Zvijer i prorok

Page 1

Figulus d.o.o. 60 kn

9

789537

929329

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Zvijer & prorok

Ovu knjigu nije potrebno čitati od početka do kraja. Moguće ju je početi čitati od bilo koje stranice i od bilo kojeg mjesta. Važno je, ipak, znati kako i Magdino svjedočanstvo i Biblija kao i Augustinov tekst čine jedinstvo. Riječ je o istome samo iz različitih kutova. To je biblijsko razmišljanje. Potrebno je zauzeti više stajališta kako bi se razumjelo Jednog, Jedinog Boga u svom životu koji je uistinu neprestana borba i pokušaj izbavljenja iz nevolja. Job, Mojsije, Daniel možeš biti i ti sam, mada toga nisi svjestan. Pročitaj ovu knjigu i otkrij svoju mračnu stranu postojanja u čemu ti može pomoći samo jedan filter – Biblija. Bez Božje riječi samo smo sisavci. U svjetlu Božje Riječi djeca smo u koje je zaljubljen Otac na Nebu!

Augustyn Pelanowski OSPPE Magdalena Wielgołaska



ZVIJER I PROROK



Augustyn Pelanowski OSPPE Magdalena Wielgołaska

ZVIJER I PROROK Prijevod s poljskog jezika: Jelena Vuković Ilustracije: Augustyn Pelanowski OSPPE


Naslov izvornika Augustyn Pelanowski OSPPE Magdalena WielgoĹ‚aska Bestie i prorok Š Paganini KrakĂłw 2003. Š O. Marko Glogović Za izdavaÄ?a Figulus d. o. o. Prijevod s poljskog jezika Jelena Vuković Lektura Marija Vuković Harapin Naslovnica

Mihael LonÄ?ar Prijelom Boris Ĺ majgel ISBN CIP zapis dostupan u raÄ?unalnom katalogu Nacionalne i sveuÄ?iliĹĄne knjiĹžnice u Zagrebu pod brojem 000948177. KRSULYQLFD, J


I. dio Pronađi se u Bibliji


Karlovac 2011.


I. Mojsije Lk 4, 16-30

»I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje. Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: “Nije li ovo sin Josipov?” A on im reče: “Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.” I nastavi: “Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.” Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.«

Začetak vjere je u priznanju nevjere Sama nas Biblija uči, upravo ovim primjerom našeg Gospodina, kako je trebamo shvaćati. Ovo je jedan od onih ulomaka koji opisuju kako je Isus čitao i tumačio Riječ Božju. Taj nam je primjer uzor u najboljem smislu riječi. Kako čitati 9


Bibliju, nitko nas ne može bolje poučiti od samog Autora – Boga! Nakon krštenja na Jordanu i kušnje u pustinji Isus je otišao u svoje rodno mjesto i u ruke uzeo svitak svetih Pisama. Učinio je to, dakle, nakon dva potpuno oprečna doživljaja: nakon krštenja u obilju vode i nakon kušnje u pustinji, suhoj i bezvodnoj, mjestu toliko različitom od mjesta krštenja gdje se nad njim razlijegao glas Oca i pojavio Duh Sveti. Ovo je svojevrsna objava Presvetog Trojstva. Objava Boga koji ljubi i koji poradi svoje ljubavi »pada tako nisko«, čak i na samo dno Jordana. Jedan njemački teolog napisao je da je Isus Krist Bog koji je »sišao u zabit«. Zemlja je kao neka »zabita selendra«, a Isus stanovnik svemirske metropole, k tome Sin »Gradonačelnika« svega svijeta! Što uopće netko poput njega radi u tamo nekoj zabačenoj provinciji među običnim stvorenjima? Čovjek osjeća neizmjernu čežnju za Bogom, Bogom Trojedinim, da mu se, od prvog trenutka kada postaje svjestan, »utrostručuje« u očima pa ga počinje tražiti posvuda i bez prestanka. Psihologija duše govori da Trojstvo svoj arhetip pronalazi u našim dušama, odnosno da svatko od nas u svojoj podsvijesti ima utisnut znamen, pečat Presvetog Trojstva. Pojmom »arhetip« služio se u svojim radovima Carl Gustav Jung. Riječ potječe iz grčkog jezika i znači »praoblik«. Istim su pojmom zaokupljeni i crkveni oci: Augustin, Euzebije iz Cezareje, Grgur Nazijanski, Maksim Priznavalac i Ćiril Aleksandrijski. To je vrsta »modela«, »uzorka« utisnutog u čovjekovu dušu. Ima li jednako značenje i riječ »slika« koju čitamo u Knjizi Postanka, a kojom se opisuje sličnost čovjeka i Boga? Ne znam. No sigurno je da je čovjek u sebi nalik Presvetom Trojstvu. I sv. Augustin je tragao za Presvetim Trojstvom, osobito u svom spisu Trojstvo. Bog je oblikujući nas u glini, poput kipara u nas utisnuo svoj odraz i ostavio tri traga – sličnost s Presvetim Trojstvom. Typos u grčkom jeziku ima značenje »crta«, »odraz«, »trag«. 10


Tko ne poznaje Rublevljevu ikonu Presvetog Trojstva? Tri anđela, ljudima obličjem i držanjem nalik, sjede oko stola Abrahamova na kojem će biti prikazan jaganjac, simbol Kristove žrtve. Stol ima oblik kvadrata, po uzoru na tadašnje shvaćanje zemljina oblika, a oko njega sjede Trojica. Bog nas sve grli i na sve baca svoju sjajnu sjenu. Svi živimo u sjeni Presvetog Trojstva, u... sjajnoj sjeni! Sjaj Trojstva raspršuje tmine dubina rijeke Jordan. Isus se spustio do samog dna, a onda se uputio u pustinju. Došao je do vode pa pošao u pustinjski oganj. U pustinji je iskusio đavolske napasti – duha mržnje prema Duhu Svetom. Taj spoj tako oprečnih iskustava koja u Evanđelju prethode čitanju svetopisamskih svitaka upućuju nas da za Biblijom treba posegnuti kao kroz prizmu dva oprečna iskustva: iskustvo Duha Svetog i iskustvo zlih duhova. Bibliju je moguće razumjeti tek po sjedinjenju s Duhom Svetim i po iskustvu kušnji sila zla: između milosti obilja vode i bezvodne i žedne pustinje grijeha. Naš se život nalazi na razmeđi dvaju kraljevstava: Kraljevstva Božjeg i raspadajućeg đavolskog kraljevstva. Biblija nam daje slobodan izbor, nerazumljiva je onomu tko ne posjeduje Duha Svetoga i tko nije kušan. Nećeš u sebi moći otkriti sličnost s Bogom ako dobro ne promotriš u čemu se razlikuješ čak i od čovjeka. »I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotnji u sinagogu te ustane čitati.« Svaka od tih riječi neizmjerno je važna. Isus je došao do mjesta na kojem se zadržao. Susret s Biblijom ti dopušta vratiti se u svoju prošlost, razumjeti je, prihvatiti, ozdraviti je od svega onoga što te je možda osobito povrijedilo. Da bi se mogla čitati, potrebno je biti svoj, znači, prihvatiti svoju prošlost, svoje djetinjstvo, svoju mladost. Piše da je Isus imao običaj čitati Pisma. To nam je vrlo dragocjeno svjedočanstvo – čitanje Biblije treba postati navikom, nešto bez čega ne mo11


žemo živjeti. Ustane čitati – dakle, kada bi čitao, zauzimao je stav najdubljeg poštovanja. Postoji i druga mogućnost tumačenja, a ta je da nam čitanje Biblije daje snage uvijek iznova ustati nakon naših padova! »Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano: Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.« (Iz 4, 17-19) Isus je odabrao tekst koji tumači upravo Njegovo poslanje. I to je za nas dragocjeno svjetlo – Biblija treba služiti i za tumačenje našeg života, našeg zvanja kako bi mogli razumjeti zašto živimo, što nam je činiti, na što smo pozvani. Biblija nije čarobna knjiga u kojoj tražimo ono što nas zanima, što zadovoljava naše intelektualne potrebe ili nas zabavlja prije spavanja. Ne služi da bi u njoj tražili nešto duhovito ili zapanjujuće. U Bibliji trebamo pronaći sebe – svoje životno poslanje. »Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega.« Promotrimo, Isus nakon čitanja ne predaje knjigu bilo kome, već poslužitelju. Jedino Isusov poslužitelj može uzeti Bibliju iz Njegovih ruku. Isus ostavlja svoju oporuku – svoju baštinu mudrosti onomu koji mu služi. Oči sviju bili su uprte u Njega. Što su vidjeli? Vidjeli su u ruho obučenog čovjeka koji čita. Osjećali su milinu riječi koje je čitao, no nisu se mogli ni nadati da će Isus razodjenuti tekst od ruha riječi i pokazati im, ne samo tijelo riječi, već i dušu Božje mudrosti. Gershom Scholem u svojoj knjizi Kabala i njezina simbolika prenosi priču rabina Šimuna preuzetu iz Zohara: »Rabin Šimun je rekao: Jao onomu koji Toru smatra 12


