Mato Lovrak
Uzvišeno zvanje
BIBLIOTEKA HRVATSKIH PISACA knjiga 11
copyright © Mozaik knjiga, Zagreb, 2011. Nakladnik Mozaik knjiga d.o.o., Zagreb Za nakladnika Bojan Vidmar Glavni urednik Zoran Maljković Urednik Zoran Maljković Korektorica Maja Divošević Grafička urednik Ivica Jandrijević Tisak Radin print, Zagreb, studeni 2011
ISBN 978-953-14-1046-5 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 785792. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Sva prava pridržana. Ni jedan dio ovoga izdanja ne smije se, ni u cijelosti ni djelomično, reproducirati, pohraniti ili prenositi ni u kojem elektroničkom obliku, mehaničkim fotokopiranjem, snimanjem ili drugačije bez vlasnikova prethodnog dopuštenja.
Mato Lovrak
Uzvišeno zvanje
I
Svršeni đak učiteljske škole, devetnaestogodišnji mladić Marko Matić osjeća poslije položene mature novo, u svom životu posebno nestrpljenje. Dani su mu ispunjeni jedino mislima o učiteljskom namještenju. Uvjeren je da će ga, kad zatraži, odmah i lako dobiti, jer njemu nije ni nakraj pameti biranje službovnog mjesta i bilo kakvo nastojanje protekcijom. Matiću je svejedno kud će ga poslati: u nizinski ili planinski kraj. Primit će s istim zadovoljstvom mjesto u pasivnom ili bogatom dijelu domovine. Ide on i u zaostalo selo do kojeg se može jedino kozjim nogostupom… On, može se reći, upravo čezne za dobivanjem učiteljskog mjesta kao i za susretom s djecom, budućim učenicima svojim. Stručno pedagoški i kao kulturna mlada ličnost etički spremna, primit će Matić namještenje i u takvom kraju, u kojeg inače premještaju jedino po kazni učitelje, ako su vladi politički nepoćudni, ili su kakvi činovnički prestupnici, i grješnici radi slabog društvenog ponašanja ili nedovoljnog rada u razredu… Marko Matić, vruć kao dječak, posjeduje veću mjeru čistih društvenih osjećanja. I ljudskosti. Stekao je te vrijednosti u preparandiji. Posebno u kazalištu, pa čitajući lijepu književnost. Radi toga on neće bježati ni od namještenja u selu močvarnih krajeva, u kojima vladaju malarija i sušica… Matić je u učiteljskoj 5
Uzvišeno zvanje
školi, kakono se kaže, zadojen ovim saznanjem: Učiteljski poziv je rad posebne prirode. Uzvišen. Svet! Zato, bude li trebalo, on može otići kao učitelj čak i u one krajeve u kojima vlada i krvna osveta. Profesori preparandije uspjeli su Matiću razviti idealizam u vezi s posebnim poslom oko obrazovanja i odgajanja. Svi su izgledi da će idealizam narasti u Matićevoj svijesti do vrhunca. Nabujati do vrelišta! Nestrpljenje, želja, i još jače, čežnja za mjestom svog učiteljevanja, vladaju i vitlaju mladićem u posebnom uzbuđenju i nemiru. Teško je predvidjeti kako bi se mlad čovjek proveo pod tom vatrom, pod tim izgaranjem. Majka pozna sina svog, dijete s posebnom naravi pa ga mora uzeti u svoje ruke više nego drugu svoju djecu… Čim je poslije mature stigao u svoje rodno selo, u roditeljski dom, prva je ona, majka, koja će sva njegova zamišljanja srušiti, kakono se kaže, u prah i pepeo. Ponudi mu ona poseban poklon za uspjeh na maturi. Govori mu: – Jadni moj sine, što učiniše od tebe profesori, i ta tvoja preparandija! Suh si kao trlica! Kroz kaput ti se vide rebra! Može ih se prebrojiti… Da mi nisi ni jednog časa pomislio na to kako ćeš odmah tražiti učiteljsko mjesto! Nismo bokčija