro je... – ponovi Maria nakon kratkog razmišljanja, nesigurna bi li joj laknulo ili bi se rastužila.

– Da – ozbiljno odgovori Bonaria. – Ponekad to učine.

Utješena tim osobnim otkrićem, djevojčica nastavi lagano puhati u juhu. Svako toliko, kad bi 13

Michela Murgia

podigla oči sa žlice iz koje se pušilo, naišla bi na oči Tzije Bonarije i morala bi se osmjehnuti.

Od tog časa, kad je Bonaria ujutro izlazila po kruh, Maria ju je čekala za kuhinjskim stolom, klatila nogama i nijemo brojala, dokle je znala brojati, koliko su puta njezine gumene cipele udarile o stolac. Nakon što bi tri puta nabrojala do sto, Tzia Bonaria bi se vratila pa su prije Marijina odlaska u školu jele topli kruh i pečene smokve.

– Jedi, Maria, da ti sisice narastu! – tako je govorila Tzia, tapšajući se rukom po usahlim dojkama.

Maria bi se nasmijala i jela po dvije smokve odjednom, pa sa sjemenkama još uvijek među zubima otrčala u svoju sobu provjeriti, jer sve što je Tzia Bonaria rekla bilo je Božji zakon na zemlji. A ipak, u trinaest godina koliko je živjela s njom, nijednom ju nije nazvala mama, jer majke su nešto drugo.

14

Drugo poglavlje

Maria je neko vrijeme mislila da je Tzia Bonaria švelja. Šivala je satima bez prestanka, a jedna soba u kući uvijek je bila puna tkanina i ostataka tkanina. Žene su dolazile da im uzme mjeru za suknje i marame, a ponekad su dolazili i muškarci, za hlače i svečane košulje. Muškarcima Tzia Bonaria nije dopuštala da uđu u prostoriju u kojoj je držala tkanine. Njih je primala u salonu i morali su stajati. S krojačkim metrom u ruci, puzala je na koljenima oko njih brzo kao ženka pauka i oko svog nepomičnog plijena tkala tajanstvenu mrežu mjera. Žene su tijekom mjerenja rado razgovarale i brbljale o svojim životima hineći da raspravljaju o tuđima. Muškarci su, pak, šutjeli, mrki i kao nagi pred tim preciznim očima. Maria je sve to promatrala i zapitkivala.

– Muškarci se stide dok im uzimate mjeru jer ste vi žena, zar ne?

Na to njezino pitanje, Bonaria Urrai uputila joj 15

Michela Murgia

je vragolast pogled, neuobičajen na tom inače promišljeno strogom licu.

– Ma kakvi, Mariedda! Muškarci se ne stide, boje se. Znaju oni kakvog se kaputa od mene boje.

– Tiho se nasmijala i snažno protresla tkaninu da je rastegne.

Bojali se ili ne, klijenti su pristizali i iz drugih sela, čak i iz Luvèa i Illamarija, prije vjenčanja ili blagdana svetaca, ili samo po novo nedjeljno odijelo. Bilo je dana kad je u kući bilo kao na tržnici, s tkaninama od kojih će možda nastati nabori sukanja ili vez, prebačenima preko naslona stolaca. Maria je sjedila i gledala, spremna dodati Bonariji iglu ili komad krede kojim će obilježiti duljinu poruba.

Po hlače je jednom došao i Boriccu Silai iz rudarske zadruge, i sa sobom je doveo sluškinju. Djevojka nije bila starija od šesnaest godina, zvala se Annagrazia i imala je kozičavu kožu i oči nalik na puževe balavce. Nijemo je stajala uza zid držeći u ruci papirnatu vrećicu s najmanje četiri metra glatkog baršuna, onakvog kakav kupuju samo bogataši. Tziju Bonariju to nije ni najmanje zadivilo i Boriccuu Silaiju uzela je mjere pomno kao i svima drugima, zamjećujući kako je građen ispod pasa stručnim okom onoga kome malo treba da sve shvati.

– Na kojoj strani ga nosite? – upitala je na kraju kao prava pedatna krojačica, promatrajući njegov rasporak. On se okrenuo prema djevojci naslonjenoj na zid i kimnuo.

