Frenzy Spark Magazine - Issue 8

Page 1


FILM CORNER FRENZY SPARK

2


FILM CORNER

3

FRENZY SPARK



by Brian Despain

Just go to http://despainart.com/ aand check Brian’s wonderful art

Redakcija:

Grafički dizajneri/Design Team: Beksi Lejdi Ivan Pantić Sanjin Mašić Momčilo Mićić Danijela Tošić Art direktor/glavni i odgovorni urednik: David Darko

FACEBOOK PAGE TWITTER PINTEREST TUMBLR EMAIL

HELLY CHERRY PHOTON TIDE PREKO RAMENA CINEMA+

5

Nevena Starbuck Grubač Timea Levai Majin Ivana Cvetanović Milena Pantić Aleksandra Hegediš Svetlana Nedeljković Andrej Vidović Dražen Pekušić Danilo Radojčin Andrija Maslać Nemanja Jovanović Andreja Kojanić Srđan Mitrović Hitch Ivica Milarić Đorđe Luković Vladimir Petrović David Darko

FRENZY SPARK


8

SPARKS & SNIPPETS

24

FRENZY SPARK

9

NEIL deGRASSE TYSON to follow

10

MAJA MILOŠ -intervju-

14

SIGUR

-recenz

28

ALIS GI BLAŠE Majka filma

32

SUBA ZEML

44

ELIZABETH BATORY Gospa smrt

46

SAO PAULO

48

KNO DISC

60

SPARKS WITHIN THE STARS

62

GEORG CANTOR

64

RUŽIČASTO I PLAVO - P. Pikaso

66

JOSE BAKE

76

GOOD FOR NOTHING

80

PODZEMNI UTOPIZAM-

82

84

JOSS WHE

98

KHALIL GIBRAN

100

26

MOBA IGRE

42

PROMETHEUS Viral

VIRGIN

skok u svemir

UNDERGROUND UTOPIANISM

Grad bez reklama

ESPERANZA SPALDING

102

TRAILER PARK

103

GO AM


R ROS

zija-

16

CLAP YOUR HANDS!

36

OPENPDP

CONVENTION

OW & COVER

18

SCIENCE BEYOND WORDS

20

AMAZONKE

Neustrašive lepotice

38

RUFUS WAINWRIGHT

40

50

CHAIRLIFT

54

KAMPOVANJE Neki drugi život-

58

WORLD WIDE UPDATE

EPHINE ER

68

ENIGMA VS. THE BOMBE

72

AVENGERS

74

PRIMITIVNO U UMETNOSTI

S EDON

90

LE HAVRE

92

GAŠENJE SPEJS ŠATL PROGRAMA

96

BEING DIFFERENT

OD BLESS MERICA

104

ATOMSKA LJA ČUDA

MISLIM DA VIDIM NOVI MIM

106

EDGAR DEGAS

SPEAKING OF TUNES

110

THE BIG FIVE FRENZY SPARK


“THE ANGRIEST MAN IN Priredio: BROOKLYN” - ŠAROLIKA EKIPA

Danilo Radojčin

ROBERT DE NIRO U FILMU “MALAVITA”

RUMOUR HAS IT

Luc Besson se ponovo bacio na snimanje trilera i ovaj put je pozvao Roberta De Nira u pomoć. Film ove dve legende sa trenutnim nazivom „Malavita“ je Besonova adaptacija romana „Badfellas“ tonina Benacquiste o bivšem američkom mafijašu (zamislite čudo – glumi ga Robert De Niro) koji je u sklopu programa zaštite svedoka preseljen u Normandiju sa familijom. Kao alibi, on pokušava da meštanima malog mesta objasni da je tu kako bi pisao o istoriji savezničkog iskrcavanja za vreme drugog svetskog rata, ali, kako to obično biva sa velikm mafijašima u još većim filmovima – prošlost ga sustiže čak i na drugom kontinentu. Još uvek se ne zna puno o ovom projektu, ali se pretpostavlja da bi film trebao da bude sličan filmu „Taken“, sa Liamom Neesonom, samo sa mnogo više humora. Besson je poznat po tome da uvek uspe da okrene svaku ozbiljnu situaciju na poprilično dobru šalu, pogotovo kada je u pitanju legenda kao De Niro. U svakom slučaju, filmova sa De Nirom i filmova koje radi Besson, bar po mom mišljenju nikad nije previše. Ostaje da čekamo i vidimo.

Sam pogled na ekipu koja učestvuje u ovom projektu izaziva prilično zbunjujuća osećanja. Pobogu, probajte da stavite u isti film Robin Williamsa, Peter Dinklagea, Milu Kunis, Mellisu Leo i glas Darth Vadera – James Earl Jonesa. Jesam lepo rekao da je zbunjujuće? Phil Alden Robinson, režiser „Field of Dreams“-a, osmislio je komediju o doktoru koji pacijentu da pogrešnu dijagnozu da ima još 90 minuta do kraja života. Posle te greške pokušava da ga nađe, dok ovaj ispravlja sve nepravde svog života. Ova ideja deluje zaista zanimljivo, pogotovo sa ovakvom ekipom, a snimanje počinje u septembru u Njujorku. Daniel Taplitz, inače tvorac „Red Dog“-a, je već pripremio scenario, i samo se čeka da glumci završe sa svojim obavezama, kako bi počeli rad na projektu.

“MARBLE CITY” - FILM NOIR UZVRAĆA UDARAC

TOM HARDY U NOVOM “MAD MAX” FILMU

Poprilično zabradio i još više nabildovan, Tom Hardy je u Kanu dao izjavu oko konstantnog pomeranja snimanja i datuma za novog Pobesnelog Maksa. Ni sam ne zna šta da kaže o silnim promenama i guranjima datuma. „Nekad je i bolje držati ljude u neizvesnosti“ – kaže Hardy. Fanovi Mad Max filmova su ubrzo počeli da gube entuzijazam zbog stalnog menjanja datuma snimanja i konstantnog pričanja o tome kako će samo snimanje trajati godinu dana, ali Hardy kaže u šali da je to normalno. „Možda na kraju snimimo mjuzikl, nikad se ne zna“. Jedino što je za sad sigurno je da će čekanje na Toma Hardyja kao Mad Maxa potrajati još neko vreme.

FRENZY SPARK

Kada čujete film noir – prvo što vam padne na pamet je definitivno „Sin City“. E pa Mickey Rourke je odlučio da se vrati ovom žanru i da pritom povede sa sobom i Nicholas Cagea. Režiser ovog projekta je Ryuhei Kitamura, režiser „Midnight Meat Train“-a, a film je opisan kao „spoj Kill Billa i Drivea“. Priča prati bivšeg robijaša, koji kreće u potragu za čovekom koji ga je stavio iza rešetaka. Klasična osvetnička priča, ali sa ovom ekipom i idejama koje je Kitamura izneo – ovaj film će biti mnogo više od klasičnog osvetničkog filma. Možemo da pretpostavimo da će film obilovati scenama borbe i akcije, a verujem da ćemo imati priliku da vidimo neke epske scene između Rourkea i Cagea. Znajući nihov istorijat, možemo da pretpostavimo da će Cage (po običaju) biti anti-heroj, a Rourke negativac. U svakom slučaju, poprilično zanimljiv film za gledanje – nadam se.

8


BIG BANG THEORY

low

to

l o f

@neiltyson

PHOTO CREDIT

A kao što možete videti na slici iznad, dr Tyson je gostovao u veoma popularnoj seriji “The Big Bang Theory”. I kao što Sheldon reče:” If ifs and buts were candies and nuts, we would all have a merry Christmas.” ogorčen zbog zalaganja dr Tysona da se Pluton više ne naziva planetom.

Premeštanje Plutona u klasifikaciju patuljastih planeta bila je ideja Neil deGrasse Tyson-a, američkog astrofizičara i naučnog predavača. On je kao direktor Hayden Planetariuma, promenio shvatanje po kojem se Pluton računa kao deveta planeta, što je 2006. Internacionalna astronomska unija potvrdila i zvanično objavila njegovu ispravnu procenu. Tyson radi i kao savetnik za astrofiziku u Američkom muzeju prirodne istorije, a od 2006. vodi naučno edukativni šou NOVA scienceNOW na PBS kanalu, dok uporedo često gostuje u emisijama poput The Daily Show, Real Time with Bill Maher i Jeopardy! Kao naučni predavač redovno se pojavljuje na televiziji, radiju i drugim medijima, a 2011. našao se

u ulozi domaćina i u televizijskoj seriji Karla Segana Cosmos: A Personal Voyage. U svojim istraživanjima fokusira se na posmatranje zvezdanih formacija, kosmologiju i galaktičku astronomiju, za koje informacije prikuplja posredstvom Hubble Space Telescope-a kao i teleskopa u Kaliforniji, Nju Meksiku, Arizoni i Andima u Čileu. Napisao je brojne popularne knjige o astronomiji, kao i kolumnu za Natural history magazin u kojoj je ustanovio novi termin menhetnhendž. On je ovako nazvao pojavu koja je američki pandan čuvenom Stounhendžu, predstavlja poravnjanje Sunca u liniji sa 42. ulicom na Menhetnu. Ovo je paralela sa letnjim solsticijumom, tokom kojeg se u Stounhendžu Sunce poklapa sa ulazima u ovaj istorijski spomenik. Tysonov je ponosni vlasnik devet počasnih doktorata i NASA medalje za istaknuti doprinos, a kako je svojim radom umnogome uticao na porast interesovanja u javnosti za kosmos, Internacionalna astronomska unija je asteroid “13123 Tyson” nazvala po njemu. Gostovao je u SF seriji Stargate Atlantis, kao i u američkom sitkomu The Big Bang Theory.

9

- FRENZY PICK

TWEETABOUT

Ako ste se pitali ko se to usudio da Pluton proglasi patuljastom planetom, ili jednostavno volite astronomiju i želite da budete aktivniji, a pritom niste u potpunosti upoznati sa radom ovog čoveka, za početak vam predlažemo da ga pronađete na Twitteru, gde možete očekivati veoma zanimljive izjave, pune visprenosti, uz obilje proverenih, zvaničnih informacija. @NEILTYSON’S TWEETS

- “Simple Logic: If you have a gene for celibacy, you didn’t inherit it.” - “How to terrify your cow: Tell her that McDonalds has sold about as many Hamburgers as there are Stars in our Milky Way galaxy”

- “I’ve tried to resist, but a galaxy far, far away has taken control of this tweet: ‘May the 4th be with you.’” - “The final resting place of the space shuttle Enterprise will be the Intrepid Sea, Air, & Space Museum in Manhattan.” (više o spejs šatl programu na narednim stranicama). - “Everything we know and understand about the Universe is driven by just three forces: Strong-Nuclear, Electro-Weak, & Gravity”.

PriredilI: Beksi Lejdi i David Darko FRENZY SPARK


TALK TALK/FILM CORNER

“Klip”, debitantski film beogradske rediteljke Maje Miloš, posle plodnog festivalskog života, započeo je početkom aprila svoj bioskopski život pred domaćom publikom. “Klip” nam je, kao uostalom i većina radova iz korpusa koji pojedinci nazivaju “Novim srpskim filmom” podario jednu novu vizuru, jedan pogled kakvim do sada nismo navikli da posmatramo stvarnost, a mnoge su ovog proleća baš od njega, oči opasno počele da peku. Bio je to pogled na naše mlade generacije, prema kome, za razliku od onoga što smo videli u “Šejtanovom ratniku” ili “Šišanju”, ovoga puta nismo mogli da se postavimo šaljivo ili posprdno; bilo je to jedno skladno poigravanje sa dokumentarnim i igranim formama za kakvim je sumanuto jurio Beogradski fantom; jedna uspešna tematizacija seksa i brutalnosti koja je napokon, umesto očekivane i neargumentovane osude, kao u slučaju “Života i smrti porno bande”, naišla na odobravanje i pohvalu, kako kod malobrojnih lucidnih i promišljenih filmskih mislilaca, tako čak i među onim standardno konzervativnim i kratkovidim piskaralima iz brojnih dnevnih novina. Naša sagovornica je ovogodišnjim trijumfom na Roterdamskom filmskom festivalu dobila i međunarodno priznanje, čast koja je, nekako po pravilu poslednjih godina, standardno zaobilazila ovdašnje reditelje. Međutim, iznad svega, čini nam se da je najvažniji deo njenog uspeha ležao upravo u pronalasku formule za komunikaciju sa umovima i srcima baš onih, kojima se na prvom mestu njen film i bavio. Autoru ovog intervjua to je svakako postalo jasno, nakon što je nedavno u sali bioskopa Takvud sinepleks, sa prvim kadrovima “Klipa” nesnosno urlanje gomile maloletnih delikvenata iz zadnjih redova, prolongirano kroz defile trejlera za američke blokbastere naprasno utihnulo, pretvorivši se u grobnu i gotovo sakralnu tišinu, koja je (uz poneko mrmljanje i komentar upućen junacima na platnu) trajala sve do odjavne špice. Maja Miloš, roterdamska tigrica, posle desetina razgovora sa domaćim i stranim medijma, rado i bez zadrške odazvala se našem pozivu pristavši da dugo, detaljno i iscrpno govori za naš magazin o svom debitantskom čedu, rediteljskim postupcima, filmskim ljubavima, i opštoj budućnosti srpske kinematografije.

FRENZY SPARK

Frenzy Spark: Pošao bih od naslova filma. Klip je kratak telefonski snimak kojim današnji klinci beleže svet oko sebe. Zbir ovih snimaka predstavlja neku vrstu njihovog vizuelnog dnevnika sa trivijalnostima, bahanalijama, ali i intimnim trenutcima. Šta u širem smislu povezuje klip kao oblik vizuelnog izraza sa tvojim rediteljskim postupkom i naracijom, i koliko se, sa druge strane može govoriti o simbolici same te reči (klip-isečak) u njegovom naslovu? Maja Miloš: U dramaturškom smislu ja sam upravo i želela da postignem utisak kao da su to neke izvađene scene iz života. Na nekom racionalnom planu možda se zbog toga i ne dobija utisak da se u grubom smislu reči radnja pokreće, ili da se nešto bog zna šta dešava, iako je film vrlo sadržajan, ali želela sam da sve približim životu gde se stvari ne događaju toliko uzročno - posledično i na način na koji mi zamišljamo ili očekujemo da u filmovima biva. Upravo zbog tih telefonskih snimaka i njihove povezanosti moja osnovna ideja je bila da film na formalnom planu bude kao zbir tih isečaka. Sa druge strane, bilo mi je veoma zanimljivo da istražim odnos dokumentarne i igrane stvarnosti, tačnije, gde se one spajaju i kako se reflektuju u svesti gleda-

10

oca. Mi smo kao publika naviknuti na postupak u snimanju koji nama predstavlja realnost, ali ja nisam želela da to bude nešto poput onog tipičnog preuzimanja dokumentarnog stila u vidu kamere koja se trese, već da se na neki način stvori dublji utisak da mi jesmo u tome i da to jeste stvarno, te je u tom pravcu i išlo moje vizuelno poigravanje. Želela sam da u film inkorporiram klip, i suštinski, nešto što su principi snimanja mobilnim telefonom, kao i način na koji takav vizuelni izraz komunicira sa gledaocem. Na prvom mestu kada gledamo (ali i kada snimamo), mi krećemo od nečega što je suština scene i zbog čega se to snima, prirodno je – ljudi uključe snimanje u onom trenutku kada vide nešto što je zanimljivo, a tokom vremena mi otkrivamo ko je to, šta je to, šta se događa, ko je sve prisutan, i kakav je kontekst. FS: A šta je rediteljki Maji Miloš bilo zanimljivo u životu i ponašanju današnje omladine da je želela da oko svoje kamere usmeri baš ka tome i da im posveti svoj prvi celovečernji film? MM: Pa prvo je da sam, uslovno rečeno slučajno, na you tube-u i svuda po internetu počela da pro-


jalno prihvatljivim stvarima, a da sa druge strane postoji jedan paralelni svet u kome se oni osećaju kao kod kuće. Svet koji je šaren, pun strasti, podignutih emocija, enegije, destrukcije, autodestrukcije, svet koji može da povredi...i na kraju, svet u kome oni uživaju i u kome su na neki način slobodni. FS: U gotovo svim svojim prethodnim intervjuima pričala si kako si isprva želela da radiš sa glumcima koji bi imali 17 ili 18 godina, ali da si uvidela da već postoji neka vrsta generacijskog jaza sa klincima koji su autentičnih godina kao junaci “Klipa”. Šta je to što bi označila kao posebnu karakteristiku i kvalitet koji se nikako nije dao odglumiti, ili nadomestiti, osim angažovanjem ljudi autentičnog godišta?

FS: Da li je u tom istraživačkom procesu postojala neka konkretna priča koja je bila posebno ekstremna i koja te je naročito potresla? MM: Ne, nije se radilo o nekoj konkretnoj priči, već više o omasovljavanju te prakse snimanja seksa i nasilja mobilnim telefonima. Ja sam stvarno jako mnogo istraživala za ovaj film, samo dve godine sam radila kasting, i tom prilikom, pričala sam sa više od 1000 mladih ljudi o njihovim iskustvima, o događajima iz neposrednog okruženja u kome se oni nalaze. Daleko dublji utisak na mene ostavila je ta njihova potreba i vezanost za snimanje kojim oni na neki način pokušavaju da uhvate trenutak, da ugrabe život i stvore neku vrstu materijalnog dokaza sopstvene egzistencije, jer kada se nešto snimi to automatski postaje veće od života. Druga stvar koja

mi je pomogla u izboru kulturnog miljea u kome se ovaj film odigrava, je upravo moj utisak da je sve to njihov pokušaj da u svo sivilo i svu tu surovu realnost koja ih okružuje ovim snimcima unesu mnogo veće šarenilo. Primetno je dakle kanalisanje energije u jedan paralelni svet, gde na prvom mestu imamo veliku distancu prema sirovoj i sivoj realnosti, i gde oni postaju distancirani od svega što je socijalno prihvatljiva forma ponašanja. Ono što mi danas najčešće čujemo za mlade je da su apatični, a ja sam imala potpuno suprotan utisak - mislim da oni nisu apatični, već da samo postoji distanca prema soci-

Klip (Srbija 2012) Produkcija:Baš čelik Scenario i režija: Maja Miloš Glavne uloge: Isidora Simijonović, Katarina Pešić, Sonja Janičić, Monja Savić, Jovana Stojiljković, Vukašin Jasnić, Vladimir Gvojić. Nagrade:Tigar - nagrada za najbolji film i KNF - priznanje holandskih kritičara na festivalu u Roterdamu, Nagrada Isidori Simijonović za najbolju žensku ulogu na festivalu u Viljnusu Siže - Jasna je tinejdžerka koja odrasta u sivilu beogradske periferije. Nemoć da se suoči sa realnošću i teškom bolešću svoga oca ona nadomešćuje stalnim opijanjem i eksperimentisanjem sa seksom i drogama koje snima mobilnim telefonom. Zaljubljena je svog školskog druga Đoleta, problematičnog momka sa kojim pokušava da ostvari intenzivan emotivni odnos. Tražeći način da izraze ljubav, dvoje mladih tumaraju kroz ispraznu svakodnevnicu moderne Srbije u očajničkom pokušaju da pronađu smisao sopstvenom postojanju.

11

TALK TALK/FILM CORNER

nalazim te snimke klinaca koji snimaju jedni druge dok se maltretiraju, drogiraju, divljaju na prilično razuzdanim žurkama i shvatila da se nešto jako ozbiljno događa. Nakon toga, krenula sam u istaživanje koje je rezultiralo utiskom da postoji jedna ogromna količina energije koja ne zna kako da se kanališe, što mi je bilo jako uzbudljivo, obzirom da sam shvatila da je to neka rastuća tendencija, i da ta praksa polako postaje nešto što je mejnstrim, a istovremeno se nalazi potpuno ispod radara, dakle nije nešto o čemu se javno priča i čime se mi kao društvo bavimo. Mi se inače u javnom diskursu najčešće bavimo ekstremima, tipa - da li se neko ubio ili izbo nožem, a pritom, niko ne obraća pažnju na ovakve, uslovno rečeno obične stvari koje ostaju, kao što rekoh “ispod radara”. E sad, ono o čemu sam ja počela da razmišljam povodom toga i šta je mene najviše intrigiralo je zapravo pitanje šta se događa sa emocijama, i kako se ljubav i emocije iskazuju u jednom tako surovom okruženju.

MM: Tako je, isprva sam probala sa starijma, misleći da će biti jednostavnije, što se na kraju ispostavilo kao potpuno pogrešno. Ukoliko su duže bili na glumi oni su dobijali jednu sasvim drugu predstavu o tome šta gluma jeste. Ono što je bilo presudno kod mlađih bio je njihov odnos prema glumi, jer im je merilo za kvalitetnu glumu bila stvarnost i život, i oni nisu za razliku od starijih imali potrebu da insistiraju na tome da je to neka visokoparna stvar. Stariji su takođe često automatski prihvatali one već pomenute konvencije u odnosu prema filmskoj stvarnost, dok je mlađima referenca za dobru glumu bio život. Na kraju, shvatila sam da ovo jeste priča o toj generaciji, o ljudima koji imaju 15-16 godina, i obzirom da mi je želja bila da napravim autentičan film u svakom segmentu, prirodno je bilo da radim sa ljudima koji su to godište. Naglasila bih da su moji glumci iz potpuno različitog socijalnog i kulturnog miljea od svojih likova. To su sve jako fina, obrazovana deca, sa gomilom interesovanja, ali oni su imali primere takvog ponašanja u svojoj okolini i

FRENZY SPARK


to je ono što je bilo značajno za naš prvi susret. Oni su tačno razumeli o kome i o čemu je ovaj film, pošto im je sve to bilo generacijski blisko, dok kod starijih to nije bio slučaj. Jednostavno rečeno- stariji su glumili jezik ulice, a mlađi su znali jezik ulice, iako sami nisu bili iz tog fazona.

FS: Ako smo se već dotakli priče o glumcima, nemoguće je da u tom kontekstu ne istaknemo mladu Isidoru Simijonović (14 i po godina u trenutku snimanja filma), koja je sve fascinirala svojim portretom Jasne, što je žiri na festivalu u Viljnusu već nagradio, a obzirom na brojne ponude koje je posle “Klipa” dobila, čini se da joj se smeši i internacionalna karijera. Njen lik svakako nije cura za primer, međutim, primetno je “ono nešto”, zbog čega je publika zavoli i navija za nju do samog kraja filma. Šta te je kod Isidore privuklo da si baš u njoj videla Jasnu, i koliko sa druge strane tebe kao autora scenarija ima u ovom liku, odnosno šta te povezuje sa njom?

TALK TALK/FILM CORNER

FS: Usuđujem se da zaključim da si u ostvarivanju svoje vizije na prvom mestu ostvarila dubok nivo razumevanja i poverenja sa njima. “Klip” obiluje prilično slobodnim, provokativnim, za mnoge i kontroverznim scenama seksa između maloletnika, dok sa druge strane imamo prikaze nekih prilično teških emotivnih stanja koje su tvoji mladi puleni (naročito Isidora Simijonović) izneli sa brutalnom i šokantnom iskrenošću prekaljenih glumaca. Da li se slažeš da je režija na prvom mestu rad sa ljudima, odnosno glumcima, pogotovo ako se radi na ovako emotivno intenzivnom i u suštini intimnom filmu?

MM: Da, smatram...To je način na koji ja inače funkcionišem i stvar je u tome da je baš zbog tog i takvog odnosa moglo da se radi na ovakav način, i da krajnji rezultat bude baš ovakav film!

MM: Jedna od glavnih ideja je bila je da ovo bude film koji nikoga ne osuđuje, niti ima bilo kakav ironičan otklon, tako da je bilo važno da oni (glumci) ne osuđuju svoje likove zato što nisu iz istog miljea. Pored odsustva osude, naglasila bih da sam ja bila jako iskrena i direktna prema njima i prema njihovim roditeljima, jer sam verovala da sam na pravoj strani, a takva sam inače u međuljudskim odnosima - otvoreno i direktno komuniciram. Mi smo imali jedan odnos koji je iznad svega bio pun ljubavi i poverenja, imali smo nešto što su principi ponašanja, gde je sve moglo da se kaže, gde jedni pred drugima nismo imali blama, niti je postojala sramota kao kategorija i gde je na kraju sve ostajalo između nas. FS: Da li takav odnos smatraš nekim svojim nepisanim pravilom za odnos reditelj - glumci?

FRENZY SPARK

MM: Kada sam prvi put videla Isidoru shvatila sam da je to osoba koju bih želela da gledam sat i po vremena. Naravno, ono što sam videla na kastingu ne može se porediti sa onim što je na kraju završilo u filmu, a tako je i sa ostalima, tokom procesa građenja likova razlike se skoro nisu ni videle, a kada smo završili snimanje ispostavilo se da su ogromne. Isidora je jedna divna, pametna, obrazovana osoba, međutim ona sama nije iskusila stvari koje se događaju Jasni, ali radi se o jednoj toliko bogatoj ličnosti da sam shvatila kako sa njom mogu da napravim nešto prilično jako i emotivno. Mi smo se i privatno vrlo dobro upoznale, čak smo počele da međusobno, jedna od druge, prihvatamo neke stvari iz ponašanja, što nam je pomoglo da shvatimo ko je ta naša Jasna i da se na kraju sve tri bukvalno spojimo u jednu osobu. Dodala bih da u jednom suprotnom smislu, Jasna kao lik nije nešto što je inicijalno bilo vezano za mene i moj život. Ona

12

je, rekla bih, jedan poseban entitet i moja najdirektnija veza sa njom je pre svega emotivno razumevanje. Mi ovde ipak pričamo o tinejdžerima koji ne racionalizuju emocije, koji traže svoj identitet, i verovala sam da bi oslanjati se na sebe kao primer bilo pogrešno za film. Takođe, bilo je važno da se moji glumci isto tako ponašaju iracionalno, i da zapravo ne znaju zašto rade neke stvari koje rade, a to je upravo nešto što je i bila karakteristika mladih sa kojima sam pričala. FS: Stalno se u našem javnom diskursu javlja ta floskula “generacije koje dolaze su gore od prethodnih”, da li se slažeš sa time i ko je kriv za duhovno stanje u kome se nalaze ta deca? Primetno je da su u “Klipu” autoriteti porodice, škole, profesora, slabašni i bez efekta, dok je sam Jasnin otac bolestan i praktično na samrtnoj postelji. Je li to negde bila tvoja simbolička namera - da pokažeš koliko je opšti društveni autoritet oslabljen? MM: Želela sam da istražim prevashodno kako se podnosi gubitak. Kod lika oca mi je bilo interesantno na prvom mestu srozavanje njegovog autoriteta, dakle šta se događa kod nekog ko je mlad i ko se razvija, kada doživi tako nešto. Meni je taj njegov lik bio zanimljiv i u funkciji muške figure koja lagano nestaje i nije više ono što je bila i što bi trebalo da bude u njenom životu, i takođe, kako to utiče na njen razvoj i njen izbor muškaraca. Što se stanja generacije tiče, da se vratim na tvoje glavno pitanje, ne mislim da je Srbija nešto što je ekskluzivno, u smislu načina na koji se mladi ponašaju. Jedna od stvari koje u ovom filmu imamo je opisivanje načina funkcionisanja predgrađa - a to je jedan od univerzalnih segmenata priče, jer su modeli ponašanja u svim predgrađima velikih gradova u svetu isti, specifičnosti su različite, ali to jeste taj neki zatvorski mentalitet. Ono što po meni najviše utiče na razvoj mladih, jeste javni diskurs i novinski naslovi, odnosno čime se mi kao društvo bavimo i način na koji se bavimo. Možemo da se zapitamo koliko emisija ili časopisa imamo da se ozbiljno i analitički bave bilo čime. Mi samo prenosimo neke krupne vesti bez zalaženja u dubinu. U tom i takvom okruženju postoje čitave generacije koje odrastaju na pornografiji i jako rano imaju utisak da o seksu sve već znaju, oni uopšte odrastaju na nečem površnom i imaju jedan privid slobode. Danas, rekla bih, preovlađuje taj utisak da se sve može: nema cenzure, imamo slobodu govora, sve možemo saznati,o svemu možemo da pričamo, ali ključ nije u tome da li se o nečemu priča, već na kom nivou se o tome priča. Meni je sve to posebno zanimljivo naročito kada su u pitanju seks i emocije, jer mislim da su emocije naročito tabuizirane. FS: Pornografija, nasilje i turbo folk prisutni su u tom javnom diskursu kao osnovni vidovi komunikacije među mladima, ali ti ih uopšte nisi tretirala sa ironičnim odmakom, naročito se to odnosi na turbo-folk muziku koja je svojevrsni soundtrack “Klipa”. MM: Ono što je bilo jako važno kako bi film uspeo


FS: Reci nam nešto o svojim iskustvima sa međunarodnih festivala na kojima si učestvovala. Kako su publika i kritika reagovale na Klip u Litvaniji, Argentini, na Roterdamskom festivalu? MM: Odlično, očigledno. (smeh) Publika je svugde mogla da se poveže sa univerzalnim temama ovog filma, dakle sa ljubavnom pričom, sa mladima, sa odrastanjem, ali meni je recimo bilo najzanimljivije što su pojedinim publikama bile najznačajnije potpuno različite stvari. Mogu da kažem da sam u tom smislu imala dosta sreće, jer su ljudi uglavnom bili otvoreni i voljni da pričaju samnom o mnogim nivoima tumačenja. U zapadnoj Evropi, u Roterdamu, bilo im je interesantno da razgovaraju sa mnom o političkim okolnostima i o društvenoj slici u Srbiji. Naravno, pričali smo o svemu, ali sam primetila ponavljanje tog tipa pitanja koji je ovde bio najučestaliji, jer su oni prosto naučili na društvenu i političku korektnost, pa im se te “lampice” za nekorektnost najbrže pale. Kod istočnoevropljana (u Roterdamu je dosta Rusa gledalo “Klip”) bile su najzanimljivije te metafizičke teme, o odnosu smrti i života kao i ljubav, ali na tom nekom patos nivou, a bilo je prisutno i prepoznavanje društvenih okolnosti i obrazaca ponašanja. U Argentini me recimo niko nije pitao zbog čega ima toliko seksa u filmu, njima je bila interesantnija tolika količina strasti, i meni je to bilo jako pohvalno, pošto smatram da je strast nekako sastavni deo njihove kulture, pa mi je imponovalo da su je prepoznali u mom filmu. Jednostavno na neke nivoe tumačenja određene kulture više obraćaju pažnju FS: Za kraj ovog velikog segmenta našeg priče posvećene tvom prvencu reci nam kome se “Klip” na prvom mestu obraća? MM: Ja bih volela da ga mladi gledaju zato što

je ovo retka prilika da mogu da gledaju film koji se njih tiče, dakle film koji se direktno bavi nečime što su njihovi problemi, bilo da su iz tog miljea ili ne. Sa druge strane, ovo je ljubavni film, film o strasti i nekoj opštoj potrebi za ljubavlju. U tom smislu, mislim da kulturno zaleđe nije bitno za povezivanje sa njegovim likovima. Mi smo svi u životu nekada radili lude stvari za nekoga, ili zbog nekoga u koga smo bili zaljubljeni, i svi smo tada u očima nekog eventualnog posmatrača sa strane ispadali budale zbog ljubavi, ali ta potreba da se neko toliko voli i želi, da bi se sve uradilo za njega (ili nju), nije nešto što je određeno generacijom. Za roditelje pak, može da bude zanimljivo da vide šta se događa sa mlađima i da počnu da razmišljaju o tome, pa je film u tom smislu neka vrsta opomene, ali meni, podvlačim, nije bio cilj da pravim bilo kakav pamfletski rad, već da snimim intiman film o ljubavi u teškim okolnostima. FS: Ko su rediteljski uzori Maje Miloš u svetskoj, a koji u domaćoj kinematografiji? MM: Ljudi koji su uticali na nešto što je bilo građenje mog filmskog ukusa jesu sigurno Pazolini, Ken Rasel, Antonioni, Bunjuel, Felini - to je nešto na čemu sam ja odrastala, i to su autori koji su generalno promenili moj pogled na svet, na film, kao i na umetnost uopšte. Ako sa druge strane govorimo o konkretnim uzorima za “Klip”, mogu da kažem da sam najviše želela da se oslonim na nasleđe autora crnog talasa, prevashodno u smislu tematizovanja nekih problema i načina na koji su se oni odnosili prema njima. Dakle, bilo je to povezivanje u stavu da se bez distance, sa puno ljubavi i posvećenosti baviš tim problemima na način koji nije vulgaran ili pamfletaški, i u kome se stvari ne banalizuju, niti se igra na prvu loptu!

ili žanru, jedan izrazit autorski stav, i da je uopšte kod mladih prisutna jedna ogromna potreba da se prave filmovi i da se to radi na jedan beskompromisan, nekalkulantski način. Mi smo se svi izborili da se bavimo filmom i da kroz film izražavamo naš stav prema realnosti i našu kontemplaciju nad realnošću, što je rezultiralo stvaranjem nekih novih svetova kakve ranije nismo imali prilike da vidimo. Osim toga, naglasila bih prisustvo kontinuiteta, jer trenutno naši reditelji srednje generacije, poput Srdana Golubovića i Olega Novkovića rade svoje najbolje filmove i jesu u uzlaznoj liniji, što je važno kao podstrek mlađima. Bitno je da se sva ta energija ne izgubi, odnosno da autori ne stanu posle svog debitanskog filma, jer znaš kako kažu - debitantski film se sprema ceo život a sledeći tek par godina. FS: Šta budućnost nosi za Maju Miloš? Ja ne mogu da se otmem utisku da Srbi nažalost kao publika i dalje imaju problem sa takvim ekstremnim jezikom poput tvog, sa scenama seksa i eksplicitnog nasilja. Rekla si više puta da ne želiš da se povezuješ sa “Porno bandom” ili “Srpskim filmom”, ali čini mi se da naš prosečan fgledalac nekako automatski tvoj film stavlja u isti umni fajl sa njima, baš zbog tog jezika.

TALK TALK/FILM CORNER

jeste da ja na prvom mestu zavolim tu muziku i da nemam ironičan otklon prema njoj, odnosno da gledaocima ni u jednom terenutku ne izgleda kao da se ja sprdam sa tom muzikom, ili recimo sa načinom odevanja karakterističnim za to okruženje. Ja sam, moram priznati iskreno uživala u svemu tome i sama se prilično navikla na slušanje narodnjaka. Kulturno okruženje je inače nešto što posebno utiče na mlade i predstavlja važan deo njihovog odrastanja, a muzika, i tu naročito mislim na narodnu muziku predstavlja najčistiji oblik komunikacije, jer je to muzika bez ograda, bez racionalisanja, ona direktno puca na emocije. U tom smislu, bilo mi je bitno da muzika ne bude nešto što je moj autorski stav, već da bude pravilno postavljena u filmu kao katalizator emocija kod likova. Takođe, želela sam i da moji glumci to zavole - imali smo mnogo proba za scene žurki da bi videli kako ko reaguje i da bi se prosto navikli na slušanje toga, na probama smo ih recimo puštali kako bismo uz njih plakali, jednostavno da bi ovaj film uspeo nije smelo biti nikakvog otklona u bilo kom njegovom segmentu bilo u muzici, kostimu scenografiji ili glumi!

FS:Da li sada imamo neki novi talas u srpskoj kinematografiji?

MM: Ono što mene kao autora najviše zanima jeste socijalna utemeljenost, seks i muško ženski odnosi. A što se poređenja sa pomenutim kolegama tiče, nije stvar u tome da ja neću da ga prihvatim, već smatram da su to filmski različita dela. Mi možemo da ih povežemo na nekom banalnom, vulgarnom nivou, eto zato što se u sva tri filma vide polni organi glumaca. Ali mislim da se tu radi prevashodno o jednom opštem nedostatku gledalačkog iskustva, što nije samo problem u Srbiji, već predstavlja neku globalnu sliku. 60-ih i 70-ih recimo, u bioskopima, bilo je potpuno očekivano i normalno da se vidi stvarni seks, a sada imamo situaciju da nam seks smeta, jer nemamo gledalačko iskustvo. Mi smo navikli na taj neki romantizovani neemotivni soft-kor koji je nasleđe pretežno američkih filmova i koji je mnogo veća pornografija od prave pornografije, dok nam je sa druge strane nasilje prihvatljivo. Smatram to prilično licemernom pozicijom - da nešto što je najlepše na svetu bude gadno, a da se povređivanje ljudi glorifikuje, ali kad sada kada imamo generacije koji su odgojene na pornografiji, ili na nekom soft kor prikazivanju seksa bez emocija, ne možemo ni očekivati pravu reakciju publike. Međutim, mislim da je i pored svega toga potrebno da bude još ovakvih filmova. Ja sam oduvek smatrala da filmovi ne mogu da promene svet, već da mogu da potstaknu ljude na razmišljanje. Ako filmovi potstaknu gledaoce da postavljaju pitanja i ako postoji dovoljna količina pitanja, neko nekad može na njih i da odgovori.

MM: Pa, pitanje je da li je to talas. Meni pre svega deluje da se sada srpska kinematografija budi, u smislu da svi ti filmovi mladih autora imaju, mimo priče o njihovom kvalitetu, svetonazorima

Razgovor vodio: Andrija Maslać

FS: A ko ti je od savremenih reditelja zanimljiv? MM: Ja inače pratim filmove i gutam filmove, i svakako postoje oni koji me oduvaju, ali ono što je u tom savremenom smislu meni najinteresantnije je ono što se u ovom trenutku događa u Srbiji, a to je da postoji baš dosta mladih autora koji rade, ili su uradili svoje prve filmove, i koji to rade na jedan beskompromisan način. Pod beskompromisnim ne podrazumevam prisustvo šoka i šokiranja - te priče o šoku su mi inače potpuna glupost, jer je sasvim iluzorno da se sada, na početku XXI veka bavimo time. Jedino što sada može biti provokativno ili šokantno jesu emocije, realnost, kao i ulaženje u dubinu društvenih problema, to je jedina stvar koja je provokativna.

13

FRENZY SPARK


usuđuje poći stazom samotne magije, pucketanjem ploče i dostojanstvenim, pulsirajućim dirkama Kjartana Sveinssona, pre nego što sve utihne još jednom...Memljivi, distorzirani klavir nas uvodi u orgazmičku paletu zvukova koja čini Varúð, predestiniranu za posebno mesto u srcima fanova svojom kombinacijom ispoliranosti i višeslojnosti žičanih instrumenata sa magijskim klimaksom dečijeg hora koji zastresa i same vratnice nebesa. Potmuli elektronski efekti koje krote delikatne klavirske kišne kapi najavljuju Rembihnútur koja ne bi bila uljez na proslavljenom Takk... iz 2005, ne najmanje zbog snižene bas linije koja će u sećanje prizvati Glosoli. Najsitniji tonovi piana uz up-beat bubanj Orri Páll Dýrason-a i mehaničku koračnicu okončavaju prvu polu albuma. Do sada već očiglednu transcedentnu narav albuma podvlači koralna tužbalica Dauðalogn ("Samrtni mir") koja će omekšati i najnepokolebljivija srca vokalnim uzletom Jónsija praćenog mešovitim horom u do jeze jednostavnom muzičkom predlošku. Poslednje tri numere su ujedno i instrumentalne. Odsustvo glasovnih skala odvodi slušaoca u simultana stanja nadahnuća, instrospekcije i sete. Sa minimalističkom Varðel-

MUSIC LOOP

Za one kojima treba čvrsto i konkretno odredište temelja novog Sigur Ros albuma, verovatno je najpribližnije locirati ga negde na međi genijalnog mračnog autizma ( ) i opojnih ambijentalnih istraživanja sa albuma Riceboy Sleeps, projekta najuočljivije figure benda, Birgisson -a. Avanturistički u svojoj nekonvencionalnosti, Valtari trijumfuje svojim nijansama, neuhvatljivim ljudskom oku, ali bujnim i nagrađujućim za uho koje ceni pojam ambicioznog i drugačijeg.

N

ikada nije prijatan osećaj kada jedan od najdražih vam muzičkih sastava proglasi "hiatus", prolongiranu deaktivaciju svih kreativnih i turnejskih dejstava. Leta 2008., Jónsi Þór Birgisson, obznanio je da se jedan od najenigmatičnijih savremenih kvarteta povlači u poduži san islandske zime, na neodređeno. Oprezno ožalošćena baza ljubitelja okrenula se revaluaciji njihovog dotadašnjeg repertoara, snevajući vlastitu želju - naredni, šesti čin vizionara Sigur Rós. Možemo samo pretpostaviti da su snevali u svetlosti polarnih aura, jer buđenje je donelo bajku. Redefinišući, karakteristično eterični, razoružujuće multi-emotivni kaleidoskop vodenih boja, jecajućih gudača i introvertne atmosfere. Stvarajući izvan vlastite zone komfora na prethodniku, Með Suð í Eyrum Við Spilum Endalaust, "Pobednička ruža" (kako glasi prevod imena grupe) i zasitivši se akustičnih tribalnihpop tendencija u organskom pakovanju tog albuma, bend se po svom priznanju svesno vratio moći prigušenih disonanci, e-bow krešenda, melanholiji i sinematičnih kontrasta nad kojim treperi nadzemaljski falset Birgissona. Georg Holm (rekao bih "basista", ali obzirom na multiinstrumentalnost svakog člana, to je neprikladno) je novo izdanje uporedio sa "posmatranjem nekog starog platna sa motivom pejzaža". Izvanredno pogođena srž! Vrlo prikladno za metaforu svežeg buđenja, Valtari otvara Ég anda ("Dišem"), zvukom prvog daha i horskim ehom, klizeći postepeno ka blagoj euforiji, savršeno evocirajući sunčeve zrake kroz kaverne tek razvejane noći. Ekki múkk se

FRENZY SPARK

14


Za one kojima treba čvrsto i konkretno odredište temelja novog Sigur Ros albuma, verovatno je najpribližnije locirati ga negde na međi genijalnog mračnog autizma ( ) i opojnih ambijentalnih istraživanja sa albuma Riceboy Sleeps, projekta najuočljivije figure benda, Birgisson -a. Avanturistički u svojoj nekonvencionalnosti, Valtari trijumfuje svojim nijansama, neuhvatljivim ljudskom oku, ali bujnim i nagrađujućim za uho koje ceni pojam ambicioznog i drugačijeg.

15

MUSIC LOOP

dur kucamo na kapije potpunog mira, dok naslovna Valtari osvaja nove teritorije za grupu kompleksnim zvučnim klesanjem u eteru neprobojnog tkiva misli i osećaja u izmaglici. Birgisson je naziv albuma koji se prevodi kao "parni valjak" obrazložio plutajućim tonovima koji "kao da prođu preko vas, na dobar način". Kako bi zvučala muzička kutija u snenoj ruci mesečara u sred lucidnog sna? Smatram, upravo ovako. Treptaj neke lepše realnosti pruža Fjögur píanó kao finale prkosne elegancije, potvrde posebnosti i usamljenosti koja joj je obavezan sadrug. Pedesetčetvorominutna ekskurzija u fantaziju je završena.