jedino za knjigu priča i općih uputa. Kada bi to bilo tako, i danas bi bilo moguće napisati Toru koja bi se bavila istim stvarima i bila mnogo savršenija. Ako je riječ o zemaljskom, dragocjenije sadržaje u sebi pohranjuju kronike kraljeva i knezova ovoga svijeta (...). No u stvarnosti, riječi Tore, riječi su i otajstva višeg reda. Pa čak se i anđeli koji silaze na zemlju, kako bi ispunili svoje poslanje, zaodijevaju u ruho ovoga svijeta, jer kada to ne bi učinili, ne bi mogli opstati u njemu, i svijet ih ne bi podnio. A ako li je tako s anđelima, o koliko li se to više odnosi na Toru, uz čiju je pomoć On stvorio sve njih i sav svijet i zahvaljujući kojoj sve postoji. Kako bi je svijet mogao podnijeti kada se, silazeći na zemlju, ne bi zaodjenula u zemaljsko ruho? Prema tome, priče koje donosi Tora samo su izvanjsko ruho. Onaj koji bi pomislio da to ruho predstavlja samu Toru, taj bi mogao izgubiti dušu. Takav čovjek neće imati udjela u budućem svijetu. Poradi toga je i sam David govorio (Ps 119, 18): “Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona!”, odnosno ono što Tora skriva. Dođi i pogledaj: ruho je to koje vidi svatko; i kada budalaši vide čovjeka u takvom ruhu koje im se čini lijepim, ne zagledaju se bliže. Ipak, važnije od ovog ruha je tijelo, a važnija od tijela je duša. Tako i Tora ima tijelo sastavljeno od zakonskih propisa Tore koji se zovu Gufe Tora, Tijelo Tore. To tijelo zaodjeveno je u ruho satkano od priča o zemaljskim naravima. Budalaši vide samo ruho, koja je samo dio Tore; ne znaju ništa više i ne znaju što ruho skriva. Oni pak koji znaju više promatraju, ne toliko ruho, koliko tijelo koje ono skriva. Istinski mudraci, sluge najvišega kralja, oni koji su stajali na gori Sinaju, međutim, promatraju jedino dušu koja je istinski temelj Tore, a jednom će im biti dano čak gledati u najdublju dubinu duše Tore.« »On im progovori: ‘Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.’« Isus smješta Božju riječ u »danas«, a ne u neodređeno vrijeme. Prispodobljuje ju sa sobom, a ne s nekim nepoznatim. Riječ je Božja uvijek upućena tebi, u tvojem »danas«. 13


Ne ispuniš li je danas, nećeš je ispuniti ni sutra, niti za tjedan dana. »I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: ‘Nije li ovo sin Josipov?’« Iako su slušali, nisu čuli ono što im govori – pozorno su slušali slatki poj riječi nasićenih Božjom ljubavlju. Slušali su ga kao što se sluša glazbenu emisiju na radiju s najljepšim skladbama. Šteta što živimo u vremenima u kojima se radije sluša radio nego čita Biblija, u kojima snažnije osjećaje u čovjeku izaziva glazba nego Božja riječ! Pa i sami Isusovi slušatelji radije su se bavili mišlju tko je Isus; u njemu su vidjeli jedino sina Josipova, i ništa više. Vrlo površno shvaćanje. I mi možemo na isti način pogriješiti – ukoliko se zadržimo na afektima i literarnom značenju Božje Riječi. Biblija, ne samo da te treba dirnuti ili te informirati o nečemu – ona treba promijeniti tvoj život. Riječ Božja uništava smrt. »A on im reče: ‘Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu: Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju.’ I nastavi: ‘Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvorilo nebo pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bio poslan Ilija doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.’« Isus je ta dva primjera naveo s razlogom. U oba se slučaja dogodilo ono što će i sam iskusiti kroz koji trenutak – odbacivanje Božje Riječi. Ljudi su radije htjeli odbaciti istinu nego se u poniznosti promijeniti. Tim je primjerima Isus dirnuo Nazarećane u živac. I o tome se radi... Radi se o tome da bi Riječ Božja razotkrila tvoju nevjeru i ozdravila je. U ovom trenutku, poput Nazarećana, ne želimo prihvatiti istinu o našoj nevjeri, radije se držimo vlastitih zabluda da smo u dobroj 14


duhovnoj kondiciji. Trebamo znat kada odbacujemo životne milosti, kada iz života tjeramo samog Isusa i gdje to podižemo utvrdu kako bi se obranili od Božjeg zahvaćanja u naš život. Ako ne razumijemo ovu prvu lekciju, sljedećih ne treba ni biti. »Čuvši to, svi se u sinagogi napune gnjevom, ustanu, izbace ga iz grada i odvedu na rub brijega na kojem je sagrađen njihov grad da ga strmoglave. No on prođe između njih i ode.« Strašne su to riječi – Isus je prošao između njih i kao da ga nisu ni primijetili. Kako je moguće ne primijetiti Sina Božjeg? Vrlo je opasno mimoilaziti se s Isusom, ne želeći priznati vlastitu nevjeru. Kada ne priznaješ svoju nevjeru, mimoilaziš se s Isusom. Kada si ravnodušan, nemaš povjerenja u Boga, s Njime se mimoilaziš. Začetak vjere je u priznanju nevjere. Kako, dakle izgleda tvoje čitanje Riječi – kako prihvaćaš Božju volju? Znaš li je otkriti u Bibliji? Umiješ li pronaći svoje vlastito mjesto u Bibliji i prepoznati sebe u Bibliji? A što je s tvojom hrabrošću spoznati svoju nevjeru? Odbacuješ Isusa iz svog života zbog Njegovih teških riječi, zar ne? Pripazi da u tvojoj liturgiji ne bi uzmanjkala živa Isusova prisutnost... Da se to ne bi dogodilo potrebno je pristupati Bibliji kao što je to činio Isus. On je, pročitavši tekst, počeo govoriti iz srca, živom riječju, aktualnom riječju, i otkrio sličnost između teksta i stvarnosti u kojoj se nalazio. Ljudi iz pročitanog teksta kao i oni oko njega u sinagogi, jednako su se ponašali. Reakcija prema Iliji, Elizeju i konačno prema Isusu bila je potpuno ista. Isus je to javno iznio i ukazao na to. Nitko nije mogao pobjeći od istine. Bilo je moguće jedino otarasiti se je – izbacili su Isusa poradi istine. Spomenut ću još jedan biblijski ulomak koji govori kako je Jošija pokušao obnoviti hram. Bilo mu je osam godina kada se zakraljio – bio je još dijete. Od malena je nastojao hoditi Božjim putovima. Kada je imao 26 godina, započeo je obnovu porušenog i zapuštenog hrama. Želeći ga potpuno 15


obnoviti, skupio je sve novce prikupljene u Božjem Domu. Organizirane su skupine ljudi koji su se trebali zauzeti za obnovu posebnih zgrada i uništenih dijelova hrama. Bili su okupljeni drvodjelje, kamenari, zidari, čak i glazbenici kako bi u vrijeme rada ugađali svojom glazbom graditeljima. Popravku hrama pristupalo se s velikom pažnjom. Jednoga dana, dok se radilo na čišćenju, pronađeno je nešto što će potpuno promijeniti život ne samo kraljev već i svega naroda. Za vrijeme sabiranja novca donesenog u Božji Dom, svećenik Hilkija pronađe knjigu Zakona Jahvina koju je On dao po Mojsiju. »I, progovorivši, Hilkija reče tajniku Šafanu: ‘Našao sam Knjigu Zakona u Domu Jahvinu.’ Hilkija dade knjigu Šafanu. Šafan odnese knjigu kralju i izvijesti ga: ‘Tvoje sluge rade sve što im se povjerilo. Izasuvši novce što su se našli u Domu Jahvinu, dadoše ih na ruku poslovođama i poslenicima.’ Tada tajnik Šafan javi kralju: ‘Svećenik Hilkija dade mi jednu knjigu.’ I Šafan je poče čitati pred kraljem. Čuvši riječi Zakona, kralj razdrije haljine svoje. I naredi Hilkiji, Šafanovu sinu Ahikamu, Mikinu sinu Abdonu, tajniku Šafanu i kraljevu sluzi Asaji: ‘Idite i upitajte Jahvu o meni i Ostatku Izraela i Judeje zbog ove knjige što je nađena, jer je velika Jahvina jarost što se izlila na nas zato što naši očevi nisu čuvali Jahvine riječi, nisu vršili što je pisano u knjizi.’ Hilkija s kraljevim ljudima ode proročici Huldi, ženi Šaluma, Tokhatova sina, sina Hasre, čuvara odjeće; ona je živjela u Jeruzalemu, u novom gradu. Kad joj to kazaše, ona im reče: Ovako veli Jahve, Bog Izraelov: Kažite čovjeku koji vas je poslao k meni: Ovako veli Jahve: Evo, dovest ću nesreću na ovaj grad i na njegove stanovnike, izvršit ću sve kletve napisane u knjizi što je pročitaše pred judejskim kraljem. Jer su me ostavili i kadili tuđim bogovima da bi me ljutili svim djelima ruku svojih, planut će jarost moja na to mjesto i neće se ugasiti. A judejskome kralju, koji vas je poslao po Jahvin savjet, recite ovo: Ovako govori Jahve, Bog Izraelov: Riječi si čuo. Ali kako ti je omekšalo srce i jer si se ponizio pred Bogom čuvši što sam objavio tome gradu i njegovim stanovnicima, i 16


