M
ajka je počela tiho plakati. A zatim sve jače i jače. Djevojčica ju je gledala, zatečena. U svojih deset godina, nikada nije vidjela majku kako plače. Užasnuto je promatrala kako se suze slijevaju niz majčino slomljeno i blijedo lice. Htjela joj je reći da prestane plakati, ne bi mogla podnijeti sram da vidi majku kako šmrca pred ovim stranim ljudima. No njih dvojica nisu obraćali ni najmanju pozornost na majčine suze. Govorili su joj da se požuri. Nije bilo vremena za gubljenje. U sobi, njezin mlađi brat i dalje je spavao. »Ali kamo nas vodite?« molećivo je zapitkivala majka. »Kći mi je Francuskinja, rođena je u Parizu, zašto želite da i ona ide? Kamo nas vodite?« Oba muškarca su šutjela. Gledali su ih svisoka, ogromni i prijeteći. Majčine oči bile su ispunjene užasom. Otišla je u svoju sobu i sklupčala se na krevetu. Nekoliko trenutaka kasnije, ustala je i okrenula se prema svojoj kćeri. Lica zaleđenog poput maske, rekla joj je u jednom dahu: »Probudi brata. Odjenite se. Uzmi malo odjeće za vas dvoje. Požuri se, požuri se, idemo.« Njezin mlađi brat je zanijemio od straha kada je primijetio dva muškarca na vratima. Gledao je majku koja je jecala nespretno pokušavajući spremiti stvari. Skupio je svu snagu dječačića od 4 godine i odbijao se pomaknuti. Sestra ga je pokušavala pomaknuti mazeći ga. Uzalud. Ostao je kao ukopan, nepomičan, ruku prekriženih na prsima. Djevojčica je skinula spavaćicu, dohvatila pamučnu košulju, suknju. Navukla je cipele. Brat ju je promatrao nepomičan. Iz sobe su čuli majku kako plače. 17