FRENZY SPARK


priredio: David Darko

MUSIC LOOP

Dream pop puo koji nam dolazi iz Baltimora, (Merilend) obradovao je većinu svojih starih fanova, a sigurno stekao i puno novih, nakon izlaska njihovog četvrtog studijskog albuma “Bloom” sredinom maja 2012. Alex Scally i Victoria Legrand osnovali su Beach House 2004. a debi album “Beach House”, objavili su 2006. godine, zatim su usledili “Devotion” 2008. i “Teen Dream” 2010. godine. “Bloom” ne odstupa u punoj meri od prethodnog albuma, ali nije ni sušta kopija. Ako bismo ih poredili sa nekim muzičkim sastavom, sigurno bi to mogao biti M83, ali samo u pojedinim elementima, odnosno mestimičnim uplivima u elektro. Album otvara numera “Myth” a izdvojili bismo i pesmu “Lazuli”. “Bloom” je snimljen u Sonic Ranch studiju, u Teksasu, a producent je bio Chris Coady uz koproducente Yeah Yeah Yeahs. Što se tiče muzičkih klritičara, većina mu je naklonjena, a ako volite taj ukus nostalgije i čežnje, praćen melanholičnim pasažima, “Bloom” će sasvim sigurno zauzeti počasno mesto na vašoj virtuelnoj polici.

Da za osvetu nikada nije kasno, i da je najbolja kada se servira hladna potvrđuje i Norah Jones svojim petim studijskim albumom koji je objavljen 1. maja ove godine, pod produkcijskom palicom Brian Burtona aka Danger Mouse-a. Kako sama tvrdi, album “Little Broken Hearts” joj je najdramtičniji iskorak u karijeri i posvećen je njenom bivšem dečku (članu benda koji je pratio) koji ju je ostavio i otišao sa nekom dvadesetdvogodišnjom devojkom. Da, na albumu postoji pesma “She’s 22.” Od nešto optimističnijih ritmova koje možete čuti u pojedinim pesmama kao što su: “Out On The Road, Happy Pills”, gde je prisutan vapaj za slobodom i konačnim raskidom sa prošlošću i pogrešnim osobama, ovaj album nas vodi i kroz nešto tamnije vrleti gde možemo naići na pesmu “Miriam”, najmračniju na albumu, (“Oh Miriam, that’s such a pretty name, I’m gonna saying it, until you die”) u kojoj i pored te mračne atmosfere dominira čudna svečanost u melodiji. Omot albuma je inspirisan posterom filma “Mudhoney” iz 1965. godine, koji je stajao na zidu u Brajanovom studiju.

FRENZY SPARK

16


SKRIVENA STVARNOST Brajan Grin

IZDANJA IZ OBLASTI POPULARNE NAUKE

Naučnopopularne knjige u izdanju Heliksa namenjene su čitaocima koji žele da dobiju jasne i razumljive odgovore na važna pitanja savremene civilizacije i tehnoloških izazova dvadeset prvog veka.

Potražite Heliks izdanja u svim bolje snabdevenim knjižarama u Srbiji Web lokacija: www.heliks.rs Kontakt: knjige@heliks.rs

Ova knjiga zaokružuje trilogiju koju čine prva dva dela Brajana Grina – Elegantni kosmos i Tkanje svemira. U čudesnom putovanju predelima moderne fizike, autor nas vodi možda najuzbudljivijim stazama nauke. Teorijska fizika predviđa mogućnost postojanja paralelnih univerzuma sa svetovima u kojima su se događaji odigravali drugačije nego u našem, u kojima ima alternativnih prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Ta stvarnost je, možda, sasvim blizu nas, ali u dimenzijama koje fizički ne možemo spoznati. Istražujući različite vrste multiverzuma Brajan Grin dokazuje da je jedan od najvećih savremenih popularizatora nauke. Malo je onih koji mogu da pišu tako lucidno o ovako složenim konceptima koji su ne samo na granicama našeg razumevanja, već često i mašte. Ako bi neka napredna vanzemaljska inteligencija sutra posetila Zemlju i tražila da sazna šta je ljudski um postigao promišljanjem i dubokim uvidima u stvarnost, ova knjiga bi mogla da bude divna ilustracija koja pokazuje dokle smo stigli u razumevanju kosmosa i sebe.

REKA IZ RAJA Ričard Dokins

Opisujući život na našoj planeti kao veliku digitalnu reku DNK, Ričard Dokins brojnim primerima ukazuje na verovatno najkorisnije životno saznanje o svetu koji nas okružuje: na mnoga važna pitanja nema konačnih odgovora, ali oni najbolji koje imamo proishode iz nauke. Ona je istinska životna radost za autora ove knjige, a taj lep osećaj Dokins prenosi i na čitaoce.

GDE SU VANZEMALJCI

Stiven Veb

Ovo je knjiga o Fermijevom paradoksu – protivrečnosti između prividnog nepostojanja vanzemaljaca i opšteg očekivanja da bi trebalo da primetim dokaze o njihovom prisustvu. Taj paradoks me je opčinio kada sam se prvi put susreo s njim i ta opčinjenost me drži i dan-danas.


Priredio: Andrej Vidović

Pho

VRTOGLAV POGLED SVEMIRSKOG TELESKOPA NA PULSAR Teleskop Fermi koji funkcioniše na principu gama-zraka obiđe Zemljinu orbitu svakih 95 minuta, oscilirajući između severa i juga u raznolikim orbitama. Osim toga, satelit sa svakih 54 dana rotira solarnim panelima ka Suncu. Ovu fotografiju je Fermi načinio loveći gama zrake koje je emitovao pulsar Vela od avgusta 2008. do avgusta 2010. Vela je neutronska zvezda, koja se vrti 11 puta u sekundi, najsvetliji je i najistrajniji izvor gama zraka na nebu.

Photo: NASA, DOE, International Fermi LAT Collaboration

AURORA BOREALIS IZNAD ISLANDA Spektakularna igra polarne svetlosti nad netaknutom prirodom ostrvske države Island u severnom Atlantiku. Aurore (borealis ili australis, u zavisnosti od meridijana koje krase) nastaju sudaranjem čestica solarnih vetrova pod visokim energetskim nabojem sa atomima u termosferi, a koje Zemljino magnetno polje upravlja ka atmosferi.

Photo: Olgeir Andresson

FRENZY SPARK

18

Photo:


“SVICI -SIPE” OSVETLJAVAJU JAPANSKU OBALU Watasenia scintillans nastanjuje zapadni Pacifik i najtipičnije se nalaze u zalivu Tojama u Japanu. 7,6 cm dugačka stvorenja imaju bioluminiscentne žlezde u svakom pipku kojima mame i love plen. Ovo je ujedno i jedina vrsta cefalopoda za koju se smatra da ima vid u boji.

oto: Sparkling Enope Wiki via Buzzfeed

KOLORIT MOŽDANIH RASKRŠĆA Rešetkasta struktura ljudskog mozga: veliki paket puteva obojenih u ljubičasto koji prelaze put od cerebralnog korteksa u narandžastom i žutom. Ove podatke je obradio novi MGH-UCLA 3T skener kao deo NIH Blueprint Human Connectome projekta.

MGH-UCLA Human Connectome Project

LITICA DVODIMENZIONALNOG SVETA

Photo: Babak Anasori, Michael Naguib, Yury Gogotsi, Michel W. Barsoum, Drexel University

19

Stena od crvenog peščara spram neba Arizone - ili ne. Ovo su, zapravo, naslagani dvodimenzionalni slojevi jedinjenja Ti3C2 pod elektronskim mikroskopom. Svaki sloj je tanak svega pet atoma - toliko tanak da ih naučnici smatraju dvodimenzionalnim. Nazvan MXene, novi materijal baziran na titanijumu bi mogao da se pokaže korisnim u tehnologiji skladištenja energije.

FRENZY SPARK


Večina žena koje se od malena poistovećuju sa likom Uspavane lepotice a posle paradoksalno noćima ne spavaju upravo zbog bajki za “laku noć”, ne zna da ova krhka heroina vodi poreklo od svog antipoda – valkire Brunhilde. Iako je zaduženje ovih nordijskih nižih božanstava, bilo da jašući na krilatim konjima uz Odina, borce koji su časno i hrabro poginuli odvode u Valhalu, ili određuju ishod bitke, Brunhilda je jednom prilikom odlučila da zadatak izvrši po sopstvenom nahođenju, pa je Odin kaznio da se zaljubi u prvog muškarca kojeg vidi. Prelepa Brunhilda je ovo zaista shvatila kao kaznu direktno od Boga, pa je preklinjala Odina da bude razumniji. Tako je on kaznu preinačio u osudu Brunhilde na san u dvorcu okruženim vatrom, i zaljubiljivanje u onoga ko je probudi, što je podrazumevalo hrabrog i samim tim dostojnog muškarca. Nordijska mitologija ni slučajno nije jedini izvor literature koji se bavio ženama ratnicama, naprotiv. Arapi, Kinezi, Berberi, Mikronežani, Aboridžini, Indijanci ili Irci samo su neki od naroda čije istorije poznaju kategoriju žena ratnika. Ipak, najupečatljiviji primer iz te tematike, koji je u međuvremenu postao čak i simbol za snažne žene, jesu Amazonke o kojima je legenda stara koliko i grčka književnost.

ČUDESNE ŽENE IZ MALE AZIJE Najveći broj izvora ovo žensko ratničko pleme smešta na obale reke Termodont, u Kapadokiji. Osim ove, kao postojbina Amazonki javlja se ogroman broj odrednica po svim kontinentima, i to hronološki gledano, uporedo sa otkrivanjem novih oblasti. Od priča o Kavkazu u V i IV veku pre nove ere, do podataka o amazonstvu na tlu Amerike, u Kolumbovim spisima u XV veku, nedoumice i nagađanja o zajednici žena u kojoj nipošto nema mes-

FRENZY SPARK

ta muškarcima, kreću se u zaista velikom rasponu. U praktično svim varijantama njihovog postojanja koje su se mogle sresti u istoriji, one su opisivane kao visoke, prelepe žene, pravilne telesne građe, smele, i neretko, svirepe naravi. Praksa koju im mnogi pripisuju jeste spaljivanje desne dojke užarenim gvožđem, što je trebalo da olakša držanje luka i odapinjanje strele. Ovo je deo priče koji ostatak istoričara odbacuje pozivajući se na etimologiju njihovog imena. Iako gorepomenutu praksu neki potkrepljuju derivacijom a+mazos, što znači bez dojki, oni se pozivaju na neka druga značenja, koja takođe imaju smisla: “pune grudi”, “ne dira muškarce”, kao i “majka šume” ili “majka meseca”, što ukazuje na vezu sa obožavanjem mesečeve boginje Artemide, koja se smatra i njihovom zaštitnicom. Tome u prilog ide i mit o Artemidi koja je kao mala zatražila od oca Zevsa da ostane neudata, kako bi naoružana lukom i strelom mogla da obilazi šume u društvu svojih omiljenih srna i jelena. U zavisnosti od prostorne lokalizacije Amazonki, varira i društveno uređenje koje im se pripisuje. Oko reke Termodont se pominje kraljevstvo, sa kraljicom na čelu, koja upravlja jakom, organizovanom vojskom čije su ratnice verne vladarki. Osim vojskom, kraljevstvo je raspolagalo i ministarstvima i sudstvom, kojima su takođe upravljale žene. Vlast se sticala nasleđem, sa majke na ćerku, ili, u varijantama priklonjenim verovanju da kraljica, zbog odbijanja da opšti sa muškarcima, nije imala potomke - selekcijom: biranjem najlepše, najjače i najsposobnije. Kada je reč o zvanično jačem polu, uslov koji su Amazonke morale da ispune da bi izrodile potomstvo, bio je da u boju ubiju jednog muškarca, i tek nakon toga su imale pravo da izgube nevinost, kada bi dobijale odsustvo iz vojske. Opštile su sa muškarcima iz susednih plemena, koji su dolazili jednom godišnje i ostajali po par meseci. Bila je izražena monoandrija, koja je podrazumevala održavanje

20


IMAGE CREDIT: ILONA NELAPSI

21

FRENZY SPARK


istih veza. Ukoliko bi rodile muško dete, ono je raslo sa ocem, a ako je on biran nasumično – ubijano po rođenju, dok su devojčice od malena vaspitavane da se bore, jašu, rukuju oružjem, ili veslaju. Samo u pojedinim pričama pominje se zajednički život muškaraca u plemenima Amazonki, u kojima su oni bili potčinjeni i bez ikakve vlasti. Obavljali su poslove koji se u rečniku ostalih žena svrstavaju u ženske, pa tako čuvanje dece i održavanje kuće nisu bili u nadležnosti Amazonki. One su se za to vreme, osim ratovanjem, bavile i zemljoradnjom i izrađivanjem oružja, pa im tako, srednjevekovni autori pripisuju izum ratne sekire, a veruje se i da su bile bolje opremljene od većine svojih neprijatelja.

DETE AMAZONSKE KRALJICE TELESTRE I ALEKSANDRA MAKEDONSKOG Nažalost nikada nije rođeno, ali ovaj svet pamti i veće gubitke. Kako su se Amazonke ratovanjem najčešće borile za opstanak, ali i za prevlast nad susednim narodima, postoje predanja da su porobile mnoge narode i gradove. U tom kontekstu, pominje se njihovo ratovanje na strani Trojanaca, u toku kojeg se Tezej zaljubljuje u amazonsku kraljicu Hipolitu. Borba između Atinjana i Amazonki je u umetnosti ovekovečena i amazonomakijom, mermernim bereljifima poput onog u Partenonu ili skulpturama mauzoleja u Helikarnasusu. Neki

od biografa Aleksandra Velikog pominju i kraljicu Telestru koja je u pratnji 300 devojaka posetila Aleksandra a zatim i rodila njegovo dete, iako je bio nizak i mršav, ali njegovi ostali biografi poriču ovu tvrdnju, uključujući i Plutarha. U I veku pre nove ere, pominju se Amazonke iz Libije, što je tada podrazumevalo čitavu Severnu Afriku zapadno od Egipta. Prema legendi, državom sa ginokrat-

FRENZY SPARK

skim uređenjem upravljala je kraljica Mirina, koja je sa 30 000 pešadijskih ratnica i 3 000 ratnica na konjima, kroz Egipat i Siriju stigla čak do Egejskog mora, usput savladavši na desetine muških vojski.

MUŽEVNI SKITI Herodot govori o preživelim Amazonkama nakon rata sa Helenima: one su Azovskim morem dospele u zemlju Skita, naroda iranskog porekla, koje je došavši iz središnje Azije, osnovalo Skitsko kraljevstvo, na teritoriji današnje Ukrajine. Od prve ergele na koju su naišle, otele su konje i pljačkale okolna sela. Skiti su mislili da se radi o mladićima, ali su nakon jedne od borbi sa njima, kada im je u ruke palo nekoliko leševa Amazonki, shvatili da se radi o ženama. I to kakvim. Superiorni Skiti su shvatili i to da žele da im ove žene rode decu, na šta su one pristale pod uslovom da zadrže svoje običaje. Posle toga, svi zajedno su naselili područje reke Don, a mešanjem Skita i Amazonki nastali su Sarmati. Arheološka istraživanja povećavaju verovatnost ove verzije priče, budući da grobovi naoružanih žena čine oko 25 odsto od ukupnog broja pronađenih grobova sarmatskih ratnika. Ovde se, prema verovanju arheologa Vere Kovalevskaje, krug zatvara. Naime, kada su skitski muškarci bili u ratu, njihove žene su morale same da se brinu za sebe, a kako su Skiti uspostavili skoro potpunu hegemoniju na Bliskom istoku, tokom tih 28 godina prilično su ratovali. Upravo tu je, vrlo moguće, izvorište priče o zajednici žena koje se same brane a neretko i porađaju. Kako u nedostatku istorijskih izvora na scenu stupa arheologija, naučnici su se okrenuli daljem iskopavanju grobova. Međutim, opet se formirao čitav dijapazon različitih tumačenja, koja se kreću od toga da je oružije u ženskim grobovima pripadalo njihovim postradalim muževima, do toga da je pronađeno oružje nedvosmislen znak ženske dominacije u ovim zajednicama. Prema tome, jedino što su arheološka istraživanja pokazala jeste to da formiranje ovih stavova zavisi od ideološke opredeljenosti samih autora. Sa druge strane, brojniji su grobovi u kojima je pronađen samo nakit i kozmetički pribor, što znači da ovakav odnos govori da se jedan deo žena jeste našao u ulozi ratnika, što u odbrambenim ratovima, što u odsustvu muškaraca, ali da se nije radilo o zajednici koja je u potpunosi funkcionisala kao amazonska. Dakle, sarmatske žene u periodu između VI i II veka pre nove ere, jesu bile ratnice, ali to je jedino po čemu se način njihovog života može povezati sa mitskim Amazonkama, pa ih ne treba poistovećivati. To, međutim, ne znači da Amazonke nisu postojale. Kada iz Meksika i Perua više nisu imali šta da otmu, španski osvajači su se ustremili na srce južnoameričkog kontinenta, inspirisani pričama o skrivenoj civilizaciji koja raspolaže impozantnim zalihama zlata, koje čuva rasa žena ratnica, poznatijih kao Amazonke. Početkom XIV veka, neki od Španaca su uspeli da se probiju do središta kontinenta, gde ih je napala grupa Indijanaca predvođena ženskim kapetanima, za koje su verovali da su čuvene Amazonke, iako je verovatnije da su to bile lojalne žene koje su zajedno sa svojim saplemenicima branile sela od pljačkaških hordi. Bez obzira na gomilu protivurečnih ili nepotpunih izvora koji dovode u pitanje to da li se može reći da su Amazonke postojale van granica mitologije, praktično je neverovatno da nikada, u ljudskoj istoriji, nije postojala makar grupa žena koja je sticajem okolnosti samostalno živela. Da li priča o Amazonkama ima uporište u nekom ginekokratskom teksperimentu, u vidu formiranja zajednice žena koje su bežale od muževa tirana, ili selu u kojem su svi muškarci poginuli u ratu, pa žene shvatile da su uz njih svašta naučile, reliktu stvarnog perioda čovečanstva, ili projekciji potčinjenosti žena patrijarhatu, tek – ona je više od mita. A ako jednog dana mogućnost da su Amazonke hodale dolinom Termodonta, istoriografija baci u vodu Amazona koji je po njima dobio ime (a ne obrnuto), nikada nije kasno da se zaista oformi jedan takav neukrotivi tim znam neke koje iza police sa parfemima čuvaju štit u obliku polumeseca za ne daj Bože.

22

Autor: Beksi Lejdi


23

FRENZY SPARK


NEW FRONTIERS

Osnovna ideja je da se specijalno dizajnirani turističko-svemirski brod, SpaceShipOne, uzdigne na visinu od 100 kilometara na krilima takođe posebno dizajniranih nosača, odnosno matice nazvane White Knight, i naprednije verzije White Knight II. Matica predstavlja kombinaciju dva-u-jedan: dva aviona povezana krilima tako da čine lansirnu platformu za svemirski putnički brod koji će biti odvojen od matičnog kada dosegne odgovarajuću visinu. Tada započinje kraći slobodni let. Unapređenija verzija svemirske letelice, SpaceShipTwo, predstavljena je decembra 2009. godine s još poboljšanijim karakteristikama motora i mogućnošću još dužeg zadržavanja u letu.

San postaje java. Na pragu smo nove ere, ere svemirskog turizma. Bližimo se ostvarenju sna o kome maštamo od momenta kada u najranijem detinjstvu postanemo svesni sebe samih i bezbrojnih planeta, zvezda i jata galaksija koja nas okružuju – i da ćemo jednog dana postati astrounauti. Najdostojnija alternativa tom ultimativnom snu je ta da makar turistički osetimo nultu gravitaciju u orbiti naše plave planete. O da, danas je to moguće. Glavna prepreka ranijim programima o komercijalizaciji letova u svemir je, pored uvek aktuelnih finansija, bio tehnološki gap. Nedostatak tehnologije koja bi nam garantovala sigurnost i udobnost za tako veliki korak običnog čoveka, turistički iskorak u univerzum. Teško je bilo naći dostojnu zamenu za NASA, ESA ili neku drugu svemirsku agenciju, a koja bi svoje usluge ustupila običnim smrtnicima, s minimumom potrebne obuke. Ipak, čitava priča o komercijalizaciji kreće upravo od velikih svemirskih agencija 1koje prve izlaze u susret ekstremno bogatim pojedincima koji žele da posete kosmos. To je slučaj s ruskom svemirskom agencijom koja se prva dosetila da svemirskim turizmom može obezbediti znatne dodatne prilive novca. Time je u periodu od 2000. do 2009. godine po letu zarađivala 20-35 miliona dolara. Ta cena obuhvatala je posetu Međunarodnoj svemirskoj stanici i neretko manje zadatke koje su putnici dobijali da obave dok se nalaze

FRENZY SPARK

na brodu. Prvi svemirski turista bio je Dennis Tito. Njegov let desio se 28. aprila 2001. godine, trajao je punih 8 dana i koštao ravno 20 miliona dolara. Dennis je pre leta morao da prođe specijalnu obuku i mnogih zdravstvenih testova ne bi li njegov zahtev bio i zvanično odobren. Iz tog primera vidimo da se ovakav turistički let u svemir graniči s naučnom fantastikom i da takva koncepcija nije mogla dugo potrajati. Ako ni zbog čega drugog onda zbog cene leta. S druge strane, svakako treba imati na umu činjenicu da let u svemir ne može ni biti posebno finansijski pristupačan, ma koliko se nastojalo da se uprosti procedura, obuka i troškovi. I to nas upravo dovodi do srži naše priče i Ričarda Brensona (Richard Branson) i njegove vizije svemirskog turizma. Virgin Galactic je osnovana 2004. godine i deo je imperije Virgin Group, u vlasništvu gospodina Brensona. Cilj ovog vizionara je da ponudi pristupačniju opciju posete svemiru – kako turistički tako i naučno posmatrano, za čije ostvarenje nije potrebno izdavajti milione i milione dolara. Novčani iznos o kome je ovde reč je 200.000 dolara po osobi, s tim da je u startu potrebno uplatiti depozit od 20.000 za rezervaciju. Koliko god i to skupo bilo, jasno je da je razlika u ceni ogromna u odnosu na onu iz 2001. godine. Cela priča je ubrzo dobila i na velikoj popularnosti zbog činjenice da

24

se u rekordno kratkom roku veliki broj poznatih ličnosti iz čitavog sveta odlučio da rezerviše svoje mesto na putu za svemir. Uglavnom se radi o filmskim zvezdama koje se ne libe novca ne bi li nešto među prvima isprobali. Već u septembru 2011. godine bilo je preko četiri stotine rezervisanih letova s uplaćenim punim iznosom avionske karte, a preko 85.000 ljudi s rezervacijom uplaćenom kroz depozit. Osnovna ideja je da se specijalno dizajnirani turističkosvemirski brod, SpaceShipOne, uzdigne na visinu od 100 kilometara na krilima takođe posebno dizajniranih nosača, odnosno matice nazvane White Knight, i naprednije verzije White Knight II. Matica predstavlja kombinaciju dva-u-jedan: dva aviona povezana krilima tako da čine lansirnu platformu za svemirski putnički brod koji će biti odvojen od matičnog kada dosegne odgovarajuću visinu. Tada započinje kraći slobodni let. Unapređenija verzija svemirske letelice, Space-


NEW FRONTIERS

ShipTwo, predstavljena je decembra 2009. godine s još poboljšanijim karakteristikama motora i mogućnošću još dužeg zadržavanja u letu. Povećana je i visina leta, na 110 kilometara, iako je magična granica ulaska u svemir na stotom kilometru. Višestruko je unapređen i raspoloživi prostor u odnosu na prvobitnu verziju matice. Dovoljno je samo reći da karakteristike ovih letelica u mnogim segmentima čak i nadmašuju mogućnosti savremenih borbenih lovaca američke armije. Prvi probni let dogodio se 4. oktobra 2004. godine. Pored konstruisanja visoko tehnoloških letelica za let u svemir bilo je potrebno sagraditi i poseban aerodrom. Tako je nastao Spaceport America, u Sierra County, New Mexico. Vlasti Novog Meksika prepoznale su značaj ovog projekta i investirale približno 200 miliona dolara u igradnju infrastrukture i pratećih objekata. NASA je takođe prepoznala ogroman potencijal te ideje i ponudila još 2007. godine tzv. memorandum o uzajamnoj saradnji pri budućim misijama. Penzionisanje Spejs šatla (Space Shuttle) od strane NASA upravo govori u prilog genijalnoj ideji Brensona i uvođenju novih, štedljivijih tehnologija koje smanjuju finansijske izdatke.Od januara ove godine počelo je i zapošljavanje preko 150 ljudi koji će voditi glavnu reč u budućim misijama u okviru Virdžin Galaktika. Za glavnog pilota odabran je bivši test pilot Britanskog kraljevskog ratnog vazduhoplovstva (RAF) Dave Mackay, kao i bivši pilot Američkih vazdušnih snaga (USAF) Keith Colmer. Takođe, uz glavne baze u Sjedinjenim Državama, najavljena je i izgradnja Evropskog ogranka u Švedskoj, pod nazivom Spaceport Sweden. Pored svega rečenog, vredi pomenuti i to da su u procesu čekanja na let i nekoliko državljana Srbije. Jedan od njih je Nebojša Jovanović iz Novog Sada, koji je svoju kartu rezervisao još 1. oktobra 2009. godine. Pored njega, tu je još jedan novosađanin čiji je identitet za sada nepoznat i neće biti otkriven sve do samog leta. A u istom redu za let je i Nataša Pavlović iz Kalifornije. Zanimljivo je i to da čelnici kompanije Virgin Galactic još uvek ne objavljuju definitivni datum prvog komercijalnog leta, s obrazloženjem da rade na poboljšanju sigurnosti budućih putnika i posade. S toga im kašnjenje ne treba uzimati za zlo, već strpljivo sačekati momenat začetka ere jeftinih letova u svemir.

priredio: Dražen Pekušić

25

FRENZY SPARK


GAMES PEOPLE PLAY Pored klasične igre za pobedu MOBA igre od igrača zahtevaju da intenzivno razmišlja. Da aktivno radi i sarađuje sa svojim timom. Da pruža podršku i ispunjava svoje zadatke, kako bi svom timu omogućio pobedu. Izbor likova je skoro pa neograničen. A svi likovi se međusobno razlikuju. FRENZY SPARK

Da počnemo tamo gde treba da se počne – kod imena. MOBA je skraćenica za Multiplayer Online Battle Arena igre. Trenutno najveći procenat svetskih gejmera najviše vremena provede igrajući upravo MOBA igre. Najpoznatiji predstavnici ovog žanra su definitivno League Of Legends i DOTA. Gejmerska zajednica je pošteno zagazila u sajber – gladijatorske vode do te mere da su MOBA igre danas neizostavni deo svih većih svetskih takmičenja. Sve više novca i pažnje se ulaže u ovu granu igara, pa je i logično da sve veći broj ljudi želi da učestvuje u ovakvim takmičenjima. Ja lično nisam bio veliki fan ovih igara, pa ni samog koncepta Online Arene. Uvek sam na taj svet posmatrao kao nešto prilično komplikovano i nepotrebno. Nisu me čak ni privlačile. A onda je moj cimer preuzeo kontrolu. Malo po malo, počeo je polako, ali sigurno da me navlači na čitavu tu priču, a gejmer k’o gejmer – nisam mogao da odolim (teško žabu u vodu naterati). U početku sam igru, u mom slučaju gorepomenuti LoL, posmatrao kao zakomplikovan pokušaj da se nešto nezanimljivo približi širokim narodnim masama. Uskoro sam počeo da pronalazim čari igre. Partiju po partiju, sve sam dublje ulazio u terminologiju, način ponašanja, ciljeve, razvijanje sopstvenog karaktera (u igri nazvanog šampion), pa i u samo igranje igre. Neverovatan broj potpuno različitih likova su u mojoj glavi potpuno promenili koncept igranja igrica. Pored klasične igre za pobedu MOBA igre od igrača zahtevaju da intenzivno razmišlja. Da aktivno radi i sarađuje sa svojim timom. Da pruža podršku i ispunjava svoje zadatke, kako bi svom timu omogućio pobedu. Izbor likova je skoro pa neograničen. A svi likovi se međusobno razlikuju. Svaki od njih ima svoje posebne sposobnosti, svoj način kretanja i borbe, svaki od njih ima kompletno drugačiju priču iza sebe i kompletno drugačiji pristup svakoj partiji.

26


GAMES PEOPLE PLAY

Mnogo toga zavisi i od tima sa kojim igraš. Toliko faktora koji međusobno utiču na generalni doživljaj svake pojedinačne partije meni do sad nije pružila ni jedna od multiplayer igara koju sam igrao. Očigledno da je moj cimer apsolutno znao šta radi kada je krenuo da me približava ovom svetu, jer sam se, realno, navukao na njega u rekordnom vremenu (na MOBA svet, ne na mog cimera, od njega sam zavistan od kad živi samnom). Mehanika igre, i samo igranje nisu toliko komplikovani. Svaki igrač je zadužen za svog lika, pomera ga i kreće se uz pomoć miša. Miš se koristi i za nišanjenje i usmeravanje napada, kao i za osnovni napad. Pored toga u igri je još 6 osnovnih tastera za različite napade, koji se razlikuju od lika do lika. Prave kombinacije napada sa kombinacijom dobrog tima zajedno daju pobedničku formulu. U principu, MOBA igre nisu preterano zahtevne, ali je potrebna solidnija mašina i dobra internet konekcija, kako bi sve moglo da funkcioniše glatko i bez problema. Situacije koje se odvijaju u samoj igri se menjaju svaki put, zavisno od toga sa kojim likom i sa kakvim timom igraš. Jedino što uvek ostaje isto su mape odnosno arene. Tako da je najpametniji izbor – naučiti prvo mape. Nakon toga iskopati nekog od šampiona (koji pored toga što su fenomenalni u igri, imaju i posebne skinove kako bi utisak bio još bolji) i provaliti sve vezano za njega. E onda može da se krene u ozbiljnije krstarenje internet frontom. Sudeći po količini live-stream prenosa, youtube kanala, web stranica i magazina koji intenzivno prate LoL i slične MOBA igre, ova internet zajednica je jedna od najbrže širećih na celom internetu. Pritom redovno predstavljanje novih likova sa novim sposobnostima, novih skinova koji u igri izgledaju još moćnije i imaju drugačije sposobnosti od originalnih šampiona, redovni podcast-ovi na internetu o razvoju same

igre, kao i čitav jedan mali web univerzum posvećen fan artu, maksimalno olakšavaju ljudima da zavole ovaj svet. A da sve bude još prihvatljivije širokim narodnim masama – najveći deo svih ovih delova priče je kompletno besplatan. Skoro sve može da se postigne samo kliktanjem miša i tastera, bez ikakvog plaćanja. Čovek se prosto zapita da nismo došli u period starog Rima kada je masa tražila samo hleba i igara, jer hleb je bar jeftin, a igre su, izgleda, postale još jeftinije. Na stranu što su jeftine – ali su i nenormalno zanimljive, igrive, opijajuće i u potpunosti prilagođene da zaokupiraju svačiju pažnju. Kad kažem svačiju – stvarno to mislim, jer granice u godinama nema. MOBA igre igraju ljudi bukvalno svih uzrasta! Svetski poznate gejming organizacije kao što su Dignitas, Fnatic, SK Gaming, aAa imaju timove za sva tri velika MOBA naslova. Ljudi u tim timovima su profesionalni igrači, plaćeni (i to dobro,moram da napomenem) za igranje. Veliki turniri se održavaju na redovnom nivou, a svet MOBA gejminga je definitivno jedan od najbrže rastućeg gejming društva. Igračima je omogućena velika sloboda i velik broj kombinacija svih mogućih detalja, kako samo igranje nikad ne bi moglo da dosadi, i moram priznati – prilično je efikasan metod. Posle prvih par partija, već sam bio opijen količinom mogućnosti koje su mi pružene. Što više pišem o ovom svetu, to imam veću želju da se što pre vratim u isti – što je zaista poželjno kod svakog idejnog tvorca igara. Prema tome, ostavljam vas da sami odaberete neku od MOBA igara (League Of Legends je potpuno besplatan za download i igru) i da se prepustite uživanju na nekom od svetskih servera. Nadam se da ćemo se sresti tamo.

27

Do skorog igranja.

Autor: Danilo Radojčin

FRENZY SPARK


FILM CORNER/SPARK PERSONA

“Alis Gi Blaše (Alice Guy-Blache) je prva žena reditelj, ili ti rediteljka, prvi reditelj igranog filma uopšte. Prema zvaničnim izvorima istorije filma, Alis kao da ne postoji. Retko se pominje ili se spominje u nevažnom kontekstu.”

P

re nego što je postao veliki biznis kojim su suvereno zavladali veliki studiji, filmom su se bavili ljudi koji su imali volje, mašte i želje, a pre svega beskrajnog entuzijama. U najranijem razdoblju istorije filma, pre 1920. godine, u filmu je bilo najviše žena. One koje nisu uspele da se nametnu kao glumice, svoje mesto su našle iza kamere, kao rediteljke, scenaristkinje, producentkinje, montažerke, pa i vlasnice studija. Žene su svoje mesto u Holivudu dobile pre nego što su dobile pravo glasa (to pravo dobile su tek 1917. godine). Kako je filmska industrija postajala sve veća i moćnija, tako se uloga žena u njoj smanjivala. Dvadesetih godina prošlog veka u Holivudu bilo 26 rediteljki, dok se taj broj posle Drugog svetskog rata smanjio na sedam. Alis Gi Blaše (Alice Guy-Blache) je prva žena reditelj, ili ti rediteljka, prvi reditelj igranog filma uopšte. Prema zvaničnim izvorima istorije filma, Alis kao da ne postoji. Retko se pominje ili se spominje u nevažnom kontekstu. U Rečniku filmskih stvaralaca objavljenom 1972. godine, njen autor Žorž Sadul ovako opisuje Alis: "Sekretarica Leona Gomona dok je on još prodavao filmsku tehniku. Počinje da pravi kratke filmove kao reklamu za klijente. Svoj prvi film snima 1896. nekoliko meseci pre Melijesa i tako postaje prva žena reditelj na svetu." Zanimljivo je da se u istoj knjizi Melijes opisuje kao prvi reditelj (otac) narativnog filma. Ne kao prvi MUŠKI reditelj, nego kao reditelj uopšte. Time istoričar Sadul izmišlja podkategoriju "žena reditelj", da bi titula „prvi reditelj“ pripala muškarcu.

FRENZY SPARK

Rođena je u Parizu (1. Jul 1873), kao najmlađa ćerka prodavca knjiga, koji je naučio da voli umetnost. Alis je filmom je počela da se bavi sasvim slučajno. Bila je sekretarica slavnog Gomona, prodavca foto opremom. Limijer je 1895. pokazao Gomonu svoje novo otkriće: kameru koja seriju statičnih slika prikazuje kao pokretnu sliku. Alis je bila oduševljena onim što je videla. Ubrzo, Gomon pravi svoju verziju kamere. Jedini problem bio je to što Gomon nije mogao da shvati čemu bi takva naprava praktično služila. Alis je odmah shvatila genijalnost nove igračke i predložila mu je da snime film koji bi reklamirao njihovu robu. Njen šef se nije hteo preterano mešati u posao jer je to za njega sve bila obična igračka. Nikada nije nove izume shvatao ozbiljno. Ona je za vikend snimila kratki film „La Fee aux Choux“ koji se veoma dopao Gomonu. Film je prikazan iste godine (1896.) na Međunarodnom sajmu u Parizu. Fim je postigao neverovatan uspeh koji je veoma pomogao prodaji Gomonove opreme da je vrlo brzo posao sekretarice za nju bila prošlost. Potom je Gomon osnovao produkciju „Gomonova filmska kompanija“ u kojoj ona postaje direktorka produkcije i reditelj, te snima preko 300 filmova. Alis je je prva uvela narativnu strukturu u film. Njen prvi igrani film "Život Isusa" snimila je 1906. godine, s velikim budžetom i s preko 300 statista. Te godine snima i jedan od prvih filmova u boji uopšte pod nazivom (na engleskom) „Spring Fairy“. Jedna je i od pionira korišćenja zvuka na filmu (doduše, u to vreme zvuk se snimao na cilindru od voska, ali je snimila preko 100 zvučnih filmova do dva minuta), zatim je koristila specijalne efekte koristeći duplu ekspoziciju, čak je i puštala film unazad.

28


TV SHOWS PERSONA FILM CORNER/SPARK

29

FRENZY SPARK


FILM CORNER/SPARK PERSONA

U novinskom tekstu iz 1915. pod nazivom “Prvi ženski produ cent" stoji da je Alis uspela da dotakne sve filmske žanrove i da ih uspostavi: fantastika, melodrama, komedija, religijski filmovi, mitovi, čak i naučnu-fantastiku u filmu „Godine 2000“ u kome žene vladaju svetom. Dok je snimala borbu bikova u Nimi, upoznaje svog budućeg muža, snimatelja Herberta Blašea, sa za koga se udaje 1907. godine.

sina ćerka kaže da je njena majka u mnogim aspektima bila žena devetnaestog veka. Verovala je u porodične vrednosti. Ali, sa druge strane, imala je jake feminističke poglede. Posle jedne posete zatvoru Sing Sing, bila je vidno uznemirena i užasnuta, da je vrlo brzo kroz svoj film „The Lure“ počela da se zalaže za reformu zatvorskog sistema. Uspela je da prođe Odeljenje za cenzuru bez ijende izmene u filmu, ali je zato Njujork tajms sasekao film.

Nih dvoje se sele u SAD gde Herbert postaje direktor produkcije Gomona. Vrlo brzo njih dvoje, pre svega zahvaljujući Alis i njenom novcu, osnivaju svoju kompaniju (1910. godine) „The Solax Company“. Alis postaje umetnički direktor kao i režiser mnogih filmova nove firme. Za dve godine, njih dvoje postaju veoma uspešni i to im omogućava da investiraju 100.000 dolara u savremenu tehnologiju i studio koji otvaraju u Nju Džersiju, koji ubrzo postaje glavni filmski grad, i dom mnogih filmskih studija. Alis je postavila veliki natpis u studiju: "Glumi prirodno". Za četiri godine „Solax“ studio producira 325 filmova, od kojih je Alis režirala najmanje 50.

Zanimljiv je podatak da Alis 1912. godine snima kratki film „A fool and his money“, za koji se veruje da je prvi film snimljen isključivo s crncima (afro-amerikacima).

To je vreme kada se filmska industija naglo menjala, od malog naučnog eksperimenta postaje jedan od glavnih zamajaca ekonomije. „Solax“ studio je tako bio osmišljen da je na istom mestu bila filmska laboratorija i savremeni filmski studiji koji su imali staklene krovove, produkcijska postrojenja, s garderobama, radionicama, kao i malom fabrikom za kostime. Ali-

Nažalost, „Solax“ studio, kao i mnoga druga studija propadaju tokom dvadesetih godina prošlog veka zbog neverovatnog rasta broja filmskih studija u Kaliforniji, u Holivudu, koji su nudili mnogo bolje i jeftinije uslove za rad. A ni klima nije bila za zanemarivanje jer je omogućavala snimanja tokom cele godine.

FRENZY SPARK

Čuveni MGM, tada „Metro Pictures“ počinje sa radom 1916. godine kao distributer „Solax“ filmova. Nekoliko poznatih glumaca je počelo u „Solax“ studiju, Džon i Etel Barimur, Kler Vitni, Olga Petrova i Bili Kirk. Kada nisu radili sopstvene filmove, Alis i Herbert su studije iznajmljivali drugim produkcijama, „Goldwyn Picture Corporation“ i „Selznick Picture Corp“.

30


gde je živela sa jednom od dve ćerke. Umrla je u Nju Džersiju 1968. godine, kao potpuni anonimus, u gradu odakle je promenila tok i istoriju filma. Ni jedne jedine novine nisu objavile informaciju o njenoj smrti. Imala je 95. godina.

Ceo život je verovala i u brak kao instiuciju ali i pravo da može da radi kao žena. Decenijama zaboravljena, francuska vlada joj ipak 1953. godine dodeljuje Legiju časti. Tada je imala 78 godina. Nikada se nije ponovo udala, i 1964. se vraća u SAD

U Francuskoj je 1995 godine snimljen film "Izgubljena bašta: Život i film Alis Gi Blaše" koji govori o njoj kao pioniru filma, dok se knjiga Alison Mekman "Alis Gi Blaše: Izgubljeni vizionar filma" pojavila 2002. godine.

31

FILM CORNER/SPARK PERSONA

Nekoliko godina kasnije, Alis se razvodi i time prestaje i filmsko partnerstvo s Herbertom. Ubrzo odlazi da radi za Vilijama Randolfa Hersta. Vraća se u Francusku 1922. godine i od tada nije snimila nijedan film, ali je zato držala predavanja o filmu, i pisala romane.

FRENZY SPARK


NEW FRONTIERS FRENZY SPARK

32


NEW FRONTIERS

33

FRENZY SPARK


neuređenosti sistema - vrlo bitna stavka za fiziku XX veka. A kada je gorostasni (i likom i delom) novozelanđanin Ernest Raderford ispalio alfa čestice na zlatnu foliju očekujući da prođu pravo kroz nju uz male devijacije u putanji (po teoriji ravnomernog raspoređivanja pozitivih i negativnih naboja u atomu), desilo se čudo - određen postotak čestica se vrlo jasno odbio pod velikim uglovima. To je objašnjeno novim modelom atoma, sa većinom mase kompaktno stešnjenom u pozitivno naelektrisanom jezgru (koja su, dabome, bila ta prepreka o koju su se odbijale alfa čestice) i elektronima u razuđenoj orbiti što je, drugim rečima, atomu podarilo "imidž" uglavnom praznog prostora - ali je i svetu donelo pravu malu riznicu novih subatomskih čestica (fotone, fermione, bozone, kvarkove, tahione...).