pa ti nije sila da odmah uletiš u razred tuđoj djeci! Učiteljski posao je težak, mukotrpan i nezahvalan!.. Istina ni župniku nije lakše svoje vjernike učiti da žive po zapovijedima božjim, ali on ima nešto čime narod u crkvi straši. To je pakao! A što ima učitelj? Jedino to, da djecu ostavlja u reštu, da ih udari po licu ili batinom po turu… Zar da se za takvo nešto prenagliš?! Dobro razmisli! Imaš vremena. Odmori se jednu školsku godinu! Uhranit ću te i ojačati jelima koja voliš, pa da ljepši stupiš pred djecu. Ovako mršav, blijed, upravo nisi zgodan 6
pa se nećeš svidjeti ni đacima ni selu kuda te pošalju… Nakon godine dana oporavka odlučit ćeš: ili biti učitelj ili otići u lakše zvanje. Primaju svršene učitelje kao činovnike porezni uredi u većim mjestima, kotarskim! Uzimaju vas i banke u gradu! Majčine riječi Marka ne pokolebaju, ali mu doniješe ipak neko olakšanje i potreban mir, koji bi nešto kasnije i sam nastupio u roditeljskom domu poslije prenapetih živčanih stanja u vezi s maturom… Vratio se on kući na selo polovicom srpnja. Mirovat će barem mjesec dana… Prepusti se starinskom maminom udobnom krevetu, s prevrućim perinama usred ljeta. Hrani se jelima iz svog djetinjstva. To su bijeli žganci, te rezanci s makom ili orasima. Guta on mamine palačinke, najbolje na svijetu. Tovi se knedlima od šljiva. Pije domaće sokove od ribizla i maline. Sladi se kajsijama, te jabukama slačicama, slatkima kao med, i grožđem plemenkom… Tek je nedavno završio Prvi svjetski rat no u rodnom selu Marka Matića nema gladi. Rat se vodio na bojištu, a unutrašnjost države, pozadina, ostala je i dalje na poslu plugom i motikom ista, naročito Matićev zavičaj, plodan i bogat kraj žitom i stokom… Osjećalo se jedino pomanjkanje soli. Ona se kupovala, ne novcem već razmjenom robe. I šećera je bilo manje. Umjesto njega postojala je i za nj zamjena: med. Jedino u dućanima nije bilo ulja. Umjesto uljem, pripravljala se salata svinjskom mašću, i to vrelom, koje jelo nazivahu – furenom salatom. Služili su se ljudi na selu poslije rata osobito ukusnom masnoćom: uljem od sjemenki iz misirača, buča..… Sin Marko školarac, prepusti se potpuno majčinoj brizi, njezinoj hrani, mirovanju, spavanju. Posebno dobri dani bili su kad su u 7
Uzvišeno zvanje
vrtu dozorjele dinje koje mama svom sinu bogato zasladi šećerom iz vrećice u tajnom kutu ormara… Sin Marko nije, kakono se u narodnoj pjesmi kaže, »jedini u majke« i on se po dobroti i vrednoći ne razlikuje od ostala svoja tri brata. Ističe se jedino većom razmaženošću u ishrani. Tome je u prvom redu kriva mati koja mu previše ugađa, a zatim slab njegov želudac koji trpi od mučnina i žgaravice… Marko osim toga malo spava. Čini se da on sniva otvorenih očiju kao zec. Dovoljno mu je, kako to u selu kažu, da prokrmelji, da otcrkava sat – dva. Lakomost za životom, prema tome briga da mnogo vremena ne utroši na besvjesno stanje, u krevetu, uznemiruje ga, trza njim i budi ga prerano. Svakog dana već u zoru. Majka ga radi toga od šale zove svojim »coprnjakom«… Izgleda, on će se promijeniti u mekom, poslije mature ugodnom podneblju pod krovom roditeljskog doma. No mogao bi se i prevariti, tko bi u to bio siguran, jer svršeni učenik preparandije nakon nekoliko dana odmora ne može dugo izdržati u krevetu. Najviše