PARIZ, SRPANJ 1942.
D
jevojčica je prva začula snažno lupanje po vratima. Njezina je soba bila najbliže ulazu u stan. Još zbunjena od sna, u prvom je trenutku pomislila da se njezin otac popeo iz podruma u kojem se skrivao, da je zasigurno izgubio ključeve i da je snažno udarao jer ga nitko nije čuo dok je tiho kucao. No uskoro su se, snažni i grubi, glasovi pojačali u tišini noći. Nije bio njezin otac. »Policija! Otvorite! Odmah!« Udaranje se nastavilo još snažnije. Osjećala ga je do dna kralježnice. Njezin mlađi brat, koji je kraj nje spavao, počeo se micati u svom krevetu. »Policija! Otvarajte! Otvarajte!« Koliko je bilo sati? Bacila je pogled kroz zastore. Vani je još bio mrak. Bojala se. Mislila je na one razgovore, noćna šaputanja koja su njezini roditelji razmjenjivali misleći da ona spava. Ali ona je sve čula. Odsklizala bi se sve do vrata dnevne sobe i skrivena slušala i gledala svoje roditelje kroz mali otvor u vratima. Čula je nervozni glas svoga oca. Vidjela je tjeskobno lice svoje majke. Razgovarali su na njihovom materinskom jeziku koji je djevojčica razumjela iako ga nije dobro govorila. Otac je sasvim tiho govorio da će vremena koja dolaze biti teška. Da treba biti hrabar i jako oprezan. Izgovarao je čudne i nepoznate riječi kao logor, uhićenje i masovno uhićenje i ona se pitala što bi sve to moglo značiti. Njezin otac, jednako tiho bi dodao da su samo muškarci u opasnosti, da se žene i djeca nemaju čega bojati i da će se svaku večer odlaziti sakriti. Sljedeći dan, objasnio je svojoj kćeri da je u ovom trenutku sigurnije da spava u podrumu. Dok se stvari ne vrate u red. Koje stvari? mislila je. Vratiti se u red, što to zapravo znači? I kada će se to dogoditi? Gorjela je od želje 11