M

NEW FRONTIERS

ičio Kaku ju je ocenio neporecivo tačnom, iako su je mahom smatrali i najblesavijom, samo zato što se kosi sa uvreženim "zdravim razumom". Upinjući se za odgovorima na pitanja makro sveta, kvantna teorija otkrila nam je jedan sasvim novi - neintuitivan, neopaziv, predivno zagonetan. Neverovatan! Mladi Maks Plank bio je u vrsti dileme koja se javlja na životnim prekretnicama. Između dva puta kojima je mogao poći, matematike i fizike, opredelio se za ovaj drugi, suprotno verovanju njemu bliskih da je reč o nauci koja je sve svoje već pružila i iscrpela. Bio je to primer retko briljantnog izbora. Po njegovoj konstanti će se opisivati red veličina mikrosveta u kojem kvanti caruju u svom nadrealnom maniru. Doduše, zapitaćemo se i koliko i da li je kvantni svet zapravo "čudan". Odgovori će stići malo kasnije i baciće rukavicu u lice našoj pretpostavci kakva bi stvarnost trebalo da bude. Ono što je Plank preduzeo na sebe starije je od davnašnjih nedoumica i pogrešnih pretpostavki o kraju fizike. Ako bismo, istorijski popularnim modelom, morali da uperimo prstom na tačnu godinu početka priče o kvantnoj mehanici, to bi morala biti 1859., od kada datira teorema radijacije crnih tela Gustava Kirkofa (posredi su objekti koji apsorbuju svu energiju usmerenu ka njima te ne odbijaju svetlost). Od naredne godine pa sve do kraja veka, Ludvig Bolcman je, najpre zajedno sa Džejmsom Maksvelom dospeo do teorijskih rešenja za radijaciju crnih tela korišćenjem elektromagnetne teorije, a samostalno je defnisao entropiju kao meru Shematski prikaz Raderfordovog eksperimenta sa alfa česticama

FRENZY SPARK

U susret novoj fizici Za razliku od određenog broja grandioznih naučnih prodora, rođenje kvantne mehanike nije bilo delo jednog svemudrog uma, niti je obavljeno u jednom koraku. Još za toka njene kreacije, učestvujući naučnici su bili neretko u velikim dubiozama, poljuljane vere u svoju disciplinu i znanje. Međutim, i pored svega, važno je istaći: kvantna teorija je najuspešnija i najpreciznije testirana teorija u istoriji nauke! Kvantna mehanika - teorije materije na atomskom nivou je samo jedna od dva područja koja kvantna fizika zapravo obujma. Druga je kvantna teorija polja. Osnovna Plankova hipoteza u njegovom proslavljenom radu o toplotnom zračenju iz 1900. bila je da energija mora da pravi skokove iz jedne vrednosti u drugu u diskretnim skokovima i da nije ravnomernog toka, već da se odašilje u "paketima" - kvantima.

"Svako ko nije šokiran kvantnom mehanikom nije je zapravo ni razumeo." - Nils Bor Na kvantnim skalama, energija i materija (dve strane iste medalje, kako je Ajnštajn to vrlo ubedljivo dokazao) imaju dvojak način ponašanja i postojanja: kao čestice i talasi. A ako vam sve do sada nije zagolicalo maštu, evo pravog aperitiva za naučne apetite: kvantni objekti mogu da postoje u velikom broju stanja i mesta istovremeno. O tome i o tzv. prepletenosti (entanglement) - međuzavisnosti kvantnih čestica pri kojem, ma koliko udaljene bile jedna od druge, "petljanje" sa jednom trenutno i identično utiče na drugu, a koju je Ervin Šredinger nazvao ključnom odlikom kvantne fizike - čitaćete, verovatno, razgoračenih očiju. U godini koja je po svakom osnovu bila čudesna za njega (ali i za svet), Albert Ajnštajn je izučavao fotoelektrički efekat (koji mu je doneo Nobela 1921.), pojavu kada elektroni na površini metala apsorbuju dovoljno svetlosti da se oslobode svoje orbite. Te 1905. godine postulirao je da se sama svetlost sastoji od zasebnih kvantnih čestica - kasnije nazvanih fotonima (imenitelj je bio Gilbert Luis 1926.). Dualitet prirode svetlosti je bio jedan od prvih nagoveštaja o separatnim pravilima mikro stvarnosti od naše. Nils Bor je u svojoj "Kopenhagenskoj interpretaciji" obznanio da sam čin merenja utiče na ono na šta posmatramo. Za razliku od Njutnovskog argumenta o svetlosti kao nizu malih čestica koje putuju jasnom linijom, Thomas Young i Augustin Fresnel su sugerisali da je svetlost, u stvari, talas - talas sposoban da se po propuštanju kroz uzak otvor rasprostre po šablonu inter-

34

ferencije, nalik koncentričnim talasima na jezeru. Bor je sledeću kapiju progresa otvorio 1913. godine radikalnom hipotezom (u radu za koji je 1922. osvojio Nobelovu nagradu) da elektroni u atomima postoje samo u izvesnim stacionarnim stanjima i da svoju energiju menjaju skokovima između stacionarnih stanja. Kombinacijom poznatih zakona klasične fizike sa bizarnim pretpostavkama kvantnog ponašanja, Bor je rešio problem atomske stabilnosti. Koncepti nove kvantne teorije su uveli novi element šanse koji je onespokojavao fizičare, ne najmanje od svih, Ajnštajna. Luj de Brolj je u svojoj doktorskoj disertaciji iz 1923. predložio da bi dvojna priroda čestica svetlosti mogla biti važeća i za sve druge čestice, posebno elektrone. Ispravno je povezao što je veći momentum čestice, talasna dužina je kraća. Do "zaključenja" kvantne zavrzlame 1930. godine kada je radovima Pola Diraka unifikovana, a počev od 1925. godine, Volfgang Pauli je predložio svoj princip isključenja koji kaže da dva ista fermiona (čestice sa polu-celim spinom) ne mogu da zauzimaju isto kvantno stanje u isto vreme. Ervin Šredinger je izumeo mehaniku talasa u kojoj se stanje sistema opisuje talasnom funkcijom. Šredingerova mačka, jedan od najomiljenijih i najpoznatijih misaonih eksperimenata je ilustracija teorije superpozicije - principa da, dok nam nije poznato stanje nekog objekta, on se nalazi u svim mogućim stanjima istovremeno. Zamislimo mačku zatočenu u kutiji sa nekom smrtonosnom materijom, eksplozivom ili


otrovom, za koje postoji šansa od 50% da se aktiviraju i usmrte životinju. Dok ne pogledamo u kutiju, ne znamo da li je mrtva ili ne, ali do tada, mačka se nalazi u superpoziciji je - i živa je i mrtva. Čin gledanja na taj način odlučuje ishod, tj. da priroda kolabira u jedno od dva moguća stanja. Princip neodređenosti Vernera Hajzenberga u svom najelementarnijem obliku postavlja temelje probabilističkog karaktera

Kvantna teorija polja

Praktična primena kvantne fizike Budući da je kvantna mehanika kreacija potrebe da se apstraktni svet atoma, elektrona, neutrona i ostalih čestica približi ljudskom poimanju, pozitivno začuđuje opšte obilje njenih nusproizvoda. Što je još povoljnije za nas, neki su direktno primeljivi na usavršavanje života - a neki su i apsolutno esencijalni.

„Uspesi Pola Diraka na zaokruživanju kvantne teorije su dovele do predviđanja antimaterije.“

"Filozof je jednom rekao: "Za samo postojanje nauke je najbitnije da isti uslovi daju iste rezultate". Pa, to nije slučaj!" - Ričard Fejnman

Čuda kvantnog sveta Pošto su njutnovska mehanika i klasični elektromagnetizam na atomskom nivou zamenjeni kvantnom teorijom, posebno je dragoceno istaći neka od najčudesnijih svojstava koja ovaj probabilistički sistem izmeptaju iz naučnog korpusa u nadrealni, ali i čisto filozofski.

Kvantna prepletenost je fenomen u kojem kvantna stanja dva ili više objekta moraju biti opisana u odnosu jedan na drugog, iako su prostorno razdvojeni. Moguće je imati slučaj sa dve čestice u jednom kvantnom stanju pri čemu jedna posmatrana ima gornji spin, druga obavezno ima donji (ili obrnuto). Merenja koja se obave na takvom sistemu momentalno utiču na ostale sisteme koji se sa njim prepliću. Superfluidi su posebno stanje materije koja kada su ohladi do apsolutne nule manifestuje neobične kvantne efekte. U nekim slučajevima, viskoznost superfluida helijum-4, na primer, je jednaka nuli što znači da kapilarnost, kao jedno od uobičajenih pravila površinskog napona, više ne postoji. Superfluid u staklenoj tubi će se "uspuzati" bočnim delom epruvete zbog ovog svojstva. Kvantno tunelovanje, deo mnogih fizičkih procesia, kao što je radioaktivni raspad i nuklearna fuzija koja se dešava u Suncu, je fenomen pri kojem čestica može da prođe kroz barijeru za čije prevazilaženje, u normalnim okolnostima, nema dovoljno energije ili može dozvoliti elektronu da pobegne privlačnoj sili jezgra bez kinetičke energije neophodne za tako nešto. Borov princip komplementarnosti je svojim postojanjem imao funkciju razrešenja paradoksa kvantne teorije kao što je dualitet talasa i čestica. Takozvanom "Kopenhagenskom interpretacijom" rečeno je da probabilistička priroda kvantne mehanike nije privremena odlika koju će zameniti determinizam, već se mora smatrati konačnim odricanjem od klasične ideje kauzalnosti.

35

Dirak je, radeći u izolaciji i anonimnosti svog imena, izumeo teoriju punu zamki kompleksnih kalkulacija i ogrešenja o principe saobraznosti. Kvantna elektrodinamika, kao nov pristup teoriji polja sa kraja 1940-ih., opisuje prostor prepun malih, fluktuirajućih elektromagnetnih polja koja objašnjavaju spontanu emisiju koja proizvodi male i merljive promene u energijama atoma. Kvantna teorija polja je jedna od najpotkrepljenijih brojnim izvršenim eksperimentima i osniva neke od najpresudnijih oblasti teorijske potrage.

NEW FRONTIERS

Informatičko doba svoj nezamisliv uzlet duguje upravo kvantnoj i fotonskoj revoluciji bez koje bi funkcionisanje modernih kompjuterski pokretanih sistema, poput berza, bilo nezamislivo. Kvanti su, dakle, i stub moderne ekonomije, a potreba za visokom zaštitom poverljivih informacija je iznedrila i tzv. kvantno šifrovanje. Enkripcija ovim putem u nekoliko koraka u potpunosti menja poverljive podatke od trenutka njihovog slanja preko vremena njihovog puta do konačnog primaoca. Kvantni kompjuteri, koji svojom procesorskom snagom eksponencijalno nadmašuju i najnaprednije klasične računare, su još uvek u fazi razvoja i njihova široka upotreba je predviđena za ne tako daleku budućnost. Za razliku od još uvek aktuelnih kompjutera koji funkcionišu po principu skladištenja informacija u binarnom formatu (serijama jedinica i nula), kvantni računari informacije sadrže u 1, 0 i superpoziciji ta dva stanja, što omogućava superiornu fleksibilnost sistema i kalkulacije na daleko većem redu veličina. Kvantni procesi su i u samoj srži nekih od najvažnijih bioloških procesa u prirodi, poput fotosinteze a njima se objašnjava i kovalentna veza između atoma kojom se formiraju molekuli.

kvantne mehanike tvrdeći da se ne može istovremeno znati pozicija i momentum čestice koja se meri, jer se na taj način unosi energija koja menjaju ova (ili bilo koja druga) svojstva sistema. Što se preciznije izmeri jedna, utoliko druga nepoznanica postaje još manje određena.

Okvir u kojem se kvantna mehanika i specijalna teorija relativnosti uspešno mire je kvantna teorija polja. Pored ta dva principa, bazira se i na trećem: postulatu da su elementarne čestice tačkasti objekti nulte veličine “razmazane” širom regije prostora zbog kvantnih efekata. Pol Dirak je, u sred frenetične kvantne revolucije, kvantnim opisom elektromagnetnog polja položio temelje kvantne teorije polja (elektromagnetnih ali i drugih naknadno otkrivenih) čija vijguava povest traje i danas. Za njeno nastajanje odgovorno je pitanje kako atom zrači svetlost skokovima elektrona iz ekscitovanog stanja u niža energetska stanja.

Prava naučna zlatna groznica je sledila nakon ustoličenja kvantne mehanike. Zahavljujući njoj su dokučene strukture mnogih molekula, ustanovljena je teorija elektrona u metalima, a Džordž Gamov je rešio enigmu proizvoljne prirode radioaktivnog raspada emisijom alfa čestica (kvantnim tunelovanjem). Naravno, posebno spektakularno bilo je objašnjenje energetskog izvora zvezda Hansa Betea koji je osnivač i nuklearne fizike. Bili su to istorijski trenuci kojima je moderno doba otpočelo tamo gde ništa nije kako jeste.

Quantum mechanics made relatively simple - 3 video lectures by Hans Bethe:

http://bethe.cornell.edu/

Autor: Andrej Vidović „Maks Plank je načeo i podstakao razvoj nove fizičke discipline.“

FRENZY SPARK


OPEN PDP5 je PDP convention, koji je od 2007. godine bio predstavljen kao studentski kongres grafičkih tehnologija, a od ove godine je prerastao u kongres posvećen nauci, umetnosti i idejama vezanim za OPEN ACCESS. Kroz četiri godine postojanja na kongresu su sa svojim radovima učestvovali studenti, kao i predavači iz: Srbije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Ukrajine, Rusije, Austrije, Nemačke, Francuske, Španije, Litvanije, Belorusije, SAD, Indije, Kine i Japana. FRENZY SPARK

Kako se datum održavanja godišnjeg PDP kongresa bliži, redakcija Frenzy Spark magazina je razgovarala sa organizatorima ovog projekta, gde smo se ukratko okrenuli na njihove početke, a takođe popričali i o njihovim daljim planovima. Ako je ovo vaša šoljica čaja, pozivamo vas da prisutvujete PDP kongresu od 29. do 31. maja. Više informacija na OPEN PDP sajtu. Frenzy Spark: Vaš OPENPDP projekat je nastao pre pet godina. Kako je došlo do ideje, koliko vas je to pokrenulo i stalo iza čitave priče? OPEN PDP: OPEN PDP je PDP convention koji je od 2007. godine bio predstavljen kao studentski kongres grafičkih tehnologija, a od ove godine je prerastao u kongres posvećen nauci, umetnosti i idejama vezanim za OPEN ACCESS. OPEN PDP je uz veliku želju i entuzijazam osnovan od strane grupe studenata sa Fakulteta tehničkih nauka, departmana za Grafičko inženjerstvo i dizajn, na Univerzitetu u Novom Sadu 2012. godine. Po pitanju grafičkih tehnologija uvideli smo da je na Univerzitetu u Novom Sadu kao i u kompletnoj akademskoj zajednici u Republici Srbiji, manjka dodatnog pogleda na savremene tokove ove oblasti. FS: Da li postoje slični projekti u inostranstvu? Da i ste imali nekakve uzore na početku? OPEN PDP: Svakako da postoje, i u inostranstvu i kod nas ali ni jedan nije okrenut isključivo studentima i zato je ovaj događaj posebno propraćen od strane studenata iz inostranstva. Svakodnevno se trudimo da ispratimo sve što ima dodirne tačke sa našim tematskim konceptom i time unapredimo naš događaj, kao i naše mogućnosti u samom organizovanju. Na samom početku kao i sada, uzori jesu oni predavači koje dovodimo i pokušavamo da dovedemo i predstavimo ih studentima. Njihovo izlaganje (predavanje) nam u mnogome pomaže da shvatimo u kom smeru dalje želimo da idemo, koliko svake godine možemo da unapredimo događaj i privučemo više

36


FS: Šta je osnovni cilj vašeg projekta? Čemu težite? OPEN PDP: Osnovni cilj OPEN PDP jeste da poveže i umreži studente, kao i da studenti i stručnjaci razmenjuju znanja u sledećim oblastima: open access, štamparstvo,dizajn, fotografija, web i strp. FS: Šta se izmenilo u konceptu vašeg PDP kongresa od početka pa do sada? OPEN PDP: Kroz pet godina postojanja, PDP convention se menjao i sazrevao. U početku je PDP bio okrenut isključivo grafičkim tehnologijama štampi, dizajnu i fotografiji, sve do PDP4 gde smo uveli dva noviteta - strip i web. PDP4 je bio propraćen i idejom o očuvanju životne sredine. S obzirom na trenutno stanje u realnom i virtuelnom svetu odlučili smo se ove godine na potpuno razotkrivanje: OPEN ACCESS kongres u domenu nauke, umetnosti i ideja - OPEN PDP. FS: Da li imate podršku države? OPEN PDP: Podršku pokrajinskih institucija smo do sada imali ali što se tiče grada i države, ta podrška je izostala. Radivši na ovom projektu svih ovih godina uvideli smo da su studenti kao populacija zapostavljeni, u smislu dodele sredstava određenim idejama koje oni zastupaju. Za naše konkretne buduće planove potrebna je mobilisana podrška kako korporativna tako i

NEW IDEAS

ljudi i time se edukujemo kao društvo u onim sferama za koje mislimo da su veoma bitne, a zapostavljene.

instituciona, kako ovaj projekat ne bi postao samo jedan u nizu studentskih projekata, koji imaju epizodnu ulogu u društvu. FS: Kako neko može da se aktivira i šta je potrebno da bi se priključio vašem timu?

OPEN PDP: Ljudi koji se nalaze u timu ili su bili deo tima prethodnih godina, uglavnom su prvo volontirali a zatim su bili pozivani od strane starijih članova. Praktikujemo ovaj način rada jer želimo da organizacija događaja preraste u tradiciju i nastavi se i posle diplomiranja i odlaska nekih članova tima, pre svega onih koji su stvorili sve ovo. Time i pružamo mogućnost mladim studentima, koji nemaju mnogo iskustva u ovakvom samostalnom radu, da se afirmišu i steknu preko potrebno iskustvo i veštine. FS: Tokom prethodnih godina stekli ste dosta saradnika i veliku podršku, veliki odziv predavača iz zemlje i inostranstva. Kakvi su vaši dalji planovi i gde vi vidite OPENPDP kroz narednih pet godina? OPEN PDP: Konkretni planovi budućih koraka PDP convention kretaće se u pravcu OPEN ACCESSa (otvorenog pristupa) u oblastima koje u datom momentu u društvu budu najzapostavljenije. Konkretan događaj, koji je vrhunac celogodišnjeg rada kompletnog PDP tima u narednom periodu mogao bi da preraste u nešto mnogo veće, ali nam prevashodno za takve planove neophodna podrška sličnih događaja koji se bave istom tematikom, kako bi ideju koju negujemo podelili sa drugima i van akademske zajednice.

37

FRENZY SPARK


O tome koliko snažan uticaj je opera koju je jako rano počeo da sluša, imala na njegovu muziku, govori i to što muzički kritičari Rufusov muzički pravac svrstavaju u pop operu i barokni pop. Na svojim živim nastupima on često naizmenično svira gitaru i klavir, a u poslednje vreme sve češće ga prate rok instrumentacija ili simfonijski orkestar. Dve Juno nagrade (priznanje kanadskim muzičarima za umetnička dostignućana svim poljima) za najbolji alternativni album, 1999. i 2002., nominacija za BRIT Award za najboljeg internacionalnog muzičara 2008. i Gremi za najbolji tradicionalni pop album 2009. samo su neke od nagrada koje je Rufus Wainwright dobio za 15 godina svoje muzičke karijere. Rufus Wainwright potiče iz disfunkcionalne muzičke porodice čiji članovi međusobno komuniciraju kroz svoje autobiografske pesme, ima ćerku sa drugaricom iz detinjstva, Lorkom Koen, ćerkom Leonarda Koena, i planira venčanje sa svojim dugogodišnjim dečkom, pozorišnim producentom Jörnom Weisbrodtom. U najmanju ruku čudan njujorški par, Kate McGarrigle i Loudon Wainwright III, doneli su na svet Rufusa 1973. godine i razveli se 3 godine kasnije, od kada je Rufus počeo da živi sa majkom u Montrealu, gde je proveo veći deo svoje mladosti. Sa šest godina počeo je da svira klavir, a u trinaestoj je bio na svojoj prvoj turneji, sa folk sastavom “The McGarrigle Sisters and Family”, koji su činile njegove majka, sestra Martha i tetka. Svaku eventualnu sumnju u to da se radi o posebnom talentu, rasterale su dve obećavajuće nominacije: prva za Genie Award, 1989. i najbolju originalnu pesmu, zahvaljujući «I’m a Runnin» koju je otpevao u dečjem filmu «Tommy Tricker and the Stamp Traveller», i druga godinu dana kasnije, Juno Award, u kategoriji Most Promising Male Vocalist of the Year. Kao vrlo mladog, zainteresovala ga je opera, koja je prilično uticala na muziku koju je kasnije stvarao, pa je tako počeo da sluša Edith Piaf, Al Jolson i Judy Garland. Vikendima je nastupao u Kafeu «Sarajevo» u Montrealu, u kojem je napravio neke demo snimke koji su oduševili njegovog oca. On ih je prosledio svom prijatelju Van Dyke Parks –u, a ovaj Lenny Waronker-u, direktoru DreamWorksa, koji je momentalno pristao da radi sa Rufusom: «Pre nego što sam čuo o čemu se radi, pomislio sam da bi bilo lepo da Rufus ima majčinu muzikalnost i očev glas, ali kada

FRENZY SPARK

sam završio sa preslušavanjem, bio sam zadivljen» U toku 1996. Rufusu je dodeljen producent Jon Brion (radio sa Dido, Fiona Apple, Rhettom Millerom, Spoon..) sa kojim je naredne dve godine snimao svoj debi album, koji je naišao na odobravanje kritike. Rolling Stone je o Rufusovom prvencu pisao kao o jednom od najboljih albuma godine, a njega nazvao najboljim novim umetnikom godine. 2001. Rufus je izbacio drugi album «Poses» posle kojeg je sve do 2004. išao na turneje sa Tori Amos, Stingom, Ben Foldsom i Guster. Kako je prethodno postao zavisnik o kristal metu i privremeno izgubio vid, u toku 2002. njegova zavisnost dostigla je vrhunac, koji je opisivao kao «najnadrealniju nedelju u njegovom životu». Tih dana on je: igrao u britanskom sitkomu «Absolutely Fabulous», partijao sa ćerkom Džordža Buša, uživao u «razvratnoj večeri» sa svojom majkom i Marianne Faithfull, i ko zna šta još. Posle toga je odlučio – ili će ići na odvikavanje, ili će početi da živi sa ocem, jer mu je, kako kaže, trebao neki kreten koji će stalno vikati na njega. U međuvremenu Rufus je izbacio još pet albuma, a onda se 2008. posvetio svom projektu Blackoutsabbath, čija je ideja bila podizanje svesti o okolini i štednja energije. U okviru toga on je organizovao i dobrotvorne koncerte i napravio sajt koji se bavi problematikom zaštite životne sredine. Od njegovih dodatnih aktivnosti najviše se izdvaja njegova opera Prima Donna, o jednom danu u životu operske pevačice koja se zaljubljuje u novinara. Imajući u vidu njegova ostala muzička ostvarenja, samo po sebi se nameće da je i ovog puta odradio dobar posao, što potvrđuje i Dora Mavor Moore Award za izvanrednu operu u 2011. O tome koliko snažan uticaj je opera koju je jako rano počeo da sluša, imala na njegovu muziku, govori i to što muzički kritičari Rufusov muzički pravac svrstavaju u pop operu i barokni pop. Na svojim živim nastupima on često naizmenično svira gitaru i klavir, a u poslednje vreme sve češće ga prate rok instrumentacija ili simfonijski orkestar, doprinoseći slojevitosti i harmoniji njegove muzike. Tematika koje se u svom radu drži, osim opere svodi se na pop

38

kulturu, politiku i ljubav – pretežno neuzvraćenu, kao i porodične odnose. Manir da se kroz svoje pesme obraća porodici, imao je od koga da nauči – za vreme razvoda, njegova majka Kate, napisala je pesmu «Go leave», a njegov otac, kada je Rufus bio beba (majka ga još uvek dojila, prim. aut.), pesmu «Rufus is a tit man» ili «Hitting you», koju je napisao kada je prvi put udario ćerku. Međutim, Martha mu nije ostala dužna, pa je svom i Rufusovom ocu posvetila pesmu «Bloody Mother Fucking Asshole”. Osim ispoljavanja emocija kroz pesmu, njegovi roditelji imali su i malo neprijatnije metode, na koje ni Rufus ni Marta nikada nisu mogli da utiču. Ipak, koliko god da je konfliktan odnos u porodici Wainwright ostavio traga na najmlađim članovima, Rufus je oduvek smatrao da je iz toga ispalo nešto jako dobro – njihova muzika. Uprkos naizgled prilično liberalnim životnim stavovima, Rufusova majka je bila stroga – deca su mogla da crtaju po plafonu dokle god su kreativni, ali se posle večere išlo pravo u krevet i nije bilo gledanja televizije. Iako je uvek imala vremena i saosećanja za svoju decu, imala je i priličan problem da prihvati da je Rufus gej, o čemu se u njihovoj kući zapravo nikada nije ni pričalo, ali ga Kate zbog toga nije kinjila. On je još kao sasvim mali shvatio da je homoseksualac, i nikada mu nije predstavljalo problem da to ispolji. Kada je imao 14 godina, startovao je nepoznatog mladića na nekom koncertu, a kada su otišli u park, ovaj ga je silovao, opljačkao i probao da ga zadavi. Preživeo je samo zato što je odglumio epileptični napad. Ova trauma je Rufusu donela sedam godina celibata koji se potom pretvorio u promiskuitet. Njegove rane borbe sa problemima koje je imao, opisane su u biografiji There Will Be Rainbows, Kirka Lake-a, koji je pisao o Rufusovom i životu njegovih roditelja. Iako se poslednjim albumom Out of the Game, kojim je krunisao proteklu deceniju u kojoj je bio nezaustavljiv, vratio u pop arenu, Rufus ne odustaje od opere i planira da funkcioniše na oba fronta. Možda nije uobičajeno da se u svet opere ulazi kroz vrata popa, ali ta vrata su u Rufusovom slučaju bila velika.

Autor: Beksi Lejdi


Rufus Wainwright (1998) Poses (2001) Want One (2003) Want Two (2004) Release the Stars (2007) Rufus Does Judy at Carnegie Hall (2007) Milwaukee at Last!!! (2009) All Days Are Nights: Songs for Lulu (2010) House of Rufus (2011) Out of the Game (2012)

PHOTO CREDIT: RUFUSWAINWRIGHT.COM/PRESS PHOTO BY: TINA TYRELL

39

FRENZY SPARK


Priredila: Beksi Lejdi NOVI ALBUM NESUMNJIVO POSLE 11 GODINA

MUSIC LOOP

Šesti album kalifornijskog benda predvođenog frontmenkom Gwen Stefani, napokon će se pojaviti u septembru. Još uvek se ne zna kako će se zvati, ali će ova ska pank četvorka imati sasvim dovoljno vremena da i taj deo posla završi do 25. septembra. Nakon solo karijere Gwen Stefani, bend je planirao da započne snimanje novog albuma, ali posle uzaludnog mučenja u studiju, rešili su da krenu na turneju sa svojim prethodnim najvećim hitovima. Godinu dana kasnije, za Rolling Stone su ponovo pričali o novom materijalu, ali sve do skoro nisu nastavili sa snimanjem. Poslednja najava je da planiraju da snime 2 spota, nastave sa probama i u julu izbace singl koji će se najverovatnije zvati “Addicted to love”. Od 1986, kada se okupila prva postavka benda, prodali su više od 35 miliona kopija prvih pet albuma, a najuspešniji bio je onaj iz 1995. “Tragic Kingdom”, koji je u UK zauzeo 3 mesto.

OBE SINEAD O’CONNOR NAPUSTAJU ŠOUBIZ? Iako su je zbog njenog teškog psihičkog stanja, koje se ogleda u bipolarnoj dijagnozi, lekari savetovali da napravi pauzu, misleći da je jača nego što jeste, Sinead je nastavila sa organizacijom najavljene turneje. Kada je doživela još jedan nervni slom, na Tviteru je objavila da joj je dosta centra pažnje i šoubiznisa, a potom izbrisala i svoj nalog na ovoj društvenoj mreži i svoj zvanični sajt, jer su to, kako je rekla, samo okidači za ženu koja je mentalno obolela. Iako je u martu izbacila novi album “How About I Be Me (And You Be You)?” koji je odlično prošao i kod kritike i kod publike, njen povratak je bio prilično turbulentan jer je u svoju biografiju, osim devetog albuma, upisala još jednu najavu samoubistva, koje je ranije već pokušala na svoj 33. rođendan 1999. godine. Bez obzira na njenu celu privatnu situaciju, i dalje stoji pri tome da će ipak održati nastup U Njujorku koji je zakazan za 20. jul, posvećen Curtis Mayfieldu.

GREMI ZA VEČITOG KRIVCA Inspiraciju za svoj osmi studijski album “Born Villain”, koji je izašao 1. maja, i već je ovekovečen novim spotom za pesmu No reflection, u njegovom jedinstvenom maniru, Marilyn Manson pronašao je u pompi oko masakra u srednjoj školi Columbine, u Koloradu 1999.

OBJAŠNJENJE ZAŠTO JE BOG STVORIO RADIO ŠTA( ĆE) SE SLUŠA(TI) U SVEMIRU Još jednom kalifornijskom bendu je trebalo puno vremena da snimi novi album, samo što su oni, valjda proporcionalno radnom stažu, napravili duplo veću pauzu od No Doubta - Beach Boysima je trebalo 20 godina kreativnog odmora. Poslednji album “Stars and Stripes”, izbacili su 1996. ali to je bila saradnja sa nekoliko kantri muzičara, tako da je album “That’s Why God Made the Radio”, najavljen za 5. jun, njihov prvi originalni album posle prethodne dve decenije, kojim će ujedno obeležiti 50 godina postojanja. Svi članovi benda su zajednički snimili potpuno nov materijal, pa je tako u pravljenje pesama bio uključen i gitarista David Marks, koji se Beach Boysima priključio kada je imao samo 13 godina. Jedina “stvar od pre”, koja će “momci” iskoristiti za album jeste vokal osnivača benda Carla Wilsona, snimljen neposredno pred njegovu smrt 1998., koji će se naći u pesmi “Waves of Love”.

FRENZY SPARK

Jack White, bivši član dvojca The White Stripes, i prema Rolling Stoneovoj listi, jedan od sto najboljih gitarista svih vremena, shvatio je da želi da bude prvi muzičar koji će svoj vinil snimak poslati u svemir. U intervjuu za Interview Magazine, koji je, po Jackovoj želji vodio bivši astronaut i drugi čovek koji je posle Neila Armstronga hodao po mesecu, Buzz Aldrin, Jack mu je rekao da radi na tajnom projektu za koji će se čuti do svemira - bukvalno. Na radost potencijalnih živih bića u kosmosu, Jack zna i kako bi to izveo - plan je da lansira balon u kojem će se nalaziti plejer sa njegovim vinilom. Jedina crna rupa u njegovom planu, koju trenutno uviđa, jeste što ne zna kako bi se izvelo to da igla sve vreme i ostane na ploči, ali kad se radi o ovako velikim idejama, koga briga za tehničke detalje?

40

On je tada bio optužen za motivaciju Erica Harrisa i Dylana Klebolda koji su ubili svojih 12 vršnjaka i jednog nastavnika. Kasnije se ispostavilo da ovi mladići nisu ni bili Marilynovi fanovi, ali do tada je cela priča već notirana kao jedna od stvari za koju je on tokom svoje karijere bio optuživan. Kako sam objašnjava, naziv albuma u potpunosti odgovara njegovoj ličnosti, jer misli da u istoriji muzike ne postoji osoba koja je više od njega bila optuživana za sve i svašta, i da bi za to trebalo ustanoviti posebnu Gremi kategoriju. Dok se ne ustanovi muzički sud, možda ne bi bilo loše da nastavi da pravi manje lične albume, kakav je ovaj poslednji koji se prilično razlikuje od prethodna dva.


ELEKTRONSKA PORODICA DOBIJA JOŠ JEDNOG ČLANA Nigel Godrich, producent koji se smatra šestim članom Radioheada, osim kojeg je sarađivao još sa Beck, Pavement, Paulom McCartneyem, Thom Yorkeom i Charlotte Gainsbourg, odlučio je da je muzička scena ipak u deficitu sa dobrim bendovima. U saradnji sa Joey Waron-

MUSIC LOOP

kerom, producentom i bubnjarem iz Los Anđelesa koji je svirao za i sa The Smashing Pumpkins, R.E.M, The Cardigans, Johnny Cash, Nelly Furtado.... i britanskom pevačicom Laurom Bettinson, primamljivog pop vokala, osnovao je novi sastav Ultraista, koji za sada ima samo jednu stvar - “Smaltalk”, ali vrlo obećavajuću.

Momci iz benda Conveyor sa umećem nalaze inspiraciju u zvucima elektro sastava Yeasayer, takođe iz Bruklina, i onog folklornog u muzici benda Fleet Foxes, stvarajući na taj način zvuk čija su baza velelepne melodije i ultra-sveže harmonije.

Na osnovu onoga što je do sada radio, i što se sa ovog singla može čuti, radi se o elektronici koja konkretno u ova četiri minuta podseća na fazon Lykke Li, što je zaista dobra muzička vest.

Što se tiče novih, letnijih izdanja, preporučujemo vam debi album bruklinskog benda Conveyor. Album, čiji će naziv takođe biti Conveyor, izlazi 17. jula, pod okriljem izdavačke kuće Paper Garden Records. A ova predivna slika koju vidite iznad je njihov cover art. A zašto su oni tako posebni? Kako sami vole da kažu za sebe, bend čini četvoro džentlmena (Timothy John Masters, Evan Michael Garfield, G Alan Busch Jr i Michael Ryan Pedron) Momci iz benda Conveyor sa umećem nalaze inspiraciju u zvucima elektro sastava Yeasayer, takođe iz Bruklina, i onog folklornog u muzici benda Fleet Foxes, stvarajući na taj način zvuk čija su baza velelepne melodije i ultra-sveže harmonije. Pored uobičajenih instrumenata, poput gitara, klavi-

41

jatura i kontrabasa ovi momci koriste i kartonske kutije kao bubnjeve. Naravno, uz eletktro dodatke. Neki muzički kritičari ocenjuju njihovu muziku, kao neprestano preletanje između eletronike i harmonskih melodija, sa povremenim uplivom akustičnih gitara. Ovi momci su opčinjeni najsitnjijim detaljima, koje ćete provaliti tek nakon više slušanja i tek onda uvideti njihov suptilni pristup čitavom stvaralaštvu. Nama ostaje da sačekamo 17. jul, a do tada možemo uživati u njihovim singl izdanjima, što na njihovoj fan stranici, što na jutjubu ili njihovom Bandcamp profilu.

Priredio: David Darko FRENZY SPARK


FILM CORNER VIA CINEMA+

Pored odličnih i zaraznih trejlera, Fox temeljno i postepeno javnosti predstavlja glavne likove iz filma (svaki sa delom pozadinske priče). Google je potvrdio da je prvi prikazani trejler postao najgledaniji video snimak na svetu. A tu je i Dejvid, robot koji razume ljudske emocije, iako ih ne oseća, a pritom je jezivo nalik ljudskom biću. I predstavljen je u kratkom snimku koji izgleda kao korporativna reklama za novi proizvod. Marketinška kampanja koja sadrži i nekakav online element je nešto što nijedan veliki filmski studio danas ne sme da preskoči. Obično se to svede na trejler. Ponekad biva ubačen i insert iz filma. Ali ono što bi svaki glavonja studija zaista voleo, jeste da nešto vezano za film postane viralno – da prijatelji prosleđuju jedni drugima.

Fox je izvojevao neverovatnu viralnu pobedu kad je Prometej u pitanju – nekoliko meseci pred premijeru počeli su da talasaju na internetu putem jedne vrlo neuobičajene kampanje, koja se zasniva na buđenju interesovanja kod okorelih fanova naučne fantastike i Skotovih ranijih radova, pre promovisanja samog filma široj javnosti. Pored odličnih i zaraznih trejlera, Fox temeljno i postepeno javnosti predstavlja glavne likove iz filma (svaki sa delom pozadinske priče). Google je potvrdio da je prvi prikazani trejler postao najgledaniji video snimak na svetu. Prvo je na red došla TED konferencija. TED (Technology, Entertainment and Design) predstavlja koncept globalnih

FRENZY SPARK

42

konferencija u vlasništvu neprofitne organizacije, čiji je cilj širenje “ideja vrednih priče”. U kratkom konferencijskom snimku iz 2023. godine pojavljuje se Gaj Pirs, kao fiktivni glavešina korporacije Vejland (Weyland Industries) i predstavlja nam svet u kome “žive kibernetski pojedinci koji će se, za samo nekoliko godina, jedva razlikovati od nas” . Snimak je prvi put prikazan na pravoj TED konferenciji u februaru. Navodno je sama organizacija pomogla da snimak izgleda baš onako kako očekuju da će izgledati u budućnosti. Fox je zatim objavio drugi video, ovog puta o Dejvidu, robotu koji razume ljudske emocije, iako ih ne oseća, a pritom


je jezivo nalik ljudskom biću. Glumac Majkl Fasbender glumi Dejvida, robota koji služi kao batler na istraživačkom brodu, u kratkom snimku koji je napravljen da izgledao kao korporativna reklama za novi proizvod. Sledeći snimak je pravi film u malom. Dosta toga saznajemo o Dejvidu i svetu u kome on živi i radi. Pored svih snimaka, postoji i internet stranica korporacije Vejland. Promo sajt filma urađen je tako da se čovek lako prevari i pomisli da je u pitanju pravi poslovni sajt, koji ima čak i stranicu “O nama” na kojoj se navode uobičajene korporacijske informacije – broj zaposlenih (837.53 miliona), sekundarne lokacije (160 zemalja i 63 kolonije)... U istoriji korporacije navodi se čak i podatak da je kompanija 2042. godine donirala 5 milijardi dolara organizaciji Mali istraživači (Little Explorers) koje je posvećena obrazovanju problematičnih školaraca. Ima više faktora zbog kojih je ovaj marketing toliko uspešan. Sam film je, kao što sam pomenuo, obavijen misterijom. Fanovi željno iščekuju i najmanju informaciju, a sama kampanja pruža dosta neodoljivih sitnica. Promo snimci su toliko dobri da lako privuku ljubitelje filmova koji nikada nisu gledali stari film. Leto koje dolazi biće krcato: Prometej će se suočiti sa novim Spajdermenom, Betmenom i Osvetnicima – franšiznim filmovima koji su zasnovani na dobro poznatim herojima. Ridlijevo delo nema tu prednost, pa su njegovi tvorci prosto morali da budu pametni po pitanju promocije. Misterija i odlični promo snimci pravo su marketinško blago. Da li će sve ovo pomoći na blagajnama? Saznaćemo već u junu.

Autor: Miroslav Pavlović Izvor: CINEMA+

43

FRENZY SPARK


Zvali su je krvava grofica, grofica vampir, ženski Drakula, mađarska kurva. Ostala je poznata kao jedan od najmasovnijih i najsurovijih ubica u istoriji sveta. Bila je visoko obrazovana ali i krajnje surova. Neki tvrde da je bila luda, a još uvek se spekuliše o tome da li je i koliko bila lepa. Zvala se Eržebet Batori i ubila je više od 600 devojaka.

Z

vali su je krvava grofica, grofica vampir, ženski Drakula, mađarska kurva. Ostala je poznata kao jedan od najmasovnijih i najsurovijih ubica u istoriji sveta. Bila je visoko obrazovana ali i krajnje surova. Neki tvrde da je bila luda, a još uvek se spekuliše o tome da li je i koliko bila lepa. Zvala se Eržebet Batori i ubila je više od 600 devojaka. Grofica Eržebet Batori rođena je 7. avgusta 1560. godine u Nirbatoru u Mađarskoj. Odrasla je u porodici kardinala, grofova i kraljeva. Tada najmoćniji član porodice bio je Ištvan Batori, princ Transilvanije i kralj Poljske. Ipak, neki drugi članovi porodice bili su poznati po mračnim veštinama kao što je okultizam, a i po homoseksualizmu i promiskuitetu. Navodno, ni jedan od ovih porodičnih „hobija“ nije nikad skrivan od male Eržebet. Verili su je sa tričavih 11 godina, a već sa 15 udali za 11 godina starijeg čoveka – grofa Ferenca Nadaždija. Priča je da je već pre udaje bila trudna i da je rodila devojčicu čiji je otac bio jedan od slugu iz porodičnog zamka. U braku sa Ferencom rodila je još šestoro dece, od kojih je dvoje umrlo vrlo rano. Odmah nakon udaje je zajedno sa Ferencom i njegovom majkom otputovala u svoj novi dom – zamak Čahtice, koji je dobila kao svadbeni poklon, a nalazio se duboko u Karpatima.

FRENZY SPARK

Grof Nadaždi bio je vojnik, poznat kao „crni heroj Mađarske“ i veći deo od 29 godina koliko je brak trajao, je proveo u ratovima. Eržebet je, nemajući baš čime zanimljivim da se bavi, počela da izučava magiju i okultizam. Godinama pre nego što su njena ubistva počela, spravljala je razne lekove i napitke za koje je verovala da je podmlađuju. Kada je Ferenc poginuo u borbi 1604, Eržebet je omraženu svekrvu proterala iz zamka, decu poslala kod rođaka u Beč i poznata legenda o njoj se razbuktala. Ne zna se kada tačno je Eržebet počela sa mučenjem i ubistvima. Legenda kaže da joj je jednog dana sluškinja češljala kosu i prejako je povukla. Iznervirana, grofica je devojku ošamarila toliko jako

44

da joj je rascepala usnu i devojka je počela da krvari. Kapi njene krvi pale su na Eržebetinu ruku i u očima veoma tašte žene, koža na koju je kanula krv se odmah podmladila. Eržebet je naredila da sirotu devojku ubiju, iscede joj krv i pripreme krvavu kupku. Tokom narednih nekoliko godina, grofica je mučila i ubijala mlade devojke, mahom device, zarad očuvanja svog mladolikog izgleda. Većina njih bile su sluškinje, dovođene na službu u zamak, ali nekoliko ih je bilo i plave krvi. Naime, Eržebet je za ono vreme bila veoma obrazovana žena. Govorila je mađarski, latinski i nemački u vreme kada ostatak mađarskog plemstva nije znao ni da se potpiše. Zbog toga su neke plemićke po-


rodice svoje kćeri slale u zamak Čahtice, ne bi li ih Eržebet podučila ponašanju mladih plemkinja. Nisu se vratile žive kući. Ubistva su bila sve osim brza i bezbolna. Devojke bi bile mučene danima, nedeljama pa čak i mesecima. Iznova im je zasecana koža, ubadane su iglama kako bi krv mogla lagano da curi i mučene na mnogo surovih načina. Neki čak tvrde da je Eržebet pila krv svojih žrtava, ali ovo su najverovatnije samo nagađanja. Ono što je sigurno, jeste da je masovno ubijala mlade devojke i da su joj u tome pomagali sluga Torko i žena istoriji poznata kao „šumska veštica“ Darvula. U prvo vreme, Eržebet je bila vrlo odlučna da svakoj žrtvi pruži pristojnu sahranu. Devojke su bile odvođene u obližnju crkvu, gde je lokalni sveštenik, uz pretpostavlja se pozamašnu sumu novca, devojke sahranjivao kako je dolikovalo. Međutim, kako su godine prolazile a broj grofičinih žrtava rastao, pomenuti sveštenik je odbio da dalje radi za nju i Eržebet je počela da tela mrtvih devojaka odlaže kako zna i ume. Najpre ih je sahranjivala sama u dvorištu zamka i na imanju, a onda jednostavno nalagala slugama da ih odnose u šumu i bacaju vukovima.