ponizivši se preda mnom, razdro si haljine i plakao, zato sam te uslišio - riječ je Jahvina!« (2 Ljet 34, 14-27) Biblija govori da je naše tijelo hram, čak i naš prolazni život. »Ili zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji.« (1 Kor 6, 19) Moguće je mnogo učiniti za obnovu samih sebe, moguće je osloniti se na prijatelje i bliske osobe, moguće je potrošiti mnogo novca na fizičku ljepotu tijela, ići u finsku saunu, uživati u terapiji kisikom, laserom uklanjati celulit, skidati kilograme ili peglati bore, održavati figuru ili se pak brinuti za intelektualni ili kulturni rast, no tek onda kada pronađeš Knjigu i kada za nju pronađeš vrijeme, kada poslušaš njezin glas i kada razdereš svoje srce, Bog će te poslušati i možda se uistinu popravi tvoja situacija. Jošija je još od malena činio sve da bi hram bio lijep, obnovljen, ali tek onda kada su poslenici, izasuvši novce što su se našli u Domu Gospodnjem, otkopali Knjigu Zakona (vjerojatno tekstovi koji govore o blagoslovima i prokletstvima), u Jošijinu se životu dogodio snažan obrat. Po prvi put u životu osjetio je silnu bol i krivnju, po prvi put u životu osjetio je kajanje, trpljenje duha koji je spoznao kako je Bog bio ponižavan, kako je Njegova svetost u hramu bila kaljana. Kada uzmemo Bibliju u ruke odmah primjećujemo ponor koji zjapi između nas i Boga, a koji su iskopali naši grijesi... Knjiga je vjerojatno ležala na samom dnu neke škrinje u koju su ubacivani novci. Previše je očitosti u tome, simbolike. Tako često pogrđujemo Božju Riječ zbog vlastite lakomosti. I bili bi u zabludi oni koji misle da se radi jedino o lakomosti za novcem. Polakomiti se može i za osjećajima, za znanjem, neobuzdanom znatiželjom. Lakomosti može biti u taštini: lakomo tražimo pohvalu drugih, težimo da se računa samo na nas, a sami računamo na druge samo ako nalazimo kakav vlastiti interes; kalkuliramo i činimo ono što nam se isplati. Iza mnogih naših milih osmijeha, koje u lažnoj pristojnosti upućujemo drugima, skriva se obična prizemna lakomost i interes. Tražimo korist na svakom koraku, a svijet 17


nas u tome podupire zasićujući naše apetite medijskim, zavodljivim reklamama. Razbijaju se obitelji, iskušava ih se prljavom i preljubničkom ljubavlju, ubija se obiteljska ljubav i žrtvuje ju se za nestalnu ljubav u grijehu, glad za znanjem utažava se preobiljem informacija bez konačnog odgovora na najvažnije pitanje. U čovjeku se krije škrinja lakomosti u koju ubacujemo mnogo plijena, a na samom njenom dnu nalazi se Knjiga Zakona. Kad bismo samo dokopali te Knjige, kad bi samo pronašlio trenutak zaviriti u nju i pročitati je, otvorile bi nam se oči, upoznali bi sami sebe u punini istine.

Širom otvorena vrata Kada uzmemo Bibliju u ruke čini nam se da se ne razlikuje mnogo od drugih knjiga kojih su pune biblioteke. Običan ovitak, obične riječi, mnoštvo nepreglednih šuštavih stranica, ulomci po brojevima, sadržaj. Pa ipak, posebna je to vrsta knjige. Kada se prije dvije tisuće godina rodio Isus, bio je poput običnog tesara iz malog galilejskoj mjestašca. Nosio je obični šuškavi plašt i tkanu haljinu s crnim pasom i resicama. Imao je dugu kosu koja je lagano padala preko ramena. Govorio je jezikom kojim su govorili mnogi – pa ipak, Njegove riječi bile su posebne. Biblija, za nas kršćane, bez odnosa prema osobi Isusa, postaje nerazumljivo mnoštvo riječi. On i ona imaju puno toga zajedničkog – prije svega to što su, kako Isus tako i ta Knjiga koju držimo u svojoj ladici, kapelici, a možda i u svojim rukama, Riječ Božja. »Crkva je uvijek štovala pisma Božja, jednako kao i samo Tijelo Kristovo. Odavna posebice u svetoj liturgiji ne prestaje uzimati i dijeliti vjernima kruh života kako sa stola Riječi Božje tako i od Tijela Kristova. Uvijek je smatrala i smatra ova Pisma, u duhu svete Tradicije, za najviša pravila svoje vjere« – tumači Drugi vatikanski sabor u dokumentu Dei Verbum (VI, 21). »Jer Riječi Božje, iskazane ljudskim jezicima, 18


postadoše slične ljudskom govoru, jer je jednoć i Riječ Oca Vječnoga, prihvativši slabo ljudsko tijelo, postala slična čovjeku« (Ibidem, III, 13). Ključna riječ, bez koje bi otajstvo Biblije za nas ostalo skriveno kao iza zaključanih vrata, jest Objava. Objava može imati smisao otkrivanja nečega što je do toga časa bilo skriveno. Objava se razlikuje od otkrića po tome što ona nije naša zasluga niti rezultat naših napora i snaga. Objava je dar, milost, potaknuta inicijativom onoga koji objavljuje. Objava je otkriće kojem se ne bismo mogli nadati ni u najboljem snu. Otkriti je mogao Kolumbo kada je nakon dugog traženja sa svog broda vidio Ameriku. Objava bi se možda mogla usporediti s... otkrivanjem Kolumba od strane Amerike! Kontinent koji je pronašao izgubljenog moreplovca! Objava je darivanje istine koja naš život čini očaravajućim i sjajnim, upravo pobožanstvenjenim, mada se objava sama po sebi ne tiče našeg svijeta, već onog koji dolazi nakon nas. Bog je želio i ostvario svoju želju objaviti nam samog Sebe i tako se otvoriti za čovjeka, za »Dužinu i Širinu i Visinu i Dubinu« (Ef 3, 18) osobe Isusa Krista. Isus Krist je otvor Božji prema nama – sam kaže: »Ja sam vrata« (Iv 10, 9). Na što nas podsjeća gesta otvaranja korica Biblije? Zar ne nalikuje na otvaranje – vrata? Dvije korice kao dvoja krila vrata! Kada ih otvaramo, ne samo da imamo priliku kročiti u otajstvo koje će učiniti naš život smislenim, već štoviše, možda prisutnost Božja skrivena u Bibliji zakorači u našu dušu, u naše srce! Kada otvaramo korice Biblije, u našu dušu, kao u Grad, ulazi Kralj Slave (Ps. 24). Po Kristu imamo pristup Ocu u Duhu Svetom i tako postajemo dionici božanske naravi i sudjelujemo u Božjem životu. Otac nam po Kristu hrli u susret i baca nam se oko vrata željnog zagrljaja ljubavi kao otac djetetu koje je potratilo život. Možda nije zgorega znati da je zahvaljujući takvoj životnoj propasti, dijete poželjelo Božji život. Možda ne bismo uopće hitali domu Oca kada se naš dom, izgrađen na pijesku, ne bi srušio? 19


