Deset stvari koje volim kod tebe
• 11
Vjerojatno će uskoro početi kišiti. Odvukao se nasred sobe pa široko zijevnuo. Možda bi se trebao primiti čitanja. Od toga bi mu se katkad prispavalo. Naravno, pospanost nije bila rješenje problema. Često je bio jezivo pospan i svejedno ne bi mogao zaspati. Zatvorio bi oči, namjestio glavu na jastuk upravo kako treba i… Ništa. Samo bi ležao, čekajući, čekajući, čekajući. Pokušao je ispra zniti glavu od svih misli, jer zacijelo je to bio osnovni preduvjet. Prazna ploča. Čisto platno. Kada bi mogao potonuti u ništavilo, zacijelo bi zaspao. Bio je siguran u to. Ali to jednostavno nije djelovalo. Jer svaki puta kada bi Se bastian Grey pokušao potonuti u ništavilo, ratne slike izronile bi na površinu. Sve je ponovo bilo tu. Slike i prizori koje bi najradije zabo ravio. Koje više nikada u životu nije želio vidjeti. I zato mu ni noćas nije preostalo drugo nego ponovo otvoriti oči. Kad se sve skupa uzme u obzir, bilo mu je draže pogledom kružiti po starim poznatim stvarima, počevši od kreveta pre krivenog zelenim pokrivačem, preko zastora boje starog zlata, sve do starog pisaćeg stola. Naravno, i te noći vladala je mrtva tišina. Tijekom dana, mogli su se čuti uobičajeni gradski zvuci, no u tom djelu grada noću je uvijek bilo tiho. Sebastian je uživao u tišini. Volio je osluškivati vjetar. Ili cvrkut ptica. Bili su to doista lijepi zvuci. Svakako ugodniji za uho od neprestane paljbe na ratištu. Reklo bi se da svatko može zaspati u takvoj blaženoj tišini. Ponovo je zijevnuo. Možda će ipak čitati. Tog popodneva uzeo je nekoliko knji ga iz Harryjeve zbirke. Doduše, nije se imalo bog zna što za