Bilo kako bilo, 30. decembra 1610. godine, Eržebetin rođak, grof Georgi Turzo je zajedno sa kraljevom vojskom upao u zamak. Prizor koji su tamo zatekli sledio im je krv – desetak devojaka ležalo je polumrtvo, sve su krvarile sa tragovima mučenja svuda po telu. Još najmanje desetak tela pronađeno je u zamku i oko njega. Eržebet i svi za koje se sumnjalo da su imali udela u zločinima, odmah bili uhapšeni. 7. januara 1611. godine, održano je suđenje grofici Batori i svim njenim saučesnicima. Sama grofica nije prisustvovala suđenju, jer njen plemićki status u to vreme nije dozvoljavao da bude optužena ili da joj bude suđeno. Kao jedan od dokaza na sudu, iznesen je i grofičin dnevnik u kome je ona sama detaljno opisala većinu od preko 600 ubistava koja su se desila u zamku Čahtice.

Neki tvrde da je Eržebetina porodica znala za njen krvavi hobi i da su je na kraju oni sami i prijavili sa nadom da će uspeti da joj oduzmu pozamašno bogatstvo kojim je raspolagala. Drugi kažu da su plemići čije su kćeri ubijene u zamku poveli istragu, a treća verzija je da je jedna devojka nekako uspela da pobegne iz zamka i prijavi vlastima šta se dešava.

ka Čahtice, je još uvek poznata kao „mađarska kurva“. Kažu da postoji izvesna povezanost između porodica Batori i Drakula. Obe porodice su imale zmaja na porodičnom amblemu, a posed Fagaras, koji je pripadao porodici Drakula, je u Eržebetino doba prešao u vlast Batorijevih. U svakom slučaju, Eržebet je bila i ostala mađarska legenda i inspirisala je veliki broj književnika, muzičara i filmskih i pozorišnih reditelja. Primera radi, Eržebet se pojavljuje u romanu Kima Njumena Anno Dracula, kao Drakulina rođaka. Britanski black metal bend Cradle of Filth posvetio je album Cruelty and The Beast grofici, a švedski black metal bend Bathory svoje ime duguje njoj. Jedan od filmova koji govori o njenom životu je The Countess. Lista je svakako predugačka, ali se može naći na sledećem linku. Bila je i ostala legenda koja će živeti još mnogo vekova. Bila je surovi mučitelj i ubica. Zvala se Eržebet Batori i odgovorna je za smrt preko 600 devojaka.

Svim njenim saučesnicima izrečene su smrtne kazne a zakon je po kratkom postupku promenjen kako bi i ona mogla biti kažnjena. Grofica Eržebet Batori zazidana je u kuli u dovrcu i ostavljen je samo mali prorez kroz koji su joj narednih godina proturali hranu. Sve do svoje smrti, 1614. godine, nije videla ništa osim zidova zamka. Ni u jednom trenutku nije pokazala ni najmanji znak kajanja za svoje zločine. Jednog dana, jedan od ljudi koji su bili zaduženi da joj dostavljaju hranu poželeo je da vidi prelepu groficu. Proturio je glavu kroz prorez i video Eržebet kako leži licem okrenuta prema podu. Krvava grofica bila je mrtva. Sva dokumenta o Eržebet Batori i njenim zločinima i suđenju bila su zapečaćena više od jednog veka. Njeno ime je bilo zabranjeno pominjati u Mađarskoj. U susednoj Slovačkoj, na čijoj teritoriji danas leže ostaci zam-

45

„Gospa Smrt, naborana, prolazi kroz vrbake s besmislenom svitom dalekih zabluda. Ide prodajući boje voska i grmljavine poput vile iz bajke zlobna i pogubna.“ Federiko Garsija Lorka – „Luna i smrt“ FRENZY SPARK


STOP, LOOK & LISTEN

A sad se setite Tajms Skvera u Njujorku i reklama kojima je pokriven.

Trg ispred Katedrale Sv. Pavla

Zamislite Sao Paulo, koji pokriva 1,522.986 kvadratnih kilometara površine, koji ima 11 miliona stanovnika i nijednu reklamu, bilbord, baner iznad saobraćajnice, neonski logo. Zapravo, nema potrebe da zamišljate: Sao Paulo je sa svojih ulica prognao sve te posledice civilizacije opsednute marketingom i, čini se, sjajno mu ide. Zamislite velegrad u 21. veku bez bilo kakve forme advertajzinga, najjače religije današnjice. Zamislite grad gde možete da vidite klupe u prirodnoj, boji drveta, svaku krošnju, stub i prozor bez da vam oči paraju McDonalds žute, Coca-Cola crvene i razne neonske boje. Jasno, možda je i to moguće u nekoj manje urbanoj sredini, gde tek pokoju „zadrugu“ krasi lepljivom folijom firmopisano S.T.R. ili štogod slično na izlogu. Realnost je, ipak, da metropole, ali i manji gradovi izgledaju, parafraziraću Robina Vilijamsa, kao da se Rej Čarls aktivno bavio urbanizmom.

Skyline Sao Paula: da li biste videli ovakve boje da vam npr. „Shell Oil“ logo blješti u lice?

A sada zamislite Sao Paulo, od milošte Sampa, najveći grad u Brazilu, Južnoj Americi, i celoj južnoj hemisferi, a sedmi po veličini na svetu. Zamislite Sao Paulo, koji pokriva 1,522.986 kvadratnih kilometara površine, koji ima 11 miliona stanovnika i nijednu reklamu, bilbord, baner iznad saobraćajnice, neonski logo. Zapravo, nema potrebe da zamišljate: Sao Paulo je sa svojih ulica prognao sve te posledice civilizacije opsednute marketingom i, čini se, sjajno mu ide. Stanovnici Sao Paula, Paulistani, predvođeni populističkim gradonačelnikom Žilbertom Kasabom (Gilberto Kassab), dobili su 2006. tzv. „Zakon čistog grada“ koji je izričito zabranio korišćenje svih formi spoljnjeg vizuelnog oglašavanja, sve od zastavice do onih monstruoznih bilborda na zgradama. U daljem tekstu, pisaćemo ga sa velikim Z, zaslužio je.

Novi kolorit grada: Theatro Municipal FRENZY SPARK

Pre no što je Zakon izglasan, negde se upalila crvena lampica i kompletan crème-de-la-crème poslovnog društva je ustao protiv njega. Išavši na varijantu „velike cifre zbunjuju male umove“, legije ekonomista, analitičara i sličnih nuspojava konzumerističkog društva iznosili su „činjenice“ poput onih da će taj Zakon sa sobom doneti nacionalni pad ekonomije procenjen na 133 miliona američkih dolara u kombinaciji sa barem dvadeset hiljada radnih

46


mesta manje. Uprkos takvim alarmantnim izjavama, Zakon je izglasan i petnaestak hiljada bilborda je završilo karijeru. São Paulo No Logo by Tony de Marco - Sao Paulo odmah po uveđenju Zakona Šest godina kasnije, Sao Paulo nastavlja svoju egzistenciju bez reklama, a umesto da dovede do kraha ekonomije ili estetskog sunovrata, Zakon je doneo samo boljitak gradu, sudeći po anketi iz 2011. godine. Očekivano, uklanjanje korova iz familije reklama ogolilo je prethodno zanemarivanu arhitekturu grada, otkrivajući bogatu urbanu lepotu koja je dugo bila skrivena. Vinicius Galvao, novinar najvećeg brazilskog lista Folha de São Paulo, u intervjuu za NPR kaže da je Sao Paulo „veoma vertikalan grad“, a to ga je u vreme dok je reklama bilo svuda činilo veoma frenetičnim. „Uopšte niste mogli da razaznate arhitekturu starijih građevina jer su bile prekrivene različitim formama propagande, a pravila za postavljanje iste nigde nije bilo.“ Sa druge strane, po stupanju Zakona na snagu nije sve bilo 100% sjajno: kako Sampa nije više bio prekriven gigantskim bilbordima, razna divlja naselja i mesta okupljanja beskućnika su izašla na videlo. Ta situacija niotkuda uleće u kadar, ukazujući na velike nejednakosti društva. Međutim, građani i uprava grada su i tu briljirali u najkraćem mogućem roku: više, prosto, nije bilo moguće ne primetiti realne probleme skrivene kitnjastim veštačkim tvorevinama, te je bilo neophodno (i jedino ispravno) uhvatiti se u koštac i sa socijalnim problemima. U modernim, veštačkim bojama nijansiranim gradovima, ljudi se tiho povinuju svakodnevici i integralnim delovima grada smatraju preterano raširene izdanke kulture medija. Ono što na poleđini obično piše je da veštačke boje najčešće nisu niti hranljive, niti jestive. Galvao objašnjava da je njegov grad dobio posebnu notu, jezik i šmek u onom trenutku kada je referencu za nalaženje po gradu, „kod onog Panasonikovog bilborda“, zamenio sa „kod one sjajne art deco zgrade“ koju jedva da je viđao do

STOP, LOOK & LISTEN

São Paulo No Logo by Tony de Marco - Sao Paulo odmah po uveđenju Zakona

uklanjanja pomenutog panela. Za kraj, maštajmo na ovu temu uz kolaž Tony de Marca, mini-dokumentarac o Zakonu čistog grada, i eklektični spisak obaveznih lokacija (lične karte, moglo bi se reći) Sao Paula po izboru jedne od renesansnih žena današnjice, stanovnice istog, Flavije Durante (Flávia Durante)... • Kraj oko Vile Madalena i tipični brazilski barovi kao što je São Cristovão, • Ulične tezge sa punjenim pecivima i napicima sa ušpinovanim šećerom • Prelepa Gradska tržnica • Fogo de Chão,steakhouse na brazilski način • Galerije poput Choque Cultural, Mezanino, Emma Thomas, Polinésia i Vermelho • Muzeji poput MASP, na aveniji Paulista, ne samo zbog izložbi već i zbog čuvene spoljašnjosti, “ovešane” arhitekture, koja je jedan od najličnijih pečata ovog grada • Sjajni Museu do Futebol • Skye bar, njegova fantastična pića i podjednako fantastični pogled • Ibirapuera Park, mlađi brat njujorškog Central Parka, sa pripadajućim muzejima i koncertnim prostorima • Kraj Liberdade, maliTokio u Sao Paulu • Ulica Augusta, i njen intenzivni noćni život, bioskopi, restorani, klubovi itd. Velika snaga i inspiracija se moguiskazati u jednoj rečenici: “Non dvcor, dvco”, odnosno, “Mene ne vode, ja vodim”. Slučajno ili ne, to je moto Sao Paula.Dakle, stvarno: kome još treba Kopakabana i Festival u Riu?

47

Prevod i adaptacija: Andreja Kojanić FRENZY SPARK


PRESS CLIPPING

Priredio: Andrej Vidović

KVANTNE ODLUKE UTIČU NA REZULTATE MERENJA SPROVEDENE RANIJE U VREMENU Demonstracija misaonog eksperimenta sprovdenog na Univerzitetu u Beču dospeo je do rezultata koji je zbunjujuć za ljude sa “naivnim klasičarskim pogledom na svet”. Dva para čestica su ili kvantno prepletene ili ne. Osoba odlučuje da li da ih preplete ili ne, dok još jedan par ljudi meri čestice da vidi da li su prepletene. Glavolomka je u ovome: merenje je načinjeno pre nego što se donese odluka, i pri tom je tačno. “Klasične korelacije mogu da budu odlučene nakon što se izmere”, rekao je autor studija, Xiao-song Ma. Prepletenost može da nastane “nakon što su prepletene čestice bile izmerene i više ne postoje.” Izvor: PopSci.com

ANALITIČKO RAZMIŠLJANJE ERODIRA VERU U BOGA Ni Darvin ni Ajnštajn nisu verovali u svemoćnog Boga, kao ni većina naučnika današnjice. Čini se da postoji dobar razlog za ovo: misliti analitički zamagljuje veru u natprirodno, stavljajući se nasuprot inutitivnim misaonim procesima koji ga podupiru. Ljudi koriste dva odvojena kognitivna sistema za procesuiranje informacija: jedan brz, emotivan i intuitivan i drugi sporiji i analitičniji. Ljudi koji se oslanjaju na intuitivno razmišljanje će verovatnije biti vernici, a oni analitičniji, kod kojih se intuitivan sistem poništava, manje verovatno. Socijalni psiholog Ara Norenzajan sa univerziteza British Columbia u Vankuveru je testirao ovu vezu tako što je 93 studenata podvgnuto testu kojim su ocenili svoju veru u Boga ili anđele i druge natprirodne pretstavnike. Nekoliko nedelja kasnije testirano je i njihovo analitičko razmišljanje - traženo im je da odgonetnu rečenice koje sus e sastojale od reči kao što su “prosuđivanje” ili “racionalno”, čitaju tekst od napornih fontova ili da samo gledaju Rodenovog “Mislioca”. Drugoj grupi su dati manje analitički zahtevni zadaci: gledanje Mironovog “Bacača diska”, odgonetavanje rečenica sa rečima poput “cipele” i čitanje teksta napisanog jednostavnim fontom. Kada su studenti koji su bili izloženi jakim analitičkim vežbama ponovo ocenjivali svoju veru u božansko, konstantno su smanjivali procenjenu jačinu svoje vere, bez obzira na njihov prethodni nivo religioznosti. “Naši rezultati kažu da habitualno analitičko mišljenje može biti jedan od razloga zbog kojeg su naučnici mahom neverujući.”, primećuje Norenzajan. Takođe sugeriše da izloženost nauci erodira veru, i to ne samo otkrićima poput evolucije, već samim promovisanjem analitičkog mišljenja. Izvor: New Scientist

FRENZY SPARK

48


STVORENA SINTETIČKA DNK KOJA EVOLUIRA SAMA OD SEBE - XNA Nova veštačko jedinjenje može da skladišti i kopira genetske informacije, kaže se u novoj studiji. Istraživači iz Medical Research Council Laboratory of Molecular Biology u Velikoj Britaniji su napravili gradivne blokove (četiri baze, A, G, C i T) za XNA zamenjivanjem prirodnih šećernih komponenti jednim od šest različitih polimera. Zatim su razvili enzime, polimeraze, koji mogu da stvore XNA iz DNK i druge sposobne za obrnut proces. Ova sposobost za kopiranje i translaciju omogućava da genetske sekvence budu kopirane u nedogled, što je veštačka naslednost. Tim je utvrdio da HNA, jedan od šest XNA polimera, može da odgovori na selektivni pritisak u epruveti. HNA koja je bila izložena to stresu je evoluirala u različite oblike, kao što se očekuje i od DNK.

PRESS CLIPPING

To je pokazalo da, osim naslednosti, određene XNA imaju kapacitet za darvinovsku evoluciju, kako se kaže u studiji objavljenoj u magazinu “Science”. Sva dejstva XNA su potpuno pod kontrolom onih koji vrše eksperimente a kojom se mogu postaviti neka od najosnovnijih pitanja u biologiji, kao ona o poreklu života. “Moguće je da život nije otpočeo sa DNK i proteinima kako danas mislimo, već sa nečim mnogo jednostavnijim.”, rekao je John Chaput, ko-autor studije. Naučnik bi mogao da potencijalno utiče na evoluciju XNA kako bi se otkrile razne funkcije koje su bile važne za rani život. Izvor: National Geographic

JEDAN GEN JE LJUDSKI MOZAK NAČINIO KOMPLEKSNIM Kada je posredi razvoj mozga, sporo i konstantno će doneti pobedu u trci. Jedan predački ljudski gen koji je načinio dve kopije samog sebe je ubrzao evoluciju naših velikih mozgova pre 2.5 miliona godina, kada su se naši preci odvajali od australopiteka. Efekat dodatne kopije (što je velika retkost u ljudskoj istoriji) je bio i taj da je usporio individualni razvoj mozga, što je dalo vremena neuronima da izgrade više boljih međusobnih veza. Istraživači sa Scripps instituta u Kaliforniji su proučavali duplikovani gen SRGAP2 koji pomaže razviću neokorteksa koji kontroliše funkcije višeg reda poput jezika i svesne misli. Ljudi sa mutacijama na ovom genu su skloniji epileptičkim napadima. Ovaj gen se duplikovao nakon što su se ljudi i šimpanze evolutivno razišli. Milion godina kasnije, ova “ćerka” originalnog gena se i sama duplikovala i kreirala još jednu kopiju, a sva tri gena obitavaju i u modernim ljudima. Ali, kao i sa fotografijom fotografije, svaka kopija je bila lošijeg kvaliteta. “Ćerka” i “unuka” prvobitnog gena su bile kraće i nisu pomogle razvoju mozga. Proteini ta dva gena su se vezali za primordijalni SRGAO2 i ometali njegove sposobnosti. Efekat ove genetske sabotaže bio je, međutim, u tome da je mozak imao više vremena za razvoj. Kod eksperimenta obavljenog na miševima, neuroni u neokorteksu su se promenili tako da liče na ljudske moždane ćelije, razvivši debele kičme radi razmene informacija sa drugim ćelijama, što je vrlo verovatno povećalo i moždanu noć obrade podataka. Izvor: Science Daily

49

FRENZY SPARK


MUSIC LOOP

Glavni adut „Chairlift-a“ svakako je moćan vokal Kerolin Polaček. Eteričan opijat koji ume da pređe u nategnutu rok riku, dovoljno lucidan i pun samopouzdanja kada zatreba, odličan da odgovori i pri najtananijim prelazima. „Nikad nisam želela to (muziku) kao profesiju, samo sam oduvek znala da ću pisati i praviti muziku. Tokom odrastanja nisam pomišljala da ću ikad imati pristup muzičkoj industriji. Gledala sam na to kao na nešto misteriozno, kao Holivud, tajno bratstvo.“

G

rupa „Chairlift“ je bruklinski indi sastav koji je pažnju privukao skakutavom pop pesmom „Bruises“, singlom koji se našao u „Apple-ovoj“ reklamnoj kampanji za „iPod Nano“ muzičke uređaje 2008. godine. Bend (danas) čine vokal i tekstopisac Kerolin Polaček (Caroline Polachek) i bubnjar i producent Patrik Vimberli (Patrick Wimberly). Oboje se late i klavijature. Ono što karakteriše albume ove „žičare“ jesu sanjivi indi i elektro-pop zvuci, a opet i pojači sint i psihodelija. Ili, kako su to jednom objasnili, „dugo i lagano panoramsko putovanje nad smenjujućim terenima“. Glavni adut „Chairlift-a“ svakako je moćan vokal Kerolin Polaček. Eteričan opijat koji ume da pređe u nategnutu rok riku, dovoljno lucidan i pun samopouzdanja kada zatreba, odličan da odgovori i pri najtananijim prelazima. „Nikad nisam želela to (muziku) kao profesiju, samo sam oduvek znala da ću pisati i praviti muziku. Tokom odrastanja nisam pomišljala da ću ikad imati pristup muzičkoj industriji. Gledala sam na to kao na nešto misteriozno, kao Holivud, tajno bratstvo.“

FRENZY SPARK

Kao mala, Kerolin je živela u Tokiju, a od kasnog detinjstva do rane adolescencije živi u Konektikatu. Prve melodije na porodičnom klaviru bile su iz Diznijevih crtaća. Iako je kao mala jednu godinu pohađala časove klavire, nije naučila da čita note. Zato je oslanjajući se na improvizaciju stvorila svoje načine da čuje stvari i shvati kako da ih odsvira. U srednjoj je dobila prvu klavijaturu. „Prvo sam htela da studiram muziku, zato sam se i prijavila za Univerzitet Kolorado, jer imaju neverovatan program za muziku. Ali pre toga sam pauzirala godinu i živela u Belgiji”, priča u intervjuu za sajt About.com. Pod izgovorom da uči francuski, odlazi na časove u jednoj umetničkoj školi. Tu se javlja interesovanje za crtanje i umetnost, koju će i upisati po povratku u Kolorado. Nezadovoljna fakultetom, posle godinu i po dana se premešta u Njujork i fokusira na video umetnost. I danas pravi samostalne radove, a osim filma, pravi je frankofil. Polačekova je grupu prvobitno formirala sa kolegom sa faksa, Eronom Feningom (Aaron Pfenning), još jeseni 2005. godine u Bolderu (američka savezna država Kolorado), kada

50


taj osećaj strave i užasa, što je imalo odraza i u našoj muzici. Mislim da 'Ceiling Wax', 'Make Your Mind Up' i 'Somewhere Around Here' to najbolje izražavaju.“ Patrik je dodao da je zahvaljujući hrani, piću i izvedbama u „Brokeru“ pregurao fakultet. Grupa nastavlja da razvija očaravajuć, a opet i vickasti zvuk. Nastupaju po Bruklinu i predgrađu Njujorka zajedno sa donekle već afirmisanim pop bendovima – „MGMT“, „Mixel Pixel“, „Suckers“, „Yeasayer“. Njihov samizdat, EP izdanje „Daylight Savings“ izlazi juna 2007. godine, ali bez većeg uspeha. Negde u to vreme potpisuju za „Kanine Records“. *** Prvi album, „Does You Inspire You“, izdaju septembra 2008. godine za „Kanine“, ali ga aprila 2009. reizdaje „Columbia Records“, uz dve nove pesme („Le Flying Saucer Hat“ i „Dixie Gypsy“), kao i dužom verzijom pesme „Make Your Mind Up“. To leto proveli su kao prateći bend Arijela Pinka (Ariel Pink), dok ih je na jesen čekala evropska turneja benda „Yeasayer“. Usledile su svirke sa bendovima „MGMT“, „Peter Bjorn and John“, turneja sa „Killers-ima“ 2009. godine, kao i nastupi na američkim letnjim festivalima (čikaški „Lollapalooza“, „All Points West“ u Nju Džerziju, kao i vrlo posećeni nastup na teksaskom „South by Southwest“). Prvi album grupe rezultat je mladalačkog eksperimentisanja koji još uvek nije našao jedinstvenu estetiku. Zbog toga, iako hvaljena, „Bruises” prosto štrči među mističnim i dalekim pesmama istog albuma. Preovlađuju ganjajući ritmovi i ćudljivi vokali, teme eskapizma i apsurda. Zvuk kao da dolazi sa filmske trake Dejvida Linča ili Džona Hjudžisa. Kritičari su se tako i u samom definisanju grupe i albuma služili raznoraznim složenicama – fantazi i folk pop, nju vejv, psihodelija, folktronika, avant-pop, art-pop, art-rok, psiho-folk, apstraktna gotronika, čilvejv… Prema mnogima, najbolja pesma na prvom

51

MUSIC LOOP

su planirali da rade živu muziku 'za uklete kuće'. Inspirisani tradicionalnom folk i kantri muzikom, hteli su da je nadrealnim, elektro elementima osavremene. U to vreme nisu imali bubnjara, pa se akustičnija muzika nekako i nametnula. Naglasak je stavljen na tekstove i jednostavnije melodije, što će tek kasnije dobiti zamah u produkciono zahtevnijoj pop-sintdisko muzici. Zajedno sa basistom Kajlom Mekejbom aprila 2006. godine započinju rad u losanđeleskom „New Monkey“ studiju, što je začetak onoga što će biti njihovo EP izdanje „Daylight Savings“. Eron, Kerolin i Patrik Vimberli upoznali su se u Bolderu, iako nijedno od njih troje nije odatle. Tokom leta 2006. godine, Kerolin i Eron hteli su da u planinskom krajoliku Kolorada, okupljanjem omiljenih im lokalnih bendova naprave letnji festival i ožive tamošnju muzičku scenu. Kako to često biva, bendovi su odbili da (međusobno) sarađuju. Eron i Kerolin odlaze u Njujork, i tamo, sasvim slučajno, ponovo naleću na Patrika, sa kojim je Kerolin muzicirala u Bolderu. Patriku se dopalo ono na čemu su ovo dvoje do tada radili i odlučuje da im se kao bubnjar, kasnije i kao producent, pridruži. Ono o čemu je bend često govorio u svojim intervjuima jeste „Broker Inn“ gostiona, u koju su svakog petka naveče odlazili „po malo strave“. Eron ju je opisao kao rođaku hotela iz Kingovog „Isijavanja“. Posete kasnim noćnim džez nastupima polupraznog „Broker Inn-a“ na rubu Boldera, zajedno sa njegovom lažnom gotik arhitekturom, bogatom hrastovinom, kristalnim lusterima i somotskim separeima možda su i ponajviše uticali na ljuljuškvi bit sintisajzera i predremežni šaptaj vokala prvog albuma. Za „The Deli Magazine“ Kerolin je izjavila: „Poneli bismo blokove i tuš i crtali za stolovima prekrivenim stolnjacima pod ogromnom disko kuglom, dok je džez bend živo svirao praznoj prostoriji. Čak i po odlasku u Bruklin nismo izgubili

FRENZY SPARK


MUSIC LOOP

albumu grupe jeste „Planet Health“. Istočnjačkog prizvuka i hipi poleta, meditativan je poj koji transcedira, gledajuć svet od vani. No, iznenađenje je usledilo sa vrelom mejnstrima – Em-Ti-Vijem. Video za pesmu „Evident Utensil“ biva nominovan za kategoriju „Breakthrough Video“ MTV VMA nagrada 2009. godine, ali je pobedu odneo katarzični „Lessons Learned“ indi-pop dua Matt & Kim. „Ideja o tome šta je mejnstrim preovlađivala je '90-tih – tada je zapravo postojao mejnstrim protiv koga bi se pobunili. Ali onda su svi pošli za buntovnicima i to je postalo mejnstrim. Tako da danas nema jasne razlike između industrije i andergraunda“, izjavila je Kerolin za AOLov muzički sajt „Spinner“. Većina video spotova nominovanih u ovoj kategoriji slabo i da osvane pod dobro nam poznatim 'velikim M'. „Mi smo praktično izabrani gubitnici mejnstrima. Čudno je stajati na takvom mestu.“ Video za „Evident Utensil“ rađen je u tehnici loše kompresije („datamosh”) – kroz šumarak i farbom premazane setove, slika se 'ledi' i komeša, dok likovi ponovo izviru iz piksela u zastoju. Suosnivač i gitarista grupe, Eron Fening 2010. napušta bend kako bi se posvetio solo karijeri u „Rewards“. O odlasku svog druga, kolege, ali i bivšeg dečka, Kerolin je za „NME“ izjavila: „Nije bilo vremena za hlađenje. Bilo je dovoljno teško gledati se u oči kao ljudi, kamoli muzički, i već smo razgovarali o vrlo različitim idejama za novi album. U tom pogledu, njegov odlazak je bio potpuno očekivan.“ Promena je dovela do saradnje 'jedan na jedan'. Zvuk je postao brži i čini se više pop. „Novi album se više bavi našim privatnim životom i tenzijama kroz koje smo prolazili u prethodne dve, tri godine.“ *** Septembra 2011. godine izlazi video za singl „Amanaemonesia“ sa predstojećeg albuma „Something“ (2012). „To je izmišljena reč, nastala kombinacijom gomile drugih. Znači sve

FRENZY SPARK

na šta zvuči.“ Kerolin, u uskom kombinezonu od pistać-zelene likre, izvodi ples inspirisan baletskom koreografijom Morisa Bežara (Maurice Béjart). „Pesma govori o neodgovornosti i krivici, u kombinaciji sa konfuzijom i anarhijom i o tome kako je biti malen u moru velike populacije. Izdeliti se na različite ličnosti dobar je način da se pristupi pesmi“, priznala je za About.com. Njeni „Vinsent Prajs“ monološki momenti vizualizirani su kroz nešto što liči na fotorobot Patrika. „Nestala je na nekoliko nedelja i vratila se kao plesačica. Sama je smislila ceo ples. Bio sam impresioniran“, izjavio je Patrik za „DIY“. Drugi album kritičari su proglasili muzičkim povratkom '80tih. Nove pesme predstavljaju protest protiv onoga što duo naziva „muzika na steroidima“. Kerolin, koja je inače diplomirala umetnost, i Vimberli, koji je studirao džez muziku, uspeli su da izbegnu zamke produkcije-za-kruhom, i to kroz prostorotragajuće zvuke 'nuvel vaga' i sjajne „autre“ u stilu osamdesetih. Polačekova za sajt About.com: „Na drugom albumu smo već provalili kako da radimo, uzeli sve pouke sa jednoipogodišnje turneje – šta to ispadne dobro kad izvodimo uživo, šta je to što preskačemo ili izbacimo iz pesama – i iskoristili to da energiju kanališemo na koherentan način.“ Pozitivno iskritikovane „Sidewalk Safari“ i „Amanaemonesia“ na primer, čine stranu albuma koju je Kerolin opisala „maničn(ij)om“, dok je finiš albuma u starom im, snenolikom maniru. Album je sniman u Britaniji zajedno sa producentom Denom Kerijem (Lili Alen, MIA, Santigold, Kajli Minog i mnogi drugi). „Dobro se sećam dana kad je Kerolin došla i rekla mi da želi da radi na pesmi o tome kako je pregaziti nekoga autom [„Sidewalk Safari“]. Uvek sam zamišljao agresivniji album. [...] Ona obično dođe sa nekom idejom. Onda oboje bacamo ideje dok ne nastane pesma“, izjavio je Patrik za „DIY“. Drugi album nešto je više pop u odnosu na ćudljive gotik el-

52


emente prethodnog. Ustuknuvši od stega koncepata, „Chairlift“ će na drugom albumu doći do muzike sa više sentimenta, više čistog popa. Razlog je možda i u novom, poznatijem izdavaču – „Columbia Records“ im je omogućio veću plasiranost i brojne nastupe, ali je usporio donošenje nekih odlika, što je donekle dovelo i do pisanja pesama koje više odgovaraju izvođenju na koncertima. Grupa je svakako opravdala očekivanja. Eksperimentisanjem su uspeli da osveže zvuk, a ne izgube identitet. Izbegli su da se priključe pukom talasu retro pomame čiji smo svedoci, ujedno zaobišavši da postanu muzički izopštenici. Promene na novom albumu uglavnom su prokomentarisane kao korak napred. Novi album je bogatiji za moćne balade i veselobitni, dens pop. Ipak, Patrik je za „DIY“ opovrgao 'teoriju' o nostalgičnom preslušavanju sint i pop balada osamdesetih: „Većina naših uticaja ne potiče iz muzike osamdesetih. Ljudi verovatno to misle zbog zvukova koje koristimo.“

Inače, članovi grupe su do sada imali više muzičkih kolaboracija. Polačekova je sarađivala na singlovima bendova „Washed Out“, „Acrylics“, „Flosstradamus“, „Holy Ghost!“, “Guards”, “Thunder” i „Violens”, a Vimberli je bio jedan od producenata albuma „Relax“ (2011), prvog albuma hip-hop grupe „Das Racist“.

53

MUSIC LOOP

Ranije uzdržana figura, Polačekova je na novom albumu napredovala do istinske fronterke. Svestrani „Something“ obuhvata svaku stilsku i žanrovsku varijantu osme decenije, vaspostavljajući klasične muzičke poteze samopouzdano i sa čašću. Idući neistraženim predelima tadašnje pop muzike, melodije na novom albumu su smelije, a aranžmani hirurški precizni. Tekstovi su direktniji, i više se bave suptilnom dinamikom romantičnih odnosa i evolucijom karaktera. Ono što ih je oboje inspirisalo za takve teme bila je, kako su priznali u intervjuu za „Pitchfork“ – zaljubljenost. Vimberlijevo egzotično aranžiranje se možda nešto bolje pogodilo sa glasom Polačekove. „Something“ je prosto brušen. Usled

manjka članova, grupa je na turneju povodom predstavljanja novih pesama povela još tri muzičara, kako bi na još bolji način predstavili novi, složen i dinamitan zvuk. Novim albumom „Chairlift“ kao da je želeo da opravda hit singlove i tu i tamo začute pozitivne kritike, pokušavajući da dokaže da je ozbiljan bend koji je na duge staze sposoban da produkuje albume raznovrsne i stilom i žanrom. „Something“ je svakako redefinisao njihov dosadašnji rad. Od marta ove godine može se videti i drugi, interaktivni spot za pesmu „Met Before“. Video je režirao Džordan Fiš (Jordan Fish), a gledaoci sami upravljaju romantičnom pričom birajući alternative putem strelica – od predavanja o metafizici s početka, preko melitoloških istraživanja do intervjua o neurološkoj utemeljenosti deža vua (a tako bar izgleda 'zvanična', „Vevo” verzija). Pesma se na neki način nadovezuje na „Amanaemonesia“ – „žamor milijardi“ („Have we met before / Amongst the buzzing of billions“) govori o životu u hučećem Njujorku, svesti o tome da si samo jedan od sedam milijardi ljudi na planeti. Da li osećamo svu jedinstvenost slučajnog prolaznika?

FRENZY SPARK


STOP, LOOK & LISTEN VIA PREKO RAMENA

Kampovanje nije sirotinjski izlet. Nasuprot uvreženom mišljenju, kamperi nisu moderni nomadi koji nemaju novca da „uplate aranžman“ i da budu u all-inclusive hotelima i slično. Dolaze iz raznih društvenih slojeva, raznih su zanimanja i sve ih spaja jedno – ljubav prema prirodi. Početkom dvadesetih godina dvadesetog veka, kampovanje ulazi u modu. Tome su doprineli i „moderni“ materijali: aluminijum, plastika, impregnirano platno, kasnije i kompozitni materijali. Kroz istoriju kamping opreme može se posmatrati napredak civilizacije u 20. veku. Oprema više nije gabaritna, već je lagana je i upotrebljiva i van kampa. Kampera ima raznih. Od neiskusnih, preko rekreativaca, pa do onih koji ne mogu da zamisle slobodno vreme bez kampovanja. „Nisam imala strah kada sam prvi put krenula na kampovanje“, kaže Vanja Tanacković jedna od manje iskusnih kamperki, ali bez daljih skrupula. „Prvi put me je povuklo društvo. Kud oni, tu i ja“, i ističe da je kod kampovanja privlači sama ideja i buđenje u prirodi. „Uz dobru opremu, kampovala bih gde god“, kaže Vanja. Slaže se i Rajko Janković, biciklista i iskusni kamper kome je šator praktično deo biciklističke opreme. „Staneš, okupaš se u reci, potoku ili moru, opet na bajk pa voziš dalje, a ako ti se ne vozi više staneš na piće ili nađeš mesto za kamp gde digneš šator i leškariš.“ Autor ovog teksta konkretno u kampovanju vidi beg od buke, smoga i druženje. Međutim, postoje i (ne)opravdani strahovi. Maja Zeljković nikada nije kampovala. „Plašim se insekata i uopšte nehigijenskih uslova“, kaže Maja. Ali, da li su „insekti“ i „nehigijenski uslovi“, nešto što je samo strah od nepoznatog ili je strah opravdan? Odgovor zavisi od

FRENZY SPARK

položaja kampa i opreme, jer uslovi u šatoru i kampu, osim skučenosti i spavanja u vreći, ne razlikuju se mnogo od gradskih uslova života do samo pre pedesetak godina. „Istina je da ima ‘buba’ i ‘bubica’, ali nije strašno“, kaže Zorana Mihajlović koja se bavi slobodnim penjanjem. „Zvuči strašno, ali nije. Kada odeš, a voliš te stvari, onda vidiš da nije takav bauk.“ Kaže da je sve to deo kampovanja i da ne napadaju baš svi mogući insekti kao što svi misle. Savetuje da treba koristiti sredstva protiv insekata i da nikakvih problema neće biti. „Dobro organizovani kampovi imaju odlične sanitarne čvorove tako da se ne treba plašiti“, ističe Mihajlovićeva i kaže da kampovanje u neuređenim kampovima je malo drugačije, ali je u biti isto. „Kampovati treba pored vode, nositi vlažne maramice i slično.“ Kampovati se može svuda, od planine, jezera, muzičkih festivala do mora i pustih plaža. Ali, pre nego što se zaputite u bespuće, evo šta morate znati o kampovanju i kamp opremi. Šator je, naravno, osnovni rekvizit i conditio sine qua non. Ako ste gledali fotografije vaših očeva i dedova ili su vas kao male vodili po kampovima, a pamtite šatorčine od po dve vreće sa aluminijumskim šipkama, vreme je da zaboravite na sve to. Moderni šatori (npr. tipa „iglo”) su lagani (35kg), brzo se sklapaju (3-10 minuta), pristupačni su (od 20 evra pa naviše, zavisno od marke i kvaliteta) i dostupni (od tržnih centara do prodavnica pecaroške opreme). Naravno, postoje mnoge vrste šatora, za razne sezone i vremenske uslove, ali ovde se osvrćemo na rekreativno kampovanje u najlepšem delu godine maj-septembar.

54


Međutim, džaba vam kuća bez nameštaja i okućnice. Kamp oprema zavisi od afiniteta kampera, ali bez nekih stvari se jednostavno ne može, a to su: vreća za spavanje, podloga za vreću, baterijska lampa, primus i nož/ sekira/ašov. Prosečan kamper je čovek kao i svaki drugi – voli da spava kad mu dođe. Iako je u praksi moguće spavati kako god, vreća za spavanje je zapravo veoma praktična stvar. Zavisno od vremenskih uslova kada se kampuje postoje vreće za zimske periode, letnje i za međuperiode. Od kvaliteta izrade, proizvođača i sezone kojoj je namenjena

55

zavise i njihove cene. Letnje su, prirodno, najjeftinije. Današnje vreće su uglavnom u obliku mumije, ali nije pravilo. To znači da su gore široke, a dole uske i da imaju kapuljaču za glavu. Lagane su (od 500 gr, do kilogram), a moderne su veoma kompaktne. Na primer, McKinley Extreme 600 je teška svega 600 grama, spakuje se u futrolu veličine polovine plastične flaše od 1,5l i u njoj se udobno može spavati i na temperaturi od svega +5c stepeni. Treba znati kako spavati u vreći, jer mnogi koji su neiskusni u kampovanju u vreće ležu obučeni i smrznu se. U vreću se leže ili go (doduše u gaćama i majici) ili u veoma tankoj pidžami. Razlog je jednostavan: vreća je projektovana tako da drži telesnu toplotu, a najbolji način za to je da telo direktno dodiruje vreću. Ako vam je hladno, ili stvari nabacajte preko vreće ili ih poređajte oko sebe u vreći. Ako šator za 3 osobe ima otprilike 3,5 kg, sa ovakvom vrećom težina opreme doseže do otprilike 4,5 kg. Zbog svoje cene i dostupnosti, popularne su i vojne vreće za spavanje. Međutim, problem je što su teške i ako pešačite sa njom na leđima, pored ostale opreme, nećete daleko dogurati.

STOP, LOOK & LISTEN VIA PREKO RAMENA

Za kraći boravak u prirodi može poslužiti i šator „kinez” koji košta do 20 evra. Obično je jednoslojan i nije preporučljiv ako krene kiša. Doduše, uglavnom neće propustiti, ali ono što unutrašnjost šatora drži suvom, a to znači vas i vaše stvari, je nategnuto impregnirano platno ili sličan materijal kome je dovoljna mala rupica ili dodir da počne da „podliva”. Ako idete na muzički festival da kampujete, ovaj šator je odlično rešenje jer ako se uništi, ispovraća, zapali ili mu se desi nešto što nije za ovaj tekst – nije neka šteta: bacite ga u kontejner i kupite novi spram potrebe. Međutim, ako želite da budete sigurni i bezbedni, kupite dvoslojni šator nekog renomiranijeg proizvođača kao što su Husky, McKinley ili Quechua (i mnogi drugi) koji mogu izdržati i kišu i omanji sneg, ali i koju sekiru ako padne s neba. Njihova cena varira, ali se za pedesetak evra može naći solidan za dve osobe. Ni polovni, ali dobro očuvani šatori, nisu loš izbor. Kod šatora je bitno da budu prostrani i da u njega stane onoliki broj osoba koliki je u specifikaciji. Šator za 3 osobe je širok npr. 180 cm (bračni krevet je 140 cm širine) i bez problema u njega mogu stati 3 osobe i natprosečne građe. Visina šatora nije stvar kojom se možete oduševiti (125 cm do 150 cm), ali sasvim solidno ima mesta za presvlačenje i vazduh. Dvoslojni šatori se sastoje iz osnovne komore ili sobe preko koje se navlači gornji deo, tj. zaštitna cerada. Uglavnom je gumirana i često od nezapaljivog materijala, koji može da se npr. istopi, ali nikako zapali. Ne propušta vodu i ostale padavine. Pošto se gornji sloj stavlja preko šatorske konstrukcije, dodatno se zateže i ovakvi šatori često imaju i malo „predsoblje” gde se mogu staviti stvari, hrana ili npr. bicikl. Moderni šatori se lako i brzo sklapaju i rasklapaju, a moguće je to uraditi i u po noći. Ipak je preporuka, ako ste neiskusni, da šator prvo rasprostrete u sopstvenom dvorištu ili obližnjoj livadi, radi boljeg učinka kada se dođe do svršenog čina – kampovanja.

Zemlja na kojoj se spava, iako šatori imaju svoje podove, uglavnom je hladnija od vazduha. Zato je potrebno staviti nešto ispod vreće, a to je podloga za vreću. Ona ima još jednu funkciju – da ublaži eventualne neravnine koje mogu biti ispod vas. Podloge su razne, od onih na naduvavanje koje su tople zbog sloja vazduha koji se stvara između vas i zemlje, preko podloga od različitih sunđerastogumenih materijala do čiste improvizacije. Improvizacija može biti podloga za plažu koja se kupuje u supermarketima (pokazala se kao odlična), do dušeka na naduvavanje za plažu. Zanimljivo je da ako je teren pod nagibom, a vaša podloga glatka, moguće je da ćete cele noći klizati po šatoru nizbrdo. Iako postoji pregršt „profesionalnih” i skupih baterijskih lampi, sa pojavom LED dioda i Kineza koji što izmišljaju što kopiraju brendirane originale, za 4-5 evra možete kupiti nekoliko baterijskih lampi koje odlično i dosta dugo svetle. Naš savet je da imate bar tri komada. Jednu za šator, drugu za u ruci i treću čeonu. Naravno, baterijska lampa ište baterije pa ih nemojte zaboraviti pazariti. Primus ili rešo je obavezna stavka ako boravite duže u prirodi. To je zapravo plinski uređaj manjeg gabarita. Mali primusi su sa patronama čija je cena 5-10 evra, zavisno od toga gde kupujete. Ima i primusa srednje veličine, a sve ih karakteriše laka zamenjivost patrona. Veliki primusi već zahtevaju plinsku

FRENZY SPARK


bocu, a na kraju krajeva ako imate kako, možete izneti šporet iz kuće i ostaviti porodicu da vas gleda u neverici. Bitno je da sve što ima otvorenu vatru odmaknete koliko god možete daleko od šatora i stvari. Ako ložite vatru, dovoljan je i jedan ugarak da izleti na obližnji šator i da ostavi rupu na njemu kroz koju romantično možete gledati zvezde, ali i komarce koji će tu romantiku ubiti.

