s istim pritiskom u krvi i dolazi do njegovog p o s t e p e n o g povećanja u organizmu. Sa svoje strane povećana koncen tracija ugljen-dioksida u krvi p o m a ž e kivnu oksidaciju i bolje vezivanje i prenošenje kiseonika p o m o ć u hemoglo bina. Z a t o zadržavanje disanja pri udisaju odlično stimuliše razmenu gasova u organizmu i p o m a ž e zasićenje organizma s kiseonikom.
ž a n o g udisaja aktivira se fin p r o c e s - p o v e ć a v a n j e kiseonika u krvi, prelazak ugljen-dioksida iz krvi u pluća (nagomi lavanje, prelazak iz unutrašnjeg u spoljašnji). Za vreme z a d r ž a n o g izdisaja aktivira se jang proces - tkiva upijaju (asimiluju) kiseonik, nastaje raspadanje materija sa stva ranjem energije (prelazak iz spoljašnjeg u unutrašnje, radni ciklus).
Za vreme izdisaja i zadržanog disanja, pri izdisaju do lazi do drugih promena. Za vreme j a k o g izdisaja, pritisak u plućima se povećava iznad atmosferskog i dovodi do pritis kanja šupljih vena na delu kojim ulaze u srce. Usled toga dotok krvi u srce se smanjuje i otežava. Ako se pri t o m e j o š zadrži disanje pri izdisaju — srce će raditi „na p r a z n o " kao p u m p a u kojoj nema vode. Prirodno, to će se negativno odraziti na njegov rad i ceo krvotok (narušiće se funkcija k i v n o g pritiska srca). Pluća su za vreme izdisaja i zadržanog disanja pri izdisaju skupljena, i zato u njih dospeva m a l o krvi i smanjuje se ventilaciona površina (oko 30 m 2 ) . Kiseo nik praktično ne dospeva u krv, a ugljenikova kiselina se iz krvi ne prebacuje u pluća. To naglo povećava koncentraciju ugljen-dioksida u krvi koji stimuliše disajni centar, a preko hemoreceptora i ceo centralni nervni sistem. Povećanje ug ljen-dioksida u krvi izaziva oksidaciju krvi i naglo povećava koncentraciju vodonikovih jona. Znači, organizam odjed n o m počinje da upotrebljava elektrone — univerzalnu ener giju svega živog. Podizanje temperature tela i znojenje za vreme zadržanog disanja pri izdisaju su — prvi i glavni simptom pobuđivanja energije organizma! Otuda zadržano disanje pri izdisaju - snažno stimuliše opštu energiju orga nizma.
Polazeći od do sada izloženog, proistiću sledeće prepo ruke:
A k o se disanje razmatra s pozicija jin-jang, tada je udisaj (širenje, povećanje prostora, lakoća, hlađenje) —fin proces; izdisaj (sabijanje, vremensko ubrzanje, težina, po većanje unutrašnje toplote) — jalig proces. Za v r e m e zadr158
1 - Nikad ne zadržavajte disanje u maksimalnom udi saju, j e r ono m o ž e prouzrokovati rastezanje plućnog tkiva, povećanje prečnika alveola, a to će se uopšte nepovoljno odraziti na zdravlje. Ako je potrebno da napravite maksi malni udisaj, uradite ga bez zadržanog disanja. Zadržavanje disanja pri udisanju preporučuje se u granicama 70-80% dubine m a k s i m a l n o g udisaja. Pri tome, ukoliko je čovek stariji, utoliko se smanjuje dubina udisaja u korist rebara. Pri udisanju radite više dijafragmom, a u m e r e n o međurebarnim mišićima i ramenima. 2 - Nikad ne zadržavajte disanje na maksimalnom izdi saju,jer je to siguran uzrok koji će da poremeti rad srca. Ako treba da uradite maksimalni izdisaj, uradite ga b e z zadr ž a n o g disanja. Zadržavanje disanja pri izdisaju preporučuje se u granicama 70-80% maksimalnog izdisaja. S t o j e srce slabije, manja je trajanje zadržanog disanja pri izdisaju. Izdišući, radite više s dijafragmom - to masira unutrašnje organe i srce. Koliko su opravdane te preporuke? Ako se osvrnemo na iskustva Jogista, tada se glavna disajna vežba izvodi ovako — 1 : 4 : 2 , gde je 1 - vreme udisaja, 4 - zadržano disanje pri udisaju 4 puta veće od vremena udisaja i 2 - vreme izdisaja za 2 puta veće od vremena udisaja. Pri izdisaju nema zadr ž a n o g disanja. Sve je po fiziologiji od i do. 159