U svakom slučaju, Bog je kroz vrata Biblije dostupan svima nama. I mi Bogu. Biblija je prilika za novo rođenje. Bog, objavljujući sebe kao Oca, jasno naziva Sebe onim koji nas želi imati za svoju djecu (Ef 2, 8; 2 P 1, 4). Kada to ne bi bilo tako, nazvao bi se drugačije i drugačije bi nas učio moliti, primjerice riječima: »Predsjedniče naš, koji jesi na nebesima«..., ili »Naš ravnatelju nebeski, neka se svete Tvoji stanovi...«, ili pak »Dobri Ujače s Nebesa, neka bude sveto Tvoje rodbinstvo sa mnom...«. Pa ipak, nije nam tako govorio, već nas je naučio moliti riječima: »Oče naš, koji jesi na nebesima...« Znamo to po Njegovu Sinu koji nam je to navijestio svojim riječima. Te riječi možemo pročitati u Bibliji. Bez nje, ne samo što ne bismo znali kako trebamo moliti, već ne bismo iskusili Božje očinstvo, a time ni vlastito djetinjstvo. Još uvijek bismo bili sirote u svemiru. Bog nas je prihvatio u svoju obitelj, iako nismo bili Njegovo »pravo« dijete. Kao da nam je netko dao svoje prezime i nadjenuo svoje ime, iako nam ono uopće ne pripada. A zato što pripadamo obitelji dali su nam putovnicu i povijest te obitelji, Božje obitelji. Ta je povijest – Biblija... Čitajući je, upoznajemo svoju novu obitelj, bivamo upisani u njezino rodoslovno stablo. Iz te ćemo knjige saznati da su svi članovi Božje obitelji »posvojena« djeca, kao i mi, no to uopće ne znači da su manje ljubljeni. Roditelji koji usvoje dijete, nerijetko se trude ljubiti ga kao vlastito, možda i više. Češće je slučaj da se posvojeno dijete ne može pomiriti s takvom ljubavlju, samo sebe odbacuje, prosvjeduje protiv roditelja. Ne želi se pomiriti s tim da je besplatno primilo ljubav, želi biti ljubljeno »zbog nečega«, potpuno odbacuje svaki izraz ljubavi, bježi od kuće, traži ljubav drugih ljudi, bilo gdje drugdje. Nebeski Otac vrlo je strpljiv. Njegove su ruke kao vječno otvorena vrata. Da ne bi tkogod posumnjao da će odustati od nas i sklopiti svoje dlanove, dopustio ih je po Svom Sinu razapeti i tako ih učinio vječno raskriljenima. Treba shvatiti, jedino smo mi ti koji se možemo zatovoriti na Boga. Bog to više ne može, jer su Njegovi dlanovi pribijeni na križ i širom 20


otvoreni: »Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.« (Iz 49, 16). Pogledaj, Biblija se nikada ne zatvara sama od sebe. Jedino je mi možemo zatvoriti i odložiti. Zahvaljujući Ocu koji se po Svojoj volji otvorio čovjeku, po Kristu, imamo mogućnost susresti se s Njim kao s prijateljem (Iv 15, 14-15) i produbiti to prijateljstvo u bezgraničnu ljubav. Vječnost i ljubav dva su žuđena čovjekova horizonta koji ga izbavljaju iz osamljenosti i od straha pružajući mu sreću. »Najvažnija stvar kod vjere je to što nas čini sretnima«, govorio je sv. Toma Akvinski. Ta dva horizonta približio nam je Isus svojom smrću na dva ukrštena drvena stupa. Vječnost i ljubav protisnute su tada do nas kroz pukotine smrti. Bio je to apogeum Objave. Riječ je Tijelom postala, Tijelo je postalo Život koji je dokinuo smrt. Objava je za nas otkupiteljsko otvaranje na život vječni (1 Iv 1, 2-3 – nedjeljivost otkupljenja i objave sažeta je u Salutis praeconio – poruka o otkupljenju). Ta Božja inicijativa – neponovljiva i neshvatljiva – ostvaruje se u povijesti kroz događaj otkupljenja po Riječi. Taj poredak ima svoj povratni put: ta riječ treba za nas biti događaj i treba nam rasvjetljivati sve što nam se događa; konačno treba nam biti vizija, slika nečega što još nismo iskusili, ali je predmet naše vjere. Jedno i drugo bilo je i još je nedjeljivo i potvrđeno: riječi nalaze svoju potvrdu u događajima, a događaji su naviješteni i objašnjeni riječima. Ta inicijativa Božjeg izlaska u susret čovjeku prepoznaje se u osobi Krista koji nije postao samo netko tko je objavio ljubav Očevu, već je i sam postao objava Ljubavi, jer je Bog (Hbr 1, 1-2; Iv 14, 9). Isus je Riječ Božja i Bog koji je postao Riječ. Također, čitajući Bibliju možemo ne samo doznati nešto više o Bogu, već i upoznati samog Boga. Budući je i sâm bio čovjek, a i Biblija pripovijeda o ljudima koji su u svojem životu upoznali Boga – možemo spoznati potpunu istinu o sebi ... i susresti 21


sebe. To znači pronaći sebe. Nije smisao Biblije taj da u njoj čitamo kako je netko nekada iskusio Božju prisutnost već, prije svega u tome da sami iskusimo tu prisutnost. Nije riječ o tome spoznati na koji su način drugi susreli Boga, već kako Ga sami trebamo sresti. Gdje? U Bibliji, u prihvaćanju Riječi, u čitanju koje treba prerasti u iskustvo. Biblija nije knjiga već vizija, prisutnost, iskustvo zajedništva s Bogom koje se ne ograničuje jedino na zajedništvo s Njim, već se otvara na zajedništvo s drugima koje se započinje – kao i stvorenje – od Riječi! »Postoji tijesna veza između Božje Riječi i Čovjeka Božjeg (...) Riječ čini zajedništvo izbavljenja koje jedino postoji u riječi« - Henri Lubac. Ranije smo govorili da nam Biblija omogućuje najintimniji susret s Bogom. Dodajmo tome da to treba biti susret u kojem se Bog daje upoznati u najintimnijoj bliskosti. Takav susret budi u nama neprestanu čežnju za Njim. To je očaravajuća ljubav i prijateljstvo kakvo nam nitko od ljudi ne može pružiti. Takav susret daje nam spoznati Njegovo ime, kao i istinu da nas Bog zna »po imenu«. Dobro znamo, što znači nekoga znati, a što biti samo nečiji poznanik. Potpuno je drugačije ako nekoga znamo »po čuvenju« ili »iz priče« ili ako ga znamo osobno. Tek kad nam se netko predstavi »po imenu« možemo postati prijatelji. Nemoguće je biti prijatelj nekome koga ne znamo »po imenu«.

Ime u Bibliji

»Ime je zvuk s vlastitim značenjem koje je neomeđeno vremenom« (Aristotel, Poetika, XX, 10). Ta je definicija sjajna jer naglašava bezvremenost svakog imena. Ime predstavlja bit susreta s Bogom. Uistinu, imena su u usporedbi s promjenjivošću vremena i prolaznošću – stalna. Poput vječnosti – traju. U Otkrivenju pronalazimo ulomak koji govori: »I prenese me u duhu na goru veliku, visoku i pokaza mi sveti grad Jeruzalem: ...okružen zidinama velikim i visokim, s dvanaest vrata: na vratima dvanaest anđela i napisana imena 22


dvanaest plemena Izraelovih. Od istoka vrata troja, od sjevera vrata troja, od juga vrata troja, od zapada vrata troja. Gradske su zidine imale dvanaest temelja, a na njima dvanaest imena dvanaestorice apostola Jaganjčevih.« (Otk 21, 10, 12-14) Imena – to smo sâmi, jer ime osim što je neprolazno, ono je »sada«. Objava imena je otkrivanje samog sebe. Kada Otkrivenje govori da je na imenima sagrađeno nebo, to znači da je sagrađeno na osobama koje nose ta imena – na apostolima. Ime je posebna riječ – riječ koja omogućuje susret. Kada u Bibliji čitamo o Božjim imenima, susrećemo u njima samoga Boga. Riječ, a osobito riječ-ime, odaje prisutnost. Kada dakle čitaš – ne čitaš već razgovaraš, doživljavaš. Nešto takvo moguće je jedino u Bibliji. Nijedna druga knjiga ne daje ti takvu mogućnost. Nije to samo posljedica nadahnuća, već i specifičnosti jezične kulture jednog naroda – Izabranoga naroda. »Riječ je bila dušom stvari koja je imala smisao, stvarateljsku moć. Židov nije osjećao razliku između imena i imenovane zbilje. DABAR1 – jednako je riječ, kao što je i sam čin. Zamijeniti riječ drugom značilo je promijeniti predodređenu sudbinu (...), zato ime ima svoju težinu« (Andre Chouraqui, Svakodnevni život prvih kršćana). Kada se Isus susreće s Petrom, kaže mu: »Ti si Šimun, sin Jonin, zvat ćeš se Petar - stijena.« Izgovaranjem tih riječi učinjeno je nešto nepovratno – stvoren je novi Petar. Riječime bilo je izrečeno i Petar više nije bio u stanju obraniti svoj stari identitet. Isusove su riječi rastakale Šimuna toliko dugo dok nije postao Petrom. Čudesno – susret s Isusom i nekoliko Njegovih pomno odabranih, upravo stvarateljskih riječi – i Šimun je postao Petar. Na jednom drugom mjestu Isus samo izgovara riječ koju netko nosi k svome domu i koja ondje djeluje kao da On sam u domu prebiva. Isus se uprisutnjuje u svojoj riječi. Čitajući je doživljavamo Njegovu prisutnost. To je nesvakidašnje! 1