STOP, LOOK & LISTEN VIA PREKO RAMENA

Nož, sekira ili ašov su kao jedna stavka iz jednostavnog razloga – mora se. Praktična upotreba noža na kampovanju je nedrealna situacija za opisivanje, ali raspon upotrebe je od sečenja hleba do sečenja grana, bušenja rupa i pravljenja ni od čega nešto. Sekira, ne služi da vam padne na šator kada je oblačno vreme, već da možete seći drva za potpalu, kolac za ražanj ako pečete prase (ima nas raznih), ali u praksi se najviše primenjuje da se tupim delom sekire zakucavaju kočići od šatora u zemlju. Ne zaboravite da Krivični zakon važi i u prirodi, pa pokušajte da se vratite iz prirode u miru sa vašim kolegama kamperima. Ašov, koji se često zaboravi, služi da se okopa oko šatora kanal

FRENZY SPARK

u koji bi se slila eventualna voda od kiše – da ne podlije ispod šatora. Potrebniji je leti usled čestih pljuskova, nego u drugim sezonama, ali nije na odmet nositi mali, na sklapanje, svuda. Naravno, osim noža koji je lični pribor, sekira i ašov, kao i šator deli se na više glava i nekad je za ceo kamp – koliki god bio, dovoljan po jedan. Ovo je opis osnovne kamp opreme, ono što morate imati sa sobom ako se odlučite da kampujete na planini, moru ili ravnici. Naravno, mnoge stvari se mogu pozajmiti od drugih, uzeti od kuće, improvizovati, uzeti „ćaletu iz garaže da ne primeti”, ali i kupiti i deliti troškove na ravne časti. U tome je čar kampovanja – razvija drugarstvo i poslovica „na muci se poznaju junaci” pokaže se kao tačna u ovom mikrosvetu od platna.

Tekst je skrojen od dva sa sajta Preko ramena.

PHOTO CREDIT: PREKO RAMENA

56

Autor: Uroš Nedeljković


57

FRENZY SPARK


Iako je internet u startu dizajniran da podrži veliki broj mrežnih uređaja, njegovi tvorci ipak nisu očekivali ovako dinamičan razvoj i globalno omasovljavanje. Uostalom, govorimo o tehnologiji iz 70ih godina prošlog veka. Danas sve veći broj uređaja ima omogućen pristup internetu, što se direktno odražava na potrošnju adresnog prostora i što je jedan od osnovnih razloga za uvođenje novog seta protokola, tj. nadogradnju postojeće tehnologije – prelazak na IPv6.

Danas je svaki medij zamenljiv, ultimativna alternativa se nalazi online, u oblaku – bilo da slušamo muziku, gledamo filmove, dopisujemo se ili pokušavamo da stupimo u kontakt sa inteligentnim bićima van naše matične planete (projekat SETI). Time i potreba za lokalnim skladištenjem podataka lagano isčezava. A kako nas ima sve više i više i kako danas skoro svaki uređaj počinje da nudi pristup mreži, to najavljuje kako ćemo u skorijoj budućnosti biti primorani na update, update čitavog interneta jer danas obitivamo u kreaciji načinjenoj još početkom 70ih godina prošlog veka. Tačnije, na pomolu je Internet 2.0, iliti IPv6. Ali skoknimo na tren u prošlost da vidimo kako je sve počelo. ARPANet (Advanced Research Project Agency Network) je projekat Ministarstva odbrane Sjedinjenih Država, pokrenut 1968. godine s ciljem istraživanja i razvoja komunikacija, odnosno komunikacije više udaljenih korisnika s jednom baznom stanicom. Osmišljen je i za slučaj nuklearnog napada na području Amerike, za

FRENZY SPARK

brzu ponovnu uspostavu veze mimo uništenih tačaka, odnosno za sprečavanje prekida komunikacije. Drugim rečima – decentralizacija informatičkog sistema. Još jedan od motiva za razvoj projekta je bila činjenica da je velika procesorska snaga bila generisana u tzv. mejnfrejm (mainframe) sistemima. Cilj je bio da se omogući i drugim slabijim računarima pristup i razmena podataka sa mejnfrejmom, preko mreže, te bi i sveukupna efikasnost bila podignuta na viši nivo. Ubrzo se dogodilo odvajanje, pa je ARPANet, kao deo vojnog eksperimenta, prerastao u javni istraživački projekat, proširivši svoje polje delovanja, osim vojnog, na komercijalni NPL (National Physical Laboratory) u Engleskoj i naučni – Cyclades u Francuskoj. Tako je rođen internet, a ova prvobitna podela predstavlja osnovu njegovog daljeg razvoja. To grananje dovešće takodje do nekoliko revolucionarnih pronalazaka, koji će zauvek obeležiti dalji razvoj interneta. Radi se pre svega o definisanju mrežnog protokola i osnovne arhitekture, odnosno prelasku s početnog NCP (Network Control Protocol) na TCP/IP (Transmission Control Protocol / Internet Protocol) protokol, ozvaničen 1975. godine, poznat i kao IPv4, predstavljajući osnovni vid prenosa podataka i komunikacije među računarima. Par godina kasnije, 1982, TCP/IP postaje zvanični skup protokola američke vojske i tako postaje predmet daljeg istraživanja i razvoja u okviru računarskih mreža. Jak podsticaj komercijalizaciji dale su i velike IT kompanije tog vremena (AT&T, IBM) usvojivši ga kao osnovni protokol pri svojim mrežnim sistema. TCP/IP je kreacija Vintona Cerfa i Roberta Kanoma, koji su rad na novom protokolu počeli jos desetak godina pre njegove zvanične upotrebe. Osećala se potreba za novom tehnologijom koja bi zamenila postojeću, a koja nije bila standardizovana već podeljena na mnoštvo različitih idejnih pristupa. U to vreme, svaka veća IT firma razvijala bi svoj posebni set hardvera

58

i softvera. Tada je po prvi put korišćen i termin internet kao skraćenica od internetworking. Inače, internet protokoli su skup standarda koji omogućavaju komunikaciju među fizički udaljenim računarima i cilj im je preko potrebna standardizacija, koja je motor stabilnog razvoja. Na taj način moguće je usredsrediti se na jedan set pravila i tehnologiju i dalje je razvijati i usavršavati. Već tada je bilo jasno da će internet biti jedna mega mreža, sastavljena od velikog broja manjih. Tako je stvoren IPv4 protokol, koji je bio daleko ispred svog vremena. S druge strane, ta ista tehnologija i dan-danas je u funkciji i čini samu srž interneta kakvog ga i mi poznajemo i svakodnevno koristimo. Danas se u muzeju CERN u Ženevi čuva prvi internet server, a pripadao je Ser Tim Barners-Leeu, tada zaposlenom u kompaniji NeXT Computer Steve Jobsa. Na kućištu računara pisalo je: “This mashine is a server. DO NOT POWER IT DOWN!!”

Takođe, ljudi često dolaze u zabludu pa Internet i WWW (world wide web) vide kao jedno te isto, ali radi se o različitim stvarima. Internet označava skup


računara povezanih u mrežu preko preko fiber-optike, kablova ili bežičnih tehnologija (generalno hardvera), dok WWW predstavlja dokumente, fajlove i njihove izvore povezane preko hiperlinkova i URL-ova (tzv. mrežu). Preko Interneta moguć je pristup world wide webu i mnogim drugim servisima, kao što su e-mail servisi, file sharing i drugi. Zahvaljujući globalizaciji internet danas s ponosom možemo zvati globalnom mrežom informacija, mrežom svih mreža, uspostavljajući jednu novu eru u istoriji čovečanstva – eru informacije, kao centralnog proizvoda. Prava informacija danas je od najveće vrednosti. S druge strane, broj uređaja na internetu i količinu informacija koju serveri poseduju danas je teško tačno utvrditi, jer je rast svakodnevan i iz dana u dan sve veći. Iako je internet u startu dizajniran da podrži veliki broj mrežnih uređaja, njegovi tvorci ipak nisu očekivali ovako dinamičan razvoj i globalno omasovljavanje. Uostalom, govorimo o tehnologiji iz 70ih godina prošlog veka. Kao što smo malopre rekli, danas sve veći broj uređaja ima omogućen pristup internetu, što se direktno odražava na potrošnju adresnog prostora i što je jedan od osnovnih razloga za uvođenje novog seta protokola, tj. nadogradnju postojeće tehnologije – prelazak na IPv6. Zapitaćete se, naravno, zašto IPv6 a ne IPv5, kao logičan numerčki nastavak? Rezlog leži u tome da je 1979. godine bila u planu petica, ali nikada nije bila uzeta u ozbiljnije razmatranje IT javnosti te je brzo i napuštena kao koncept napretka interneta. Uostalom, tada nije bila toliko alarmantna situacija s nestašicom adresa kao što je danas. Svaki korisnik pri povezivanju na internet dobija svoju jedinstvenu adresu, IP adresu, a kako broj korisnika svakim danom enormno raste jasno je kuda to vodi. Sadašnji internet koristi tzv. 32-bitni adresni prostor, što nas limitira na ukupan broj od 4.294.967.296 (232) dostupnih adresa. Životni vek sadašnjeg protokola održava se

krajnje veštačkim putem, mnogim tehnikama konverzije adresa, što nam kupuje malo dodatnog vremena pre konačnog dostizanja limita sadašnje mreže. Konverzije se dalje negativno odražavaju na kvalitet same veze i propusni opseg interneta. Rečeno jednostavno – internet postaje preopterećen i zahteva remont, nadogradnju. IPv6 će biti revolucionarni skok u napretku razvoja mreže. Sa svojim 128-bitnim adresnim prostorom doneće proširenje na neverovatnih 2128 dostupnih adresa, što zaista predstavlja čudesan skok u odnosu na sadašnje stanje stvari. Drugačije rečeno, 4.8×1028 adresa za svakog od 7 milijardi stanovnika planete Zemlje. Novi protokol takođe je posebno dizajniran da podmiri sve veći rast broja internet korisnika i uređaja, kao i sam kvalitet funkcionisanja mreže. Pored adresnog prostora lista pogodnosti koje će doneti je poprilično dugačaka. Tu se pre svega misli na pojednostavljivanje adresiranja i podizanje efikasnosti protoka informacija, kao i na poboljšanje globalne, online, sigurnosti. Mnogi od danas aktuelnih operativnih sistema već uveliko daju podršku prelasku na IPv6, kao i većina drugih aplikacija. Prošle godine, 8. juna 2011, obeležen je Svetski dan Ipv6 interneta, gde su neki od najjačih interent giganata, kao što su Google i Facebook, dali svoju podršku implementaciji novog internet protokola, tako što su svoj sadržaj na jedan dan otvorili i preko novog protokola koji se još uvek zahuktava. Ovim osvrtom na prošlost vidimo kako se ključne stvari, koje kasnije utiču na sve nas, razvijaju iza zatvorenih vrata velikih sila, a igrom slučaja, ili ne, ta tehnologija posle izvesnog vremena postaje dostupna većem broju ljudi. Ne verujem da ima potrebe za brigom, jer tamo negde neko kuva baš neki novi revolucionarni koncep/ kôd koji samo čeka da se domogne svetla velike svetske pozornice i samim tim dopre i do nas, krajnjih korisnika.

Preporučeni linkovi: History of the Internet What is IPv6? Takođe možete skinuti i pogledati sledeće infografike koji su tematski povezani sa ovim tekstom. Infografik preveo i prilagodio: David Darko

59

FRENZY SPARK


Priredila: Nevena Starbuck Grubač

BEYOND THE GALAXY

Tokom prethodna dva meseca, naši rođaci iz Sunčeve porodice priredili su nam pravi nebeski šou. Mogli smo videti čak do pet planeta tokom jedne noći, gostili smo se raznim magičnim konjukcijama, divili se plesu Venere sa Plejadama, Jupitera sa Mesecom, bodrili smo stidljivog Marsa i ostajali nemi pred Snimak poslednjeg Venerinog Saturnom u opoziciji... Baš u trenutku kada su neki od nas pomislili da ne može tranzita, 2008. godine biti lepše i uzbudljivije, naša sestrinska planeta je najavila svoj tranzit preko Sunca. Venera će preko Sunčevog diska proći 6. juna, a sa naših prostora tranzit će biti vidljiv od izlaska Sunca pa do 06:55h. Ono što je posebno zanimljivo vezano za ovu retku pojavu je činjenica da se ona dešava u parovima od po osam godina, da bi nakon toga prošlo više od stotinu dok sledeći put ne učini isto. Od otkrića teleskopa, bilo je samo šest tranzita! Ukoliko propustite sada, moraćete sačekati do 2117-e godine za reprizu.

Snimak drastičnog povećanja sjaja u centru galaksije u trenutku upadanja zvezde u crnu rupu

Crne rupe naseljavaju centar skoro svake galaksije, najveće među njima nazivamo supermasivnim crnim rupama i njihova masa zna da dosegne milijarde sunčevih masa. Hrane se svemirskim lutalicama nedovoljno opreznim da se drže van horizonta događanja, a u trenutku kada se njihova razarajuća gravitacija dočepa svoje žrtve, povratka nema. Čak ni svetlost nije u stanju da se odupre gravitacionom kolapsu oko crne rupe, i upravo to je razlog što ih u vidljivom delu spektra ne možemo videti – ni jedan foton nikada nije pobegao da bi se susreo sa našom zenicom.

Venera je druga planeta po udaljenosti od Sunca. Posle Sunca i Meseca, ne postoji nebesko telo koje može da nadjača njen sjaj na noćnom nebu. U našim krajevima ste za nju čuli i pod imenom zvezda Danica, jer je vidljiva u večernjim satima na istoku i u ranim jutarnjim na zapadnom nebu. Venera rotira retrogradno – u smeru suprotnom od Zemlje i većine drugih planeta, i to čini veeeoma sporo, pa je dan na Veneri duži od jedne njene godine.

Ne zaboravite da je pri posmatranju Sunca bezbednost vašeg oka na prvom mestu! Naoružajte se zaštitnim filterima ili se poslužite starom dobrom metodom projekcije. Detalje vezane za ovogodišnji tranzit možete naći na ovom linku. (http://transitofvenus.nl/wp/)

Biti astronom je naj-kul posao na svetu (tako bar kažu), pa se tako i tim astronoma sa Johns Hopkins Univerziteta iz Baltimora trenutno igra svemirskih forenzičara. Ova grupa naučnika uspela je da prikupi do sada najdirektnije dokaze o procesu proždiranja nesrećne, zalutale zvezde od strane supermasivne crne Simulacija procesa upadanja rupe. odbačenog helijuma u crnu rupu Svakako nije prvi put da je ovakav događaj zabeležen, ali je specifičan po tome što je ovog puta žrtva identifikovana. NASA-in Galaxy Evolution Explorer, svemirska opservatorija, zajedno sa Pan-STARRS1 teleskopom sa Havaja, zaslužni su za identifikovanje stelarnih ostataka i prepoznavanje zvezde bogate helijumom koja je lutala središtem galaksije udaljene 2,7 milijardi svetlosnih

FRENZY SPARK

godina od nas. U trenutku kada je upala u domet razarajuće gravitacije crne rupe, deo materije je momentalno progutan, a deo odbačen u okolni svemir pod izuzetnim brzinama. Ono što su astronomi posmatrali je spektralni potpis odbačenog gasa koji će vremenom biti kompletno usisan. Zahvaljujući sprektralnoj analizi, sada znamo da se crna rupa domogla jezgra zvezde koja je u prošlosti, zbog blizine crnoj rupi, prvo ostala bez svog omotača, a nakon toga se u formi crvenog džina opasno približila kraju svog života.

24. aprila 1990-e godine, čuveni spejs šatl Discovery podigao je novi, i još uvek topli svemirski teleskop Hubble u nisku orbitu oko Zemlje. Nakon prvobitnog razočarenja zbog kvara na primarnom ogledalu, sedmorica astronauta obučenih za svemirsku šetnju seli su 1993-e godine u Endeavour, skoknuli do orbite i magijom inžinjeringa doveli Hubble do sasvim adekvatnih performansi. Preostale četiri servisne misije učinile su mnogo više od toga, pa je i nakon 22 godine Hubble ostao savršeno dalekovid, makar u rasponu od ultraljubičastog, pa sve do infracrvenog dela spektra. Hubble je započeo svojevrsnu tradiciju i počeo da nas navikava da na sopstveni rođendan on nama daje poklone, kao što čine Hobiti. Ovog puta, to je fascinantna fotografija objekta koji nosi katalošku oznaku NGC 2070, a među astronomima je poznat i kao Maglina Tarantula, koja naseljava Veliki Magelanov Oblak.

60

Srećan rođendan, Hubble. Ostani naše najoštrije oko.


porima uredničkog tima.

Astronomski Magazin se u svom ambicioznom elektronskom formatu rodio još 1998-e godine. Kao što osnivači navode, u to vreme je Sunčev Sistem imao 9 planeta, Međunarodna Svemirska Stanica još uvek nije stigla u orbitu a na internet smo se kačili telefonskim modemima neverovatnom brzinom od 33 k. Zalaganje za popularizaciju nauke nije prošlo neprimećeno, pa je vremenom broj prijatelja AM-a rastao, da bi iz tih prijateljstava nastali Mesijeov Maraton i Astronomski Kamp, kao vremenom i legendarno štampano izdanje ovog magazina. Simbolično, časopis je ukinut baš 2009-e, koja je bila proglašena za Međunarodnu godinu Astronomije, ali je ipak uspešno reanimiran dve godine kasnije, zahvaljujući na-

Svemirski teleskop Spitzer učinio je istorijski korak snimivši po prvi put infracrvenu svetlost koja dolazi direktno sa jedne ekstrasolarne planete. Astrobiolozi su uvereni da je ovo izuzetni napredak na polju potrage za životom van Sunčevog sistema. Planeta čiju smo svetlost detektovali zove se 55 Cancri E i orbitira oko svoje matične zvezde Umetnički prikaz Cancri 55 udaljene od nas 41 svetlosnu godinu. Spada pored svoje matične zvezde u kategoriju super-zemalja, dva puta je veća i osam puta masivnija od naše, a za jednu orbitu oko matične zvezde potrebno joj je ne više od 18 sati. Astronomi kažu da ova planeta podseća na naš Neptun, ukoliko bi bio bliži Suncu koje bi učinilo da njegova atmosfera proključa. Kamenito jezgro obavija gasovita atmosfera a površina planete je toliko vrela da bi mogla da otopi metal.

BEYOND THE GALAXY

Astronomi amateri, kao i oni netoliko-amateri, nestrpljivo čekaju leto ne samo zbog vedrog neba i sjajnih posmatračkih uslova koji u to doba godine vladaju. Astronomski Kamp na Letenci, koji se održava svake godine tokom jula meseca, dovoljan je razlog da prosečni zaljubljenik u zvezde uzme nekoliko slobodnih dana sa posla, potrpa neophodne sitnice u ranac, izvuče šator iz podruma, naoštri teleskop/dvogled/oči, u zavisnosti od toga čime raspolaže i na jedan produženi vikend se pozdravi sa smogom, svetlosnim zagađenjem i bukom gusto naseljenih gradova. Fruška Gora i organizacioni odbor kampa žele dobrodošlicu svima koji vole noćno nebo, bilo da su u pitanju iskusni astro-fotografi, profesori astrofizike sa cenjenih svetskih univerziteta, amateri koji tek uče kako da tazaznaju M-ove ili prosto umorni ljudi koji žele da odmore zenice na najlepšim prizorima u Univerzumu. Ove godine, Astronomski Kamp na Letenci biće održan od 19. do 22. jula, a informacije i detalje o organizaciji možete blagovremeno dobiti na ovom linku. (http://www.asGalaksija Andromeda, M 31 tronomija.co.rs/index.php) Astronomski Magazin, zajedno sa prijateljima, i ovog leta organizuje kamp u cilju popularizacije astronomije i srodnih nauka i, naravno, svima želi vedro nebo.

Mada je potpuno jasno da nismo pronašli savršenu oazu za čovečanstvo, činjenica da smo počeli doslovce da posmatramo ekstrasolarne planete, više je nego uzbudljiva.

Spitzer je pionir u istraživanju atmosfera dalekih planeta i njegov je posao, između ostalog, da utre put dugo čekanom teleskopu James Webb, čije je lansiranje pomereno za 2018. godinu.

Poređenje Cancri 55 i Sunčevog sistema

61

FRENZY SPARK


SPARK PERSONA

Za njega, numeričke igrarije su bile način na koji je viša ravan komunicirala sa nama. Beskonačnosti je skrojio nove oblike, pomalo zastrašujuće, ali evidentne. Sagradio je nova načela za matematiku ali i filozofiju. Trkom ispred vremena, košmari su ga sustigli.

Z

a njega, numeričke igrarije su bile način na koji je viša ravan komunicirala sa nama. Beskonačnosti je skrojio nove oblike, pomalo zastrašujuće, ali evidentne. Sagradio je nova načela za matematiku ali i filozofiju. Trkom ispred vremena, košmari su ga sustigli.

Beskraji i ludilo Jedna stara i jednostavna pitalica glasi: da li je matematika izmišljena ili je samo pronađena, zapletena u mreži prirode, čekajući na rast ljudskog znanja do neophodne skale? Iako su aktivne struje koje se zauzimaju i za jednu i za drugu mogućnost, postoji problem koji nastaje kasnije, koji god od dva scenarija da je tačan. Sigurno je da, kada je jednom dostignuta granica ljudskih mentalnih napora, kada svaki pokušaj zadiranja iza horizonta postaje mučan i bolan, ponovo izranjaju sumnje, nesigurnosti i optužbe. Oblast o kojoj je reč rizikuje diskreditovanje i gubitak kredibiliteta, plutajući u dubiozama i intelektualnim prekršajima. Potrebno je mnogo više od priznanja savremenika da bi se stvaralac na jednom polju smatrao vizionarom. Neophodno je izbeći zamke vladajućih mišljenja kako bi zasijalo razumevanje najvišeg reda. Rekogniciju nije doživeo. Da naknadno bude ubrajan među najveće matematičare u istoriji ljudske vrste ipak jeste. Život i rad Georga Ferdinanda Ludviga Filipa Kantora (1845 - 1918) demonstracija su koliko je u stvarnosti tanka linija između

FRENZY SPARK

va. On je taj broj nazvao alef-nulom. Svojom teoremom ustanovio je nesumljivo briljantnu hijerarhiju beskonačnosti, sa alef-nulom kao najmanjom. Kako je kardinalni broj svih podskupova skupa veličina alef-nule veći oblik beskonačnosti, imenovao ju je alefjedinicom. Slično tome, kardinalnost skupa podskupova alef-jedinice je alef-dva, još veća forma beskraja. I tako unedogled, do beskrajnog broja različitih beskonačnosti. "Kantorov rad bio je najfiniji proizvod matematičkog genija i jedno od najsjajnijih postignuća čiste ljudske intelektualne aktivnosti." - Dejvid Hilbert Ovde postaje neophodno objasniti da su kardinalni brojevi brojevi elemenata skupa koji kazuju koliko nečega ima. Bijekcija, tj. jednoznačna korespondencija se uspostavlja između skupova kada se želi utvrditi da li imaju isti broj elemenata. Karakteristika klase međusobno podudarajućih skupova kod beskonačnih skupova je upravo kardinalni broj. Kantor je dokazano pokazao da je kardinalnost realnih brojeva veća od kardinalnosti prirodnih.

aksioma i dogmi. Od rođenja je navikavao na traženje ravnoteže u dualnostima. Rođen od oca protestanta i majke katolkinje, detinjstvo u rodnom Sankt Peterburgu imalo je pretežno umetničku vizuru. Smatran je izvanredno darovitim mladim violinistom nasleđe njegove po prirodi muzikalne mati i njenog oca, soliste u ruskom carskom orkestru. Po navršenju jedanaeste godine života, sa porodicom se, bežeći od surovih uslova ruske zime seli u Nemačku, gde pohađa gimnaziju u Vizbadenu, a zatim i realku u Darmštatu, blizu Frankfurta na Rajni. Izraziti uspesi navedeni u izveštajima iz matematike i trigonometrije doveli su ga do Univerziteta u Cirihu, a po očevoj iznenadnoj smrti, i do amfiteatara u Berlinu gde je 1867. dosegao i prve zvezde - doktorsku disertaciju za teoriju brojeva De aequationibus secundi gradus indeterminatis. Glavnina njegovih radova i uspeha biće locirana na Univerzitetu u Haleu gde je otpočeo i svoju profesorsku karijeru, ali i okončao svoj život. Prepiska i saradnja sa Juliusom Rihardom Dedekindom, još jednim vrsnim matematičarem ovog doba, bila je duga i plodonosna, a počela je 1872. objavljivanjem rada o triginometrijskom serijama kojim su iracionalni brojevi definisani terminima konvergentnih sekvenci racionalnih brojeva. Njih dvojica su bili među retkima koji su shvatali da je došao trenutak u razvoju matematike kada se koncept beskonačnih skupova mora postaviti na stabilne noge. Kao definišuće svojstvo beskonačnih skupova, odredio je da skup svih pozitivnih celih brojeva (1,2,3...) sadrži onoliko članova - tj. da ima isti kardinalni broj - kao i skup svih racionalnih broje-

62

Verujući da je alef-jedan identičan sa ukupnim brojem matematičkih tačaka na duži, odnosno isti kao broj tačaka na ravni ili nekom prostoru od n dimenzija, postavljen je skup svih realnih brojeva (svih racionalnih i iracionalnih) ovom neskonačnošću prostornih tačaka. Kantora su počeli obuzimati teški napadi anksioznosi u nastojanju da dokaže hipotezu kontinuuma koja se tiče veličina beskonačnih skupova, odnosno da red beskonačnosti realnih brojeva sledi nakon reda prirodnih. Tek je Kurt Gedel uspešno potvrdio Kantorovu hipotezu da između alef-nule i kontimuuma nema kardinalnih brojeva. 1874. godine utvrdio je da su, u izvesnom smislu, skoro svi brojevi transcendentalni (iracionalni brojevi koji nisu koren nijedne polinomske jednačine sa koeficijentima celih brojeva), služeči kao svojevrstan dokaz tvrdnje Jozefa Liuvila da takvi brojevi postoje. To je učinio tako što potvrdom nebrojivosti realnih brojeva odnosno brojivošću algebarskih brojeva.


čuveni franjevački mislilac zapravo autor dela koje se prepisuju geniju iz Stratforda na Ejvonu. Aktualna beskonačnost je, u očima mnogih Kantorovih kolega, u sebi imala ugrađenu kaskadu paradoksa koji bi diskvalifikovali matematiku kao validnu nauku. Štaviše, i neki hrišćanski teolozi su u njoj videli ugrožavanje "božijeg neotuđivog prava na vrhovnu beskonačnost." Sve osetnije, Kantor se obreo u nenaklonosti akademika i vodvilja intelektualnog života Evrope, iako se i sam smatrao spiritualnom i pobožnom osobom, naglašavajući da je ono čime se on bavi mogućnost komuniciranja sa arhitektom stvarnosti. Pošto su javne debate oko njegovog dela uzele maha do mere da su postale pitanje ličnog dostojanstva (u nemalom broju slučajeva Kantor je smatrao da je sa namerom javno ponižavan), nivo njegove depresije je dosegao kritičan nivo, čak i kada je, privremeno povrativši cerebralnu snagu, predstavio još jedno od svojih kolosalnih dostignuća - dijagonalni postupak.

Uvod u svoju čuvenu teoriju skupova publikovan je u člancima za Mathematische Annalen, a otprilike u to vreme počeli su da iskrsavaju prvi problemi. Njegov dugogodišnji korespondent i kolega, Herman Švarc, konačno se ogradio od Kantorovih neintuitivnih zamisli - a to je bio tek početak stvaranja prilično nemilosrdne opozicije. Kada su ga i sam Dedekind, kao i Veber i Mertens, ljudi u koje je najviše polagao svojim poverenjem, odbili pri ponudi

da preuzmu mesto na Univerzitetu u Haleu, Kantorovo samopouzdanje je pretprelo ozbiljan udarac. Tome nije pomogao ni mlak prijem njegove teorije skupova. Još gora sudbina zadesila je njegovu teoriju transfinitnih brojeva (brojeva koji su veća od svih konačnih brojeva, ali ne nužno apsolutno beskonačni) koja je šokirala i takve autoritete poput Anrija Poenkarea - što nikada nije recept za popularnost u akademskim krugovima. Osetljivijeg senzibiliteta, narušava mu se mentalno zdravlje do tačke da je u nekoliko navrata bio hospitalizovan u sanatorijumima, a poptuni krah trpi kada njegov najmlađi Alef kao pojam, koncept, broj, odzvanjao je kroz stoleća u sin Rudolf, iz ljubavlju imaginarijumu ljudi koji nisu bili predani samo matematičkim ispunjenog braka sa naukama. Prvo slovo proto-kananitskog alfabeta (‘Ālep) usVali Gutman, iznenada vojeno je kasnije u feničanskom, sirijskom, arapskom i hebreumire. Skoro potpujskom dijalektu, koje ga je i proslavilo kao nosioca mističnih no izgubivši volju za svojstava. Konačno, grčko “alfa” je njegov direktan fonetski matematikom, Kantor potomak. razvija simptome biU gematriji, sistemu dodeljivanja numeričke vrednosti slovu ili polarnog poremećaja reči, alef (‫ )א‬ima vrednost 1. Vezuje se za element vazduha i i manične depresije. jedinstvo sa Jahveom. Kao redak, ali vredan gost u vrhunskoj Psihičku svežinu je književnosti, bio je stožer fantastične priče H.L.Borhesa, Alef, pokušavao da povrati o nemogućem spletu svih prostora i svih vremena kojim se vidi izletima u metafiziku u svaki postojeći detalj i događaj na kugli Zemaljskoj. Legenda i, čak, analizu dela veli da je veliki argentinski pisac za nadahnuće imao upravo Šekspira i Bekona, rad Georga Kantora koji je, po njemu, slomio barijeru naučnog pokušavajući da odformalizma i nečemu odrinarnom kao što je broj udahnuo dah gonetne dugovečnu natprirodnog. tezu o tome da je

Ne mogavši da podnese neprimerena neprijateljstva koja su nadjačavala glasove koji su ga štitili - ali, verovatno, ni kolosalnost i vanvremensku težinu vlastitih misli - Georg Kantor se povlači iz svih akademskih aktivnosti i Prvi svetski rat dočekuje siromašan i neuhranjen. Tortura njegove posrnule psihe ga vodi u sanatorijum, poslednji put, gde pišući svojoj supruzi o svojoj jedinoj želji, da se vrati domu, umire 1918. od srčanog udara. Hilbert, ni na tren ne sumnjajući u Kantorov značaj za koji njihova sadašnjost nije imala sluha, izrekao mu je slavnu eulogiju: „Niko nas neće proterati iz Raja koji je Kantor stvorio.“

SPARK PERSONA

Jedan od prikaza Kantorovog dijagonalnog postupka

Kantor je osećao vrlo svesno da njegovi dometi ciljaju i na ravan višu od apstraktne matematike - filzofiju. Približavanja metafizici su oscilirala u zavisnosti od njegovih duševnih stanja, a najuzvišeniji sjaj njegovog razumevanja je za isti sto diskusije pozivao religiju, filozofiju i matematiku. U radu Grundlagen einer allgemeinen Mannigfaltigkeitslehre nedvosmisleno je podvukao paralelu između njegovih matematičkih implikacija i nazora koji su ga približavali Bogu. Njegova teologija beskonačnog, da je tako nazovemo, mu je pružala štit od učestalih ataka kolega, ali su Vitgenštajn i Kroneker u

beskonačnosti videli samo "apstrakciju bez matematičkog legitimiteta", insistirajući na finitizmu.

Autor: Andrej Vidović

Znak beskonačnosti

Alef

63

FRENZY SPARK


“Nekolicina umetnika uspeva da ostavi takav utisak na ljude i trag u umetnosti kao što je to učinio Pablo Pikaso. Iako je za života stvorio mnoštvo dela, ona iz ranog perioda njegovog stvaralaštva ostaju popularnija od svih drugih. Dobrodošli u plavi i ružičasti period.”

N

ART&CRAFT

ekolicina umetnika uspeva da ostavi takav utisak na ljude i trag u umetnosti kao što je to učinio Pablo Pikaso. Iako je za života stvorio mnoštvo dela, ona iz ranog perioda njegovog stvaralaštva ostaju popularnija od svih drugih. Dobrodošli u plavi i ružičasti period. Kako mu je otac bio profesor crtanja, razumljivo je Pikasovo rano interesovanje za slikanje i umetnost uopšte. Potpuno nezainteresovan za redovno školovanje i krajnje nedisciplinovan, nalazio je zanimaciju u ateljeu svoga oca gde je već sa 12 godina uspešno crtao modele u gipsu i ozbiljnije počinjao da se bavi slikarstvom. Sa 15 godina počinje da pohađa Umetničku akademiju u Barseloni a godinu dana kasnije i u Madridu. U Barselonu se vraća baš u vreme kada se otvara "Els 4 gats" – restoran/kabare u kome okuplja gradska avangarada i tu upoznaje Ramona Kazasa, istaknutog slikara u barselonskim krugovima. On mu donosi vesti o impresionistima a pre svega radu Karijera, Stelnera i Tuluz-Lotreka koji su ujedno i najviše uticali na Pikasovo rano stvaralaštvo. Pored toga što je njegov rad već bio prepoznat i priznat, privlači ga Pariz te tako napušta Barselonu sa bliskim prijateljem sa kojim je delio i atelje, Karlosom Kazagemasom. Njihov boravak u Parizu bio je kratak. Kazagemas se već tada opijao, zaljubljivao i premišljao o samoubistvu. Motivi koji se pretežno javljaju na slikama u tom periodu su: mrtva priroda, scene sa ulice, noćni život kabarea... Međutim, njegovo slobodno tumačenje impresionizma postaje sve stilizovanije a kompozicije površinski oblikovane. S kraja 1901. njegov rad postaje sve introspektivniji. Kazagemas je izvršio samoubistvo i Pikasova prva kompozicija u novom stilu je velika scena sahrane u spomen na njegovu smrt. Počinje plava faza. Vesele scene ulice i žive portrete smenjuju prostitutke i tužne majke. Melahnholija kojom je prožet plavi period, trajala je preko tri godine. Sami crteži izražavaju tugu i očaj a teme su uglavnom: bolesni, ostareli, gladni i slepi. Za ovaj period mogu se naći različita tumačenja ali se sva slažu oko jednog: plava boja je savršeno odgo-

FRENZY SPARK

varala njegovim bolnim temama. Proleća 1904. seli se u Pariz gde živi na Monmartru. Sledećih meseci plavi period u njegovom radu polako nestaje. Neki elementi su, naravno, prisutni ali plave boje je sve manje a najjasniju promenu možemo videti u odabiru motiva: akrobati, žongleri i klovnovi. Za razliku od plavog perioda, gde su figure tužno usamljene, oni su dati u paru ili grupama, nikad pojedinačno. U drugoj polovnini 1905. napušta svoju sentimentalnost u slikanju i zauzima objektivnije stanovište. Klasični stil koji gaji u to vreme nazvan je ružičastim periodom. U tim slikama, upotrebljivana je jedna varijanta ružičaste terakote koja će godinu dana kasnije preovlađivati u njegovim delima koliko je nekada plava. Smirenost ovog perioda prouzrokovana je i srećnijim okolnostima u njegovom privatnom životu. 1904. sreće Fernandu Olivije sa kojom nedugo zatim počinje i da živi. Neurotični i morbidni momenti plavog perioda nestaju pred veselijim elementima ružičastog, a te slike su uključivale i portrete same Fernande. Zakružimo ovu priču baš njenim rečima o Pikasu: "Za one koji ga nisu poznavali, u njemu nije bilo ničega što bi ih na prvi pogled očaralo. Ipak, njegov neobičan, postojano ukočen pogled zahtevao je pažnju. Taj oštri pogled jedva da je bio druževan, ali unutarnja vatra i zračenje koji su izbijali iz njega oslobađali su neku vrstu magnetizma kojem se nije moglo odoleti.” Slike ranog perioda Pikasovog stvaralaštva:

1.Harlekin 1901.

Ova kompozicija odiše formalističkim i plakatskim efektom, tipičnim za veći broj slika koje je Pikaso naslikao 1901. Služi se dekorativnim mogućnostima crteža, kvadrati Harlekinovog trikoa ispunjavaju njegovo telo koje formira obrnuto slovo S. Kanabe potencira izdvojenost figure a čitava kompozcija je olakšana tapetama sa upadljivom šarom. Harlekinom je prvi put predstavljen karakter koji će se često javljati u Pikasovim slikama o cirkuskom životu iz 1905.

64


2. Gurman 1901.

Ova slika je, izmeđuo stalih, bila izložena na njegovoj prvoj izložbi u Parizu. Dopadljiva je i šarmantna i predstavlja sladunjavi uvod u njegove kasnije radove. Senke širih površina očigledan su uticaj Gogena kao i dekorativni stil art nouveau. Plava boja uveliko je prisutna.

3. Plava soba 1901.

Iako se možda tako čini, ova kompozicija i dalje nije ona koja karakteriše plavi period. Ona je horizontalna, slika zapravo enterijer a ne studiju jedne figure. Perspektiva nije naglašena. Sama plava jeste obilato upotrebljena, kao i u Harlekinu i Gurmanu ali je bogati tonovi bele ublažavaju. Atmosfera jeste i ntimna i neuobičajena ali nema usamljenosti i napetosti koje odlikuju plavu fazu.

4. Život 1903.

5. Stari gitarista 1903.

Ova slika slepog gitariste sažima krajnosti plavog perioda. Vidimo naglašenu iskrivljenost koja podseća na El Greka, ali je toliko preterana da delje izveštačeno. Odblesak neba na prozoru senči starčevu glavu i kao i sam pravougaonik slike, naglašava uglasti i iskrivljen stav figure.

6. Obed slepca 1903.

U jednom periodu svog života, Pikaso je bio veoma siromašan. Često je bio gladan i stalno prikazivanje hrane i pića u njegovim ranim radovima predstavlja ogledalo promena u sopstvenom životu. U više navrata slika muškarce i žene za stolom. Hrana je, ako je uopšte ima, činija kaše ili kora hleba a piće, boca vina ili čaša absinta. Ova kompozicija je karakteristična jer sliku ispunjava jedna jedina figura prema jednostavnoj pozadini. Obed je skroman ali je dopunjen mrtvom prirodom.

7. Glačarka 1904.

Iscrpljenost pralje naglašena je položajem njenog tela i težinom kojom pritiska peglu. Pali pramenovi kose naglašavaju pokret a napor tela izražen je njegovom iskrivljenošću. Ako ovu sliku uporedimo sa Starim gitaristom, vidimo da na obema slikama glava i podignuto rame imaju isti položaj. Žena, međutim deluje manje ukleto jer se bledunjavo lice blago ravnodušnošno smeši poslu koji obavlja.

8. Artist 1904.-5.

Artist je slika rađena u praktično prirodnoj veličini. Sentimentalni element je skoro iščezao i sveobuhvatno plava ustupa prostor još uvek prigušenoj ali vidno drugačijoj paleti boja. U poređenju sa navedenim slikama iz plavog peri-

65

9. Dvojica komedijaša 1905.

Spontan i šarmantan pastel je zapravo skromno i nepretenciozno delo, koje daje novu verziju pogleda na temu o dvojici komedijaša, dečaka i starijeg čoveka. Nema nagoveštaja tuge i u poređenju sa artistom, mršavost figura je manje istaknuta. Izvor svetlosti je veštački i pada sa desne strane, a kostimi i senke takođe doprinose utisku teatra. Uočavamo da se na podlozi skladno udopunjuju različite nijanse plave i ružičaste.

10. Komedijaši 1905.

Nakon nekoliko godina rada, Pikaso na jednom velikom platnu sažima probleme jednog celovitog radnog perioda. U Komedijašima su grupisani artisti koji su već prikazani na drugim slikama cirkuskog perioda. Time se može objasniti zašto figure deluju namešteno ili veštački. Ako nam se raznovrsni elementi na slici učine zbunjujućim ili nerešenim, ta atmosfera je namerna kako bi se stvorio osećaj iščekivanja. Zanimljivo je da je ova slika inspirisala čuvenog Rilke-a da napiše petu Duinsku elegiju. (“Ali reci mi ko su oni, akrobati ti, ipak nešto malo više prolazni i od nas samih.”) Pikaso je u nekoliko navrata menjao ovu kompoziciju. U dovršenoj slici, kako nam detalj otkriva, profil harlekina sa leve strane izmenjen je u slikarov autoportret. Pikaso je dovšio tako da namerno ostavi posmatraču da završi njenu priču.

ART&CRAFT

Najambicioznije delo plavog perioda. Očigledno je u pitanju alegorija, kao što je često slučaj sa Pikasso-om, a deo značenja izmiče tumačenju i ostaje ličan. Kritičari smatraju da ovo delo opisuje tri čovekova doba. Više je verovatno da je njeno značenje zapravo neostvareno roditeljstvo. Dvosmislenost slike nagoveštava Pikasovo lično duševno stanje.

oda, ova slika je manje sputana okvirom. U ovom periodu se iskrivljeni oblici tela razlikuju od uglastih, skoro jadnih iskrivljenja na prethodnim slikama. Gotska elegancija se ogleda u mršavosti i ona će postati karakteristična za nadolazeće Pikasove radove. Kompoziciji, međutim, pomalo nedostaje celovitost.

11. Dečak s lulom 1905.

U drugoj polovine ove godine, Pikaso napušta svoje (često introspektivne) motive komedijaša. Pikasov stav čini se neutralnijim. Ovo jeste lice dečaka sa njegove slike Dvojica komedijaša sa psom (http://uploads3.wikipaintings.org/images/ pablo-picasso/two-acrobats-with-a-dog-1905.jpg) ali je Pikaso fokusiran na oblik a ne na ono što želi da kaže dok pozadina naslikana u cveću čini figuru upadljivo plastičnom. Dečak sa lulom jedna je od prvih i najjasnijih slika ružičastog perioda.

Izvori: Wikipedia, Amazon http://www.abcgallery.com/P/picasso/ picasso.html

Autor: Aleksandra Hegediš FRENZY SPARK


Josephine Baker će zauvek ostati upamćena kao ekscentrična diva koja je rušila konvencije konzervativnog društva Amerike i Evrope.

Rođena je 03.06.1908. godine u Sent Luisu, državi Misuri kao Josephine Freda McDonald. Majka joj je bila crnkinja a otac Jevrejin španskog porekla. Nije bila dovoljno bela, ni dovoljno crna za tadašnje društvo. U to vreme, crnci su smatrani za građane trećeg reda. U leto 1917. godine pripadnici KKK-a (Ku Klux Klan) su ušetali u Sent Luis i rušili sve pred sobom. Taj događaj je zauvek obeležio Josephine život. Sa trinaest godina počela je da radi, čistila je tuđe kuće i konobarisala po klubovima. Gledajući igračice i sama je poželela da postane jedna od njih, ali, njena boja kože je predstavljala problem.

FRENZY SPARK

U međuvremenu, pružila joj se prilika da ode iz Sent Luisa koju je oberučke prihvatila. Otišla je da živi i radi u Njujorku, što je u neku ruku bilo daleko bolje od života u Misuriju. Sada je konobarisala klubu The Cotton club. Jedna od igračica se razbolela i pozvali su Josephine da je zameni. Svojim igranjem i glumačkim umećem zapanjila je tadašnju publiku. Ubrzo je postala zvezda Cotton kluba, ali to nije bilo dovoljno. Donela je odluku koja će joj promeniti život. Odlazi u Pariz i već od oktobra 1925. Godine nastupala je na sceni Champs Elysees u predstavi Revue Negre tj. „Crnačka revija“. La

66


Baker je postala zvezda preko noći. Bila je svesna šta se traži od nje. Znala je dobro da iskoristi rasne predrasude i seksizam u svoju korist. Nastupala bi obnaženih grudi i jedini odevni predmet na njoj bila bi mikro suknjica od banana, napravljenih od pamperšea. Na neki način La Baker je postala simbol slobode za žene u francuskoj. Iako je imala četiri braka iza sebe Josephine nikada nije zavisila od muškaraca. Žene su počele da se šminkaju i friziraju kao ona. Glumila je u par filmova, od kojih su njzapaženiji: Zouzou i Princeza Tam-Tam. Bila je prihvaćena i obožavana svuda, osim u svojoj zemlji. Godine 1936. ponovo dolazi u Njujork gde je trebala da glumi u reviji Zigfildove ludosti. Ali, kritičari i ljudi iz šoubiznisa su rekli da im se ne sviđa njena boja kože. Amerika, njena domovina je ponovo odbacila.

