“... U našem se narodu kaže, papir sve trpi. Odlična rečenica za ovo remek ne-djelo, koje nikomu ne preporučam, osim liječnicima. Možda oni mogu pomoći autoru, makar i u to sumnjam. Kako bilo da bilo, evidentno je da neće još dugo. Radije neka moli i posti, a pisanje ostavi pravim piscima. Jedino što je dobro u svemu ovomu je mala naklada. Nemojmo čitati, ako ne želimo zaraditi tešku psorijazu”. Tomica P. (Iz Anti-uvoda)
...Isus odlazi za izgubljenom ovcom-odmetnicom, koja bježi podjednako i od stada i od pastira. I možda od pasa koji čuvaju stado. Ranjena je, tvrdoglava, potištena, izbezumljena; a možda i sva sretna, jer je uspjela pobjeći. Jer joj je dosta pustinje? Zamišljam ovu lutajuću ovčicu kao čovjeka, koji zna što hoće (bijeg), a ne zna što ga čeka (vukovi, sunce, divlje ovce, lovci). Dok bježi iz pustinje (brak, posao, obitelj, djeca, crkva, škola, zvanje), ispočetka „dobiva krila”, napojena red bullom maštanja i očekivanja. Staro nestaje s horizonta, još ima snage i za trčanje i za kaskanje. No, dolazi mrak. Neizvjesnost, rupe na putu, kaktusi, zavijanje hijena i neko staro drvo bez lišća, na kojemu sjedi lešinar promatrajući sve što gmiže i hoda, poput promatrača tamo neke Unije u „zemljama u tranziciji” koje postaju „zemlje u policiji” da bi nastale „zemlje u tendenciji”. Uskoro shvaća, da nema oaze, da je gladna i žedna, da joj usputni razgovorčići s poljskim miševima i gušterima nisu previše pomogli. A susrela je i zmije. I baš kad je mislila da pada i da više ne može dalje, nakon tjedana-mjeseci-godina lutanja, hvataju je probodene ruke Pastira. Onako prljavu, šugavu, okrvavljenih nožica, punu krpelja i buha, slinavu, raširenih zjenica i sa šećerom vrijednosti 22, On je uzima na ramena i kreću natrag, onamo gdje pripada, u stado, u kuću Očevu. Zapravo, na ovome putu spoznaje da je ona pustinja bila blagoslov...
Samo za stotu ovcu Glogović
OVCU
Glogović o. Marko don Kornelione
Samo za stotu
o. Marko don Kornelione
Samo za stotu
OVCU
www.figulus.hr 90,00 kn
naslovnica mb bez laka.indd 1
11.05.2012. 15:13
OVCU Samo za stotu
Uzet ćeš ovu knjigu u ruke. Sad je uzimaš. Kupit ćeš je. Kupuješ je. Kupit ćeš još jednu.
Čitajmo što Dobar Pastir savjetuje ovčicama koje: – strahuju od uroka, vrački i čarki – životare u raznim ovisnostima, dok mogu – hrane se pornografijom i grafopornijom – uništavaju sebe i svoje bogopsovkom – zaluđuju se magijama – uživaju u heavy-metalu – prolaze kroz bračne krize – kad ne uspije hodočašće, prelaze na lijevano olovo, kristale, crvene konce i jaja – pomišljaju na abortus ili trpe posljedice istog – gube se u pustinjama života – muče se u boleštinama duha, duše i tijela – vjeruju, a ne vjeruju, ovisno o temperaturi – jako vole Isusa, jako ne vole časne i velečasne – paralizirane su strahovima i depresijama – žrtve su nasilja različitih vrsta – nikad čule za Duha Svetoga, a očajnički Ga trebaju – grče se na pojmove „seminar” i „karizmatsko” – ne vide ništa dobro oko sebe – misle da su sakramenti bioenergija – šopaju se lijekovima za trigliceride – ne mogu se odvojiti od sv. Interneta – neće na misu, a slute apokalipsu – nikad nisu bile na pašnjacima Bosanske Posavine I još mnogo toga, taman za lutajuće, izgubljene i povratničke ovčice koje žele VIŠE od pukog vjerskog folklora i formalizama...
o. Marko don Kornelione Glogović
Samo za stotu
OVCU
Godina Gospodnja i Gospina, 2012.