pet sati. I to više u nekom polusnu! Rano ujutro skače iz postelje. Bježi od nje. U krevetu kao da ga napalo tisuću mrava pa potpuno neodjeven i neumiven izlazi iz kuće te sam šalabaza dvorištem, vrtom i voćnjakom… Njemu, majčinom »coprnjaku«, dovoljno je i to što je dobio na težini u najboljem slučaju kilogram i pol. Zato on sada izlazi više na ulicu, što ga posebno uzbuđuje… S Markom je ovako: još pred kratko vrijeme on bijaše dijete, dječak. Skitao se preko polja, livada i šuma bosonog, s bolnim gnojnim nabojem od trna u nozi. Uz to je imao nečista uha, žvalava usta, i duge crne nokte. Nikad se nije kretao bez oznake divljine: ogreben trnjem 8
do lakata i opaljen do koljena koprivama. Naslađivao bi se, neprekidno grickajući travu kiselicu i žvačući nezrelo grižavo voće. Sve ovo dosad nabrojeno, bilo je u njega kao u sve druge djece na svijetu, a činilo se ljudima da je bilo jučer i prekjučer, i sad odjednom, iznenada, kao da se dogodilo preko noći, toliko se razlikuje od svojih parnjaka u selu da će već za koji dan postati čak, učitelj! To zvuči u ušima njegovih seoskih sudrugova iz klupa »obće pučke škole« i sa skitnji seoskom prirodom, upravo nevjerojatno. On će zato svakom od njih, ako zatraži, pokazati Svjedodžbu zrelosti. Čini to na cesti, pred kućom, na stazi, i bilo gdje… Isto tako je i sa susjedima, starijim ljudima, osobito onima, koje nazivaju »nevjerovanim Tomom«… Još pred kratko vrijeme za njih deran, ili mladi gospodin Marko, igrao se s njihovim seljačkim sinovima i kćerima na seoskoj ledini onakve igre kao što je »sira-žlice«. Dolazio je u njihove kuće na čijanje perja. Tu je plesao drmeš i polku s djevojkama i snašama. Igrao se pologa, poljupcima »izbavljao cure iz bunara«, a sada, za koji dan, postat će učitelj, i to istinski, službeni, općinski. Neobično im je to. I čudno! Kao dobar susjed Marko i njih uvjerava u svoje stručno osposobljenje. Izvodi to na njihovom plotu, u dvorištima, kod bunara, u štaglju te stajama. Pokazuje svoju svjedodžbu zrelosti, potvrđenu snažno otisnutim pečatom… I, što dalje, Marko Matić uvidje da mu ne preostaje drugo nego stalno u džepu nositi potvrđenu, potpisanu i pečatom ovjerenu zrelost, jer mu se dogodi tako da ga zaustave poznati i nepoznati ljudi, stariji seljaci, riječima: – Kume Marko, je l’ to istina što se govori, da ćeš biti naredne jeseni učitelj, i to pravi, u državnoj školi? 9
Uzvišeno zvanje
Ovako se zanimaju stariji žitelji sela i zbog drugih nekih razloga. Oni zamišljaju učitelja čovjekom u zrelim godinama. Svaki učitelj morao bi imati snažno tijelo. Ljudima rodnog sela ne ide u glavu da će Matićev sin Marko, tanak, slab, plavokos, modrook, poput djevojke nježan, moći ovladati razredom, punim tuđe djece. Hoće li takav smjeti u slučaju nepokornosti, neposluha i neznanja udariti ravnalom đake po prstima, šibom po dlanu i batinom po turu… Hoće li stariji đaci u opetovnici poslušati tako mladog, slabog, grintavog čovjeka kad ih potjera iz klupe na kaznu klečanjem?! Znadu seljaci da svaki učitelj započinje službovati kao mlad čovjek, ali bi trebalo kao i u vojsci paziti na to da učitelji budu osim svega još i tjelesno jaki, krupni, strogi i zločeste naravi. Matićev Marko nije takav i njegovo buduće učiteljevanje starim seljacima sumnjiva je stvar. Svjedodžba