Početkom Drugog Sv. Rata Josephine se priključuje Pokretu otpora Francuske. Posle rata dobija odličje za pomoć francuskoj vladi. Obzirom da nije imala dece, usvaja 12 ratne siročadi iz Evrope, Amerike, Azije i Afrike. Svoju novu porodicu je nazvala „Porodica duginih boja“. Čvrsto je verovala da svi mogu živeti zajedno bez obzira na veru, rasu i etničko poreklo. Njen tadašnji muž Jo Bouillon joj je bio velika pomoć i oslonac. Međutim, brak je okončan posle 10 godina usled njenog stalnog odsustva zbog posla. Posle razvoda je imala finansijskih poteškoća i nedovoljno mentalne i fizičke snage da se izbori sa njima. Usled velikog stresa se čak razbolela. Ona i njena deca ostaju praktično na ulici. U pomoć joj je pritekla Grace Kelly (Princeza od Monaka). Nekako je uspela uz pomoć prijatelja da se vrati na scenu. 8. aprila 1975. godine njeni prijatelji i poznate ličnosti okupili su se povodom proslave pedesetogodišnjice njene karijere u Parizu. Samo par dana kasnije doživela je moždani udar i preminula je u bolnici. Pariz je ispratio Josephine Baker uz sve počasti koje je zaslužila svojom borbom za slobodu, rasnu, versku, etničku jednakost i za neizmerni doprinos umetnosti.

Izvori:

http://www.cmgww.com/stars/baker/about/biography.html

Chasing a Rainbow:

The Life of Joséphine Baker

1 986. Channel Four Films & Csaky Ltd.

Narrated by Todd Olivier. Directed by Christopher Ralling. IDA Award & International Emmy Award for best documentary, 1987.

67

Autor: Milena Pantić

FRENZY SPARK


STOP, LOOK & LISTEN

Svaki rat odlikuju dva fronta – oružani i onaj drugi, krajnje sofisticirani, front visokih tehnologija. Odatle i paradoks da posle svakog većeg sukoba, pored užasnih strahota i gubitaka, imamo i enormni napredak na polju tehnologije, koja potom ima tendenciju da obeleži naredni, posleratni period. U ovom slučaju govorimo o periodu koji još uvek traje i i dalje se razvija, a to je uspon informacionih tehnologija iz žara najkrvavijeg sukoba u istoriji čovečanstva, Drugog svetskog rata.

S

vaki rat odlikuju dva fronta – oružani i onaj drugi, krajnje sofisticirani, front visokih tehnologija. Odatle i paradoks da posle svakog većeg sukoba, pored užasnih strahota i gubitaka, imamo i enormni napredak na polju tehnologije, koja potom ima tendenciju da obeleži naredni, posleratni period. U ovom slučaju govorimo o periodu koji još uvek traje i i dalje se razvija, a to je uspon informacionih tehnologija iz žara najkrvavijeg sukoba u istoriji čovečanstva, Drugog svetskog rata. Poznato je da je Nemačka na početku Drugog svetskog rata bila daleko naprednija od ostatka Evrope po svojoj ratnoj mašineriji, ali je, takođe, dobrim delom dominirala i na polju suptilnijih tehnologija. Jedna od tih velikih prednosti ležala je u moći enkripcije, iliti šifrovanja informacija, ne bi li njihovo prikazivanje neovlašćenim licima postalo potpuno nerazumljivo i neupotrebljivo. Tako je Enigma postala glavni instrument nacista za šifrovanje radio-telegrafskih poruka, a dugogodišnja noćna mora Saveznika u brojnim pokušajima da prodru u tajne ove moćne mehaničke mašine. Enigmu je konstruisao nemački inženjer Artur Šerbius

FRENZY SPARK

(Arthur Scherbius) još početkom 20ih godina prošlog veka, prvenstveno za komercijalnu i civilnu upotrebu, ali uređaj ubrzo pronalazi i svrhu u vojsci, te se dalji razvoj Enigme usko vezuje za vojnu upotrebu. Po izbijanju rata postala je deo standardne opreme Nemačke vojske, a mornarica je ovaj uređaj prva usvojila. On je poprilično podsećao na običnu pisaću mašinu, veličine 28x34x15 cm, težine oko 12 kilograma. Enigma se sastojala od nekoliko rotora, uglavnom tri, povezanih s 26 električnih kontakata, te samim tim isto toliko ulaza i izlaza, gde je svaki označavao po jedno slovo abecede. Upravo su se po broju rotora i razlikovali modeli Enigme - što ih je više, to je način enkripcije podataka bio jači. Kasnije je otkriveno da je tokom kratkog vremena u upotrebi postojala i Enigma II, s čak osam rotora, ali je često bila sklona kvarovima i nikada nije bila previše korišćena. Uređaj je funkcionisao tako da su se pri svakom pritisku na određeno slovo valjci (rotori), koji su svakog dana bili drugačije raspoređivani, pokretali i na taj način svaki put omogućavali šifrovanje poruke na drugačiji način. Čitav proces se zasnivao na supstituciji znakova, korišćenjem dva al-

68


17.298.883.602.000 mogućih kombinacija za šifrovanje poruka, kojima su nacisti među sobom komunicirali i upravljali svojom ratnom mašinerijom. Jedan od ključnih momenata pri radu na dešifrovanju poruka poslatih Enigmom desio se svega nekoliko nedelja pre Nemačkog napada na Poljsku i početka Drugog svetskog rata. Obaveštajna služba Poljske ustupila je Saveznicima, Engleskoj i Francuskoj, nacrte Enigme i njenih slabih tačaka, kao i dve kopije mašina do kojih su došli tokom prethodnih godina u akcijama upada na tlo Nemačke. S tim podacima u rukama, Britanski kriptolozi su započeli rad na tzv. bombama, elektromehaničkim računarima za dešifrovanje podataka. Inicijalni koncept bombi postavio je poljski kriptolog Marijan Rejevski (Marian Rejewski) s uređajem tada poznatim kao kriptobomba, dok je čitav koncept usavršio engleski matematičar i kriptolog Alan Tjuring (Alan Turing). Radovi na ovom uređaju uglavnom su se odvijali u Blečli Parku (Bletchley Park) u Engleskoj, pod tajnim nazivom „Ultra“. Britanci su nastavili

69

STOP, LOOK & LISTEN

goritma – aritmetičke i mapirajuće supstitucije. Standardna Enigma sastojala se od tri valjka i četiri zamenljiva para slova, a takav način kriptovanja se i danas održao na određenim računarskim platformama. Evo matematičkog principa, u formi faktorijela, po kome funkcioniše Enigma: ako posmatramo uređaj s tri valjka, to bi predstavili kao 3! = 1 • 2 • 3 = 6, pa je 6 broj mogućnosti za tri valjka i njihovo postavljanje u različite položaje. Svaki valjak pojedinačno može se dovesti u 26 različitih položaja, s obzirom na broj slova, pa iz kombinacije s tri valjka dobijamo 26 • 26 • 26 = 263 = 17.576 različitih položaja. Tako korišćenjem samo tri valjka dobijamo 105.456 kombinacija šifri (3! • 263 = 105.456). Da bi se broj kombinacija još više uvećao koristila se i tzv. kontaktna tabla, koja je omogućavala zamenu slovnih strujnih kola, pa se korišćenjem četiri para zamenjenih slova, od njih ukupno 26, dobijalo 164.038.875 kombinacija. A ako na to pridodamo i formulu binominalnog koeficijenta =164038875 na kraju dobijamo zapanjujuću cifru od ukupno

intervju vodila: Snežana Džekulić

FRENZY SPARK


STOP, LOOK & LISTEN

posao tamo gde su njihove poljske kolege morali stati i već 1939. godine uspeli su u razbijanju šifrovanih poruka. Tim je brojao oko 7.000 ljudi. Od kolikog značaja je bio čitav projekat dešifrovanja, govori podatak da je u više navrata, posle rata, tadašnji premijer Čerčil (Winston Churchill) isticao da je upravo na taj način rat i dobijen. Uostalom, razbijanje Enigme je jedino i bilo moguće tako što se na silu, upadima, došlo do određenih šifarnika i hardvera uređaja, pa je tek s detaljnim uvidom u funkcionisanje delova Enigme bilo moguće napraviti bombu. Proces funkcionisanja bombi zasnivao se na imitaciji rada Enigme, odnosno nekoliko povezanih u celinu. Uglavnom se radilo na imitacijama s tri rotora, tako da su bombe u tu svrhu bile konstruisane s po čak 36 ekvivalenata Enigmi unutar jedne. To jasno govori o glomaznosti tih računara i koliki je tim ljudi bio potreban za rad. Dimenzije mašina bile su zapanjujuće – visoke dva, dok su u širini bile do dva i po metra, težine preko jedne tone. Svaka bomba podržavala je i do nekoliko simultanih radnji, te su na taj način uspeli da u dobroj meri simuliraju rad pri enkripciji i proizvedu kontra efekat. Po nacrtima Tjuringa, prva bomba bila je sklopljena 18. marta 1940. godine i nazvana Victory. Samo tokom te godine bilo je razbijeno 178 poruka. Kombinujući tako kompleksu mehaniku, s algoritmima Enigme i znanjem podataka određenih nemačkih šifarnika, vrata dešifrovanja poruka su definitivno bila bespovratno otvorena. Tom sistemu bilo je potrebno svega nekoliko sati rada da bi dešifrovao dnevni ključ koji je služio kao osnov za šifrovanje poruka u periodu od 24 sata, a koji su Nemci menjali svakog dana u ponoć. S druge, to je

FRENZY SPARK

navelo Nemce da pooštre kriterijume i povećaju broj rotora za šifrovanje, ali uključenjem dodatnih bombi u pogon i taj manevar je bio osudjen na propast. Mnogi istoričari tvrde da je dešifrovanjem poruka rat sigurno skraćen za dobrih godinu dana, čime je sigurno veliki broj civilnih žrtava bio izbegnut. Projekat dešifrovanja ostao je tajna u decenijama posle Drugog svetskog rata, sve do 70ih godina prošlog veka. Od tada je i pojačano interesovanje za sve Enigma mašine preostale nakon rata, pa je i veliki broj završio u mnogim muzejima širom Evrope. Neke od njih poslate su i u Sjedinjene Države. Pored tih primeraka, postoje i oni koji su u privatnom vlasništvu, te uopšte nije neuobičajno videti kupce koji su spremni da izdvoje i preko 40.000 dolara za ovako unikatno parče istorije. Na ceni su, pored originala, i mnoge replike, dostupne u različitim formama. Među mnogim primercima postoje verzije i s ćiriličnim fontom, uglavnom korišćene na teritoriji Bugarske, pa se danas čuvaju u muzejima Sofije. Oktobra 2008. godine sasvim slučajno je u jednom od vojnih cen-

70


spektra. Na veliku žalost, svoj život je završio tragično. Bio je homoseksualac, što je u to vreme bilo nezakonito u Engleskoj i smatralo se teškim mentalnim poremećajem, te je bio oseđen i podvrgnut hormonskim terapijama u trajanju od godinu dana. Upravo je taj splet okolnosti označio kraj njegovog velikog i dragocenog rada. Umro je 1954. godine tako što se otrovao pojevši jabuku napunjenu cijanidom. Avgusta 2009. godine pokrenuta je peticija za posthumno javno izvinjenje zbog procesa na osnovu homoseksualnosti protiv Alana Tjuringa. Prikupljeno je na hiljade glasova podrške peticiji i mesec dana kasnije, 10. septembra, tadašnji britanski premijer Gordon Braun (Gordon Brown) izdao je saopštenje o javnom izvinjenju zbog procesuiranja. Danas Asocijacija za računarstvo (Association for Computing Machinery) dodeljuje Tjuringovu nagradu, ustanovljenu još 1966. godine, za računarska dostignuća. U IT svetu, ova nagrada se smatra ekvivalentom Nobelovoj nagradi.

71

STOP, LOOK & LISTEN

tara u Madridu, tokom inspekcije, otkriveno čak 28 Enigma mašina. Značaj Alana Tjuringa u ovoj priči je višestruk, jer je pored ključne uloge u projektu Bombe i razvoju višestrukih tehnika dešifrovanja, svojim konceptom algoritama popločao put razvoju modernih računarskih sistema. Takođe je dao i veliki doprinos u razvoju ideje veštačke inteligencije, svojim Tjuringovim testom. Tu je izložio predlog testiranja mašinske sposobnosti da demonstrira veštačku inteligenciju. Test se sastoji u tome da se ljudski sudija upušta u konverzaciju sa još jednim čovekom i jednom mašinom, običnim ljudskim jezikom, gde se oba sagovornika predstavljaju kao ljudi. U slučaju da sudija ne uspe da odredi ko je od sagovronika čovek a ko mašina, mašina je prošla test. Svoj dalji rad Tjuring je uglavnom vezivao za razvoj softvera, te ga i na tom polju možemo smatrati za svojevrsnog pionira. Takođe je ostalo zabeleženo da je pokazivao više simptoma Aspergerovog sindroma, jednog od poremećaja iz autističkog

FRENZY SPARK


Fantastičan i nadasve 100% ZABAVAN film koji je Joss Whedon uspeo da sklopi predstavlja neopisiv dar svim poštovaocima sveta stripa kao i filmskim gledaocima koji će sigurno ceniti ovaj nesvakidašnji projekat.

FILM CORNER

Odgovor na pitanje „kako napraviti najbolji superherojski film?“ nije lak. Još od nastanka DC Comics-a i Marvel-a tokom 30tih godina prošlog veka, na tržištu se našao neverovatni broj stripova koji svojim unikatnim pristupima priči i karakterima često nisu omogućavali filmskim stvaraocima da iz njih izvuku svaki delić njihovog bića i da gledaocima (pogotovo poznavaocima stripa) ponude osećaj koji će ih preneti iz bioskopske sale u momente dok su kao mali listali stranice svojih omiljenih stripova i zamišljali kako bi te scene stvarno mogle izgledati u pokretu. Tokom prethodnih par decenija, par filmskih ostvarenja je pokušalo na razne načine da dostignu taj osećaj kod publike (poštovanje duha orginalnog stripa u Sam Reimi-ovom prvom i drugom „Spider-Man“-u, nezaboravni prikaz glavnog junaka u Richard Donner-ovom „Superman“-u, fanatično preslikavanje stripskih stranica u filmu „Watchmen“, izdvajanje apsolutnih osnovnih tema stripa u Christopher Nolanovoj Betmen triologiji), ali niko od njih to nije uradio kao Marvelov Avengers! Posle pogledanog filma prosto mi se čini da je režiser i scenarista Joss Whedon ceo svoj život proveo spremajući se da napravi ovaj film. Tokom svoje kareijere je bio odgovoran za priču jednog od najpoštovanijih Marvelovih stripskih serijala (Astonishing X-Men), redefinisao je izgled svetske televizijske scene kreirajući legendarnu seriju Buffy The Vampire Slayer, a možda i naveća vežba za pravljenje Avengersa mu je predstavljalo snimanje filma Serenity (2005) u kome je bez greške morao upoznati nove gledaoce sa postavom filma koja već između sebe ima dugačku i zanimljivu istoriju iz serije Firefly (2002). Isti posao je morao uraditi i kod Marvelovih superjunaka (Ironman, Captain America, Thor, Hulk, Black Widdow i Hawkeye), koji su u proteklih par godina u 5 filmova imali svoje zasebne avanture. Na oduševljenje svih koji su videli film, on ne samo da je uspeo da veoma lako poveže ove likove u jednu uverljivu celinu, već je taj put povezivanja uradio na veoma smislen način, sa mnogo komedije, dobrih interakcija, internih sukoba i vanserijske akcije. Na kraju kada ekipa junaka najzad odbaci svoja pojedinačna uverenja i osnuju Avengers-e, stiče se utisak da su oni stvarno zaslužili da budu u tom timu i njihove buduće koordinisane bitke itekako postaju mnogo zanimljivije. Nažalost ovaj proces ponovnog predstavljanja superjunaka publici koja nije videla prethodne filmove je donekle umanjila kvalitet prvih 45 minuta filma. Iako što taj period u sebi sadrži veoma dobro odrađene sekvence upoznavanja sa svim junacima i veoma zanimljivim negativcem (Tom Hiddleston, koji je prošle godine sa svojom glumom fantastično oživeo Thor-ovog brata Lokija), glavna priča filma postaje malo zaboravljena i neuverljiva. Ali kada se taj početni period završi, do kraja filma radnja postaje sve bolja i bolja, vodeći nas do neverovatno zanimljive završnice u kojoj će kvalitet akcije i maštovito zamišljenih borbi definitivno

FRENZY SPARK

zadovoljiti skoro svakog gledaoca željnog superherojskih okršaja (a i tokom celog filma možete uživati u odličnim međusobnim borbama skoro svakog člana tima). Prosto je neverovatno da je režiser uspeo ne samo da prikaže svakog superjunaka u jednako jakom svetlu, već je uspeo da sa njima napravi momente koji će biti više zapamćeni nego njihove avanture u zasebnim filmovima. U ovom filmu Iron Man je imao svoj najbolji momenat, Captain America je uradio svoj najbolji borbeni potez, Thor je imao svoju najbolju komičnu sekciju, ljudski par Black Widow/Hawkeye su predstavljeni kao veoma kompetentni članovi tima, a Mark Ruffalo-ov Hulk bez ikakve sumnje predstavlja najbolju reinkarnaciju ovog lika koja je prikazana na velikom ekranu. Njegovo fantastično prikazivanje pomalo stidljivog ali veoma pametnog Bruce Bannera i neverovatno nasilnog ali veoma zabavnog Hulka savršeno opisuju ovog poznatog stripskog junaka. Totalno neočekivano, on je od sebe uspeo da napravi pravi superjunaka koji će biti ubedljivo najviše zapamćen kada se bioskopska svetla upale i kada izađete iz sale. Ono što Joss Whedona odvaja od mnogih modernih režisera i scenarista je njegov neverovatni osećaj za tajming i suptilnu komediju. Tokom celog filma moći ćete uživati u odličnim prepirkama između likova, zanimljive reference na popularnu kulturu su totalno prirodno ubačene u obične razgovore (video igre, filmovi i sl), često i u sred „ozbiljnih“ dramskih sekcija. Kada to uparite sa jednostavnom ali zadovoljavajućom pričom, karakterima koji vas svojom harizmom prosto teraju da brinete o njima, fantastičnim vizuelnim efektima, odličnim akcionim scenama i poštovanju stripske istorije, finalni rezultat je film koji će vas zabaviti kao nijedan drugi superherojski film do sada. Sama činjenica da su Marvel i Dizni uspeli da pod svoj krov udome ove superjunake predstavlja jedno od najvećih Holivudskih uspeha svih vremena, a fantastičan i nadasve 100% ZABAVAN film koji je Joss Whedon uspeo da sklopi predstavlja neopisiv dar svim poštovaocima sveta stripa kao i filmskim gledaocima koji će sigurno ceniti ovaj nesvakidašnji projekat. A ako je sudeći po sekvenci koja se tradicionalno odigrala posle odjavne špice, velike avanture Marvelovih superjunaka tek počinju! (Napomena: Domaći bioskopi u Srbiji imaju u ponudi i 2D i 3D verziju filma. 3D verzija je urađena preko konverzije, ali rezultat je više nego dobar. Ako vam ne smeta malo tamnija slika i skuplja karta, gledanje filma u 3D-u može itekako poboljšati ugođaj, pogotovo pred kraj.)

72

Autor: Mladen Tapavički Izvor: Photon Tide


FILM CORNER

73

FRENZY SPARK


ART&CRAFT

“Ono što Gogena i Baskijata, kao doista najveće suprotnosti razlikuje jeste Gogenovo sve više odlaženje od zapadne umetnosti i približavanje iskonu, prirodi, nasuprot Baskijatovom korišćenju primitivnih formi, ali u službi njegovog zapadnog, društvenog duha. I Gogen i Mile, i Van Gog i Ruso, svi oni od civilizacije beže, traže mir, spokoj daleko od urbane sredine i bilo kakvih misli zapadne civilizacije. Tu, u divljini, ili pak, na selu (Mile, Van Gog), saosećaju sa prirodom, tamošnjim ljudima, običajima, tradicijom, mistikom, verovanjem, duhom, kulturom, u stvari, čitavim takvim životom. Što je najvažnije, istinski žive taj život.“

P

ri diskusiji o ovoj temi želeo bih da zanemarim formalnu kritiku primitivne umetnosti i da moja zapažanja budu možda nešto subjektivnija, krajnje neobavezujuća i nevezana i za jedan umetnički pravac. Takođe, kako bih što bolje pojasnio pojavu “primitivnog” u umetnosti, kao i vrste primitivnog, činilo mi se najjednostavnije da preko radova nekih od umetnika koji se ovom temom bave pokušam da taj likovni element definišem, ali i nekako grupišem, odnosno ukažem na neke razlike koje sam zapazio u upotrebi tog istog “primitivnog” u umetnosti. Prostudiravši između ostalog i radove dvojice umetnika različitih epoha i potpuno različitog pristupa slici, Pola Gogena i Žan Mišela Baskijata, palo mi je na pamet da oni mogu biti idealan primer onoga što želim da ispitam, te sam njih dvojicu odabrao kao predstavnike primitivnog u umetMile - “Molitva u polju”

Van Gog - “Ljudi koji jedu krompir”

FRENZY SPARK

nosti. Naime, njih dvojicu mogao bih razdvojiti na dve sasvim suprotne poetike kojima i jeste jedina zajednička tačka preuzimanje umetnosti “primitivnih” kultura, ali i to na vrlo različite načine i u različitom cilju. Kako bih svoje buduće tvrdnje mogao ojačati delima još nekih autora, Gogenovom načinu izražavanja pridružio bih slike Anri Rusoa (slike Dzungle), a uzevši u obzir da to “primitivno” ne mora biti uzeto samo iz dalekih, manje civilizovanih zemalja, njima bih dodao i slike na primer Milea i Van Goga, naročito iz rane faze (život seljaka). Postoji još slikara- njima sličnih, ali zadovoljio bih se ovima, rasporedivši ih sve u prvu, gogenovsku grupu. Drugoj grupi, sem Baskijata, dodao bih Pikasa i npr. Dadaiste, kojima se takođe može pridodati još veliki broj slikara, osobito modernijih, ali ovi su za sada dovoljni.

74


Evo u čemu ja vidim razliku. Ono što Gogena i Baskijata, kao doista najveće suprotnosti razlikuje jeste Gogenovo sve više odlaženje od zapadne umetnosti i približavanje iskonu, prirodi, nasuprot Baskijatovom korišćenju primitivnih formi, ali u službi njegovog zapadnog, društvenog duha. I Gogen i Mile, i Van Gog i Ruso, svi oni od civilizacije beže, traže mir, spokoj daleko od urbane sredine i bilo kakvih misli zapadne civilizacije. Tu, u divljini, ili pak, na selu (Mile, Van Gog), saosećaju sa prirodom, tamošnjim ljudima, običajima, tradicijom, mistikom, verovanjem, duhom, kulturom, u stvari, čitavim takvim životom. Što je najvažnije, istinski žive taj život. Baskijat, Pikaso, dadaisti, međutim, koriste likovni jezik primitivne umetnosti, ali u službi umetnosti za ili protiv društva, uglavnom društveno povezane umetnosti. Pikasove “Gospođice iz Avinjona” nisu ubedljiva i suštinska predstava života primitivnih žena, njihove maske služe za kritiku društva, te su više simboličke nego suštinske. Baskijatovi crteži odišu

Gogen - “Tahiti”

ART&CRAFT

jatova simbolika je bukvalnija, znakovita. Ne libi se upotrebe već gotovih znakova (slova, brojeva, reči, ornamenata). U tehničkom smislu razlika je u tome što se Gogen ne ponaša uvek najprimitivnije i najsvedenije što može, on to čini u skladu sa prirodom i onim kako iz nje pročita. Baskijat, međutim, te i takve forme neguje radi veće ubedljivosti,čini se bez ikakve kritičke misli, već krajnje subjektivno. On ne traži suštinu, igra se elementima bez obaveze da ih popravlja. Ne istražuje primitivni svet, oslobađa ga iz sebe, čini se bez nekog posebno jakog kritičkog stava. Zbog toga se ima utisak da se radi o nešto ilustrativnijem i društveno kritički raspoloženom slikaru, suprotnom od Gogena i njegovog strogo likovnog i intimnog pristupa. U svemu tome ipak možemo sumirati postojanje jednog istog primitivnog u delima oba ova umetnika uprkos njihovoj velikoj različitosti u mišljenju i radu, i uprkos činjenici da je način na koji oni to primitivno koriste u potpunoj suprotnosti jedan sa drugim i da teže različitim ciljevima.

Autor: Vladimir Petrović Baskijat - Bez naziva Pikaso - “Gospođice iz Avinjona”

urbanošću, i pored tog likovnog jezika primitivne umetnosti. Dadaisti svoje već napravljene oblike (dakle nedorađivane, sirove- takoreći primitivne koriste u društvenom cilju. To bi bila jedna velika razlika između ove dve grupe, iako i slike Van Goga (npr. “Ljudi koji jedu krompir”), Milea (sve slike) a i Rusoove i Gogenove mogu imati društveni kontekst ako se tako čitaju... Ja ih ipak ne gledam tako,već prvenstveno kao vrlo intimne (i sam Gogen kaže da nema učitelja, ne liči ni na kog , da ne želi da mu se slike prodaju kao roba, itd…, već da je jedinstven i neponovljiv upravo zbog svog ličnog doživljaja stvari). Sledeća razlika među poetikama je stav- Gogenov divlji, primitivan, ali optimistički i senzualan, nasuprot Baskijatovom svetu, pesimističkom i mračnom, oporom. Njegov, donekle i dečiji, crtež nema osobine jednog deteta, već je ozbiljan i surov, što je osobina odraslih. Reklo bi se da je njegova tehnika primitivnija, ali misao civilizovanija, manje divlja i iskonska. Kao da su u određenom kontekstu zamenili uloge. Još jedna od razlika je u korišćenju simbolike. To čine obojica, ali Gogen to radi mističnije, manje uočljivo, rafiniranije, ugrađuje je u život, u pravom duhu primitivnih naroda. Baski-

75

FRENZY SPARK


Good for Nothing je film sa zabavnim i iriničnim pogledom na emotivne konfuzije jednog odmetnika ali i na komplikovane odnose i osećanja između taoca i otmičara, koji na momente podsećaju na Stokholmski sindrom.

FILM CORNER

Ko je bacio pogled na poster filma već zna da se radi o vesternu, a ko se malo više zagledao u isti verovatno je primetio tagline ‘This ain’t no place for a lady’, pa mu nikako ne bi bilo jasno zašto sam hteo da tekst o filmu Good for Nothing započnem receptom za jednu tortu. Dobro, hteo sam - odustao sam, ipak neko pregleda moje tekstove pre nego što budu objavljeni, pa hajde da ne pomisli kako komuniciram sa pokojnim kuvarom kao pacov Remi iz super-strava crtaća Ratatouille. Vi ste verovatno pomislili da je dobro to što neko pregleda moje tekstove: -Vi: Hm, da. Već nekoliko puta…mada ne bi bilo loše da i njihovog autora neko pregleda. -Ja: Ali čekajte, nisam mislio recept bilo koje torte. U pitanju je Pavlova-torta. -Vi: Doktora! Brzo doktora! -Ja: Pošto vidim da ste se pretvorili u kombinaciju od nekoliko znakova pitanja i uzvičnika, jasno mi je da imam vašu pažnju i objasniću vam vezu između jednog vestern filma i jednog deserta ali odmah da vam kažem da nije na relaciji desert-dessert. No, prvo, za one koji ne znaju, Pavlova-torta nije dobila ime po nekom Pavlu, već po slavnoj ruskoj balerini Ani Pavlovoj, a već skoro sto godina traje prepirka između Australije i Novog Zelanda oko ‘prevlasti’ nad ovim specijaliteto. Prilično sam uveren da je Australija izgubila ovu utakmicu s obzirom na to da je Kit Moni, jedan od biografa čuvene umetnice, napisao da je glavni kuvar hotela u Velingtonu na Novom Zelandu, prvi put napravio ovu tortu i dao joj ime po poznatoj balerini kada je ona 1926. godine tokom turneje posetila njihov grad. Okolo, okolo i stigosmo do Novog Zelanda ali nadam se da se niste umorili, jer moja namera je bila da vam put do priče o pojavi novog podžanra vestern filmova učinim zanimljivijim. Da, rođen je Pavlova vestern i kao većina dece na rođenju liči na svog oca, gosn. Vesterna, ali ono što ga razlikuje od druge ‘dece’ jesu karakteristike koje je nasledio od majke, tj. zemlje u kojoj je nastao. Kada se film Good for Nothing pojavio mnogi kritičari su ‘potrčali’ da kumuju imenu novozelandskog ‘čeda’, a imena su birana prema različitim kriterijumima. Čula su se ali nisu prošla ona poput Viagra vestern (sa radnjom filma povezano ali

FRENZY SPARK

Godina: 2011. Trajanje: 92 minuta; Žanr: Western; Jezik: English; Zemlja: New Zealand; Režija: Mike Wallis; Scenario: Mike Wallis; Uloge: Cohen Holloway, Inge Rademeyer, Richard Thompson, Steve Cronin, Jon Pheloung, Barnie Duncan, Nigel Harbrow, Pana Hema Taylor, Allen Hemberger, Toby Leach, Charles Lum. ne baš simpatično-kreativno), ili apsolutno neutemeljena kao što je Dingo vestern (‘alo Australija ≠ Novi Zeland). Ipak, po ‘analogiji’ sa pređašnjim nazivima nekih vestern podžanrova, moglo se pretpostaviti da će ime biti izabrano u skladu sa ‘svetim trojstvom’: vestern film – geografsko područje – popularno jelo (specijalitet). Amin. I bi tako, bez obzira na to što se povremeno čuju protesti i negodovanja zbog prakse koja skoro da se pretvorila u pravilo ili tradiciju, a to nekim ljudima, kao što je čuveni Enio Morikone, ne prija. On se protivi korišćenju termina Špageti vestern kada se govori o vestern filmovima koji su tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog veka snimani u Italiji (Italo-vestern). Ipak, kada pomenemo španski Paelja vestern, kineski Knedla vestern, japanski Suši i indijski Kari vestern, onda nam neće biti čudno što je bilo pokušaja da novozelandski postane Kivi-špageti vestern. Ipak, izgleda da će se Pavlova vestern odomaćiti kao naziv za novi podžanr, nastao zahvaljujući ušteđevini od koje su Mike

76


FILM CORNER

77

FRENZY SPARK


FILM CORNER Wallis i Inge Rademeyer planirali ili da kupe kuću ili da snime film. Jasno je šta je ovaj par odlučio i svakako im treba čestitati na avanturističkom duhu i smelosti da rizikuju, jer je film Good for Nothing Wallis-ov rediteljski, a njegovoj verenici glumački debi na filmu. Walis je i pisac scenarija za film, a pored Inge Rademeyer takođe i koproducent. Samopouzdanje su verovatno pronašli u profesionalnom obrazovanju Rademeyer-ove i iskustvu koje je Wallis stekao na Weta Digital odeljenjima za animaciju i vizuelne efekte, gde je uspeo da se usavršava i napreduje učestvujući u ozbiljnim projektima kao što su Lord of the Rings, King Kong, Tintin i Avatar, razvijajući usput vlastite ideje koje odlučuje da pretvari u filmove, a prvi je Good for Nothing, film sa sasvim jednostavnom radnjom ali prožet izuzetno komplikovanim emocijama. Izabela Montgomeri (Inge Rademeyer) je simpatična, uglađena, ‘tipična’ engleska mlada dama koja nakon smrti svog oca odlučuje da ode kod ujaka na ranč. Još tokom puta je bila upozorena da Divlji Zapad ‘nije mesto za damu’ u šta će se ubrzo uveriti kada je kidnapuje Čovek (The Man) ubivši pre toga njene pratioce. Čovek (Cohen Holloway) je surovi, trivijalni, štrokavi odmetnik i prostak, kome su u rukama uglavnom revolveri, uzde, flaša viskija ili nož kojim secka suvo meso i čačka zube (u svrhu čega se ne ustručava da otme i damsko ogledalce). Zaista, pravi

FRENZY SPARK

muškarac iz snova. Ali u okruženju koje uglavnom sačinjavaju barabe poput njega teško da je bio po nečemu specifičan. Radnja filma je u početku identična osobinama glavnog lika, banalna i surova ali od momenta kada se Čovek, pokušavajući da siluje Izabelu, suočava sa erektilnom disfunkcijom, film počinju da

78


FILM CORNER

prožimaju daleko složeniji elementi. Na muškarca kojem je lakše da ubije dva čoveka nego da izgovori dve reči ova situacija deluje užasno konfuzno, te odlučuje da krene do grada gde pronalazi doktora koji ga upućuje kineskom nadrilekaru. Ali nakon prvog susreta sa akupunkturom, Čovek razdraženo napušta malu rudarsku naseobinu i upućuje se ka indijanskom vraču, gde će proći daleko gore. U međuvremenu Izabela uspeva da pobegne no, tražeći pomoć dolazi u situaciju da je (o ironije) Čovek spašava od šerifa koji pokušava da je siluje. Pokušavajući da reši svoj glavni problem Čovek i ne sluti da je za njima krenula potera koju čini grupa ološa poslata od strane brata ubijenog šerifa. Film je toliko jednostavan da postaje komplikovan, a vi pogledajte zašto. Reditelj Wallis i njegova partnerka su odložili i svoje venčanje potrošivši pet godina za snimanje ovog filma, a svi nedostaci koji ostanu nakon uzimanja u obzir da se radi o ’prvencu’, nadomestiće originalnost filma i predivni pejzaži Otaga, centralnog regiona na Južnom Ostrvu (jedno od dva novozelandska). Farmeri u oblastima gde je sniman film su bili oduševljeni i dozvoljavali su da se snimanje na njihovoj zemlji vrši u zamenu za pivo. Good for Nothing je film sa zabavnim i iriničnim pogledom na emotivne konfuzije jednog odmetnika ali i na komplikovane

odnose i osećanja između taoca i otmičara, koji na momente podsećaju na Stokholmski sindrom. I tako obilaznim putem dođosmo do kraja priče o jednoj torti i jednom filmu. A recept ide ovako - TorrTenT.

79

Autor: Đorđe Luković FRENZY SPARK


STOP, LOOK & LISTEN

Č

Šambala je drevno mistično kraljevstvo skriveno u unutrašnjosti Azije, iza belih vrhova Himalaja. Svoje uporište nalazi u Budističkoj tradiciji i delima poput Kalachakra Tantra i starog teksta Zhang Zhung, mada određeni motivi dolazi i iz Hinduističkog mita o osvajaču Kalki iz dela Mahabharata. U slobodnom prevodu reč „šambala“ označava mesto mira, sreće i umerenosti. Uticaj ovog mita išao je mnogo dalje od okvira Budizma, uticajući na mnoge duhovne struje i inspirišući ih da krenu u potragu za ovim skrivenim svetom.

ini mi se da već eonima tragamo za društvenim uređenjem koje će garantovati jednaka prava svima, besprekorni razvoj zajednice, u slozi i saradnji s prirodom. Tako smo dobili pregršt sistema, panteona, religija i politika koje imaju taj ideal u osnovi, ali se isti prečesto izgubi usput. Izgubimo iz vida dobrobit zajednice i okrenemo se nama samima, ne mareći više za druge. Pitanje stanja svesti, čini mi se. Tako smo, na žalost, uspeli da početni entuzijazam svedemo na legendu i maštanje o jednoj nedostižnoj utopiji. Od svega je ostala samo bajka, o kojoj se razmišlja usput, u pauzi borbe za opstanak. Još jedna uspavanka. Ovde ću pokušati da pročešljam tih nekoliko društvenih ideala rezervisanih za mali broj odabranih, a posebno ovekovečenih u dva mita - o Šambali i Agarti. Oba mita su tako daleko od današnjih pogleda na svet, te se kao takvi sele u underground, što se savršeno poklapa s praksom proterivanja u mrak podsvesti i reone unutrašnjeg bića svega što se ne podudara s aspektima koje razumemo.

FRENZY SPARK

Šambala je drevno mistično kraljevstvo skriveno u unutrašnjosti Azije, iza belih vrhova Himalaja. Svoje uporište nalazi u Budističkoj tradiciji i delima poput Kalachakra Tantra i starog teksta Zhang Zhung, mada određeni motivi dolazi i iz Hinduističkog mita o osvajaču Kalki iz dela Mahabharata. U slobodnom prevodu reč „šambala“ označava mesto mira, sreće i umerenosti. Uticaj ovog mita išao je mnogo dalje od okvira Budizma, uticajući na mnoge duhovne struje i inspirišući ih da krenu u potragu za ovim skrivenim svetom. Po predanju, Šambala je naseljena isključivo prosvetljenim dušama u večitoj potrazi za mističnom spoznajom Boga. Centralno mesto je glavni grad Kalapa. Legenda kaže da će jedan od kraljeva Šambale, izlaskom iz skrivenog grada uspostaviti ponovno zlatno doba civilizacije, okrećući je ka čistoj duhovnosti. Kao u svakoj duhovnoj tradiciji, određeni izvori sugerišu da mit o Šambali treba isključivo posmatrati kao unutrašnji duhovni poziv adepta, a ne kao fizičko mesto na mapi sveta. Više kao uzvišeno stanje uma, svesti. Ali tumačenja se bitno razlikuju dolaze li iz spoljašnih ili unutrašnjih redova Tibetanske tradicije. Do sada su izneti različiti predlozi o lo-

80


sama otvoriti čovečanstvu kada ono dosegne određeni stepen mentalne zrelosti i duhovnog rasta. Čest je motiv simbol večnog Sunca koji se sreće u priči o Agarti, a koji omogućava život i razvoj u dubinama Zemlje. Pretpostavka je da se radi o usijanom središtu naše planete. Mit takođe kaže da postoje određene tačke na našoj planeti koje služe kao ulazi u ovaj tajni, sveti grad i da su mape tih mesta strogo čuvana tajna Tibetanskih monaha. Naravno, Tibet se pominje kao jedno od ključnih mesta za ulaz u Agartu. Kao i u prethodnom mitu, govorimo o utopiji, predstavljenoj u slici mudrosti i blagostanja za određeni broj učenjaka koja tamo obitavaju. Ferdinand Osendovski (Ferdynand Ossendowki) u svojoj knjizi iz 1922. godine „Zveri, ljudi i bogovi“ (Beasts, Men and Gods) upravo govori o Agarti, kao podzemnom kraljevstvu okrenutom ka duhovnom prosperitetu čitave civilizacije i njenom uticaju na sve nadzemne religije. Kod budista je poznata i kao Agarti. Čini se da su oba ova mita u neku ruku inspirisala velikog engleskog pisca i političara Bulvera Litona (Edward G. E. Bulwer-Lytton) da 1871. godine napiše svoj popularni roman „Vril – Moć nadolazeće rase“ (Vril: The Power of the Coming Race). U tom delu do detalja je predstavljen svet u dubini naše planete, dajući neverovatne opise predela i superiornih bića koja ih nastanjuju. Njihova tajna je zagonetna vril energija, kojom su ovladali svojim mentalnim sklopom. Inače, to je rasa ljudi koja živi u apsolutnom ekvilibrijumu s prirodom i koja se obavezala na povratak na površinu Zemlje, odakle je davno proterana. Roman je nakon objavljivanja podigao veliku prašinu u predratnoj Nemačkoj i inspirisao mnoge njihove mistike da se dublje upuste u čitavu priču i čije organizacije su imale značajan uticaj u dolazećim godinama. Osim ova dva centralna mita, postoji još nekoliko koji opisuju davno izgubljene civilizacije i predele. Takve su priče o Hiperboreji ili Tuli, u kojima se takođe opisuju mesta koja predstavljaju utočišta i mir za velike umove svih epoha. Duhovni centri. Ipak legende o Šambali i Agarti su posebne iz razloga što iza njih imamo duboku tradiciju jakih struja istoka, gde se već hiljadama godina priča ova krajnje božanstvena priča. Sakrivena od očiju većine.

81

STOP, LOOK & LISTEN

kaciji Šambale, ali se dobar deo njih podudara, pri analizama određenih tekstova, u tome da ulaz u skrivene odaje prosvetljenog podzemlja treba tražiti pri višim nivoima Himalaja, u okolini Dhauladhar planina, odakle čak i Dalaj Lama u egzilu upravlja Tibetom. Zapadna civilizacija upoznata je s pričom o Šambali tek s početka 17. veka, kada portugalski katolički misionar Estevao Cacella objavljuje prve informacije o tome. Tek u 19. veku mit poprima mnogo veću pažnju zapadnjaka nego ikada do tada, i to kroz rad Teozofskog Društva i Helene Blavacke (H.P.Blavatsky), koja celu priču mnogo detaljnije analizira kroz ezoternu tradiciju istoka. U mnogim svojim delima Blavatska Šambalu pominje kao skriveno društvo unutar Himalaja, ali i kao čisto duhovno stanje koje treba dostići. S druge strane, rad Teozofskog Društva takođe je naterao mnoge ekspedicije u potragu za ovom obećanom zemljom, kako od strane Sovjetske Rusije, tako kasnije i nacističke Nemačke, odnosno Trećeg rajha. Nacisti su u tome videli motive čiste, uzvišene rase. Tako su u više navrata, od 1930. pa do kraja Drugog svetskog rata, organizovali mnoge ekspedicije koje su imale za cilj pronalaženje što više fizičkih dokaza koji bi podržali priču o Šambali. Posle rata pronađeno je mnogo materijala na ovu temu. Takođe, legenda o Šambali povezivana je i s motivom Agarte, koja predstavlja jedan potpuno drugačiji koncept. Iz svega ovoga je na kraju proisteklo to da je Šambala negativno ovekovečena, iako za to apsolutno nema valjanih razloga, naprotiv. Ovaj mit je dobrim delom oblikovao čuvenu novelu Izgubljeni horizont (Lost Horizon), iz 1933. godine, Džejmsa Hiltona (James Hilton). On je tvorac koncepta o Shangri-La kao sinomima za Šambalu i utopiju u predelu Himalaja, potpuno izolovanu od spoljnog sveta. Nastanjena mudracima. Drugi mit je mit o Agarti. On je često mešan i poistovećivan sa Šambalom. Naime, radi se o gradu u podzemnim odajama naše planete. Prve podatke na ovu temu na zapadu je plasirao Alexandre d'Alveydre, ali za razliku od Šambale, za Agartu se predpostavlja da se nalazi u samom središtu Zemlje, za koju se tvdi da je šuplja. Legenda kaže da će se vrata Agarte

FRENZY SPARK


MUSIC LOOP

Spaldingova je napisala sve sem dve pesme na albumu (od kojih je jedna obrada), odsvirala „šačicu“ instrumenata, aranžirala i producirala kompletan album, što je enorman poduhvat imajući u vidu koliko je briljantan „gotov proizvod“. Iako se na albumu „čuju“ omaži ženskim izvođačima srodnih žanrova iz proteklih 50+ godina, ovaj album (a i svaki drugi njen album, realno gledano) nema niti jednu dosadnu notu, perkusiju van mesta, omašeni nepar ili nepripadajući stih.