Lektura: o. Marko K. Glogović Korektura: o. Marko K. Glogović Teološka lektokorektura: o. Marko K. Glogović Autocenzura: o. Marko K. Glogović Auto koji me vozi: Škoda karavan 4x4 Prijevodi s bosanskog na hrvatski i obratno: o. Marko K. Glogović Prijelom teksta: o. Marko K. Glogović Prijelom noge i jednom ruke: o. Marko K. Glogović Poetska obrada: o. Marko K. Glogović Grafička obrada: o. Marko K. Glogović Obrađivanje samostanskog vrta: o. Marko K. Glogović *Autor knjige odriče se svake odgovornosti za napisano. Bio je pod velikim pritiskom nadahnuća i pobožnosti. I nesanice.
Copyright© 2012 p. Marko K. Glogović, OSPPE Nakladnik: Figulus, Koprivnica Autor: p. Marko K. Glogović, OSPPE Grafički urednik: Zrinka Zidarić Tisak: Denona, Zagreb Knjigu možete naručiti na: www.figulus.hr, e-mailom (tajnica@figulus.hr) ili na: 048/621-159, 099/216-4788, 091/220-6542, 095/206 5421, CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 805940 ISBN 978-953-56330-5-1
Dopuštenjem provincijala Hrvatske pavlinske provincije, tj. autora knjige
Knjigu posvećujem svojoj najdražoj (i jedinoj) sestri Mateji, koja mi je zabranila da joj posvetim knjigu. I svima onima koji imaju visoku vrijednost triglicerida u krvi. Uz vas sam. Još.
Svi se carinici i grešnici približavali Isusu da ga čuju. A farizeji i književnici mrmljali: „Ovaj prima grešnike i jede s njima”. Tada im reče ovu prispodobu: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, pun veselja stavi je na svoja ramena te, čim se vrati kući, pozove svoje prijatelje i susjede pa im rekne: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!’ Kažem vam, tako će biti veća radost u nebu zbog jednog obraćenog grešnika nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.” (Lk 15,1-7)
UPOZORENJE: ZBOG PONEKIH ŠOKANTNIH IZJAVA, MLAĐIMA OD TRI GODINE I STARIJIMA OD DEVEDESET I DEVET, NE PREPORUČA SE ČITANJE
ZAHVALJUJEM: Anonimnom dobročinitelju, župljaninu župe Rođenja BDM Svetice, na pomoći oko financi ranja ovog izdanja. Nije član masonske lože (provjereno).
saMo za stotu oVCU
Iz Homilija svetoga Asterija Amazenskoga, biskupa: ... Ja ondje u usporedbama i zasjenjenim govorima vidim čovjeka koji je pastir stotine ovaca. Kad se jedna od njih odijelila od stada i zalutavši hodala uokolo, taj pastir nije ostao s onima koje su pasle obdržavajući red, već je pošao da potraži odlutalu. Mnoge je doline i pašnjake prekoračio, prešao je brojne i strme planine, po zapuštenim mjestima hodeći s tolikim je trudom dotle istraživao dok zalutalu nije našao. Kad je ovcu pronašao, nije ju izmlatio niti brže-bolje ugurao u stado već ju je stavio na svoja ramena, i blago s njome postupajući, donio u stado. Imao je veće zadovoljstvo poradi one koju je našao nego radi mnoštva koje su ostale... U tim su primjerima sadržane svete stvarnosti. Opominju nas da ne bismo ljude držali za izgubljene i bez nade i da ne bismo zanemarili one koji su u pogibeljima. Opominju nas da ne budemo spori u pritjecanju u pomoć, već da one koji su se udaljili od ispravnog načina življenja i lutaju, iznova izvedemo na stazu i veselimo se njihovu povratku ... (Časoslov II, str. 88, podebljao autor knjige, bez znanja sv. Asterija, odnosno Zvjezdana, hrv.)
