4. Postanak ljudi
K
ad je Svarog završio stvaranje svijeta, siđe on s nebeskih visina na zemlju u pratnji svoje odabranice, Božene Vide kako bi pogledao svoje djelo. Tu i tamo promijenio bi oblik kojeg brda, biljke, životinje ili bi pak uništio kakvu neman, proizvod Črta ili Crnoboga. Ipak, bio je zadovoljan, sve je tu bilo lijepo stvoreno. Svarog je zadovoljno uzdahnuo, u miru snatreći ispod drveta. Divio se stari bog lijepoj prirodi koja je pred njim onako beskrajno divlje bujala u sočnim šumama i gajevima i u kojoj je sve bilo spremno i dato životu. Vida, umorna od duga puta s neba, kratko zadrijema pod obližnjim stablom. Usnuvši čudan san, vidjela je bića, predmete božanskog stvaranja kako žive radosnim i punim životom. Trgne se iza sna, obriše snene prelijepe oči i reče Starome Vidu: – Svijet je prekrasan, ali na njemu žive samo životinje, divovi i čarobna stvorenja. Možda bi svijet imao više svrhe kada bi postojala i bića koja bi imala božanski izgled i, negdje u dubini svoje duše, božanski značaj? Svarog, pomalo zatečen svojim propustom, u nelagodi pogleda prema božici i prozbori gromkim glasom:
34 MITOVI I LEGENDE.indd 34
28.5.2009 8:48:20