FRENZY SPARK

Prošle godine, posle 53. dodele Grammy nagrada, desilo se nešto što me je jako zabavilo: Internetsi su bili preplavljeni enormnom količinom (uglavnom ženskog) prepubescentnog besa - Justin Bieber nije uzeo Grammy u kategoriji Best New Artist(!). Umesto njega, pobedila je cura po imenu Esperanza Spalding. Koliko god da je bil zabavno gledati kolekcije sličica furioznih tweetova i Facebook statusa, mene je ipak više kopkalo ko je ona, jer ne samo da je pobedila Biberče (i kanadskog hip-hop izviđača, izvesnog Drejka), već i Florence & The Machine, koji su bez pogovora smatrani apsolutnim favoritima. Kažu upućeni da je Portland svojevrsna američka prestonica alternativne kulture. Dobro, ne upućeni, nego Portlandia, IFCjeva over-the-top alternativna komedija. Šalu na stranu: odrastajući u portlandskom getu sa svojom samohranom majkom i bratom, Spaldingova (27) je sa samo pet godina sama naučila da svira violinu i našla sebe u muzici, inspirisana nastupom legendarnogameričkog čeliste Yo-Yo Ma u jednoj dečjoj emisiji na TVu. Ubrzo potom, priključuje se trupi Chamber Music Society of Oregon, sa kojima je nastupala do petnaeste. Usput je „pokupila“ i umešnost sa drugim instrumentima, ali je već u tom dobu kontrabas bio njen „weapon of choice“. Kako joj je muzika išla k’o od šale, preskočila je srednju školu, odradila GED testove i predala prijavu na Berklee College of Music gde je dobila punu stipendiju. Posle završenog školovanja primljena je za predavača na Berkliju - sa samo dvadeset (20!!) godina. 2006. je izdat njen prvi album, „Junjo“, na koji su sa svih strana pljuštali epiteti tipa „sveže“ i „moderno“. „Junjo“ je odlikovala svojevrsna kombinacija pop muzike, tradicionalnog, afro-cuban džeza i bosanove. Pravi World

82


MUSIC LOOP

Fusion. Budući da joj je tata afroamerikanac, a mama ima mešano velško, indijansko i hispano poreklo, ništa drugo ne bismo ni mogli očekivati. Međutim, album koji je promenio sve je „Esperanza“ iz 2008., otpevan na engleskom, španskom i portugalskom, sa istančanim a ipak duboko urezanim elementima španskog, brazilskog i kubanskog džeza. Ovaj album je bio njena prva nominacija za, a i prvi osvojen Grammy. Tako je Esperanza postala prvi umetnik čija se muzika bazira na džezu a da osvaja tu nagradu u kategoriji Best New Artist. Kako su tada odjednom svi reflektori bili upereni u nju, aktuelni album je ubrzo dogurao do trećeg mesta na US Jazz Charts. Pod budnim okom muzičke javnosti koja je gladno iščekivala njenu novu kreaciju, 2010. je izdat „Chamber Music Society“ koji odmah upada na prvo mesto US Jazz Charta, a 2011. u SAD postaje najprodavaniji album sa modern-jazz etiketom. Savršen trend 2011. je krunisan još jednim gorepomenutim Gremijem, a marta ove godine i albumom „Radio Music Society“ nastavkom prethodnika sličnog imena, koji je sleteo ravno na prvo mesto Billboard Top Jazz i deseto na Billboard 200 i do sada se prodao u preko 115 000 primeraka. Ideju iza aktuelnog albuma Esperanca objašnjava na sledeći način: „Još na početku sam mislila da bi bilo zabavno izdati dupli album, jedan disk sa intimnim, suptilnim istraživanjem kamernih džez formi, a drugi u kome se džez muzičari mogu oprobati u konstrukcijama pesama i melodija koje su usmerene kao onome što možemo nazvati pop muzikom.“Takođe, prvi singl sa albuma, „Black Gold“ nosi poruku socijalnog aktivizma, jasnom promocijom „crnog ponosa“ i bogatog istorijskog i kulturnog nasleđa afroamerikanaca, od prekolonijalne Afrike do danas.

Spaldingova je napisala sve sem dve pesme na albumu (od kojih je jedna obrada), odsvirala „šačicu“ instrumenata, aranžirala i producirala kompletan album, što je enorman poduhvat imajući u vidu koliko je briljantan „gotov proizvod“. Iako se na albumu „čuju“ omaži ženskim izvođačima srodnih žanrova iz proteklih 50+ godina, ovaj album (a i svaki drugi njen album, realno gledano) nema niti jednu dosadnu notu, perkusiju van mesta, omašeni nepar ili nepripadajući stih. I da ovog trenutka postane generička, plastičnapop zvezda poput onih kojima nas svakodnevno bombarduju mediji, i to bih oprostio. Ipak, nadajmo se da neće.

83

Autor: Andreja Kojanić FRENZY SPARK


“BOG” KULTNE TELEVIZIJE POSTAJE NOVI LJUBIMAC HOLIVUDA

FILM CORNER/SPARK PERSONA

Na pomen imena Jossa Whedona pomišlja se na specifični autorski rukopis koji čine mešanje žanrova i izvrtanje klišea, duhoviti i inteligentni dijalozi puni sarkastičnih replika, česti prelazi iz humora u dramu i tragediju, ironija, poigravanje sa formom i očekivanjima publike, snažni ženski likovi, višeslojna priča, živopisni, kompleksni i često moralno ambivalentni likovi za koje nije uobičajeno heroja postaju negativci i obratno, potresne i tragične ljubavne priče koje su na trenutke beskrajno romantične, na trenutke brutalna satira romantičnih očekivanja. Dugoočekivani “Osvetnici” su u svetske bioskope stigli 25. aprila, a u američke 4. maja, dan posle srpske premijere. Od filma sa budžerom od preko 200 miliona dolara, koji okuplja superheroje Iron Mana (Robert Downey Jr.), Kapetana Ameriku (Chris Evans), Hulka (Mark Ruffalo), Thora (Chris Hemsworth), Hawkeyea (Jeremy Renner) i Crnu udovicu (Scarlet Johansson) u okviru organizacije S.H.I.E.L.D. pod vođstvom Nicka Furyja (Samuel L. Jackson) u svakom slučaju bi se očekivao makar početni uspeh na blagajnama, ali film je prevazišao očekivanja postavivši novi rekord za najuspešniji početni vikend u SAD i još 11 zemalja. U trenutku pisanja ovom teksta, “Osvetnici” su za manje od tri nedelje zaradili preko 830 miliona dolara na svetskim blagajnama i postali jedan od uspešnijih filmskih hitova svih vremena, uz hvalospeve kritike i zadovoljstvo publike. Joss Whedon našao se u centru pažnje medija koji objavljuju brojne intervjue i članke o njegovoj karijeri i predviđaju mu dalji holivudski uspeh. Za one koji su upoznati sa njegovim prethodnim radom, i u “Osvetnicima” se lako prepoznaje njegov autorski rukopis: ne u izboru likova ili zapletu filma, za koji je zaslužna sama kuća Marvel, već u režiji, odličnim dijalozima, karakterizaciji i duhovitim replikama. Dinamika složenih i često konfliktnih odnosa u grupi snažnih, neobičnih i međusobno veoma različitih likova nešto je čime se Whedon bavio godinama, samo sa daleko manjim budžetom. Snažni ženski likovi su takođe nešto po čemu je Whedon poznat, pa nije iznenađenje to što je jedina superheroina u filmu sposobna, kompleksna ličnost i izbegava klišee koje prate ženske likove u holivudskim akcionim filmovima. Scenarista, režiser, producent, tvorac kultnih serija “Buffy the Vampire Slayer”, “Angel” i “Firefly” i potcenjene “Dollhouse”, autor Internet filma “Dr. Horrible’s Sing-Along Blog”, Whedon je pre više od decenije u okviru “geek” kulture stekao status gurua kakav je nekad davno, pre “Star Wars” prequel trilogije, uživao George Lucas, a kome se danas možda približavaju ljudi kao što su J.J.Abrams ili Ronald D. Moore. Ali, uspeh meren brojem odanih i opsesivnih fanova ne znači i uspeh meren Nielsen rejtingom, koji je američkim TV mrežama i dalje u prvom planu, iako se u današnje vreme realnija slika o popularnosti dobija kada se

FRENZY SPARK

uzmu u obzir i faktori kao što su DVD prodaja, gledanje serija na Internetu ili skidanje sa Inteneta. Whedonove serije su u najboljem slučaju imale pristojnu gledanost u SAD – mada su neke od njih doživele veći uspeh u drugim zemljama poput Britanije i Australije – a čak tri od njih su što sticajem nesrećnih okolnosti, što zbog nedostatka podrške od strane TV mreže, ali se bar dve ako ne tri od njih i danas, godinama pošto su prestale da se prikazuju, redovno nalaze na listama najboljih serija po glasovima fanova ili kritičara. Na pomen imena Jossa Whedona pomišlja se na specifični autorski rukopis koji čine mešanje žanrova i izvrtanje klišea, duhoviti i inteligentni dijalozi puni sarkastičnih replika, česti prelazi iz humora u dramu i tragediju, ironija, poigravanje sa formom i očekivanjima publike, snažni ženski likovi, višeslojna priča, živopisni, kompleksni i često moralno ambivalentni likovi za koje nije uobičajeno heroja postaju negativci i obratno, potresne i tragične ljubavne priče koje su na trenutke beskrajno romantične, na trenutke brutalna satira romantičnih očekivanja. On će vas nasmejati jednog trenutka i slomiti vam srce sledećeg, a njegove likove publika voli ili mrzi ili i jedno i drugo u isto vreme, ali za ravnodušnost nema mesta. Mada ga njegovi fanovi često tretiraju kao Boga, Whedon se izjašnjava kao ateista, feminista, humanista i apsurdista, a, po sopstvenim rečima, najviše voli da svoja shvatanja i razmišljanja iskaže u vidu nečega što većina ljudi na prvi pogled neće shvatiti ozbiljno, pa je tako skoro celokupan njegov rad u okviru žanrova koje mainstream prezire, poput horora, fantastike, naučne fantastike, ili stripova o superherojima. Među onima koje navodi kao uzore su slavni francuski egzistencijalista Jean-Paul Sartre, pisac naučne fantastike Ray Bradbury, tvorac “Zone sumraka” (“The Twilight Zone”) Rod Serling, autori stripova Stan Lee i Alan Moore, kompozitor i pisac stihova za mjuzikle Stephen Sondheim, i humoristička trupa Monty Python. Rođen je 23. juna 1964. u Njujorku, u porodici pisaca: majka mu je profesorka istorije i romanopisac, a otac i deda su bili televizijski scenaristi. U istom porodičnom poslu su i Jossova mlađa

84


85

FRENZY SPARK


FILM CORNER/SPARK PERSONA

braća Jed i Zack Whedon. Počeo je karijeru na televiziji 1989. radeći kao scenarista na popularnom sitkomu “Roseanne”, a u svet filma prvi put je ušao 1992. kada je 20th Century Fox snimio film po njegovom scenariju o kalifornijskoj čirliderki koja otkriva da je izabrana da se bori protiv vampira - ”Buffy the Vampire Slayer” u režiji Frana Rubela Kuzui i sa Kristy Swanson u glavnoj ulozi. Film je doživeo izvestan uspeh, ali je Whedon bio duboko razočaran. Film koji je zamislio trebalo je da bude kombinacija drame, komedije i horora, zabavan ali i mračan. Ono što je želeo da postigne je feministička subverzija horor klišea: glavni lik je naizgled tipična žrtva slešer filma, plavokosa tinejdžerka koju u mračnoj ulici napada čudovište – ali koja je u stvari junakinja koja uliva strah demonima i vampirima. Umesto toga, film je bio tipična tinejdžerska komedija.

Ipak, učinio je da Whedon postane tražen u Holivudu, mada uglavnom kao „script doctor“, osoba zadužena za prepravljanje tuđih scenarija. U toj funkciji je radio na nizu visokobudžetskih spektakala, nekad potpisan, a nekad ne – poput „Speed“, „Toy Story“, „Twister“ ili „X-Men“, u kome je od njegovih dijaloga na kraju ostala samo jedna replika. Sledeći scenario koji mu je ekranizovan bio je četvrti nastavak „Alien“ franšize, „Alien Resurrection“ (1997), ali je i ovim filmom Whedon bio veoma nezadovoljan, smatrajući da je režiser Jean-Pierre Jenet potpuno pogrešno preneo njegove ideje na ekran. Najzad je na televiziji dobio priliku da svoju viziju pretvori u stvarnost, kada je sa svojom novom produkcijskom kompanijom Mutant Enemy Productions kreirao seriju “Buffy the Vampire Slayer” (1997-2003) za TV mrežu WB, sa Sarom Michelle Gellar u glavnoj ulozi. TV mreža je htela da naziv pretvori u “The Slayer”, ali je Whedon to odbio. Namerno je odabrao ime koje deluje smešno i apsurdno, kao spoj nespojivog – ime „Buffy“ zvuči otprilike kao što bi kod nas zvučalo „Jeca“ ili „Ceca“, dok je „Slay-

FRENZY SPARK

er“ arhaična i poetska reč za ubicu, koja bi najpre prizvala sliku neke mitske srednjovekovne figure sa mačem ili kopljem. Iza tog imena krila se inteligentna sinteza drame, horora i komedije u kojoj su likovi i ljudski odnosi bili u prvom planu, a demoni metafore za probleme stvarnog života. Serija je brzo postala kultni hit i pobrala pohvale kritike, postajući vremenom kvalitetnija i kompleksnija nego što je to iko očekivao. Centralna metafora prve tri sezone bila je, po Whedonovim rečima, „srednja škola je pakao“; u nastavku je serija, prateći odrastanje svojih junaka, postala mračnija i eksplicitnija, pa je znatno pomoglo to što se tokom poslednje dve sezone serija se sa WB, kanala pretežno namenjenog tinejdžerima, preselila na UPN, koji je pružao najveću moguću slobodu koja se na američkoj televiziji može naći van kablovskih kanala. Tako, recimo, Whedon više nije morao da ubeđuje TV mrežu da mu dozvoli da prikaže najobičniji poljubac između Willow (Alyson Hannigan) i njene devojke Tare (Amber Benson), kao što je bio slučaj dok je serija bila na kanalu WB. Ovo je inače bio jedan od prvih pravih televizijskih lezbejskih parova, koji nije prikazan eksploatativno kao muška fantazija, već kao dve osobe koje se vole i imaju zdrav seksualni život, a da pritom njihova homoseksualnost nije bila u prvom planu niti je tretirana kao karakteristika koja definiše likove. Neke od najpopularnijih i najcenjenijih epizoda serije predstavljale su Whedonove uspešne eksperimente sa formom, među kojima je epizoda sastavljena od snova četvoro glavnih likova (“Restless”), epizoda u kojoj likovi ne mogu da govore, pošto su im čudovišta oduzela glasove, i koja se pretvara u neku vrstu nemog filma o neverbalnoj komunikaciji (“Hush”, koja je Whedonu donela nominaciju za nagradu Emi, koja gotovo po pravilu zaobilazi serije iz žanra fantastike), i mjuzikl-epizoda “Once More, With Feeling”, koja je postigla takvu popularnost da se godinama kasnije prikazivala na posebnim bioskopskim projekcijama, između ostalog i na filmskom festivalu u Los Anđelesu

86


2007. Zaplet se zasniva na tome da su likovi pod uticajem čarolije primorani da pevaju o onome o čemu razmišljaju, a epizoda je snimljena u stilu starih holivudskih mjuzikala, kao namerni kontrast sadržaju pesama koji se kreće od banalnog i svakodnevnog, poput kazne za parkiranje, do depresije i pokušaja samoubistva. Whedon je napisao muziku i tekstove za sve pesme, koje su otpevali sami glumci bez obzira na to što većinom nisu profesionalni pevači, a njihovo dobro ali uglavnom nesavršeno pevanje samo je doprinelo da ovo bude mjuzikl koji se dopada i onima koji smatraju da su mjuzikli suviše zašećereni i upeglani. S druge strane, epizoda “The Body” , koju je Whedon napisao kao reakciju na smrt svoje majke, bila je bez muzičke podloge, potpuno ogoljen i realističan prikaz neposrednih reakcija na smrt člana porodice – za razliku od mnogih drugih smrti u ovoj seriji, prirodnu ljudsku smrt od bolesti – naglašavajući nasumičnu i apsurdnu prirodu smrti.

(Angel, 2.16. “Epiphany”)

Iako je serija “Angel” imala veoma dobru gledanost, sticajem okolnosti i komplikovane politike mreže WB je odlučila da se ukine seriju posle pete sezone. Ovo neprijatno iznenađenje bilo je drugo u nizu nedaća sa televizijskim kućama, koje su se za Whedona počele sa trećom po redu serijom koju je kreirao, spejs vesternom “Firefly” (2002-2003). Radnja serije je smeštena u budućnost, u XXVI vek u kome je ljudska vrsta naselila novi zvezdani sistem, a planete naseljene ljudima nalaze se pod kontrolom snažne centralne vlasti poznate kao Alijansa. Devet glavnih likova predstavljaju šaroliku grupu ljudi koji su se našli na švercerskom brodu Serenity kao posada ili putnici, a kojima je zajedničko da svi na svoj način pokušavaju da žive slobodno. Kapetan broda, Mal Reynolds (Nathan Fillion), antiheroj zlatnog srca sličan Hanu Solou, i njegov prvi oficir Zoe Washburne (Gina Torres), veterani su građanskog rata koji su izgubili, boreći se na strani Nezavisnih, planeta koje nisu žele da se potčine Alijansi. Ovo je jedan od brojnih elemenata preuzetih iz klasičnih vesterna, gde su gubitnici američkog građanskog rata bili su česti protagonisti, ali Whedon ovde izvrće političko-socijalne postavke: Nezavisni kojima pripadaju Mal i Zoe (inače crnkinja) su protiv ropstva, aristokratskog društva i nejednakosti. Ali, niko od protagonista serije nije idealni heroj niti uzor, nema pioniraistraživača ni boraca za bolji svet – oni su samo ljudi koji se bore da prežive, ali koji su zadržali osnovnu ljudskost. Privlačnost serije leži u humoru, nedostatku didaktičnosti, živopisnim, simpatičnim ali ljudski nesavršenim likovima čiji odnosi su topli ali ne bez konflikata, pošto oni predstavljaju različita shvatanja: od sebičnog pragmatizma, do idealističke vere u civilizacijske vrednosti, od skepticizma do vere koju zastupa sveštenik

FILM CORNER/SPARK PERSONA

Lik vampira Angela (David Boreanaz), koji je bio važan lik u pre tri sezone „Buffy“, postao je protagonista spinof serije „Angel“ (1999-2004). Los Anđeles, u kome se radnja serije odvija, prikazan je u film noir maniru kao grad u kome su čudovišta na uticajnim mestima i u kojoj sve konce vuče moćna i beskrupulozna advokatska firmom sa „demonskim“ vezama, a u kome Angel sa svojom privatnom detektivskom firmom pomaže običnim ljudima, boreći se za iskupljenje za sopstvenu mračnu prošlost. U svetu u kome su granice dobra i zla često nejasne, i glavni junak često prelazi tu granicu, a često je prijateljstvo sa članovima

If there’s no great glorious end to all this, if nothing we do matters... then all that matters is what we do. Because that’s all there is. What we do. Now. Today. I fought for so long, for redemption, for a reward, and finally just to beat the other guy, but I never got it. - And now you do? - Not all of it. All I want to do is help. I want to help because, I don’t think people should suffer as they do. Because, if there’s no bigger meaning, then the smallest act of kindness is the greatest thing in the world.

svog tima jedino što mu pomaže da ne podlegne očajanju i sopstvenim mračnim impulsima. Whedon ne veruje u usamljene heroje koji se bore sami – njegove junakinje i junaci crpu snagu iz bliskih odnosa sa drugima. Mada je neposredno vođenje serije prepustio kolegi Davidu Greenwaltu, Whedon je bio zaslužan za neke od ključnih zapleta, epizoda i dijaloga poput ovog, koji, po njegovim rečima, najbolje odslikava njegova shvatanja o životu:

87

FRENZY SPARK


Book (Ron Glass). Whedon je koncept serije opisao na sledeći način: “Devetoro ljudi gleda u crnilo svemira i vidi devet različitih stvari.“

FILM CORNER/SPARK PERSONA

Na žalost, TV mreža Fox je sabotirala seriju, koju njeni rukovodioci jednostavno nisu shvatali: nisu prikazali dvodelnu pilot epizodu, koja bi gledaoce na pravi način upoznala sa likovima; seriji su dali ozloglašeni termin petkom uveče, u kome poslovično nijedna serija u SAD ne uspeva; slabo su reklamirali seriju i najavljivali je kao akcionu komediju; prikazivali su epizode pogrešnim redom tako da je priču bilo teško pratiti, neke nisu ni prikazali, i često su odlagali prikazivanje zbog sportskih prenosa. Uprkos kampanji fanova koji su zasuli Fox pismima podrške seriji, serija je otkazana posle samo jedne sezone. Međutim, DVD serije, na kome su gledaoci konačno mogli da po redu vide svih 14 snimljenih epizoda, dugo vremena je bio na listi najprodavanijih DVD izdanja. Serija je stekla veliki broj fanova koji se po predanosti mogu uporediti sa obožavaocima franšiza „Star Trek“ ili „Star Wars“, koji su zahtevali snimanje nastavka, što je konačno dovelo do toga da Whedon dobije priliku da po svom scenariju režira bioskopski film “Serenity” (2005), koji je razrešio najvažniji zaplet i najveću misteriju serije, vezanu za lik River Tam (Summer Glau), genijalne devojke koja je mentalno obolela zbog eksperimenata koje su vlasti vršile nad njom i koju Alijansa progoni iz nepoznatih razloga. Antiherojski protagonisti dobili su priliku da postanu pravi heroji, razotkrivajući mračnu tajnu Alijanse, koja je neka vrsta zlog bliznanca Federacije iz “Star Treka” i oličenje opasnosti koja leži u snažnoj i opresivnoj vlasti koja teži da ljude po svaku cenu “boljim”, po cenu slobode. Film je dobio pohvale kritike i nagrade uključujući Hugo i Nebulu, doživeo je umeren uspeh na blagajnama, i daleko veći uspeh kada je izdat na DVD-ju. Posle otkazivanja serija “Firefly” i “Angel”, Whedon se nekoliko godina retežno bavio stripom, a na televiziji je režirao nekoliko epizoda serija “The Office” i “Glee” i pojavio se u kameo ulozi u svojoj omiljenoj seriji “Veronica Mars”. Tokom

štrajka scenarista 2007-2008, došao je na ideju da snimi kratki niskobudžetski film koji bi, kako bi se poštovala pravila štrajka, bio isključivo dostupan na Internetu. Tako je nastao tragikomični web mjuzikl u tri dela od po 15 minuta, “Dr Horrible’s Sing-Along Blog” (2008), otkačena priča o mladiću po imenu Billy (Neil Patrick Harris) koji sanja da postane supernegativac Doktor Užasni, a istovremeno ne ume da priđe devojci koja mu se sviđa, idealisti i dobročiniteljki Penny (Felicia Day), a za svog rivala i arhineprijatelja smatra arogantnog superheroja po imenu Captain Hammer (Nathan Fillion). Film je doživeo veliku popularnost i osvojio veliki broj nagrada, uključujući Hugo, Emi u kategoriji kratke igrane zabavne emisije, People’s Choice nagradu za najveću Internet senzaciju, i nekoliko novoustanovljenih “Streamy” nagrada koji se dodeljuju za web televiziju, a čak se našla i na listi “50 najvećih izuma godine” časopisa Time. Whedon je imao daleko manje uspeha sa serijom koja ja predstavljala njegov povratak na televiziju – potcenjenom i neshvaćenom SF dramom “Dollhouse” (2009-2010). Serija svoj nastanak duguje glumici Elizi Dushku, koja je sklopila ugovor sa TV mrežom Fox za razvoj projekata u kojima bi igrala glavnu ulogu. Ideja za seriju rodila se tokom ručka sa Whedonom, s kojim je prethodno sarađivala kada je igrala ulogu Faith u serijama “Buffy” i “Angel”. Glavna junakinja Echo (Dushku) je jedna od osoba koje su, najčešće zbog očajne situacije ili želje da zaborave neku traumu, potpisali ugovor da na pet godina pripadaju organizaciji Dollhouse (Kuća lutaka), čiji im naučnici brišu pamćenje i ugrađuju sećanja i osobine ličnosti preuzete od nekog drugog, kako bi ih osposobili za “zadatke” u rasponu od romantično-seksualnih veza sa klijentima, preko atentata, do uloga pregovarača ili undercover agenata. Ljudi tako postaju “lutke”, ljušture koje mogu da postanu šta god se od njih traži, koji su poput robota programirani da tokom “zadataka” veruju da su “stvarne” osobe sa stvarnom prošlošću, dok im se pamćenje ponovo ne izbriše.

Sa temom koja izaziva nelogodu, i skoro lišena dva faktora karakteristična za ostale Whedonove radove - humora i likova za koje se gledaoci mogu lako emotivno vezati (što je bila posledica samog koncepta, pošto je jedan deo likova menjao ličnost u svakoj epizodi, dok je drugi deo – osoblje Kuće lutaka - bio veoma moralno ambivalentan, najblaže rečeno), “Dollhouse” je izazvala podeljene reakcije i nije nikada imala šanse da postane široko popularna. Radi se ipak o veoma interesantnoj naučnofantastičnoj seriji koja se bavi pitanjem identiteta – šta nas čini onim ko smo, da li su to samo sećanja i iskustva, da li smo

FRENZY SPARK

88


Ljubav prema Marvelovim superherojima ponovo je dobio priliku da pokaže prošle godine, kada je nezvanično doradio scenario hit filma “Prvi osvetnik: Kapetan Amerika” (Captain America: The First Avenger), a zatim se desila prekretnica u Whedonovoj karijeri: dobio je ponudu da bude scenarista i režiser novog blokbastera “Osvetnici”.

Whedonov ovogodišnji uspešan pohod na velike ekrane upotpunjuje horor “Cabin in the Woods”, u režiji Drew Goddarda (“Buffy”, “Angel”, “Alias”,“Lost”, “Cloverfield”), koji je koautor scenarija sa Whedonom. Po Whedonovim rečima, on i Goddard su želeli da unesu nešto novo u žanr koji je poslednjih godina potonuo u neinventivno prikazivanje scena mučenja koje su same sebi cilj. Film je snimljen još 2009. u produkciji Whednonove nove produkcijske kuće Bellweather Pictures, ali je skoro tri godine čamio zbog bankrota kompanije MGM koja je imala prava distribucije. U bioskope je konačno stigao u aprilu ove godine i zasad zaradio preko 50 miliona dolara (pristojan uspeh za film sa budžetom od 12 miliona), a kritičari ga opisuju kao najbolji horor film u poslednjih nekoliko godina i kao prekretnicu u žanru. Još nije poznato da li će film biti otkupljen za prikazivanje u Srbiji.

FILM CORNER/SPARK PERSONA

zaista “prazne ploče” koje okolina može da programira, ili postoji i neka suština koja se nikad ne može izbrisati? Druga velika tema se serija bavi je zloupotreba moći, objektifikacija i iskorišćavanje drugih ljudi, koju Whedon smatra gotovo neizbežnim delom ljudskih odnosa. Ovoj seriji pravo mesto je bilo na nekoj kablovskoj stanici, na kojoj bi verovatno poživela duže. Whedon je zbog prethodnih iskustava sa mrežom Fox bio prijatno iznenađen što je serija uopšte dobila drugu sezonu, u kojoj sve više fokusirala na pokušaje Echo da se odupre brisanju sećanja i oslobodi ostale “lutke”, na moralne dileme osoblja i borbu protiv moćne korporacije u čijem vlasništvu su “kuće lutaka”, i na opasnosti da se tehnologija iskoristi za prikupljanje neograničene moći. Pošto su scenaristi na vreme saznali vest o otkazivanju serije, iskoristili su priliku da seriji daju epilog, koji prikazuje distopijsku, apokaliptičnu budućnost u kojoj se tehnologija kuće lutaka koristi za masovna ispiranja mozga. Whedon je i autor većeg broja stripova, uključujući kanonske nastavke sopstvenih serija “Buffy the Vampire Slayer” i “Angel” - izdavačka kuća Dark Horse trenutno izdaje veoma uspešnu Devetu sezonu “Buffy” – i postapokaliptični strip u 8 delova, “Fray”, smešten u isti fiktivni univerzum i sa junakinjom koja predstavlja naslednicu Buffy. Pored svojih originalnih tvorevina, isprobao se i pišuči o Marvelovim superherojima. Od 2004. do 2008. napisao je za Marvel Comics 24 broja “Astonishing X-Men”, koji su doživeli veliki uspeh kod kritike i publike, a od 2006. je na izvesno vreme preuzeo posao autora još jedne uspešne Marvelove serije, “Runaways”.

Verovali ili ne, Whedon, kao pravi vorkoholičar, umesto odmora je prošlog leta sa prijateljima – glumcima koji su sa njim prethodno sarađivali – za dve nedelje snimio niskobudžetnu adaptaciju Shakespearove komedije “Mnogo buke ni oko čega” (Much Ado About Nothing). Već je najavljen i njegov sledeći film, koji ne režira ali koji će producirati i za koji je napisao scenario – “In Your Eyes”, opisan kao “metafizička ljubavna priča”.

Joss Whedon i većina njegovih radova uživaju kultni status: Mal Reynolds je prošle godine proglašen za najveću SF ikonu poslednjih 25 godina u anketi čitalaca britanskog časopisa SFX, a “Firefly” se često se proglašava za jednu od najboljih naučnofantastičnih serija svih vremena. “Buffy the Vampire Slayer” se redovno nalazi na listama najboljih serija svih vremena časopisa kakvi su Time i TV Guide, zauzela je drugo mesto na listi najboljih TV serija svih vremena časopisa Empire, i predstavlja predmet mnogih eseja i akademskih radova na američkim univerzitetima. Na “Buffy” kao jednu od omiljenih serija koja je izvršila uticaj na njihov rad pozivaju se autori serija u rasponu od “Veronica Mars” do “Lost” ili novog “Dr Who”, da i ne pominjemo očigledan uticaj današnje serije sa natprirodnim temama poput “Supernatural”, “Being Human” ili “The Vampire Diaries”. Ipak, ostao je skoro nepoznat u Srbiji, gde su njegove najistaktnutije TV serije iz nekog neobjašnjivog razloga manjeviše ignorisane i nisu bile prikazane u potpunosti ni na jednoj od domaćih TV stanica. Ostaje da se vidi da li će Whedonov novi holivudski uspeh to konačno promeniti.

Autor: Ivana Cvetanović

89

FRENZY SPARK


Le Havre je mali, poetičan, duhovit i dirljiv film koji čoveka u trouglu savremene ljudske civilizacije, između eksploatacije, reifikacije i alijenacije, podseća na, čini mi se, zaboravljene vrednosti: humanost, altruizam, solidarnost.

FILM CORNER

Krenem ja pešaka sa Glavne železničke stanice u Beogradu i kako sam se dohvatio Nemanjine ulice put mi prepreči crnomanjasti muškarac: -Gospodine, koliko je sati? U momentima koje sam posvetio konstataciji da ja teško da sam gospodin (misaono) i pružanju informacije o tačnom vremenu (verbalno), moja noga je dospela na malu i (očigledno) na brzinu napravljenu, drvenu kutiju. Dok sam ja zatečen, zbunjen i skoro uplašen pokušavao da ’vratim’ svoju nogu nazad, uz glasno negodovanje, moje patike su već bile mal-’tretirane’ sa dve izlizane četke i nekim ugalj-imalinom. -Ko nove! Pet evrI! -Molim?!? -Pet evrI. Teško da čoveka može nešto tako brzo otrezniti i osvestiti kao kada mu zatražite neke pare. Pogledao sam oko sebe, potom u ovog gospodina (kad se već tako oslovljavamo), a o onda i u svoje stare patike... Sve mi je bilo jasno. U Beogradu radi još par uličnih čistača cipela i poznate su lokacije koje predstavljaju njihova radna mesta. Stara, drvena kutija, postolje sa mesinganim ’stopalom’, četke sa konjskom dlakom, predstavljaju nekoliko decenija staro alat-nasledstvo uz pomoć kog i oni pokušavaju da hrane i školuju svoju decu. ’Blaterica’, ’glancerica’, razne vrste četki, tkanina, imalina i sprejeva, deo su opreme koju ima jedan ulični čistač cipela ali to nije sve. Ljubaznost, uslužnost i prijatna neposrednost su takođe deo njihovog arsenala, a ništa od svega do sada navedonog nisam uspeo da primetim u situaciji u kojoj sam se našao. Naravno, radilo se o jednom od onih kvazi-uličnih čistača cipela, prevaranata i nasrtljivaca, koji pokušavaju da zarade metodama ’na prepad’ i ’iznenađenje.’ -Zašto mi tražite pet evra? -Dobro, dvesta dinara! -Prijatno. I da sam imao ne bih mu dao. Okrenuo sam se, nastavio dalje i u hodu opet pogledao svoje kožne, stare, CRNE patike... Mogao bih se zakleti da su one ranije imale tri bele, paralelne štrafte... Možda nikada ne bih ispričao ovaj događaj da pre nekoliko dana nisam odgledao film u kom ulični čistač cipela postaje heroj jednog grada-luke koji je simbol globalnog liberalnokapitalističkog dela sveta. Marsel Marks (André Wilms) je bivši boem i pisac u zrelim godinama koji se preselio u lučki grad Avr u Gornjoj Normandiji (Francuska), gde živi prilično efemernim životom – tokom dana radi kao ulični čistač cipela, a ostatak njegovog života čine redovno svraćanje u ’Bar Café La Moderne’, gde se skupljaju pripadnici niže i radničke klase, i kuća, gde ga čekaju voljena žena Arleta (Kati Outinen) i pas Lajka. Međutim, dva paralelna događaja menjaju taj efemerni ritam u Marselovom životu. Nakon što je čuvar začuo neobične zvuke iz jednog od velikih

FRENZY SPARK

Godina: 2011; Trajanje: 93 minuta; Žanr: Drama, Comedy; Jezik: French; Zemlja: Finland; France; Germany; Režija: Aki Kaurismäki; Scenario: Aki Kaurismäki; Uloge: André Wilms, Kati Outinen, Jean-Pierre Darroussin, Blondin Miguel, Elina Salo, Evelyne Didi, Quoc Dung Nguyen, François Monnié, Little Bob, Laïka. kontejnera na stovarištu u luci, policija će otkriti grupu ilegalnih emigranata iz Libervila (Gabon) koji je trebalo da budu prebačeni do Londona ali se zbog greške u administraciji kontejner našao u Avru. Dečak Idrisa (Blondin Miguel) uspeva da pobegne i krijući se slučajno nailazi na Marsela koji odlučuje da mu pomogne, iako ubrzo uviđa da to neće biti lako, jer sve vreme na vratu ima potkazivače, policiju i vrlo neobičnog inspektora Monea (JeanPierre Darroussin), koji je inače moj omiljeni lik (ako budete gledali film videćete i zašto). Nakon što je uspeo da dođe do Idrisinog dede u izbegličkom centru, Marsel saznaje adresu dečakove majke u Londonu ali ne zna kako da dođe do tri hiljade evra koji mu šverceri traže da bi Idrisu prebacili do Portsmuta. U pomoć mu priskaču prijatelji sa kojima organizuje koncert na kom nastupa poznati roker-deka (Mali Bob. Za to vreme Arleta je u bolnici i krije od Marsela loše vesti. Film je režirao kultni finski reditelj Aki Kaurismäki, poznat po ostvarenjima Rikos ja rangaistus - Zločin i kazna (1983). i Leningrad Cowboys Go America (1989). Le Havre je mali, poetičan, duhovit i dirljiv film koji čoveka u trouglu savremene ljudske civilizacije, između eksploatacije, reifikacije i alijenacije, podseća na, čini mi se, zaboravljene vrednosti: humanost, altruizam, solidarnost. Glumci, dialozi i smena scena su sa namerom usporeni, ponekad skoro zamrznuti, pa sam tokom gledanja filma često imao osećaj da čitam neki strip i prelistavam stranice pune poetičnih, pastelnih boja. Kaurismäki je zamislio Le Havre kao prvi deo trilogije o životu u evropskim lučkim gradovima, sa željom da druga dva filma snimi u Nemačkoj i Španiji, takođe na lokalnim jezicima. Inače, Le Havre je dobio nekoliko filmskih nagrada: FIPRESCI Prize u Kanu, Gold Hugo, Jussi, Arri-Zeiss-Award, NBR Award i Prix Louis Delluc. Film je kod nas prikazan na 40. FEST-u, a na redovnom bioskopskom repertoaru se nalazi od 19. aprila 2012. godine.

90

Autor: Đorđe Luković


FILM CORNER

91

FRENZY SPARK


FRENZY SPARK

92


93

FRENZY SPARK


A nakon što smo dotakli Mesec, nakon što su uloge na sceni formirane i nakon što su svi uredno počeli da ih igraju, iznedreno je čedo sada već bespogovorno dominantne agencije na polju svemirskih istraživanja – čuveni, voljeni Svemirski Transportni Sistem (STS), kasnije svima poznat pod imenom Spejs Šatl Program.

KRATKA POVEST ORBITERA

Putnica aviona zabeležila istorijski trenutak poletanja poslednje Atlantis misije

STOP, LOOK & LISTEN

Spejs Šatl Program planiran je od ’60-ih godina, a zvanično je rođen 05.01.1972., najavom predsednika Niksona o nacionalnoj strategiji razvijanja letelica koje će moći da putuju u svemir više puta, nose velike terete, pomognu u dovršavanju izgradnje Internacionalne Svemirske Stanice, nose nove smene astronauta na ISS i na servisne misije, i da eventualno potrebni tovar, često u vidu satelita, vraćaju nazad na Zemlju. Od tog trenutka, prošlo je čitavih 9 godina kada je prvi orbiter ugledao svetlost zvezda nesputan zemaljskom atmosferom.

Na 20-u godišnjicu Gagarinovog leta u svemir, 12.04.1981., NASA-in prvenac, spejs šatl Columbia, pošao je na svoj pionirski pohod, stvarajući istoriju i noseći dva astronauta na vožnju od 37 orbita. Nakon što je Columbia probila led, u Svemirski Centar Kenedi počeli su da pristižu i mlađi članovi porodice; Challenger, Discovery a za njim i Atlantis. Najstariji od svih, zapravo, bio je primerak konstruisan isključivo za probne atmosferske letove. Tragičnu sudbinu spejs šatla koji nikada nije video zvezde, doživeo je upravo Enterprise – orbiter inicijalno stvoren zarad testiranja performanski svih letelica u programu. Zahvaljujući njemu, Columbia je svojim prvim lansiranjem iz ’81-e ponela i titulu prve američke misije koja je započeta sa ljudskom posadom, a ne bespilotnim probnim letom, kao što se do tada uvek činilo. Enterprise je svoj posao test-pilota obavljao na visini zadatka i strpljivo čekao ono što mu je bilo obećano – da će jednog dana biti konvertovan u pravi spejs šatl, opremljen propisnim motorima i funkcionalnim toplotnim štitom, bez kojih putovanje u svemir jednostavno nije moguće. Ono što su NASA-ini inžinjeri kasnije odlučili, a što se ispostavilo daleko jeftinijim od pretvaranje Enterprise-a u pravi šatl, bilo je modifikovanje Challenger-a, još jednog testprimerka. Challenger je strukturalno više bio nalik konačnoj formi orbitera, dok bi adaptiranje Enterprise-a zahtevalo fundamentalnije promene i daleko veći budžet.

FRENZY SPARK

94

Challenger je počeo da obavlja svoju dužnost svemirskog kurira odmah nakon Columbie. Neke od njegovih brojnih misija uključuju i to što je poneo prvu Amerikanku, prvog Afro-Amerikanca i prvog Kanađanina u svemir; priredio nam je prvo noćno lansiranje, kao i prvo noćno sletanje šatla; ali nažalost, to nije bilo sve u čemu je Challenger bio prvi. 28.01.1986., nakon devet uspešnih misija i 73 sekunde nakon desetog lansiranja, Challenger postaje prvi spejs šatl uništen u eksploziji, odnevši u smrt svih sedam astronauta koji su krenuli da smene svoje kolege na ISS-u. Bilo je potrebno da prođu dve ipo godine strogih analiza i mrtve tišine u agenciji, da bi neustrašivi Discovery probio led i ponovo otpočeo eru rutinskih letova u nisku orbitu. 1991. u Svemirski Centar Kenedi stiže najmlađi član porodice, Endeavour, napravljen kompletno od rezervnih delova preostalih orbitera i hrabro zauzima mesto svog nastradalog prethodnika. Čitavih 17 godina nakon katastrofe koja je zadesila Challenger, 01.02.2003., za njim odlazi i NASAin prvenac. Sedam astronauta i Columbia su izgubljeni u nesreći samo 16 minuta pre prizemljenja, ostavivši iza sebe 27 uspešnih misija i gorak ukus visoke cene koju sobom nose svemirska istraživanja i pomeranje granica.

Poslednja posada Atlantisa


Nakon nezavisne istrage o uzrocima nesreće, predsednik Bush je doneo odluku da će legendarni program biti okončan 2010. godine. Amerika je u to vreme imala novi projekat vezan za njihov stari plan - Constellation je letelicom Orion trebalo da vrati Amerikance na Mesec i konačno ih odnese na Mars. Svako ko je sa nestrpljenjem očekivao predlog budžeta NASA-e novog američkog predsednika, zna da su zajedno sa 2011-om godinom otišli i snovi o Orionu. Spejs Šatl Program zvanično je ukinut 21.08.2011. i nije doživeo da vidi adekvatnog naslednika svoje misije. Poslednji let načinio je Atlantis 8. jula prošle godine. Dvanaest dana kasnije, na samom kraju misije a shodno tradiciji, inženjer leta pozvonio je u zvono ISS-a i pozdravio se rečima: “Atlantis, departing the International Space Station for the last time.” Autor ovih redova mahao im je iz dvorišta ka noćnom nebu.