koju Marko stalno nosi u džepu, govori drukčije. Proglašava ga zrelim i sposobnim za učiteljsko zvanje. Nepismeni starci i dalje sumnjaju u vjerodostojnost papira iz Markovog džepa, a pismeni, kad pročitaju ime, prezime, mjesto rođenja, te kad na kraju promotre naslikan veliki državni grb s kraljevskom krunom, iznenađeni i začuđeni pružaju ruku mladiću uz riječi: – pa, lijepo, lijepo, kume Marko, – te odlaze sliježući ramenima i razmišljajući o svemu i svačemu u vezi s tim: Pa kako samo taj mladi muškarac govori! Glas mu je sitan, piskav. Morao bi kao učitelj imati jako grlo da nadviče djecu u školi. I radi pjevanja u crkvi. Doduše, i ravnajući u njihovom selu, katolički »šokački« učitelj slabe je tjelesne građe. Mršav je, sve je stariji i sav se u sebe skuplja. Što iz dana u dan sve jače propada, skrivila su dva posla koja mora obavljati: jedan 10
u školi, drugi u crkvi. On nije samo učitelj već i orguljaš. Kao svirač na crkvenim orguljama mora rano jutrom na zornice. Svira i pjeva na ponoćki, na ranim misama i poldanicama. Umjesto da se nedjeljom popodne odmara, odlazi on i na večernjice. Osim toga zajedno sa župnikom pjeva na sprovodima pokojnika čija obitelj može dobro platiti. Za te poslove kad svira i pjeva, plaćaju ga sela njihove župe luknom. Vozi se on u kolima, staje pred kućama i traži ugovorenu naplatu u žitu prema veličini zemljišnog posjeda… I to skupljanje žita nije lako. Neka kuća dade učitelju sviraču, doduše, kao poklon i pokoju litru pšenice više, no ima gazda koji ga zakidaju u litrama, čak mu neki i ne daju ništa, nego ga tjeraju ispred kuće kao prosjaka, a zato što svira u crkvi neka mu, vele oni, plate pobožne babe koje s njim ondje uz orgulje pjevaju… Ima njihova škola u rodnom Markovom selu i pravoslavnog, »vlaškog« učitelja. S njim nije ništa bolje. On je pojac u crkvi, ne svira ondje ni na što, ali zato pjeva li, pjeva a poznata je stvar da pravoslavna služba božja predugo traje. Nikad joj kraja!.. I učiteljicu ima njihovo selo. Postarala se ona, postaje sve slabija i gubi strpljenje pa sve češće i sve jače udara djecu ravnalom po ruci. Nije joj poslije toga lako. Naprotiv, kad tako kazni dijete, vadi džepnu maramicu i suze briše. Žensko je ona stvorenje, nježne prirode, pristala, upravo lijepa, ali je ruši i poružnjuje glavobolja i druge unutarnje ženske nevolje, najviše srce, i to radi sekiracije što joj zakon ne dopušta u isto vrijeme udaju i službovanje u školi. Inače je učiteljica dobra duša. Ozeble i bolesne svoje đake liječi u razredu čajem i vrućim mlijekom. Tako, eto, gospodična učiteljka, neudata stara sirota cura, iživljuje svoje materinstvo… 11
Uzvišeno zvanje
* Maminom njegom Marko ojača i stupi ponovno u život koji ga sada na svoj način uznemiruje, jer što je kod drugih mladića prirodna stvar, Matićev svaki korak procjenjuje selo posebnim mjerilom. Naročito je osjetljivo pitanje u vezi s djevojkama. Maturalna Svjedodžba zrelosti učini i ovdje nešto izuzetno. Svaka djevojka kojoj on pristupi, ili je samo pozdravi riječju »dobar dan«, a naročito gospodskim pozdravom »moj naklon«, prosuđuje se odmah sudbinskim razvojem stvari. S drugim momcima djevojke se zabavljaju, s njima se svađaju i pomire, u društvu s mladićima smiju se, pjevaju i plaču, s njima plešu, primaju darove: jabuku, pisanicu, vezenu maramicu, ali događa se da to i vraćaju i da opet žive ispočetka, onako kao da ništa nije ni bilo, no s Markom tako ne biva. Čim se on pojavi na ulici da prošeće s djevojkama, ili u gomili na plesu, te u šumskoj čistini na pučkoj svečanosti, onog trena prestane uobičajeni tijek života. Sve se načas ukoči, obeznani, skameni. Nekom mladom čovjeku to bi možda godilo, bio bi radi toga ponosan, postao bi uobražen, ohol, no kod Marka nije tako, premda i on posjeduje taštinu, koliko je potrebno svakom čovjeku radi dotjeranosti, radi sjaja i veće cijene… Svršeni mlad učitelj ne voli ta osjećanja u pretjeranoj mjeri. Smeta ga izniman položaj u društvu djevojaka jer učio je u školi nauku o duši i zato lako, bez muke čita svaku dobru i hrđavu misao te najsitniju njihovu želju i željicu kao iz otvorene knjige. Psihologija, nauka iz preparandije, toliko mu pomaže oko razgolićavanja i tih bića, da u njima ne ostaje ništa sakriveno ni tajnovito, što njega odbija, premda zna da svaka djevojka bez razlike očekuje udvaranje, prošnju i 12
udaju… Marko Matić nije ljepotan. U ramenima je preuzak. Mišica onih tvrdih, napetih, uopće nema. Ipak, tijelo mu je koliko-toliko skladno da može poslužiti krojaču kao lutka kad šiva odijelo… Zarobljenik u Prvom svjetskom ratu, Rus iz grada Odese, salonski krojač, boravio je za vrijeme Prvog svjetskog rata u tom selu i sašio i Marku vrlo lijepo sportsko odijelo proširivši na vješt način ramena i udesivši sve druge sitnice na odijelu tako da je on postao pogotovo zanimljiv i upravo zamaman ženidbeni kandidat… Nemoguće je istrgnuti se i pobjeći od novih prilika. Marko se ne može zavući u mišju rupu. Premda nije nametljiv, niti po prirodi vatreni osvajač žena, njegovo odijelo »Odesa« kroja, uza to i svjedodžba zrelosti unesu u selo nemir, svojevrsna razmišljanja, želje, nade i očekivanja. Nestrpljivi dolaze s ponudama bližoj rodbini pa čak i roditeljima Marka Matića. Provodadžije nude udavače po ljepoti i bogatstvu iz rodnog Markovog kao i iz drugih okolišnih sela, pa čak jednu iz kotarskog mjesta!.. To sve oneraspoloži svršenog učiteljskog kandidata, te on, i mimo svoje volje, prirode i temperamenta, postaje povučen mladić, zatvoren u krug u koji, kakono se u selu kaže, ne dopiru opasnosti i brbljanja zlih jezika. Zato on ne voli ove velike školske praznike i jedva čeka da im dođe kraj. Takva osjećanja podupru razgovori njegovih roditelja iz bračne sobe, koji se vode rano ujutro još u posteljama. Mama zapravo vodi svakog jutra riječ. Jedino ona, dok tata samo potvrđuje s »da« ili niječe s »ne«. Znade biti još i kraći. Na mamine riječi on samo kmrkne, dahne, zijevne… »Pa ti, stari, spavaš« – ljuti se ona – »a ja ove dane već ne jedem i ne spavam od brige radi našeg Marka!« 13
Uzvišeno zvanje
Razgovori između roditelja rano ujutro u bračnim posteljama zanimaju Marka uopće, a posebno kad čuje da se o njemu govori. Slušajući roditelje napne uši i priguši dah. U takvoj napetosti čuje više nego što se zapravo u susjednoj sobi izgovori i osjeća lagodnost ili nelagodnost jače nego u bilo kojem drugom slučaju… Tatino mišljenje o Marku, svršenom učitelju, još nije izrečeno. Ono vjerojatno i ne vrijedi mnogo. Svog posebnog mišljenja on o sinu i nema. Prihvaća njezino, ženino. Ona je u toj