Iz pisama svetoga Maksima Ispovjedaoca, opata ... Uzevši na se slabosti naših patnja i smrtnu kaznu kao da je sam bio kriv, a bi slobodan od svakoga grijeha, isplativši za nas dug, Sin nas je Božji oslobodio od mnogih i strašnih opačina... Ovčicu, koja je ispala iz božanstvene stotine i lutala po brdima i brežuljcima, u tor je doveo (Gospodin) kad
10
saMo za stotu oVCU ju je pronašao, ne sileći i ne grozeći se niti joj zadajući trud, već ju je sam stavio na svoja ramena i neozlijeđenu milosrdno priveo stadu. (Ondje, str. 223, podebljao autor knjige, uz maksimalno /pri/znanje svetog Maksima)
Ta jedna ovca, to je cijelo čovječanstvo. Jer, po grijehu jednoga, Adama, cijeli je ljudski rod pao. Ostavljajući devedeset i devet ovaca, Krist zapravo ostavlja anđeoske korove nebeske slave. (Sv. Hilarije)
Evanđelist kaže, kako je Gospod ostavio ostale ovce u gorama*, odnosno na visinama. Od tamo, dakle, dolaze one ovce koje su ostale u nizini. (Sv. Grgur) * u evanđelju po Mateju piše ‘u gorama’ umjesto ‘u pustinji’
Ovcu je Gospodin našao, kada je otkupio čovjeka. I veća je radost u nebu zbog te jedne nađene ovce nego zbog ostalih, jer više se slava Božja objavila u otkupljenju čovjeka, nego li stvaranju anđela. Čudesno je Bog stvorio anđele, ali još je čudesnije otkupio čovjeka. (sv. Beda Časni)
Izgubljena ovca traži kafanu u pustinji, žedna i iznemogla. Kako nema keša, mora platit’ svojim krznom. Sjajno je to, da je onako ogoljenu i spremnu za roštiljanje, Pastir ipak prepoznaje, i nokautiravši sve ovcolovce, uzima voljenu natrag pod svoje okrilje. Nosila je Pradine cipelice, no to joj nije puno pomoglo. Pijesak je pijesak. (punovremeni Službenik Božji o. Marko Kornelije)
11
saMo za stotu oVCU
12
saMo za stotu oVCU
NEŠTO KAO UVOD
Autora, iz tora, bez terora
A
ko nešto u životu ne volim, to su klišeji. Imam alergiju na klišeje i forme. Al eto, već sam dobrano i sam potopljen u tu bujicu koja nas (gotovo) sve nosi naprijed. Kad netko godinama piše kolumne u nekom časopisu, kao na primjer ja, naravno da će posegnuti za mišlju da ih i objavi u obliku knjige. Smijao sam se tom prozirnom običaju mnogih velikih novinara-pisaca, a onda sam i sâm upao u istu shemu. Kajem se? Lijepo je biti izvan klišeja, a opet nemereš bez njih. Tužan sam zbog prošlih godina, kad sam manje bio u klišejima. Nema više onih starih dobrih vremena, spontanosti i opuštenosti, kad sam znao na Radio Mariji u Zagrebu pustiti gospel heavy-metal obradu hvalospjeva „Magnificat” poljske grupe Tymoteusz, nakon čega su panično nazivale bake pitajući se zašto im se radio pokvario... Ili kad sam na tribinama smio (dok još nisam bio okru njen za provincijala s titulom Mnogopoštovani i Milo stivi) s velikom dozom komedijaštva recitirati narodnu pjesmicu „Opa, opa, cura voli popa, a njezina nana ljubi kapelana” i nitko se ne bi sablaznio. Jok, sad sam u poznim tridesetima i svakodnevno otkrivam sve više sijedih u bradi, bjesomučno i pustinjački komuniciram s laptopom i svako malo vadim krv za analizu kolesterola. Sestre u karlovačkoj Općoj bolnici (pozdrav s. Davorki)
13