HMS Challenger je bio pripadnik britanske kraljevske mornarice u 19. veku. Ova korveta je od ratnog vozila pretvorena u ekspedicijski brod koji se otisnuo u nepoznate

vode planetarnih naučnih istraživanja. Umesto topova nosila je laboratorije, mikroskope, posude za uzorke i alkohol za njihovo očuvanje, termometre, hemijsku aparaturu i posadu od 243 osobe, većinom naučnika. Ekspedicija Challenger je sa svog puta dugog 127,580 km donela kući fantastične rezultate, a spejs šatl je nazvan njoj u čast. Discovery, šatl koji je u orbitu odneo svemirski teleskop Hubble i koji je program vratio u sedlo nakon obe tragedije, Challengera i Columbie, svoje ime duguje jedrenjacima kojima su komandovali kapetan James Cook koji je otkrio Havaje, kao i brodu kapetana Henry Hudsona koji se otisnuo u potragu za severozapadnim prolazom između Atlantika i Pacifika. Atlantis je bilo ime prvog broda stvorenog isključivo za istraživanja na polju morske biologije, morske geologije i okeanografije. Sa pređenih 2.100.000 km, najstariji je aktivni istraživački brod na svetu. Kumovao je orbiteru koji je zatvorio eru spejs šatl programa. Endeavour je bilo ime prvog broda kojim je komandovao britanski istraživač iz 18. veka, kapetan James Cook. Na svom prvom putovanju uplovio je u vode Tahitija ne bi li posmatrao retku astronomsku pojavu - tranzit Venere preko Sunca, a sve to na mestu koje i danas nazivaju Tačka Venus. Enterprise, Endeavour, Atlantis i Discovery našli su domove u muzejima širom Amerike. Šef agencije Charlie Bolden je na 30. godišnjicu od prvog leta objavio imena novih ponosnih vlasnika orbitera i predao ih rečima: “Take good care of our vehicles. They have served the nation well.”.

STOP, LOOK & LISTEN

Enterprise, prvi šatl ikada sagrađen u svrhe atmosferskih testiranja, prvobitno je trebalo da ponese ime Constitution, a sve u čast ustava Sjedinjenih Država, te da bude zvanično predstavljen na dan ustavnosti. Međutim, desilo se to da Trekiji, hard core fanovi epskog sf serijala Star Trek, nisu sedeli besposleni pred činjenicom da planeta dobija svoj prvi pravi „svemirski brod“. Organizovana je masovna kampanja pisanja pisama aktuelnom predsedniku Fordu, te je Bela Kuća bila doslovce zatrpana pismima Trekija koji insistiraju da se šatl nazove po legendarnom brodu Enterprise kojim je kapetan Kirk istraživao the final frontier. Kada je Ford dao direktno naređenje NASA-i da promeni planirano ime, nije pomenuo kampanju već je samo naveo kako mu se „ime Enterprise mnogo više dopada“. U znak zahvalnosti prema ovog gestu, Gene Roddenberry i većina glavnih glumaca originalnog serijala Star Trek, prisustvovala je svečanom napuštanju fabrike u kojoj je Enterprise napravljen i njegovom polasku ka Svemirskom Centru Kenedi, novom domu. Columbia je nazvana po prvom američkom jedrenjaku koji je 1790. oplovio planetu. Puno ime broda bilo je Columbia Rediviva, a njena savršena replika danas krasi zabavni park Diznilend. Ipak, jedrenjak nije bio jedini kome je Columbia dugovala svoje ime. Kao inspiracija NASA-i poslužio je i naziv komandnog modula misije Apolo 11, koji je poslao prvog čoveka na Mesec.

Autor: Nevena Starbuck Grubač

IME I KAKO GA STEĆI Nije tajna da NASA nije kraljica inventivnosti kada je u pitanju odabir imena za njene orbitere. Tradicionalna do samog kraja, agencija je svoje miljenike nazvala po čuvenim brodovima koji su plovili vodama planete Zemlje u vreme kada se za zvezde na nebu mislilo da su oči predaka koje nas čuvaju iz daleka. Upravo to priču o imenovanju Enterprise-a čini duplo zabavnijom, ako je tako nešto uopšte moguće.

Ekipa Star Treka na ceremoniji Enterprajza

95

FRENZY SPARK


priredila: Beksi Lejdi

MUSIC LOOP

Da ne zvuče tako dobro, postalo bi dosadno: Nanna Fabricius, poznatija kao Oh Land, dolazi iz DANSKE, ali obitava malo dalje od Skandinavije, tačnije u Bruklinu. Tata joj je orguljaš, majka operska pevačica, a čukundeda autor prve knjige o životinjskom svetu Grenlanda. Ovo poslednje verovatno nije puno uticalo na njen ingeniozni muzički talenat, ali je suptilni hint da joj je predodređeno da bude faca. Iako je pohađala švedsku kraljevsku školu baleta, kada je povredila kičmu morala je da se prešalta na muziku i dokaže da u lošim stvarima često bude nešto MNOGO dobro. 2008. izdala je debi album Fauna, a tri godine kasnije i Oh Land, od kojih se ne zna koji je bolji. Njena eksperimentalna elektronika (što je doduše u slučaju skandinavskih muzičara pleonazam) je neponivljivi svet za sebe, sa više nivoa, u više pravaca.

Konačno postoji dokaz da pod Skandinavijom teku ozbiljne podzemne vode, teku i pevaju nešto lepo. Low Roar je «brand new» projekat izuzetnog Ryana Karazije, koji je prethodno pevao u bendu Audrye Session. Bend je oformljen 2002. i posle 2 EP-a i jednog albuma, raspao se 2010, nakon ne baš zapaženog uspeha. Posle toga Ryan se seli u Rejkjavik, et voila – čudo se dogodilo! Prošle godine objavio je album Low Roar, na kojem nam je ponosno pokazao da je našao ono što je tražio – emociju maestralno pretočenu u perfektni elektronski zvuk. Ovaj svet trenutno raspolaže samo sa 12 njegovih pesama sa ovog albuma, ali ako nastavi da stvara tamo gde je sad, ne gine nam još melodija koje svojom melanholijom oduzimaju dah. Možda Island jeste mračan, leden i kamen, ali ako takvo okruženje inspiriše na ovako jasno izražavanje najdelikatnijih emocija – let there be ice!

FRENZY SPARK

96


MUSIC LOOP

Kako zvuči mešavina dance-punka, synthpopa i indie rocka, sviraju za vas Does it offend you, yeah?, britanski bend oformljen 2006. Dve godine kasnije izdali su album You Have No Idea What You’re Getting Yourself Into, koji im je na last.fm-u obezbedio deveto mesto na listi najslušanijih novih bendova te godine, kao i jedno na listi najbolje alternativne muzike iTunes-a. 2009. dobili su pojačanje, jer su se bendu priključili Chloe Duveaux (iz Elle Milano, alternativni rok bend) i Matty Derham (iz Fields, indie electronic bend) sa kojima su snimili ovogodišnji album Don’t Say We Didn’t Warn You. Prošle godine pratili su Linkin Park na njihovoj turneri A Thusand Suns World Tour, a potom i The Prodigy i Pendulum, a trenutno su na svojoj turneji u sklopu promocije poslednjeg albuma. Porede ih sa Muse, Daft Punk-om, Justice i Rage against the machine, a ja se sve vreme pitam da li je moguće da je njima mesto u rubrici za neafirmisane muzičare.

Iyeoka Okoawo čije ime znači «I want to be respected», je nigerisjki ekspert za soul, rock, R&B, hip hop i jazz. Svoj talenat je brusila u bendu The Rock by Funk Tribe, posle kojeg je započela solo karijeru. Prvi samostalni album Black and Blues, izbacila je 2004. 2008. usledila je fuzija poezije i muzike Hum The Bass Line, a iste godine prepevala je hit U2, Desire, za potrebe kompilacije njihovih obrada In The Name Of Love: Africa Celebrates U2, na kojoj su se okupili Gremijem nagrađeni afrički umetnici poput Les Nubians, Sierra Leone’s Refugee All Stars, Vieux Farka Tour, Vusi Mahlasela.. 2009. Iyeoka je odlučila da transformiše svoj stil, pa je počela saradnju sa producentom David Franzom. Tako se više popa i elektronskog soula našlo na njena dva EP-a: This TIME Around i Run Into the Rain. Treći album, Say Yes (kažemo), snimila je 2010. a 2011. njena pesma This Time Around, nominovana je za Indepent Music Awards u kategoriji R&B pesme.

97

FRENZY SPARK


I

ART&CRAFT

n the spirit of this great author’s aforementioned words, we shall assemble the mosaic of Khalil’s artistic and private life as it should not be forgotten. The veil of controversy and lack of understanding always followed his interesting but extremely introvert persona. He was a man of few words, but they were always carefully chosen.

Childhood and early days: Be patient, for it is the form doubt that knowledge is born. Gubran Khalil Gubran was born in Bsharri, mountainous area in North Lebanon on January 6, 1883 in a country that was, at the time, struggling for independence from Ottoman domination while its residents struggled with poverty and poor life. Khalil was one of them. Often described as a solitary and pensive child, Gibran found the joys of childhood in the natural surroundings of cliffs, falls and neighboring green cedars which were later presented in many of his drawings and writings giving it dramatic and symbolic influence. Living in poverty, he wasn’t able to receive any formal education so he obtained his knowledge from the visits to a local village priest who taught him the essentials of religion and the Bible alongside Syriac and Arabic languages. The priest recognized Gibran’s inquisitive and alert nature so he began teaching him the basics of alphabet and language, opening Gibran possibility to learn about history, science, language and art. At the age of 10, Gibran fell off the cliff hurting his shoulder badly which made him weak

FRENZY SPARK

to the rest of his adult life. To relocate the shoulder, his family strapped it to a cross and wrapped it up for forty days as a symbolic reminiscent of the Christ’s wanderings in the wilderness which etched in Gibran’s memory.

Meeting West: Too young am I and too outraged to be my freer self. When Khalil was eight, his father was accused of tax evasion and sent to prison leaving the family homeless. His strong-willed mother decided to take the family to the U.S. seeking for a better life. In 1895, Gibran, his two sisters, a half-brother and a mother immigrated to America, concrete Boston’s

South End. The charity institutions enabled immigrant children to attend public schools to keep them off the street. So finally, Gibran gets formal education and is the only one in his family. While he was being registered in public school, his name was altered and shortened for ever to: Khalil Gibran. He tried to restore his full name on many occasions but in vain. Even though quiet, he was a good student and teachers almost immediately noticed his talent for drawings and sketches. His natural curiosity led him to the cultural parts of Boston where he had the opportunity to visit numerous artistic Galleries, the world of theatre and Opera which set him on the road to fame. In 1896 Gibran met Fred Holland Day who introduced Gibran to Greek mythology, world literature, contemporary writings and photography and encouraged him to seek his own self-expression. In 1898, he had to return to Lebanon to finish his studies as well as to improve his poor English and bad writing of Arabic. As a student, Gibran intrigued almost everybody being interested in Arabic-bible language, fascinated by its style and writing which later on had a strong impact on his own work. People were impressed by his outlandish and individualistic behavior and his unconventionally long hair. One of his teachers described him as: “a loving but controlled heart, an impetuous soul, a rebellious mind, an eye mocking everything it sees.”

Family life:...he who was never looked at suffering cannot claim to see joy. Leaving after his father became imprisoned, Gibran lived in Boston with his mother, Kamila, sisters Sultana and Marianna, to whom he was deeply attached and a sixyear older half-brother Peter. He always felt injustice since his sisters weren’t able to get any education due to the poverty. They lived in very difficult conditions, so much so that

98

their mother began to work as a peddler on the streets of Boston which was the main source of income for the most Syrian immigrants. Due to the Kamila’s hard work they finally reached some savings which Peter used to set up a store in which both of his sisters worked. However, the luck turned again and while he was finishing his studies in Lebanon, his family was stroked with illness: his half-brother’s consumption, Sultana’s intestinal problems and Kamila developed cancer. When he received this news, Gibran immediately left Lebanon in March 1902. Leaving Lebanon, he also left his father who came out of prison but their relationship became so bad that it drove him to move to his cousin and once again live the life in poverty. Unfortunately, he arrived too late, since Sultana died on April 4th. Gibran was very fond of his family so he took the news badly. His work was his only distraction. His mother underwent an operation in February to remove the existing cancerous tumor and to his misery Gibran had to take over family business since Peter decided to pursue his own happiness in Cuba. Gibran constantly tried to escape the picture of poverty, illness and death. Not so long after departing, Peter returned from Cuba fatally sick and died only a few days later. Three months later, Kamila’s cancer spread and she died on June 28th, the same year. This devastated Gibran so much that he was fainting and foaming blood from the mouth. Once again, his only hope was his work.

Gibran’s paintings: Work is love made visible. And if you cannot work with love, it is better that you should leave your work and sit at the gate of a temple and take alms of those who work with love. Gibran was an exquisite philosophical essayist, novelist, musical poet and artist. His talent was discovered at early age but his glo-


time when the U.S. was under the prime of prohibition. The doctors pointed out the enlargement of his liver in 1929. To avoid the issue of illness, Gibran ignored medical care and continued to drink heavily. In 1930, he drew the last copy of his will. On April 10th 1931, at the age of forty-eight, Gibran died of liver cancer. His death was mourned in the U.S. as well as in Lebanon. His sister Marianna and Mary decided to fulfill his last wish and took his remains to his hometown of Bsharri. The citizens of Lebanon received the coffin with celebration rather than mourning, rejoicing his homecoming. He found his final resting place in the Mar Sarkis monastery. As Marry suggested, all of his belongings, the books he read, and some of his works and drawings were sent to the monastery which later became a Gibran museum.

was a beginning of a lifelong relationship developed on many levels. Slowly, Josephine’s role in Gibran’s life was taken over by Mary. She was thirty, at the time ten years older than Gibran. The significance of their relationship was described in her diaries, where she recorded their personal and intellectual conversations for more than seventeen years! These recordings were incredibly valuable since they give us insight in Gibran’s personal thoughts and ideas. On December 10th, 1910 he proposed marriage to Mary but she refused him due to the age difference. However, this did not endanger their relationship. Mary was still his financier as she always was while their spiritual bonding remained his inspiration.

Gibran’s writings and the creation of the Prophet: Your daily life is your temple and your religion.

Love life: Love is all I can possess and no one can deprive me of it. During one of Day’s exhibitions, Josephine Peabody, a twenty-four year old poet and writer caught Gibran’s attention. She was intrigued by a young artist who wished to sketch her and began corresponding with him during his stay in Lebanon. This brought them closer, but when Gibran proposed marriage, she refused and became the first blow in a series of heartaches for Gibran. Ironically, Josephine invited schoolmistress Mary Haskell to examine Gibran’s drawings on his first exhibition. Their introduction

Mary Haskell was very educated and independent woman who encouraged Gibran to be the artist he always wanted to be. She was the reason Gibran started to explore English language, and the reason behind his decision to begin writing in it. She suggested that, instead of translating his work from Arabic, he starts to write in English directly. And so he did. Mary spent time with him, correcting his mistakes, explaining the grammar to him and suggesting ideas. She even attempted to learn Arabic so that she could better understand Gibran’s thoughts and ideas. By 1918 Gibran started to tell Mary about the book he was working on, and for which he later said:”it’s the first book in my career, my first real book.” Namely, while corresponding, Josephine referred to Gibran as her young prophet since she was intrigued by his oriental background. Her care and

attention were the inspiration behind the book The Prophet. The title was based on the poem written by Josephine in December 1902, describing Gibran. Of course, when it was published he dedicated the book to Josephine, whose care helped him advance his career. However, Mary was crucial to the development of The Prophet since she advised Gibran to adopt English for this book. After it was published, he embraced writing in English in general. The main subjects of this work were those he often discussed in conversations with Mary, they covered the issues of marriage, life, death, love and infiltrated them into The Prophet finally published in 1923. Talking about process of writing this book and his constant problem with identity trying to balance between the philosophies and lifestyles of the East and West he said to Mary: “I know now that I am a part of the whole - a fragment of a jar. Now I’ve found out where I fit, and in a way I am the jar - and the jar is I.” The Prophet was acknowledged as a reminiscent of Nietzsche’s Thus Spoke Zarathustra.

Personal recommendation: The Wanderer, 1932; Gibran’s last and posthumously published book: http://gutenberg.net.au/

ebooks05/0500631h.html

Sources:

ART&CRAFT

rifying moments came later. He was a fast learner, absorbing everything that he would be in contact with. Gibran uttered his religious beliefs after reading a book given by Holland Day which he declared by saying:”I am no longer a Catholic: I am a pagan!” Day constantly encouraged Gibran; it was his merit that Gibran’s paintings were printed as book covers in 1898. After the three family deaths Gibran sold the family business, and decided to launch his own debut art exhibition which consisted of allegorical and symbolic charcoal drawings. It was opened on May 3rd, 1903 and became a success even with the critics. In 1908, Gibran went to Paris to study the Arts. There he discovered the lack of his artistic training and devoted himself to personal improvement. In June 1909, he received the news of his father’s death but he was comforted by the thought that his father blessed him before dying. He returned to U.S. and in 1911 started to paint portraits in a series which he would later call “the Temple of Art”. This series included portraits of W.B. Yeats, Auguste Rodin, Sarah Bernhardt, Gustav Jung etc.

http://en.wikipedia.org/wiki/ Khalil_Gibran, http://www.library.cornell.edu/colldev/mideast/gibrn.htm, http://www. inner-growth.info/khalil_gibran_ prophet/main.htm,

Author: Aleksandra Hegediš

Death and Homecoming: I existed from all eternity and behold, I am here; and I shall exist till the end of time, for my being has no end. In 1922 Gibran complained about the heart trouble which was attributed to his nervous state. He himself admitted:”But my greatest pain is not physical. There’s something big in me. It’s a silent greater self, sitting and watching a smaller somebody in me doing all sorts of things.” In 1928 his health began to deteriorate and the pain in his body began to increase due to the nervous state. Gibran seeks relief in alcohol. It turned him into an alcoholic in the

99

FRENZY SPARK


Shambhala is an ancient mystical kingdom hidden in the interiors of Asia, behind the white peaks of the Himalayan Mountains. It finds it’s stronghold within Buddhist tradition and works like the Kalachakra Tantra and ancient texts of Zhang Zhung, although the motives comes from the Hindu myth of the conqueror Kalki in literary piece of Mahabharata. In a free translation, the word "shambhala" means a place of peace, happiness and moderation. The influence of this myth has gone far beyond the framework of Buddhism, affecting many spiritual movements and inspiring them to go in search of this hidden world.

I

BEYOND THE KNOWN

t seems to me that, for a long time, we were searching for that particular social order that will guarantee equal rights for all, flawless community development and all in cooperation and harmony with nature. So we got a handful of systems, the pantheons, religions and political systems that have this ideal in their foundation, but these are too often lost along the way. We lose sight of welfare of the community and turn to ourselves, not caring more for others. I think, it is a question of consciousness. So we unfortunately failed to initial enthusiasm, and turned it, once more, into legend and fantasy about an incomparable utopia. Since that, everything has remained just as fairy tale, which has been thought, by the way, during the break in the global fight for survival. Another lullaby. Here I will try to walk through some of these social ideals reserved for a small number of selected ones, with special emhasis on two myths – myth of Shambhala and Agartha. Both myths are so far from today's views of the world and, as such, they are moved in the underground. Which coincides perfectly with the practice of expelling in darkness of the subconscious and inner being all of districts that do not coincide with the aspects that we understand. Shambhala is an ancient mystical kingdom hidden in the interiors of Asia, behind the white peaks of the Himalayan Mountains. It finds it’s stronghold within Buddhist tradition and works like the Kalachakra Tantra and ancient texts of Zhang Zhung, although the motives comes from the Hindu myth of the conqueror Kalki in literary piece of Mahabharata. In a free translation, the word "shambhala" means a place of peace, happiness and moderation. The influence of this myth has gone far beyond the framework of Buddhism, affecting many spiritual movements and inspiring them to go in search of this hidden world. According to tradition, Shambhala is populated exclusively by enlightened souls, in their never-ending eternal quest and for mystical comprehension of God. The central place, in myth of Shambhala, is the capital city of Kalapa. Legend says that one of the kings of Shambhala, will establish once again the golden age of civilization, turning it towards pure spirituality. Once he leaves his secret chambers of inner city. As in every spiritual tradition, some sources suggest that the myth of Shambhala should only be viewed and interpreted as an inner spiritual adepts call, not a physical place on the world map. More like a sublime state of

FRENZY SPARK

100


101

BEYOND THE KNOWN

mind, consciousness. But the interpretations are very different, whether are coming out of external or internal orders of Tibetan tradition. Until now, various proposals were put forward on the question where is actual location of Shambhala. But a good part of them coincide and reveals, in analysis of certain texts, that the hidden entrance to the underworld should be at higher levels of the Himalayas, in the vicinity of Dhauladhar mountains, where even the Dalai Lama, while in exile, governing Tibet. Western civilization was familiar with the story of Shambhala in the beginning of the 17th century, when Portuguese Catholic missionary Estevao Cacella first published information about it. In the 19th century myth takes a lot more western attention, more than ever, through the work of the Theosophical Society and H.P. Blavatsky, than the whole story takes much more detailed analysis on behalf of the esoteric tradition of the east. In her many works Blavatsky reffered Shambhala as a hidden society within Himalayas, but also as a purely spiritual state to be achieved by certain individuals. On the other hand, the work of the Theosophical Society has also forced many expeditions in search of the promised land, both by Soviet Russia, and later by Nazi Germany and the Third Reich itself. In that myth Nazis saw motives of higher, noble, and pure race. So many times, since 1930s to the end of WWII, they organized many expeditions that had intended to find as much physical evidence to support the story of Shambhala. After the war, there were found a lot of materials regarding the topic that Nazi Germany worked on. Also, the legend of Shambhala was often associated with Agartha motive, which is an entirely different concept. From all of this, Shambhala was perpetuated as negative concept, though for absolutely no valid reason, on the contrary. This myth largely shaped the famous novel Lost Horizon (1933), by James Hilton. He is also the creator of the concept of ShangriLa, a fictional utopia in the region of the Himalayas, completely isolated from the outside world. Inhabited by sages. Another myth is the myth of Agartha and it is often mixed with Shambhala. Specifically, it is a city in the underground chambers of our planet. The first informations on this subject, in the western world, was placed by Alexandre d'Alveydre. But unlike Shambhala, Agartha was supposed to be located in the center of the hollow Earth. Legend says that the doors of Agartha will open to mankind when it reaches a certain level of

mental maturity and spiritual growth. A common motive, in this myth is a symbol of eternal Sun, which allows the development of life in the depths of the Earth. The assumption is that it is a flaming heart of our planet, inflamed since it’s very creation in the past. The myth also says that there are certain spots on the surfface of planet that serve as entrance gates into this mystery city and that the map of these sites is a closely guarded secret of Tibetan monks. Of course, Tibet is mentioned as one of the key places of entry into Agartha underground. As in the previous myth, here we’re talking about utopia, represented in the picture of wisdom and prosperity for certain number of scholars who live there. Ferdynand Ossendowki in his book "Beasts, Men and Gods" (1922) talks about Agartha as underground kingdom turned towards the spiritual prosperity of the whole civilization of planet Earth. Both above and in underground regions and its influence on all the religions out there. For Buddhists, the myth is also known as Agarti. It seems that both of these myths inspired the great English writer and politician Edward Bulwer-Lytton to write his popular novel "Vril: The Power of the Coming Race (1871). In this literary work he described, to the details, the hidden world in the depths of our planet, giving incredible descriptions of landscapes and superior beings who inhabit these areas. Their secret is the mysterious vril energy, which they mastered with their mind power. Otherwise, it is a race of people living in absolute equilibrium with nature and which are obliged to return to the Earth, where they were long ago forced underground. The novel shaked the grounds, after it’s publication, in the pre-war Germany and inspired many of their mystics to engage deeper into many stories and legends of secret civilisations under the Earth, especialy ones close with Germanic traditions and whose secret organization had a significant impact in the upcoming years. In addition of these, two central myths, there are several others that describe long lost civilizations and underground kingdoms. Such are the tales of Hyperborea or Thule, which also describe places that are heavens of peace and where the great minds of all ages reside. The, so-called, spiritual centers. Yet, the legend of Shambhala and Agartha are pretty special because they are behind long tradition of strong eastern religious and philosophic concepts, for thousands of years. Hidden from the eyes of most, but in the wide open.

FRENZY SPARK


priredila: Timea Levai Majin

CHECK LIST/FILM CORNER

Avanture Alexa, Martya, Novi film Wesa Andersona Glorie i Melmana se nastavotvorio je ovogodisnji filmski ljaju. U trećem delu družina festival u Kanu. Proslavljeni se pridružuje cirkusu i putuje režiser, nakon filmova The Evropom, gde ih put vodi i do Royal Tenenbaums (2001) Monaka, ne bi li se nekako i The Darjeeling Limited vratila kući u Njujork i sve to (2007), ponovo se bavi temauz pratnju pingvina, King Hutikom otuđenosti unutar liana, ali i novih likova. zajednice i porodice. Ovoga Zvezde koje su pozajmile puta u centru pažnje je dvoglasove likovima životinja, je dece, dečak i devojčica, pojavile su se u Kanu na prokoji odlučuju da pobegnu od mociji filma, koji za sada nije kuće, na sta reaguje čitava ostavio najbolje utiske. Iako zajednica i kreće u potragu su specijalni efekti i brži riza njima. I u ovom ostvarenju se zapaža prepoznatljiv filmski jezik Andersona - montaža, muzika, kontrasti tam zastupljeni u ovom delu, kritičari smatraju da komičnost i šarm prethodna jarkih boja itd. A ono što upotpunjuje celu priču je odlična glumačka ekipa koja dva dela nedostaju ovog puta. garantuje uspeh ove melanholične komedije. Režija: Eric Darnell, Tom McGrath, Conrad Vernon Glasovi: Ben Stiller, Chris Rock, David Schwimmer... Premijera: 8.jun

Režija: Wes Anderson U glavnim ulogama: Edward Norton, Bruce Willis, Bill Murray, Tilda Swinton Premijera: 16.maj

Još jedan film čija premijera je bila na Kanskom filmskom festivalu je poslednje ostvarenje kanadskog režisera Davida Cronenberga. Zvezda filmova Twilight, Robert Pattinson, tumači njujorškog milonera, Erica Packer-a koji u limunzini, na putu do frizera upoznaje mnogobrojne likove što unosi pometnjui promene u njegov život. Dok se njegova limuzina polako probija kroz gužvu, na ulicama grada se dešavaju protesti, onda i sahrana slavnog hip hopera, dolazak predsednika, čak i Eric na tom putu učestvuje u snimanju jednog filma kao statista, a pritom u tom jednom danu gubi ogromne količine novca. Film je inače zasnovan na istoimenoj knjizi , koju je napsiao famozni američki pisac Don DeLillo. Režija: David Cronenberg U glavnim ulogama: Robert Pattinson, Paul Giamatti, Juliette Binoche Premijera: 25.maj

FRENZY SPARK

Svi su potpkupljivi, uključujući policiju i političare, a mafija to spretno koristi. Gangster Squad nas vraća u Los Anđeles na samom izmaku četrdesetih godina prošlog veka. Film je rađen po istinitoj priči, miljenik Holivuda, Ryan Gosling tumači lik detektiva Jerry Wooters-a koji se zajedno sa svojom specijalnom jedinicom, kojom komanduje John O’Mara (Josh Brolin), bori protiv mafijaškog bosa Mickeya Cohena (Sean Penn). U ljubavnom trouglu sa mafijaškim bosom i detektivom se našla Emma Stone. Ono što se za sada zna i primećuje iz trejlera jeste kao po običaju, odlična gluma Penna. Neki od kritičara smatraju Goslingovo izvođenje ne toliko ubedljivim i možda najvećom manom filma. Režija: Ruben Fleischer U glavnim ulogama: Sean Penn, Ryan Gosling, Emma Stone, Josh Brolin Premijera: 7. septembar

102


Ovaj film priča priču o očajnom čoveku, Frenku, bez posla i sa tumorom na mozgu, koji, umesto samoubistva, odlučuje da počne da ubija sve za koje smatra da ne zaslužuju da žive: od iritantnih posetilaca bioskopa, pa do političkih komentatora, verskih fanatika i reality tv zvezda. Idite na Youtube i ukucajte nešto poput ‘’Homs shelling’’ ili ‘’Syria bloodshead’’ i videćete među dobijenim rezultatima prizore koji će većinu vas trebalo da šokiraju. Samo, za istu tu većinu, bez obzira čime se bavite, oni vas vrlo verovatno neće potresti. I zašto bi? Slične scene ste mogli da vidite već nekoliko decenija. Ukoliko ste rođeni posle buma interneta, tojest u poslednjoj deceniji 20.

veka, odrasli ste sa sveopštom dostupnošću krajnje krvavog sadržaja. Isti prizori prenose se na masovnim medijima, a na internet stranama nema ograničenja koja možda (doduše, u Srbiji, teško) vezuju klasične izvore informacija, poput televizije ili štampe. Zahvaljujući svemu tome, jako, jako, jako nas je teško šokirati. Ipak, ‘’God bless America’’ pokušaće da uradi upravo to. Dok je ‘’Super’’ gurnuo film ‘’Defendor’’ korak dalje, i satirično prikazao fantazije o supermoćima i maskiranim zaštitnicima, ‘’God bless America’’ želi da dalje, mnogo dalje gurne nekakav spoj ‘’American beauty’’ i ‘’Falling Down’’, i ispriča priču o očajnom čoveku, Frenku, bez posla i sa tumorom na mozgu, koji, umesto samoubistva, odlučuje da počne da ubija sve za koje smatra da ne zaslužuju da žive: od iritantnih posetilaca bioskopa, pa do političkih komentatora, verskih fanatika i reality tv zvezda. Ubrzo mu se priključuje mlada devojka koja želi isto, kao i seksualnu vezu sa ovim starijim čovekom, koju, međutim, on izbegava.

Kapiram satiru koju će film pokušati da progura, i prikaz čoveka koji je na kraju snaga zbog delovanja glupavog, modernog društva, ali, osim šok-nivoa kom se film nada (i verovatno će dobiti od američke konzervativne medijske scene, uvek željne ovakvih stvari), šta njegovi tvorci pokušavaju da postignu? Iskreno se nadam da će bar biti smešan, i da će sprdanje sa modernim američkim društvom biti zabavno, jer smislen gotovo sigurno ne može ispasti – sve što pokušava da prosledi kao smislenost, koliko vidim, tojest materijalizaciju mračnih, ubilačkih fantazija nam je već ‘’American Psyco’’ mnogo bolje pokazao, siguran sam. Zapravo, najveća prednost

ovog filma bila bi da uzme svoj koncept i gurne ga u potpuni besmisao, jer ako bude pokušao da kalemi neku širu društvenu poruku, dobićemo samo novi i jeftiniji ‘’Red state’’, i to u najboljem slučaju. A što se tiče šok-vrednosti, sledeći put neka autori naprave film o običnoj srednjoškolki koja započinje seksualnu vezu sa običnim, smrtno bolesnim, 3 decenije starijim i vrlo neprivlačnim čovekom, može i bez spektakularnog ubijanja. To bi bar svi šok-majstori trebalo da znaju – seks nas mnogo više šokira od nasilja.

priredio: Ivica Milarić

103

FRENZY SPARK


Mislim da vidim n

Mimovi su varijacije na nespretno nacrtane strip junake, kao npr. Why U No, Forever Alo su i poznate scene i replike iz uspešnih filmova ( Gospodar prstenova, Boromir : „One iz serija (Futurama Fry/Not Sure If X). U mimove dospevaju i obični ljudi koji su nekako najčešće postavljajući lični sadržaj na YouTube portal ili društvene mreže poput Face na YouTube portal ili društvene mreže poput Facebook-a. S obzirom da mimovi najčešće ismevaju fenomene današnjice (npr. dosadu modernog čoveka u zemljama visokog razvoja: „first world problems“ mim) i imaju humor kao osnovno oružje, ne iznenađuje njihova vrtoglava popularnost. Šeme se prilagođavaju i potrebama korisnika sa drugih jezičkih područja. Polje označeno sa X može da generiše nemerljiv broj novih mimova. Pobednika u ovoj iks-oks igri nema, ali svako može da učestvuje, što je verovatno i najveća prednost.

STOP, LOOK & LISTEN

Još jedna digitalna pošast zauzima internet mrežu velikom brzinom, naročito na zapadnom frontu. Reč je o konceptu koji isključivo nosi www krunu. To može biti hiperlink, slika, video materijal, sajt ili jednostavno reč ili fraza, koje su neretko pogrešno napisane. Kada jedna takva ideja preraste u šemu za dalje improvizacije i varijacije, nastaje tzv. mim (eng. meme). Posle bezbroj bliceva kopir mašina u kućnoj radinosti, na sceni osvetljenoj ekranima ličnih računara, mim ne samo da postaje deo popularne kulture, već i socijalni fenomen. U velikoj meri je uključena i interakcija. Kada se korisniku interneta dopadne neki sadržaj, isti može podeliti sa drugim korisnicima. Međutim pre svega, na početni sadržaj se mogu dodati izmene koje će pokazati dozu nove kreativnosti kroz parodiju, imitaciju ili drugačiji komentar. Tako usavršen letak nastavlja da putuje od jednog računara do drugog i dobija još jednu odliku, postaje viralan (eng. viral ). Pod ovim se podrazumeva, da se takav materijal širi poput virusa, hiljade i hiljade replika se rađaju iz jednog primerka. Poznato je da replika nikad ne može savršeno da odslikava original (ono što je primetio i francuski filozof, Žan Bodrijar „Simulakra i simulacija“). Međutim, izgleda da našem savremenom svetu savršeno odgovaraju replike, koje su prilagodljive svačijem ukusu i potrebi. Na originale se gleda sa simpatijom. Međutim, zbog njihove ograničenosti da budu dostupni svima, unikatima preostaje samo da budu šaptači velikim zvezdama, a to su poboljšane replike. Mimovi su varijacije na nespretno nacrtane strip junake, kao npr. Why U No, Forever Alone, Cereal Guy (Rage Comic). Eksploatisane su i poznate scene i replike iz uspešnih filmova ( Gospodar prstenova, Boromir : „One Does Not Simply Walk into Mordor“ ), kao i iz serija (Futurama Fry/Not Sure If X). U mimove dospevaju i obični ljudi koji su nekako uspeli da pridobiju pažnju internet publike, najčešće postavljajući lični sadržaj

FRENZY SPARK

104

Izvor: Helly Cherry Autor: Darinka Marković


novi mim

one, Cereal Guy (Rage Comic). Eksploatisane e Does Not Simply Walk into Mordor“ ), kao i o uspeli da pridobiju pažnju internet publike, ebook-a

105

FRENZY SPARK


ART&CRAFT/SPARK PERSONA

A loner. Socially incompatible. Often isolated. With raw attitude at times. Discharged from the National Guard, for his eyesight was found to be defective?!

Mocked the colleagues impressionists who painted outdoors. First and foremost influenced by Édouard Manet. Obsessed by movement itself; spent most of his life observing it. Started his artistic life and educated himself while copying paintings at the Louvre. Shortly: Degas. If an artist would be interested in movement in the “era” of the conservatives, then, certainly, he would meet disapproval. In the popular Romanticism, the movement of light is the only

FRENZY SPARK

movement that counts. Human figures are so subordinated one could say that they become a little more than the objects themselves. Even though Degas was solitary by nature, he was often found wandering alone among the crowds which were seeking fun and pleasure to fulfill the leisure time, while he was possessed by craving for spectacle and drama. Cafés, race-courses, Opera... brought colour and excitement to his misanthropic existence. At one occasion, while describing himself, Degas explained: “I

106


can’t play piquet or billiards, nor can I make myself agreeable to other people and be a social success.” According to Valéry, he never looked at the bright side of anything. But he overworked himself constantly, trying to immortalize a moment he found delightful, making the canvas into a wonderful, animated scene. However, he never created for the applause of others but for his own satisfaction and contentment of solving new problems. Degas was restless, he never repeated the theme over and over, he constantly searched for new conquests and some even say that his curiosity saved him from the dangers of his own dexterity. He often experimented with different painting techniques on one canvas with most unusual combinations, but it was never for the sake technique alone. With his more mature works, he concentrated on the portrayal of the character, depicting a gesture or an expression, somewhat as the camera would do today with a photograph. He never had any formal students but was highly influential to Jean-Louis Forain, Mary Cassatt and Walter Sicket while his biggest admirer was certainly Toulouse-Lautrec. As a friend of the musician Dehaut and Ludovic Halévy, he enjoyed a free access to the Opera. In the years 1874-1880 the bal-

ARTS&CRAFT

As mentioned, in many of his paintings dancers were shown on stage or a rehearsal, emphasizing their status as a professional doing a job. This was a result of his urge to paint a “real life”. As his subjects changed through the years, his technique did as well. The dark palette influenced by Dutch painting was replaced with vivid colours and bold brushstrokes. These changes were merely a result of the influence of the Impressionist movement as well as modern photography, which brought even more spontaneity to his work. But there are some features that remained the same throughout his life: he always painted indoors, preferring a work in a studio. The human figure always let was his favourite subject. Extremely interested in everything that went on behind the scenes (on classes, rehearsals, in the hall or on the stage) and auditorium he devoted the same care to details (costume, decor and lightning) as to the gesture of the (most often) dancer herself – such as yawning, tying up a shoe lace, pulling up the stocking. The extent to which he could re-create the atmosphere of the stage performance was almost unreal. He would spend the whole day watching the class doing the exercise. In one of his letters the following inscription was found: “It is the movement of people and things that consoles us. If the leaves on the trees didn’t move, how sad the trees would be – and so should we!”

107

FRENZY SPARK


ARTS&CRAFT FRENZY SPARK

108


ARTS&CRAFT

remained the primary motive. He would repeat a subject but varying the composition or treatment. In his later years, Degas, as well as Renoir, turned to sculpture in search of an even more direct and clearer means of conveying the impression of movement. The only showing of sculpture during his lifetime was in 1881 when he exhibited The Little Fourteen Year Old Dancer while the rest of his sculptural collection remained private until the posthumous exhibition in 1918.

Degas was an unorthodox genius, whose complexity no-one, not even the artist himself has ever been able to adequately define.

Sources:

As the years passed, Degas became isolated, partly because of his belief that a painter could have no personal life. He never married and spent the last years of his life nearly blind, restlessly wandering the streets of Paris. Those days were very lonely, even more so since he outlived many of his closest friends.

http://www.amazon.com/Degas-Dancers-Claude-Roger-marx/ dp/B001QVOICS http://en.wikipedia.org/wiki/Edgar_Degas, http://www.edgar-degas.org/, http://nga.gov.au/Exhibition/Degas/,

Author: Aleksandra Hegediš

109

FRENZY SPARK


BOOK CLUB RECOMMENDATIONS

Ivan “Ivo” Andrić Mehmed “Meša” The Bridge Selimović on The Drina Death and the Dervish

Speaking of all time Balkan literary classics, this is the first title that will come to mind to most readers. This should not be surprising considering the fact that Andrić was awarded the Nobel Prize for Literature in 1961 for his entire literary work but mainly this novel. It captures the four century-long story of the country under the Ottoman and subsequently Austro-Hungarian domination. It describes lives, destinies and relations of the inhabitants of Višegrad, Bosnian town with the Mehmed Paša Sokolović Bridge over the Drina river as a central motive: Its story begins with the construction of the bridge in 1566 and ends during the World War II with the evacuation of Višegrad while blowing up its portions. This work presents very vivid description of the suffering history of people in Bosnia in the 16th century as well as a good introduction into the study of Balkan and Ottoman history while “painting” a sensitive portrait of the social changes in Bosnia at the time.

FRENZY SPARK

This novel is known as one of the most important literary works in Yugoslavia in the post World War II period. It is also considered a masterpiece in the West (and therefore translated into numerous languages) and one of my personal favourites. Some critics often associate it with The Kafka’s Trial. Its plot takes place in the 18th century Sarajevo under the Ottoman rule, and is told through the first person perspective of the main character. He is insightful but naive at times, and though profoundly troubled he is a great thinker. The subjects he depicts are relations between individuality and authority, life and death and other essential problems with the “futility of one man’s resistance against the repressive system”. Selimović opens each chapter of the novel with a Qur’an quotation. As a masterpiece of a psychological study with a strong intensity in language, this writing also reflects heart and soul as one of the story’s strongest components. I am still amazed how the Nobel Prize could “slip out” of his hands.

110

Borislav Pekić

Rabies represents Pekić’s v as the novel describes a phe that occurs after the m scientific laboratory. It show the masque of the petit bo how people are ruthless in t are in trouble or life-threate the subject of mankind an as well. Unfortunately, it w English in full, but it can be or Hungarian.


Rabies

Pekić is known as one of the most important Serbian literary figures of the 20th century. Interested in anthropology, and even though inspired by classical sources, Pekić always found the way to include his new visions of the future in his works. As a result of this combining he wrote Rabies, which was selected by readers as one of the best novels in period from 1982 to 1991. version of the apocalypse, microbiological catastromodification of the virus in a ws us the real face behind ourgeois, and demonstrates their rage especially if they ening situation. It deals with nd the nature of civilization was never translated into read in Spanish, Slovenian

Danilo Kiš

Hourglass

Kiš was influenced by Nabokov, Borges and of course, Andrić and is, not surprisingly, very appreciated in the literary circles, which is confirmed by the fact that he was nominated for the Nobel Prize in Literature, and was due to win it, were it not for his death in 1989. The Hourglass sums up and describes the last months in one man’s life before he is sent to the concentration camp. The main character of the novel is an insignificant railroad worker whose pension was reduced for no obvious reason. We watch him as he struggles to learn his fate. His story is actually a counterpoint to a second story line, which reveals horrific world in which Jews are brutally murdered, or committed suicide, or just disappeared while the population goes mad. His style was also often compared to Kafka’s. Hourglass is considered a masterpiece but a painful one, a complex of “rage and gusto and joy of living, at once side-splitting and heartbreaking.” (Washington Post Book World)

Author: Aleksandra Hegediš

111

Branislav Nušić The Cabinet Minister’s Wife

BOOK CLUB RECOMMENDATIONS

ć

Nušić tried his hand in many genres but his talent is best shown in comedies and humoristic prose generally. He is Serbian most popular playwright; his works were performed on stages around the world, where they gathered numerous and grateful audience. His most popular comedy is The Cabinet Minister’s wife, where he renders a social comedy of Serbia in his time describing and presenting all sorts of social villains who become obsessed by the two “detriments” of the contemporary society – money and power. The Cabinet Minister’s wife describes the life after the fall of the Government. “The simple, conscientious, but naïve bourgeois wife of a petty politician becomes the minister’s wife! The unexpected joy makes her head spin, she loses balance and the new chapter in her life turns into a tragicomedy. Although the story is set at the turn of the 19th century, it has preserved a surprising freshness, topicality and bitterness with glimpses of present-day reality – ambitiousness, insolence, corruption, deception, social climbing, protectionism…” (Cankarijev dom Review). Fun and refreshing.

FRENZY SPARK


Agencija za prevode, dobarprevod.com, dobarprevod@gmail.com

FRENZY SPARK

112



FRENZY SPARK MAGAZINE email: magazine@frenzyspark.com @frenzy_spark Fan Page


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.