Dabar – hebr., ima značenje Riječ Božja; riječ, čin

23


Ovdje se radi o satniku. Smatrao se nedostojnim zamoliti Isusa da dođe pod njegov krov gdje je ležao njegov sluga, ljubljeni prijatelj s kojim je prošao brojne bitke, čovjek od povjerenja. »Kaže mu Isus: “Ja ću doći izliječiti ga.” Odgovori satnik: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ - i ode, drugomu: ‘Dođi!’ - i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ - i učini.” Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.” I reče Isus satniku: “Idi, neka ti bude kako si vjerovao!” I ozdravi sluga u taj čas.« (Mt 8, 7-13) Vidimo, satnik moli samo za riječ! Prema Isusovoj riječi odnosi se kao i prema Njemu samom! Izgovaranjem Božje riječi, naviješta se samo Boštvo. Boštvo je dakle u Riječi! O, da nam je takva vjera pa da Isusu, s Biblijom u rukama, duše bolne i izranjene brojnim duhovnim bolima, znamo reći: »Gospodine, dovoljno je pročitati Tvoju riječ i ozdravit ću! Dovoljno je pročitati Tvoju riječ i, vjerujem, ti si tu!« Isus je pohvalio vjeru tog čovjeka, pohvalit će i našu ako budemo duboko vjerovali da je Njegova riječ On sâm. Nije slučajno da satnikove riječi izgovaramo prije svete Pričesti, jer Riječ je Tijelom postala. Kristova je duša u svakoj riječi koju On izgovara. Vjerujemo li ovo? Vratimo se imenu. Sveti Luka u evanđelju govori kako je Ivan Krstitelj dobio ime. Prema ustaljenom običaju trebao je dobiti ime svoga oca, no, pokazalo se da je Bog predodredio njegovo značenje, identitet i budućnost, još i prije nego su njegovi roditelji znali da će se roditi. Bog je za svakog od nas predvidio određenu ulogu koju nam je ispuniti, isplanirao nam je mjesto u svemiru, precizno odredio zadatak koji 24


trebamo ostvariti. Nitko nije slučajan, mada, nitko nije ograničen Božjim planom. Bog nikoga ne primorava otkriti vlastitu ulogu, vlastito mjesto, cilj svog života, ali svakoga poziva na to. Zašto je tako mnogo ljudi s osjećajem bezvrijednosti, besmisla, koji su duboko uvjereni da se ničemu nemaju nadati i da nikome nisu potrebni? Jer nisu otkrili svoje mjesto, svoju ulogu i svoj identitet u Božjoj Riječi. Kada čitaš Bibliju vrlo jasno vidiš da nisi plod slučaja i da si potreban. Čak kad ne bi bio nizašto i kad ne bi bio u stanju uklopiti se u bilo koju sredinu, čak i kad bi te spopala najveća bijeda, zaodijevao se u stari kožuh i hranio starim medom i skakavcima, zar ne bi bio vrijedan proročkog poziva? Onaj koji živi s Biblijom i zna Riječ Božju nikada neće imati problema s osjećajem vlastite nevrijednosti, besciljnosti ili dovoditi u pitanje smisao vlastitog postojanja. Svi smo zapisani u Bibliji. Čitajući je, pronaći ćemo svoje ime, štoviše svoj identitet, pronaći ćemo sebe. Vidjet zašto živimo. Poslušajmo kako je to bilo s Ivanom. »Osmoga se dana okupe da obrežu dječaka. Htjedoše ga prozvati imenom njegova oca - Zaharija, no mati se njegova usprotivi: “Nipošto, nego zvat će se Ivan!” Rekoše joj na to: “Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.” Tada znakovima upitaju oca kojim ga imenom želi prozvati. On zaiska pločicu i napisa “Ivan mu je ime!” Svi se začude, a njemu se umah otvoriše usta i jezik te progovori blagoslivljajući Boga. Strah obuze sve njihove susjede, a po svem su se Gorju judejskom razglašavali svi ti događaji. I koji su god čuli, razmišljahu o tome pitajući se: “Što li će biti od ovoga djeteta?” Uistinu, ruka Gospodnja bijaše s njime.« (Lk 1, 59-66) Ivanov otac bio je nijem sve do trenutka kada je na pločici napisao ime svog sina. Nije to bio neki amulet Ispisujući ime, Zahariji su se otvorila usta. Otkriće identiteta otvara čovjeka. Kad znamo tko smo, kao da prestajemo biti bogalji, njemaci. A tko smo, to možemo otkriti jedino u Bibliji. Gerhard von Raad u svom opsežnom radu o Starom Zavjetu piše: »Ime nije bilo ni u kojem slučaju nešto tipa amuleta, koji je 25


bilo moguće promijeniti, već je u sebi sadržavalo nešto od same bîti onoga koji ga nosi. U imenu ponekad prepoznajemo dvojnika čovjeka koji je bio osobito podložan svakojakim štetnim uplivima uroka. Ime koje u sebi naviješta nesreću moglo je ozbiljno ugroziti život onoga komu je bilo nadjenuto. Jakov se velikom odvažnošću drznuo jednog od svojih sinova izbaviti iz tame svemoćne sudbine koja se počela nadvijati nad njim kao posljedica imena koje mu je dano, a nosilo je zlu kob: BENIONI = sin moje bolesti. Jakov ga je zaštitio mijenjajući mu ime u Benjamin: »Kad se rastavljala s dušom - jer umiraše Rahela - nadjenu sinu ime Ben Oni; ali ga otac prozva Benjamin.« (Post 35, 18). I uistinu, čitavo Benjaminovo pokoljenje umalo što nije izginulo. Nakon što je silovana žena jednog levita i od posljedica silovanja preminula na pragu vrata, Savez je osudio ostatak plemena na istrebljenje. U posljednji trenutak Izrael ga je odlučio poštedjeti kazne. Potpuno isto dogodilo se kod Benjaminova rođenja. Majka mu na samrti daje »nesretno« ime, no otac ga u posljednji tren izbavlja od nesretne budućnosti mijenjajući mu ime u Benjamin (sin desnice). Već smo mnogo toga rekli o značenju imena u Bibliji. Ime je izuzetna riječ koja objavljuje osobu. Poznavajući Božju Riječ, poznajemo ne samo Boga koji nas pozna po imenu, već poznajemo svoje ime – znamo tko smo u Božjim očima i tko bi trebali biti za sebe i za druge. Recimo i još nešto – ime u Bibliji nije izbor kojeg diktira moda, brazilske sapunice ili znanstvena metoda. Ime je u Bibliji često povezano s riječju koja svojim sadržajem odaje bit poziva nekog čovjeka. Vrlo često ime se tvori ili prema riječi ili srodno zvuku riječi koja oslikava nečiju duhovnu narav. »Biblijski pripovjedači, koristeći specifičnost svog jezika, rado su istraživali razlog zbog kojeg dotična osoba nosi upravo takvo ime. Ovo tumačenje imena nema ništa zajedničkog s pravom etimologijom, odnosno znanstvenom disciplinom koja se bavi porijeklom riječ. Ovi narodni pokušaji 26


interpretacije počivaju na iznalaženju makar nevelike sličnosti između imena i s njim povezanom riječju (...) Ime Efraim moglo bi se povezati s glagolom parah – ‘ploditi’ ili ‘davati plodove’. Njime se izražava želja za ljudskom srećom.« (Josef Scharbert, Ja sam Josip, vaš brat). Te povezanosti – nekad se čine naivno svezane – usprkos svojoj jednostavnosti, nisu lišene, određene metafizike ili filozofske dubine, važnosti koja nadilazi naša i najsmjelija očekivanja. »Biblijska metafizika je metafizika imena, vlastitog imena (‘Znam te po imenu’ – Izl 33, 12.17.); i: ‘Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.’ Jr 1,5). Priželjkuju se za njih posebna obilježja i karakteristike. Pojedina su stvorenja željena i stvorena radi njih samih. Njihovo vlastito ime, njihovo biće – jedinstveno je i nezamjenjivo. Svako je biće prema Laberthonniereu hapah legomenon (»riječ jednom pročitana«). Daje nam to i bolje razumjeti metafizičku ulogu koju su odigrale povijesne ličnosti i metafizičko značenje ljudske povijesti i određenih događanja. Za helenistički je um to neshvatljivo, i to stoga što u grčkoj misli osoba nema status ontologijskog koje bi mu dopustilo preuzeti na se stvarnu metafizičku ulogu. Povijesne ličnosti u Bibliji – Abraham, faraon, Nabukodonozor – imaju metafizičku ulogu. Njihova je povijest bremenita za teološko učenje. Njihovo rođenje i smrt imaju značenje koje prorok objavljuje. Kontemplacija se hrani činjenicom postojanja Davida ili Ivana Krstitelja. Kontemplacija kršćanskih mističara temelji se na biblijskoj povijesti, što bi bilo neobjašnjivo kad bi ona bila pregršt slučajnih i apsurdnih činjenica. Činjenica i osobnost ne protive se razumu. Upravo suprotno, one su za njega prava hrana. Osobna postojeća bit je inteligibilna (inteligibilis – poimanje, razumom spoznajni; nešto što se da pojmiti, shvatiti). Mistično znanje stječe se jedino posredstvom onoga što je individualno. (Claude Tresmontant, Esej o hebrejskoj misli.) 27