strani braka snažna, duhovita i zanimljivo ju je slušati pa je šteta što njih dvoje mogu o tom razgovarati jedino ujutro prije dizanja na noge, na poslove, radi kojih se ne vide po cio dan, a uvečer legnu mrtvo umorni na počinak… Majka tako jutrom u krevetu obično očajava: neće joj sin da uzme posao poreznog ili bankovnog činovnika kako bi mu bilo lakše u životu, nego još pretjeruje, budalesa u vezi sa svojim budućim učiteljevanjem. On će, veli, ukinuti u svom razredu šibu. Neće djecu tući, ni za vlasi i uha vući. On ih neće kažnjavati klečanjem ni stajanjem u kutu školske sobe… Veli mama ocu da će Marko uvesti neki novi duh između četiri školska zida. Bude li ipak morao đaka kazniti, bit će mu dovoljno upraviti prema njemu strog pogled… Ona, majka, reče jednom sinu da bi možda bilo bolje kazniti tako da dijete pošalje u kut ili iza ploče stajati, no Marko se tome protivi. Veli da je to uvreda onog boljeg, ljepšeg u čovjeku. Takvo kažnjavanje je ispod ljudskog dostojanstva… Ove ženine riječi trgnu Matića iz drijemeža. Odakle njoj tako učeno izražavanje? Od sina Marka, mladića posebne vrste. On ipak ima nešto na sebi što bi moglo njegove đake povrijediti. To su plave, velike oči pa ako se njima 14
na male đake izbulji, protrnut će im tijelo, zamrijet će im duša… Kad ona to Marku kaže, tješi sin nju, veli ona, time kako će se u razredu služiti ljepšim izražajima očiju. Na njegovima će biti stalno – osmijeh. Čak na ulazu u školsku sobu neće se on svojim đacima pojaviti mrk, strog, zločest. Kaže sin da neće na vratima razreda vikati, prijetiti ni psovati, nego će s osmijehom ući… Lijepo je tako govoriti, ali pita ona, majka, sina Marka, kako zamišlja svoj osmijeh na vratima razreda kad bude ulazio u njega srdit, ljut, nezadovoljan, neraspoložen. Marko na to pitanje odgovara njoj, majci, tako pretjerano da ona ne zna što da o tom misli. Kaže joj ovako: – Draga mama, u hodniku, pred vratima razreda, ostavit ću sve brige i nevolje kao kad se ispred praga izuju blatne cipele. Otac se na ovo iz svog kreveta oglasi primjedbom kako te sinove riječi nisu loša misao. I ona, majka, nema ništa protiv te misli kad bi se iskoristila na drugom mjestu, a ne pred školskim vratima. Poznato je kako učitelji moraju postupati s brojnom tuđom djecom. Ne čine tako jer žele tući nego im jadnima ništa drugo ne preostaje ako hoće u razredu uspostaviti red, mir i poslušnost. Uzvik, krik – Mir!!! – sigurno se u školi i rodio… Otac misli drukčije. To što njihov Marko kani provoditi u svom razredu, bit će da je sadašnje, suvremeno, novo u školi, osobito poslije rata. Sve se na svijetu mijenja pa tako i učenje djece. Neće se valjda raditi uvijek jednako, onako kao pred stotinu godina! Mama u sve sumnja, pa tako i u Markove novosti. Pita ona muža svog, mora li sve novo biti i razumno… Pa, ne mora, ali sigurno su Marka o novom načinu rada učili u preparandiji… Ovo dolazi majci kao naručeno jer ona drži da je to njihovo dijete u 15
Uzvišeno zvanje