– Na lijevoj – odgovori umjesto njega Annagrazia, netremice promatrajući staru ženu bez ijedne 16

Accabadora

dodatne riječi. Bonaria je pogledala sluškinju, a zatim polako počela namatati kožnati krojački metar na limunovu grančicu. Borricu je čekao odgovor, ali kad je Tzia Bonaria progovorila, nije se činilo da se obraća njemu.

– Bojim se da ga do Svetog Ignacija neću uspjeti sašiti. Pokušajte kod Rose Cadinu, njoj treba posla.

Boriccu Silai i Tzia Bonaria netremice su se odmjeravali bez ijedne riječi. Nakon toga su taj muškarac i njegova intimna sluškinja izašli iz kuće bez pozdrava jer je već ionako bilo rečeno i više nego dovoljno. Brižno zatvorivši vrata iza njihovih leđa, Tzia Bonaria umorno je uzdahnula, okrenula se prema Mariji i gurnula krojački metar natrag u džep izlizane pregače.

– Neka idu dovraga, uzaludan posao... Maria, dijete, nekim je stvarima bolje ne znati pravu mjeru. Jesi li shvatila?

Maria nije ništa shvatila, ali svejedno je kimnula, jer ne shvati čovjek odmah sve što čuje. Uostalom, tad je još uvijek mislila da je Tzia Bonaria švelja.

Nedugo nakon Bogojavljenja 1955., kad je imala osam godina, Maria je prvi put opazila da Tzia Bonaria noću izlazi. Dobila je dopuštenje da ostane budna i igra se dok ne odzvoni Zdravomarija, nakon čega ju je Tzia Bonaria odvela u sobu i prije vremena prizvala mrak zatvorivši kapke na prozorima i ispunivši posudu za žeravu toplim pepelom i ugarcima.

17

Michela Murgia

– Spavaj, jer sutra se rano budiš za školu.

Maria gotovo nikad nije odmah nasjedala na tu parodiju noći i ponekad je još satima ostajala budna i proučavala sjene koje je žerava na izdisaju risala po stropu.

Zapravo, uopće nije spavala kad je začula lupanje šakom po vratima i krotki, uzbuđeni muški glas, previše tih da bi ga prepoznala. Nepomična ispod pokrivača među ružičastim sjenama, jasno je čula kako se dvorišna vrata otvaraju i poznati korak Tzije Bonarije najprije udaljava i nakon nekoliko minuta vraća. Izvukla se iz kreveta, ne mareći za hladan pod ispod bosih stopala, i naslijepo zatumarala prema vratima dok u mraku nije prevrnula noćnu posudu. I prije no što je izašla iz sobe, Tzia je već znala da je budna.

– Djevojčica! – tiho je upozorila muškarca u sjeni na ulaznim vratima. Bio je visok, širokih ramena i Mariji je izgledao poznato, ali nije imala vremena dati mu ime i prezime jer se Tzia istog časa našla ispred nje, crna i stroga u dugom vunenom šalu kojim se je omatala samo kad je izlazila u dane vjerskih blagdana. Šal je ovijao njezino mršavo tijelo kao škrinjica za nakit i skrivao mu oblik i namjeru, kakvi god bili.

– Vrati se u svoju sobu.

Maria joj nije vidjela lice, i možda se je zato odvažila odgovoriti.

– Tzia, kamo ćete? Što se događa?

– Brzo se vraćam. Idi u svoju sobu.

To je bila zapovijed, i već je bila izrečena jednom 18

Accabadora

previše, uz to pred neznancem. Maria je bez riječi uzmaknula do odškrinutih vrata svoje sobe. Dok ih nije zatvorila, starica je nepomično stajala i svome je gostu nametnula jednak položaj. Iza vrata, Maria je zadržala dah kao da čuva tajnu, dok ponovno nije čula njihove brze korake, njihovo neprirodno nijemo izlaženje iz kuće i udaljavanje. Ošamućena hladnoćom, nepomično je stajala i čekala, nagonski lupkajući prstom po drvetu dovratka i brojeći; ali ni nakon tri puta sto Bonaria Urrai još se nije vratila. Pomirena sa sudbinom, djevojčica se je zavukla u krevet i posve budna ležala u tišini dok je toplina sobe nije uljuljkala u san. Kad se je stara vratila, Maria je spavala i nije ju primijetila. I bolje da je bilo tako.