saMo za stotu oVCU već znaju postupak: otvore prozor, polegnu me, drže za glavu, ruke, noge, umiruju pričajući o „lijepom danu” (a vani prolom oblaka) i kako će „sve biti dobro”, dok navedeni pacijent pada u nesvijest. Tako nekako vidim ovu umotvorinu; želio sam njome pomoći izvaditi staru bolesnu krv iz čitatelja, nudeći svježu transfuziju života koji se nalazi jedino u Isusu Kristu, slava Mu i hvala. On mi je smisao, cilj, utjeha, oslonac, sunce, sklonište, pje sma, izvor, blago, ljubav, anti-stresni program rehabili tacije. Nakon napornog radnog dana, Njegovo mi je Srce najbolji wellness centar... On mi je sve. Htio bih, poput ovih sestara-krvovaditeljica, poleći umorne i trpeće na meki jastuk božanskih oaza, koje se zaista mogu naći, ako ih tražimo, u pustinjama i gudurama ovozemaljskih putešestvija i peripetija. Htio sam i koriti i blagoslivlja ti, i poučavati i tješiti, i šaptati i vikati. Samo nisam htio moralizirati i suditi; nadam se da čitatelj/ica neće tako shvatiti ove tekstove. A ponekad ih je zasigurno i teško shvatiti. No, toliko je toga teško shvatljivo u samom življenju ovog života... Bez pomoći Božje, moramo zalutati. Zato je knjiga naslovljena „Samo za stotu ovcu”. Isprva, trebala je biti „Božanska ovcologija” ali odustao sam od tog naslova da me ne shvate krivo i ne progone pretjerano, neki čobani. Oduševljen sam evanđeoskom pričom o izgubljenoj i nađenoj ovci. Mislim da je ona sažetak cjelokupnog evanđelja; pokazuje lice Božje, prirodu čovjeka, svijet kao globalnu pustinju, otkriva opasnosti i nudi rješenje. Obično se ova ovca stavlja u prvi plan, ali nemojmo zaboraviti kako je i Pastir onaj koji trpi, traži, muči se dozivajući odlutalu ovčicu na krivudavim
14
saMo za stotu oVCU putovima njezina bunta. Ovom knjigom jednostavno želim poručiti čitateljima, da nas Bog ljubi, da nam želi sreću, da nas traži i da nema grijeha koji ne bi mogao ili ne bi htio oprostiti! Posebno su Mu na srcu upravo maleni i razočarani, ranjeni i nesretni. Oni koji misle da će ih ovaj svijet zadovoljiti, nakon što prođu sito i rešeto mode, strasti, ovisnosti, idolopoklonstva, zabave i osvete, padaju u svojoj bespomoćnosti i stradavaju u svojoj naivnosti. Ipak, moram priznati, da sam u samim tekstovima izbjegavao klišeje! Zato mi dolazi stotine odgovora iz časopisa i novina u kojima su objavljivani tijekom 2010/2011. (Book, Karlovački Tjednik, Nacija, Rhema) te upravo zbog onih koji mi pišu kako su dirnuti „Božjim što progovara u ljudskome” nastavljam i dalje pisati. Budite blagoslovljeni čitanjem, razmišljanjem i donesite dobre odluke za svoj duhovni život. To je moja molitva i moja inspiracija. Ako nam ništa od svega ovoga napisanoga ne ostane u srcu, dovoljno je samo zapamtiti mudrost koju je izrepao naš dragi Edo Maajka, a glasi: NO SIKIRIKI. Meni je to napisano, flomasterom, na ogledalu u WC-u. To je nekako i poruka ove knjige. Na Isusovim ramenima, stvarno, braćo, no sikiriki. Knjiga je podeblja. Zato bi mogla neke odvratiti od čitanja, ali s druge strane baš mi se lijepo vidi ta debljina, nekako mi je drago da imam i jednu deblju knjigu uz sve one mršave. Osim toga, nitko mi ne može prigovoriti da baš ništa ne radim: eto ti, brate, knjiga, i to debela, pa barem sam pisao ako već drugo ne znam ili ne ću. Ima tu duhovitosti /molim to tako gledati!/ i duhovnosti /molim pokušati shvatiti!/ a ima i nešto između. Neke
15