Svatko je poseban, jedan, jedinstven i neponovljiv – svatko, tako i svaki od nas. Naši problemi s otkrivanjem vlastite vrijednosti tijesno su povezani s činjenicom da još nismo otkrili Bibliju. Nepoznavanje Biblije je, ne samo nepoznavanje Krista, već i samog sebe, što za sobom povlači bol nerazumijevanja vlastitog života i smisla svog postojanja na svijetu. Jednostavno govoreći, kada ne poznamo Bibliju, ne znamo tko smo, ne znamo čak ni svoje ime. U Bibliji neprestano nailazimo na prizore poziva ili izabranja nekoga tko je u svom životu susreo Boga, a koga po ljudsku gledajući, smatramo bezvrijednim, toliko da nas ponekad od zaprepaštenja prolazi jeza. Pa ipak, ako Bog izabire i zove po imenu osobe koje su bile odbačene od društva, neprihvaćene, one koje su često lišene svake zaštite i vrijednosti, one bez posebnih sposobnosti i naobrazbe, zašto se onda bojimo vlastite vrijednosti? Ta tko je bio Ivan Krstitelj? Čovjek zarastao u kosu, odjeven u kožuh, koji je poput divljaka živio u pustinji hraneći se plodovima prirode – kukcima i divljim medom. Što bi pomislili kada bi na varšavskom kolodvoru vidjeli čovjeka u dronjcima, zapuštenog, koji jede otpatke? Pomislili bi: »Ovaj čovjek ne vrijedi ništa.« A ne bi li se ispod te vanjštine mogao skrivati prorok? Što li misle ljudi o nekome tko muca, tko nije nikada upoznao svoje roditelje, tko je izbačen iz važnog poduzeća i koji se potuca po ulicama velikoga grada; konačno, o onome koji kao svjedok uličnog razbojstva staje u obranu napadnutoga zbog čega biva i uhićen? Sigurno bi mislili da je neki bijednik koji je dotakao dno dna. A mogao bi to možda biti Mojsije? Samo Bog zna naša imena. Naša je vrijednost poznata prije svega Njemu i od Njega možemo saznati tko smo i zašto živimo. Od Njega možemo doznati i tko je On nama i zašto je On naš Bog. Ta On nas je jedini stvorio i otkupio, a što to zapravo znači možemo saznati iz Njegovih riječi. Para Theou, peri Theou, mathein – »Jedino od Boga možemo doznati o Bogu.« 28


»Znam te po imenu« Taj izraz, dobro nam poznat iz svakodnevne međuljudske komunikacije, sjajno predočuje narav prijateljstva na koje Bog poziva svoje izabranike. Evo primjera takvog poziva i prijateljstva. Postoji knjiga u Starom Zavjetu koja započinje riječima: »Ovo su imena...« Knjiga izlaska. Govori o izbavljenju jednog naroda iz dugogodišnjeg ropstva. A prije samog ropstva, prije nego je narod izgnan i prije nego je pobjegao iz kraja zadivljujuće kulture, iz Egipta – prispjelo je nekada davno sedamdeset duša, obitelj jednog nomada, koji je nosio ime koje upućuje na nestalnost karaktera i povijesti (jedno od hebrejskih značenja imena Jakov – »prevrtljivac«). Svaki od tih koji su sišli u Egipat, imao je svoje ime, a koje se spominje na samom početku prvog dijela knjige. To je Knjiga izlaska iz najveće nevolje – izlaska iz bezizlazne situacije. Oko 430 godina Izrael je trpio nevolje u Egiptu. No jednog dana sve se počelo mijenjati i to po čovjeku koji zapravo nije ni imao pravo ime. Knjiga, kako je već ranije naglašeno, počinje bilješkom o silasku Izraela u Egipat. Tu su svi bili ljudi s imenima. Svaki je od njih znao tko je i poznavali su se međusobno »po imenu«. Nije moguće graditi zajednicu ondje gdje se ne zna tko je tko. Na početku drugog dijela knjige spominju se Mojsijevi otac i majka, ali ne po imenima. Bili su anonimni. Odnosi među njima prikazani su kao da je ovaj levijevac, Mojsijev otac, učinio da se dijete »začne« pa se prestao zanimati za obitelj. Majka, pak, želi spasiti svoj život i život djetetov... Baca ga u rijeku, položenog u košaru. Izraelci su, dakle, dolazeći u Egipat znali tko su, imali su imena; posjedovali su identitet i znali su za što su predodređeni. U vrijeme Mojsijeva rođenja njegovi roditelji nemaju više imena, ne znaju tko su niti za što žive. Vrijedi obratiti pozornost i na to da su Izraelci imali svoje obitelji: »Svaki je došao sa svojom obitelji.« To je vrlo važno, mada se isprva čini nebitno. Mojsijeva je obitelj degenerira29


na – roditelje ništa ne povezuje, dijete ubrzo postaje opasan teret, sestra je prilično daleko. Tako nije bilo na početku. Kada je Izrael sišao u Egipat obitelj je bila obitelj, zajednica zajednica, svatko je bio »ja« i svatko je znao zašto živi. »U svemu Jakovljevih potomaka bijaše sedamdeset duša.« Među njima bila su dvanaestorica njegovih sinova. Ti nas brojevi podsjećaju na nešto. Slični se brojevi spominju kod odabira učenika i njihova poslanja zajedno s apostolima. (Lk 9, 1; 10, 1). Stoji napisano – »išli i naviještali«. Slanje učenika moguće je usporediti s izlaskom iz Egipta. Isus je, nadalje, slao »po dvojicu« pred sobom kao da nas time želi podsjetiti na dvije zapovijedi i na dva Zavjeta. Napokon, po povratku rekoše: »Gospodine, i zlodusi nam se pokoravaju na tvoje ime!« Zaključak koji se nameće: izlazak se događa u svakom naraštaju. Zatim, izlazak se događa u Isusovo ime. Prisutnost Njegova imena je prisutnost Njegove osobe, koja nije ograničena osobnošću – jer gdje je Njegovo ime, ondje je On sâm. Učenici su iskusili snagu Njegove osobnosti osvjedočivši se u snagu Njegova imena. Zahvaljujući tome bivali su osnaženi u duhu, sposobni pokoriti i najmračnije sile – postajali su sobom! Vratimo se pak Egiptu i Mojsiju. Kroz 430 godina ropstva u Egiptu u Izraelskom narodu obitelj je prestala biti obitelj. Izgubila je svoj identitet – nema imena. Nisu im nadijevana. Što se moglo dogoditi da su prestali biti obitelji, zajednica, da su izgubili imena, da su ostali bez identiteta i upali u strašnu nevolju koja ih je uništavala? Odgovor je jednostavno naći u Bibliji: »Uto u Egiptu zavlada novi kralj koji nije poznavao Josipa.«

30



Taj novi kralj, faraon, nema imena, ali ima najviši položaj – on je netko tko ima značenje, ali ne zna tko je! Nije znao Josipa, nije znao nikoga tko bi imao ime! Zašto? U hebrejskom jeziku riječ »faraon« ‫פךעה‬, (faraoh) nastaje aliteracijom dviju hebrejskih riječi: »usta ‫( הפ‬fah) i »zlo« ‫ךע‬. To je onaj tko u ustima ima zle riječi i ne zna za Josipa. Josip je čovjek, simbol očinske zaštite, brige i utjehe za druge, netko tko se brine za napredak. Faraon koji ne zna Josipa, to je svaki onaj tko, mada u očinskoj, zaštitničkoj, upraviteljskoj ulozi, nije rizničar Božje Riječi, već upravlja svoju vlastitu, zlu riječ – riječ koja ništi, tlači, riječ koja ugnjetava i prijeti: »Pasite povjereno vam stado Božje, nadgledajte ga - ne prisilno, nego dragovoljno, po Božju.« (1 Pt, 5, 2) Što zapravo taj bezimeni i »zlousti« faraon čini? Prvo govori svom puku o velikom teretu koji ih pritišće, zatim ga tlači radom, daje sagraditi gradove-skladišta, ali ne kako bi se u njima skladištilo žito, koje u Bibliji ima značenje Riječi Božje. Nije on netko tko bi gradio druge Riječi Božje i tko je obdaren »skladištem mudrosti« te Riječi; nije netko tko je sazdan od Riječi Božje. Vidjevši kako raste broj sinova Izraelovih, faraon naređuje ubiti svako muško dijete koje se rodi. Time započinje prvi Izlazak. U retku 16 doslovno piše da kada babice budu »gledale između dva kamena« moraju ubiti dječaka, ako se dječak rodi. Arhaičnost toga izraza navela je tumače Biblije da ga napuste u korist mnogo razumljivijeg suvremenom čitatelju. Šteta, jer se u tekstu radi o kamenju za porod, odnosno o dvije kamene ploče postavljene rodilji pod noge (Izl, 1, 16; u hebrejskom korišten izraz ‫( על האכנימ‬al Haawnaijm), odnosno: »između dva kamena«), kako bi se rodilja mogla osloniti pri porodu. Kada je Mojsije već hodio po pustinji s Izabranim narodom, Bog ga je, u određenom trenutku, pozvao na Goru Horeb. Ono što je Mojsije ondje vidio nadišlo je njegova najsmjelija očekivanja. Bog mu je pokazao dvije kamene ploče, toliko nalik... kamenju za porod, s jedinom ra32