Ujutro su je probudili poznati zvuci kuće. Noćna pitanja rasplinula su se kao miris mlakog pepela.

Odjenula se i otišla potražiti Tziju, zatekla ju kako trese krpom po zraku ne bi li sa nje otresla prašinu i razvukla joj izlizanu potku. Izgledala je kao ptica sa samo jednim krilom. Bonaria je opazila Mariju i zastala. Zatim je rekla: – Više se nikad ne smije ponoviti ono što si jučer učinila.

Ta je zapovijed pogodila Mariju kao udarac krpom i svojom je prijetnjom ugušila svako pitanje.

U tom je času Maria shvatila da bi mogla izgubiti i nešto dragocjenije od sna. Tad se staričino lice opustilo i dok je slagala već otresenu krpu, pozvala ju je.

– Idi sad jesti jer danas imamo puno posla.

Tzia joj je odjenula svečanu haljinicu i sama 19

Michela Murgia

odabrala lijepu žalobničku suknju iako je bio utorak bez vjerskih obveza. Splela je svoju sijedu kosu očiju uprtih u prozorsko staklo, a sjene su njezinu licu podarile mekoću mladosti. Među naborima suknje i zrele žene, Maria je prvi put naslutila nestalu ljepotu i ražalostila se je što više nema nikoga tko ju pamti.

– Tzia, kamo idemo?

Starica je prekrila glavu najcrnjom od svojih marama, onom svilenom s dugim resama koje su se uvijek zaplitale. Okrenula se prema djevojčici s neobičnim izrazom na usahlu licu.

– Izraziti sućut Racheli Littorri jer joj je umro muž. To nam je dužnost kao susjedama.

Hodala je brzo kao i uvijek, a Maria je jedva održavala korak s njom, iako njezina bijela opravica nije bila teška kao staričina duga suknja. Pokojnikova kuća nije bila daleko, ali već se je sa stotinjak metara udaljenosti čulo tugaljivo naricanje. Svaki put kad bi se začula gruba melodija naricaljke, svako sorensko kućanstvo kao da je pjevalo o svojim žalostima, kako onim sadašnjim tako i onim prošlim, jer svaka korota budi nikad prežaljena sjećanja na svaki prethodni plač. Zato su se kapci svih prozora u susjedstvu pritvarali skrivajući oči kuća od sunca i svatko je kroz najnovijeg mrtvaca neizravno oplakivao vlastite pokojnike.

Mrtvac je ležao u krevetu nasred prostorije na samome ulazu, s obuvenim stopalima uperenim ka 20

Michela Murgia

ACCABADORA „Acabar“ na španjolskome znači dovršiti, okončati. A na Sardiniji, „accabadora“ je ona koja okončava. U očima male sardinijske seoske zajednice, njezin čin nije čin ubojice, nego samilostan, ljubazan čin osobe koja sudbini pomaže da se ostvari.

Nakon što Tzia Bonaria, šezdesetogodišnja seoska krojačica, usvoji osmogodišnju Mariju, četvrtu kćer siromašne udovice, ona od nje nastoji sakriti istinu o svojoj ulozi accabadore dok veliki trud ulaže u odgoj i poučavanje te inteligente, živahne ali i svojeglave djevojčice. No, osim kako obrubiti rupice za dugmad, ili ispeći guelfo kolačiće, Tzia Bonaria će djevojčicu naučiti i vrlo važnu životnu lekciju: kako ponizno prihvatiti i život i smrt.

Svim naporima unatoč, otkriće dugo skrivane tajne promijenit će tijek Marijine životne putanje i nagovijestiti joj tamno naličje odraslosti, ali je i odvesti na neočekivan put, u unutrašnjost Italije, odakle se u rodno selo vraća dodatno promijenjena da bi naposljetku i protiv svoje volje preuzela ulogu one koja sudbini pomaže da se ostvari, ali i ostvarila vlastitu sudbinu, te nastavila otočku tradiciju...

ISBN 978-953-259-080-7

www.hena-com.hr

119,00 kn fotografija na naslovnici: istockphoto