Prolog
Nekoliko godina prije
N
ije mogao zaspati. Ništa novo. Reklo bi se da se dosad već trebao navići na to. Ali nije. Svake večeri Sebastian Grey zatvorio bi oči očeku jući da će zaspati. Zašto i ne bi? Naposljetku, bio je savršeno zdrav, savršeno sretan, savršeno normalan. Nije postojao ni je dan razlog zbog kojeg ne bi mogao zaspati. Ali nije mogao. Barem ne uvijek. Katkad – iako nije imao pojma zašto – čim bi spustio glavu na jastuk, zapao bi u blaženi san. U ostalim prigodama meškoljio se i prevrtao po postelji pa ustao, čitao i popio šalicu čaja, nakon čega bi se vratio u krevet gdje bi se na stavio meškoljiti i prevrtati. Kad bi mu dodijalo, ponovo bi ustao i određeno vrijeme proveo zureći kroz prozor, pa opet legao, meškoljio se, prevrtao pa ustao, igrao pikado i zatim se ponovo vratio u krevet, gdje se nastavio meškoljiti i prevrtati sve dok naposljetku ne bi odustao i otvorenih očiju čekao svitanje. Vidio je mnoga svitanja. Zapravo, Sebastian se dotad već smatrao pravim znalcem po pitanju svitanja u Velikoj Britaniji. Naravno, prije ili poslije nastupila bi iscrpljenost i katkad, nakon svitanja, napokon bi zaspao, u krevetu ili u fotelji, a u pojedinim, ne baš ugodnim prigodama, i lica oslonjena o pro zorsko staklo. To se, doduše, nije događalo svakodnevno, no