svojoj glavi izmislilo sve ono o osmijehu te o blatnim cipelama pred vratima razreda… Od prve godine života, čini se njoj, da je taj njihov sin neobično stvorenje. Zanima se prerano za knjige i za predstave u kazalištu; voli plesati; ponaša se blago kao žensko i zar će on takav postići uspjeh u školi osmijehom a ne onako kako se to sigurno vrši na cijelom svijetu! Učitelji ulaze u razred stroga lica, zaviknu »Mir!« i udare batinom po stolu… Matić će ispraviti svoju ženu pa kaže da si Marka i ne želi predstaviti strogim učiteljem koji pred đacima stalno drži batinu u ruci… I ona, majka Markova, ne zamišlja sina tako, ali ona se za nj boji. Ta nijednog činovnika toliko ne tužakaju kao učitelje. Protiv njih roditelji šalju tužbe za bilo kakvu sitnicu, zatim ih prijavljuju popovi, pa činovnici iz kotara i onda ih vlada kažnjava. Često ih premješta, iz zaostalog sela u još gore… Njihov Marko bit će takav stradalnik, a pogotovo onda kad uvede novotarije među djecu, jer ta će se razulariti i na glavu mu se popeti!.. Matić se već počinje na ženu ljutiti. Govori joj neka ne bude zloguka. Treba strpljivo čekati i ne ometati sina u njegovim namjerama da učini u svom poslu novo, bolje. Matićka, majka kao majka, nastavlja po suvišku srca na svoj način dalje… Sin Marko reče njoj jednom da se pri susretu s đacima neće samo smješkati nego će razgovarati s njima kao njihov drug. I otac! U posao će ih uvesti bez sile, neprimjetno, lijepo, zabavno. Eto, novosti njihovog sina u školi neće biti učenje već – zabava! Zar će ga netko još za to plaćati?! Strepi majka za to svoje dijete, za mladog čovjeka posebne glave i srca. Majka bi dala sve na svijetu kad bi mogla sina nagovoriti na to da uzme tiho činovničko mjesto u poreznom uredu, ili u banci!.. Kad bi 16
i htio, otac ne može dalje ovdje u bračnoj postelji drijemati jer ga uzrujavaju ti ženini porezni uredi i banke. On čitav život ima s porezom i zajmovima muke. Nemili su mu ti uredi i te ustanove. Obilazi oko njih daleko, da ga ne vide i ne uhvate za veći porez, za kamate. Ipak, neće se prepustiti tim osjećanjima, neće ženu podsjetiti na to kako su financi i porezni činovnici najomraženiji u narodu jer ponegdje i krvavo utjeruju neplaćen porez, odvode uz pomoć žandara i posljednju kravu iz štale… Neće otac uvjeravati majku tom svojom mržnjom nego upotrijebi nešto drugo, blaže. Kaže on da njihov Marko nije sposoban za činovnika u poreznom uredu, jer ne voli i ne zna računati. Ulovio ga je on, otac njegov, nekoliko puta da ne zna izračunati račune koje mora znati đak pučke škole… Marko, sin njihov, ne zna još mnogo toga i osim računa! Na primjer o Mjesecu i zvijezdama na nebu, dok on, otac, priprost i neškolan čovjek zna da je Mjesec sagrađen od kamena i pijeska. Kao što su na Zemlji, tako su i na Mjesecu planine i ravnice, samo bez drveta, biljke, i bez živih stvorova životinjskih i ljudskih, jer na njemu nema zraka kakav obavija našu Zemlju… Kad je otac sinu jednom prigovorio radi tog neznanja, Marko prizna kako je iznenađen očevim znanjem iz zvjezdoznanstva. Kad bude imao više vremena, i on će, reče ocu, proučavati iz knjiga tajne svemira, ali da ga sada više zanima Zemlja, domovina, čovjek! Ako ne zna o zvijezdama, ali zato zna mnogo i temeljito o čovjeku, o njegovoj duši, o dječjoj naročito!.. Ono Markovo o domovini te o čovjeku podsjeća oca na novine, na politiku. No samo bi im još to trebalo, da taj njihov sin postane danassutra zastupnik kakve stranke u saboru!.. Ovo prihvati 17
Uzvišeno zvanje