saMo za stotu oVCU će nas riječi zapeć’ kao kolonoskopija. Neke nasmijati kao da nas škakljaju percem mlade guske po tabanima. Neke će nas sablazniti, no kaže prastara balkanska mudrost „Nek’ se češe koga svrbi”. Zašto uopće pišem? Zato što nisam kupio laptop samo za gledanje. Pišem, dakle postojim. Pišem jer nisam studirao arhitekturu. Pišem jer sam odrastao uz tisuće knjiga i jer znam koliko knjiga može značiti čovjeku. Ova ne ide na natjecanja niti ću na njoj zarađivati brdo eura. Ovo će biti darak onima koje volim, poštujem i s kojima surađujem, kao i onima kojima trenutno neću imati što drugo dati. Jer mi je po nestalo kave i bombonijera. Knjiga je idealna za čitanje u nekoj duljoj vožnji vlakom ili vozom i slično. Dobra je i kao podmetač za lonac s vrućim mahunama. Ili kao obrambeno sredstvo protiv muha. Na zdravlje! o. Marko, crni ovan među bijelim fratrima
16
saMo za stotu oVCU
ANTI-UVODI
D
a razbijem klišeje „lijepih uvoda” i „pozitivnih osvrta” donosim i neke koji nisu posve takvi, ipak živimo u demokraciji. Dakle, Tomica, koji u „strahu od osvete fanova”, kako sam kaže, ne potpisuje i svoje prezime, piše: „Iako na neki svoj psihodelični način simpatični, ovi su članci uvrjeda za moju duhovnost i inteligenciju. Autor, purgersko-bosanskoposavski-slovenski gemišt od čovjeka, prejadan pokušaj imitacije Globusove Tanje Torbarine, bolnim sarkazmom liječi svoje frustracije i nameće svoje viđenje stvarnosti, koja se odlikuje fobijom od svega što nije katoličko. Iz svake mu rečenice izlazi nepojmljiva odbojnost prema zakonima fizike, biologije i matematike, predmeta iz kojih je, što je poznato, imao uvijek negativnu ocjenu. U našem se narodu kaže, papir sve trpi. Odlična rečenica za ovo remek ne-djelo, koje nikomu ne preporučam, osim liječnicima. Možda oni mogu pomoći autoru, makar i u to sumnjam. Kako bilo da bilo, evidentno je da neće još dugo. Radije neka moli i posti, a pisanje ostavi pravim piscima. Jedino što je dobro u svemu ovomu je mala naklada. Nemojmo čitati, ako ne želimo zaraditi tešku psorijazu”.
Tomica P.
17
saMo za stotu oVCU „Sviđa mi se naslovnica, Gospa s malim Isusekom. Budem si izrezala i stavila na zid.” Baka Ljubica iz moje župe /Nisam imao srca reći joj istinu o naslovnoj strani/
„Po sadržaju vidim da si se, brate, potrudio, aman svaka čast. Malo su mi sitna slova pa ne bih sad davao više izjava, al’ svakako ću da pročitam u dogledno vrijeme. Meni se čini krasna knjiga. Javim ti se uskoro. Pozdravi onu Nenu što kod tebe kuha. Ajd selam.” Muradif Murki Hadžisalihmehmedulbegović
„Predragi, ljubljeni i mnogopoštovani oče Marko, u jednom sam dahu pročitala radni uzorak Vaše nove knjige, malo povrijeđena što je meni niste prvoj dali, ali poslala mi je prijateljičina prijateljica. Nema veze, važno da mi je taj dragulj sada u rukama. Otvorili ste nam dušu, a meni oči. Knjigu sam čitala na koljenima, u suzama i u smijehu. Najsrdačnija Vam hvala, ovo je predivno i nemam riječi kojima bih opisala divotu ovih članaka, molitava i svega što možemo naći u ovom djelu punom plemenite ljubavi. Najradije bih Vas izgrlila i izljubila (opaska autora: Stanite u red i budite strpljivi) jer kao da ste pisali samo za mene! Tako duboko i lijepo, odmah bih fotokopirala i širila među svim svojim znancima, osobito ro dbinom. Dajte se malo pomolite za njih, neprestano me tlače i maltretiraju, najradije bih da ih nema. Kako da Vam zahvalim za ovo djelo puno milosti? Puno svjetla, puno pozitive! Neka je posebna gotovo astralna aura oko ove knjige! Obećajem da ću od sada prvo razmišljati, a onda djelovati, kako nas Vi poučavate. Zašto Vas nisam prije upoznala... Digli ste me iz