zlikom što je na njima vidio napisane Božje riječi zapovijedi. Tada je već znao tko mu je majka, gdje je krilo čovječje koji vjeruje Bogu – u deset riječi! Gledajući na dvije kamene ploče s Deset Božjih Riječi, Mojsije nije mogao pojmiti što mu Bog želi prenijeti da Riječ Božja rađa za život vječni! Poput majke koja se opire nogama o kamenje, tako i utroba ljubavi Božje, opirući se o zapovijedi, odnosno na riječi, daje na svijet svakoga koji vjeruje u Boga, i rađajući ga, postaje ocem ljudi. Sjetimo se kako je faraon elokventan, obrazovan vladar koji nema problema s inteligentnom motivacijom. Nasuprot tome, Mojsije je čovjek tvrdih usana, neiskusan u govoru, koji je možda čak i mucao i koji se nije znao pravilno izraziti. Pa ipak, otac Izabranog naroda nije bio faraon, već Mojsije. Jer otac je onaj koji je dijete Božje. Kada je Mojsije primio ove neuništive kamene ploče (kamen simbolizira trajnost riječi), sišao je s gore i čuo čudne zvukove i pjesmu. U taboru je bučilo, slavilo se u čast zlatnom teletu koje je načinio Aron od zlatnih naušnica koje su Izraelci povadili iz ušiju. Uho je organ za slušanje riječi. Kada ne želimo slušati riječi Božje naša se pozornost usredotočuje na idolopoklonstvo vlastitom tijelu. Mojsije se tada potpuno razočarao u vlastitu braću i u cijeli narod. Uvjerio se da mu nitko nije tako blizak kao Bog. Razgnjevi se i baci kamene ploče ispisane Božjom rukom. Pa ipak, nakon što je uništio zlatno tele, odlazi ponovno na goru Horeb. Ondje vidje Slavu Božju. Konačno mu Bog daje napisati još jedanput ovih deset riječi, ovaj put na pločama koje je sam morao isklesati. Prema drevnim kazivanjima Mojsije ih je trebao načiniti od dragog kamenja. Takvo uvjerenje sigurno ima uporište u činjenici da se riječ koja opisuje dragi kamen – safir (‫ שפיד‬- szafir) jednako čitala i zapisivala kao i riječ za Sveto Pismo, ili pismo uopće (‫ םפד‬- sefer). Dva puta pisane su riječi Božje. Između ta dva događaja primanja zapovijedi, Mojsije je doživio izniman osobni susret s Bogom. Od tog trenutka susret s Riječju Božjom, ne može se dogoditi bez osobnog susreta s Bogom. Pa 33


i u Pismima, s izvjesnom dozom poruge piše, kako ni sami Izraelci, kao ni stoka, nisu imali prava čak prići gori i doživjeti ono što je doživio Mojsije. On je bio odabranik! Deset Božjih zapovijedi nije promijenilo samo vanjski izgled tog čovjeka, već i cijeli narod, čitav svijet. Jedva deset riječi! A mi ih možemo znati i mnogo više! Poznajemo ne samo zapovijedi, već cijelo Evanđelje i mnogo knjiga. Koliko se samo možemo promijeniti i posvetiti susretnemo li se s Bogom u tim riječima? Povijest tog susreta je nadnaravna. Susret se događa nakon što je Mojsije razbio prve dvije kamene ploče vidjevši kako narod štuje zlatno tele koje je načinila jedna od njemu najbližih osoba – brat Aron. Uistinu, čak je i brat netko tko je udaljeniji odBoga Mojsije je razočaran ljudima, neshvaćen, mada ni sam ne razumije. Jedino tko mu ostaje blizak i tko ga nije razočarao bio je Bog. Zbližava se s njim još više. Bog i čovjek susreću se poput dva prijatelja. Udaljenost između Stvoritelja i stvorenja ostaje, no, s druge strane, nitko Mojsiju nije bio tako blizak kao Bog. Bog je nadvisivao Mojsija svojim bîtkom u svojoj beskonačnosti, a s druge mu je strane objavio svoju slavu ispunjajući Mojsijevu djetinju želju, kao što čini otac kome se djetešce obraća s bezazlenom molbom. Taj zahtjev za Božjom objavom čini nam se poput djetetova hira kada oca, koji kroz prozor promatra zvjezdano nebo, moli da mu skine jednu zvijezdu. Nijedan zemaljski otac ne može ispuniti takvu želju, a ipak, Bog je Mojsiju ispunio još nevjerojatniju želju. Objava, koju ćemo kroz koji trenutak razmatrati, objava kroz pukotinu pećine, između dvije kamene ploče, urezuje se u Mojsijevo pamćenje, čime se nastavlja niz događanja koja ga »rađaju« za život u Bogu. »Tako bi Jahve razgovarao s Mojsijem licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem. Mojsije bi se poslije vratio u tabor, ali se njegov pomoćnik Jošua, sin Nunov, mlađarac, iz Šatora ne bi micao.« (Izl 33, 11) Što to znači da je Bog razgovarao s Mojsijem licem u 34


lice? Je li moguće prijateljstvo između Boga i čovjeka? Jesi li se uistinu sprijateljio s Bogom? Što je Pismo htjelo poručiti kada čitamo da se Jošua, ili baštinik Mojsijev, iz Šatora nije micao? »Mojsije oslovi Gospodina: “Vidi, ti si meni rekao: Povedi ovaj narod, ali mi nisi objavio koga ćeš sa mnom poslati. Još si mi rekao: Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.”«(Izl 33, 12) Zar se Mojsije osjećao osamljen posred svega tog mnoštva kojeg je izvodio iz Egipta? Zašto je Bog rekao Mojsiju da ga pozna »po imenu«? Kada kažemo da znamo nekoga »po imenu«, znači li to da nam je ta osoba bliska? »Stoga, ako uživam tvoju blagonaklonost, objavi mi svoje putove da te shvatim i da dalje uživam tvoju blagonaklonost. Promisli također da je ova svjetina tvoj narod. ‘Ja ću osobno s tobom poći – odgovori Jahve – počinak ti priuštiti.’« Bog pita Mojsija je li mu dovoljno samo Njegovo prijateljstvo. Čini to tako kao da ga želi iskušati pitajući ga hoće li se žalostiti što za prijatelja ima nekoga... tko nije čovjek, nekoga s kim nije moguće uspostaviti odnos kao sa čovjekom? Bog kao da se bojao da Mojsiju neće biti dovoljno prijateljstvo s nekim koga nije moguće uzeti za ruku ili se na nj nasloniti, pogledati ga u oči ili upitati kako se osjeća. Prijateljstvo s Bogom potpuno je drugačije od onoga kakvo očekuje čovjek od čovjeka. Hoće li to zadovoljiti Mojsija? Jesmo li mi zadovoljni što i nas Bog pita je li nam dovoljan? Razmišljaš li o sebi kao o Božjem prijatelju? Želiš li postati Božji prijatelj? Ima ljudi koji su razočarani što im je preostao jedino Bog, muče se s osamljenošću umjesto da u njoj otkriju predivno Prijateljstvo – jedino takve vrste! »Ako ti ne pođeš – nadoda Mojsije – odavde nas i ne izvodi.« (Izl 33, 15) Mojsije čak ni ne želi poći u Obećanu zemlju, u blago35