majka »i noktima i zubima« pa traži od muža da joj pomogne spašavati sina od njegovih pretjeranosti, no kad vidi da on pravi kretnju kao da će pomoć odbiti, ona nastavi dalje o Marku, o kojem, veli, još ocu ne reče sve što zna. Taj njihov sin pretjeranac, kaže majka, ne misli djecu u školi učiti samo čitati i pisati, nego će ih, veli, pripravljati za životnu borbu, za koju moraju biti zdravi, čvrsti te duševno jaki i naviknuti da se trgnu iz zaostalosti. Te Markove riječi ne zvuče kao župnikove s propovjedaonice, niti kao riječi zastupnika političara s govornice… I tu Marko ne misli djelovati kao što je narod od učitelja, naviknuo. I tu on uvodi novost. Ne zna majka odakle njihovom sinu takve misli i na koga se od njih uvrgao. On ne bježi od vatre nego u nju srlja!.. Ako to sada traže od učitelja onda sin njihov nije ni za takav posao. Mršav je, suh, slabašan, trepetljiv pa bi zapravo morao mirovati a ne boriti se i mučiti za onu malu plaćicu koju će mu udijeliti kao bokcu krajcar… Matićka ne uspijeva muža pridobiti. On i nakon ovog odbija. Ne može se on time baviti. Nema ni vremena za to. Ona, mati, više vodi brigu o djeci. Treba ona preuzeti na sebe ono Markovo o domovini, o čovjeku pa tako i sinovo trzanje iz zaostalosti… Dali su, eto, njih dvoje na svijet i takvo dijete koje kao kola odu ukrivo, ušreg, pa treba nastojati da mu se u životnim stradanjima nađe koja posebna para u džepu, da ne gladuje. A ta briga, da za djecu više stekne, bit će njegova, očeva… Ovo bi sada majku umirilo i ona bi pustila muža da još malo prodrijema jer čovjek se zaista umorio sudjelujući iznimno dugo u jutarnjem ranom razgovoru, no ne da njoj srce materino još uvijek mira. Želi s mužem porazgovarati o Marku što se tiče – žena!.. Zani18
manje djevojaka i njihovih roditelja za Marka kao i ponude s više strana radi ženidbe, njemu, tom sinu njihovom, nešto je daleko, tuđe. On to prima hladno, odbojno. U redu, ona ga razumije. Pa ne može čovjek oženiti bilo koga i bilo što! Što će njemu staro, ružno, ćoravo i šepavo, ali ipak, ipak, sin njihov i u tom pretjeruje i zadaje majci nove brige. Marko njoj, jednom reče da za brak traži potpuno neko – razumijevanje i – ljubav! Riječ »ljubav« nešto je novo, posebno, nešto prejako, da se čovjek, hoćeš-nećeš, mora strašiti stanja kad ta Markova ljubav nekim čovjekom zavlada. Zvuči vruće, vrelo kao vatra, bunilo, bolest i kad ona u kojem domu zagospodari, živi se u njemu suviše uzbudljivo, nemirno, te sve svršava nesretno, naopako pa i krvavo… Njihov, za učitelja iškolovani sin gleda na djevojke, na ženidbu, ne kao što je običaj u njihovom selu nego opet pretjeruje. Spominje majci divne ljubavi iz knjiga, s kazališne pozornice i s platna u kinematografu. Najradije spominje njoj, majci svojoj Romea i Juliju… Tu Matićka uzdahne, prekine pričanje i upita muža: »Znadeš li ti, stari, nešto o to dvoje, o Romeu i Juliji?« »Ne znam« promrmlja on već pomalo drijemajući… Ovakvi razgovori majke i oca u ranim jutrima ovih školskih praznika, premda posebno zanimljivi, postaju, što dalje, sve veća muka Marku i on odluči prekinuti s tim. Otići će ranije nego što je mislio u Mali Grad prijaviti se radi učiteljskog mjesta. Da stavi, kakono se kaže, roditelje konačno već jednom pred gotov čin. U ono vrijeme, osobito se isticala lijepa građevina, velika ona starinska dvokatnica, usred Malog Grada. Bojadišu 19