stanje, ako bi radi toga mogao izgubiti Božju blizinu. Postoje ljudi koji čak ni u svojoj Obećanoj zemlji ne žeđaju za Bogom. Ima i takvih koji su spremni sve napustiti, odreći se Obećane zemlje poradi Boga. Kojima mi pripadamo? »Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tome što ideš s nama. Time ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod među svim narodima koji su na licu zemlje.« (Izl 33, 16) Mojsije doživljava prijateljstvo s Bogom kao najveći privilegij i najviše priznanje u životu – ponosan je na zaživjelo prijateljstvo s Bogom. Neki ljudi doživljavaju svoju vjeru kao nešto što umanjuje njihovu vrijednost u očima drugih ljudi. Ima ipak i takvih koji se ponose time što su Božji poznanici, prijatelji Najvišega. Kojima pripadamo? »I ovo što si zatražio, učinit ću, odgovori Jahve Mojsiju. Ta ti uživaš moju blagonaklonost jer te po imenu poznajem. – Pokaži mi svoju slavu, zamoli Mojsije.« (Izl 33, 17-18) Mojsije moli Boga da mu ispuni njegovu volju – čovjek moli Boga da ispuni njegovu volju. Bog se slaže, budući da ni Mojsije Bogu ništa nije uskratio. Njihove su želje iste. I još nešto. Bog ponovno, po tko zna koji put, govori »Znam te po imenu«. A prisjetimo se da Mojsije zapravo i nije imao ime. Njegovo ime bilo je zapravo »djelić« imena, patronim (nastavak, završetak), koji upućuje da pripada nekome..., ili da je iz nekog roda... Ako je njegovo ime potjecalo iz egipatskog, bilo je ono dio imena koje možemo iščitati iz imena egipatskih faraona, npr. Ra-mzes (onaj koji pripada bogu Ra), Toth-mzes (onaj koji pripada bogu Tothu). Njegovo je ime upravo taj završetak (mzes – koji pripada...). Ranije je ime označavalo biće i identitet čovjeka. Imati takvo krnje ime dovelo ga je možda dotle da se osjećao jedino kao »djelić« ili »krhotina« čovjeka, kao netko tko nikome ne pripada, tko ne zna tko je zapravo. Čudno je da Bog nekoga takvog želi za svog prijatelja. U poznatoj sceni na gori Horebu gdje je Mojsije čuo od Boga ove riječi: »Jesam koji jesam«, njihov je susret 36


doista nevjerojatan. Mojsije koji nikome ne pripada, i Bog koji također nikome ne pripada, osim u potpuno drugom smislu. Mojsije se osjeća izgnan u pustinju. I Bog se osjeća odbačen od sviju, napušten i sam! Nešto ih veže: vežu ih imena. Bog ima ime koje je teško nazvati imenom. Mojsije također. Mojsije zazvan od Boga odgovara: »Jesam«, a kasnije Bog upitan za ime odgovara: »Jesam koji jesam« kao da želi Mojsiju reći: »Nije Ti dovoljno, Mojsije, da sam jednostavno jesam, poput tebe?« – »Ti jesi, i ja jesam! To nas zbližuje!« Velika je vjerojatnost da je susret imao tako duboko osobnu i intimnu dimenziju stoga što se Mojsije osjećao drugačiji, kako u odnosu na Egipćane, tako i u odnosu na Izraelce i na midjanske obitelji... Nije pripadao nikome kao ni Bog! Pomaže li nam vlastita izoliranost približiti se Bogu? Znamo li trenutke u kojima se osjećamo potpuno neshvaćeni i napušteni od svih iskoristiti kako bi se približili Bogu? »Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj – odgovori – i pred tobom ću izustiti svoje ime Jahve. Bit ću milostiv kome hoću da milostiv budem; smilovat ću se komu hoću da se smilujem.« (Izl 33, 19) Te riječi djeluju tako prijateljski – nijedan Mojsijev dijalog u Pismu nije tako srdačan, pun ljubavi i povjerenja, kao taj – s Bogom. Mojsije čak ni sa ženom Siporom, koja ga je mnogo ljubila i koja mu je spasila život, nije ostvario takav odnos kao s Bogom. »A ti – doda – moga lica ne možeš vidjeti, jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati.« (Izl 33, 20) Bog ne samo da odgovara Mojsija, štoviše, izbavlja ga od smrti. Božje lice tako je sjajno i tako zastrašujuće da čovjek ne bi preživio pogled na nj. Ipak nas pomalo čudi taj redak budući da Pismo ranije govori kako je Mojsije razgovarao s Gospodinom licem u lice. Ipak, postoji razlika: gledati Božje lice ili uroniti u najdublju i najtajniju Božju bit – za nas nedostizivo iskustvo. Bog je ipak dopustio Mojsiju preživjeti 37


nešto za što bi mogli reći da je maglovita predodžba uranjanja u Božju dubinu, u ponor njegove ljubavi: »Evo mjesta ovdje uza me – nastavi Jahve. – Stani na pećinu!« U hebrejskom jeziku nalog da netko stane - znači dovesti nekoga u stanje iščekivanja, pripravljati ga na doživljaj nečeg posebnog ‫( נצב‬NUN+CADE+BET = neceb); u Bibliji se ta riječ po prvi put pojavljuje pri spomenu na tri Božje osobe koje se približavaju Abrahamu koji je sjedio pod stablima kod Mamre (Post 18, 2). Pećina je »cur« ‫( צזך‬CADE + WAW + RESZ). Riječ je višeznačna i ne znači samo pećinu, već i osjećaj težine, pritisnutost, gomilu. Mojsije je Božju prisutnost osjećao kao nešto što mori, kao duhovni teret, pritiješnjenost prisutnošću. Božja prisutnost djelovala je na Mojsija poput tijeska koji stvara biljeg u zagrijanoj masi. Takav događaj ostavlja neizbrisiv biljeg u čovječjoj duši – postojan i nezaboravan. Usporedba s tijeskom koji u elastičnoj masi stvara biljeg, možda najbolje objašnjava Mojsijev doživljaj. »Dok moja slava bude prolazila, stavit ću te u pukotinu pećine i svojom te rukom zakloniti dok ne prođem.« (Izl 33, 22) I riječ slava je u hebrejskom jeziku višeznačna pa stvara različite mogućnosti asocijacija. ‫( כבך‬kawod) je kako »slava« tako i »teret«; događaj koji opterećuje, pritješnjuje nekoga; osjećaj tvrdokornosti. Prolazit ću – u hebrejskom jeziku korištena je riječ ‫צבר‬ (AIN + BET + RESZ = abor) čije bi se značenje dalo iz grafičkog prikaza protumačiti kao »pretakati« nešto ogromno, »prevaliti«, »probijati«, »sručiti«; kao da je Božja slava lavina prisutnosti koja se obrušava po pukotinama pećine. Pukotina pećine – ‫( נקדה‬NUN + !OF + RESZ + HE = niqrah). Osnova ovoj riječi je »nqr« sa značenjem: »iščupati«, »izdubiti«, »provrtiti«. Zanimljivo je da se ova riječ često pojavljuje u Bibliji za označavanje gubitka vida kopanjem očiju 38


(1 Sm 11, 2; Suci 16, 21, Br 16, 14). Teško se oteti dojmu da je ova pukotina pećine svojevrstan doživljaj duhovne tame, svojevrstan gubitak vida – nemogućnost dosegnuti nešto u mračnom ponoru. Koji nevjerojatan paradoks – vidjeti Boga, a ne vidjeti ništa! Kada je Mojsije stajao u toj pukotini između dvije pećinske gromade iskusio je ponor tmine kao da je tek rođen iz mračne utrobe zemlje za beskonačnu stvarnost vječnog života u Bogu. »Onda ću ja svoju ruku maknuti, pa ćeš me s leđa vidjeti. Ali se lice moje ne može vidjeti« (Izl 33, 23) Ruka – u hebrejskom jeziku koristi se riječ »KAF« koja označava dlan s rastvorenim prstima kao u palme. Riječ je o iskustvu sklapanja dlanova, kao da uzimaš koga malenog u ruke i u sklopljenim ga rukama štitiš, zakriljuješ ga dlanovima. Mojsije se osjećao potpuno siguran, ali je osjećao i svoju potpunu bespomoćnost u odnosu na Boga; bespomoćnost koja mu je omogućila radovati se snazi Božje ljubavi.

39


Figulus d.o.o. 60 kn

9

789537

929329

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Zvijer & prorok

Ovu knjigu nije potrebno čitati od početka do kraja. Moguće ju je početi čitati od bilo koje stranice i od bilo kojeg mjesta. Važno je, ipak, znati kako i Magdino svjedočanstvo i Biblija kao i Augustinov tekst čine jedinstvo. Riječ je o istome samo iz različitih kutova. To je biblijsko razmišljanje. Potrebno je zauzeti više stajališta kako bi se razumjelo Jednog, Jedinog Boga u svom životu koji je uistinu neprestana borba i pokušaj izbavljenja iz nevolja. Job, Mojsije, Daniel možeš biti i ti sam, mada toga nisi svjestan. Pročitaj ovu knjigu i otkrij svoju mračnu stranu postojanja u čemu ti može pomoći samo jedan filter – Biblija. Bez Božje riječi samo smo sisavci. U svjetlu Božje Riječi djeca smo u koje je zaljubljen Otac na Nebu!

Augustyn Pelanowski OSPPE Magdalena Wielgołaska


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.