18
saMo za stotu oVCU očaja, pokazali put... Javite mi kad počinju seminari, bit ću na svima. Usput, voljela bih imati nešto od Vas, nekakvu uspomenu, tek toliko, da budemo duhovno povezani.” Vesna Š. K. /Ovoj sam sladunjavoj obožavateljici poslao krunicu s porukom: Molite se Bogu, a ne meni. Možete slobodno doći na prvi seminar, 2022., svakog 32. u mjesecu, od 12h do podne/
Najavih svoj novi tiskovni uradak dragim župljanima župe u kojoj službujem. Slučajno sam nakon sv. mise (preko u tu svrhu postavljenog portafona na ulaznim vratima, hehe) načuo komentar jedne drage vjernice: „Opet je napisal knjigu. Valjda već petu ove godine. Kaj ti misliš, otkud mu lova? A zakaj nema novce za nove jastuke za pod rit? E nebum ja više sim dolazila, svaki put prehla dim mjehur. Bude me on još čul. Napisala bum pismo na Kaptol pa bu videl svoje.” Slijedio je (pametan) odgovor druge drage vjernice: „Pa daj se smiri, kupila buš si knjigu i sedni se na nju, isto bu te grijala.”
Jedan mi prijatelj piše e-mailom: „Nije da neću, ali ipak ne bih ti pisao uvod, daj me razumi. Iskačeš opasno iz svih okvira. Prijatelji smo, ali malo me strah. Znaš da mi je dobro ovdje, ne želim probleme. Danas ako se negdje potpišeš, za vijeke vjekova si obilježen. Ako ćeš imati promociju, doći ću. Anonimno, pa nisam sad ja važan. Nego pošalji mi dvadesetak komada kad izađe, da malo podijelim kao poklon. Platim ti kad se vidimo. Ako je potrebno.” Anonimni kolega po struci
19
saMo za stotu oVCU „Ova je tvoja knjiga tako plitka, da se djeca u njoj ne mogu utopiti, a istovremeno tako duboka, da u njoj gubi život faraon i njegova vojska. Šalješ snažnu poruku, da nam je uvijek gledati na Sunce, tako da sjene ostaju iza nas. Kažeš nam da budemo hrabri i strpljivi, jer najtamnije je pred svitanje. Budi blagoslovljen jer blagoslivljaš druge.” Subrat pavlin /Priznao mi je da je ovo od nekuda prepisao. Barem se potrudio/
Bilo je još sličnih „bisera”, ali drago mi je što svi mi drugačije razmišljamo; o, kako bi bilo dosadno i naporno da smo isti i da smo roboti. Ne vidim nikakav problem u kritici, dapače! Što više, to bolje! Kroz šest mjeseci treninga tae-kwon-do-a i dobitka skoro-pa-bijelog pojasa, naučih vladati nad emocijama i suzdržavati agresiju. Su bjektivna viktimizacija bacit će me kvalitetnije na koljena pred Gospoda, više će me ljudi tješiti i darivati bajaderama i domaćom orahovicom, bit ću gorljiviji u propovijedima demaskirajući vanjske i unutarnje crkvene neprijatelje. Nema problema! Problem je doći na grob mojoj pokojnoj babi Iki, Bog joj se smilovao, u Bosnu. E, to je teško! Moram proći hrvatsku granicu, pa ući u Federa ciju, pa prijeći preko Republike Srpske, pa okrznuti Di strikt Brčko... Da ne govorim o rupama na cesti i policijsko-milicijskim zasjedama u grmlju. Al’ eto, negdje tamo na pograničju četiri zemlje s tri konstitutivna naroda, začujem s lokalne radio postaje: „Afedersum, Afedersum, samo ti znaš vakat pravi, i potrefiš kad je vrijeme pravoj, dobroj crnoj kahviiiiiii”. I prođe te sva muka. Uz kahvu, kafu i kavu, svaki umor, aman, nestane. Zato, hvala svima
20
saMo za stotu oVCU na divnim riječima, svima Božji blagoslov i korisno čitanje knjige. Hvala i dobročiniteljima, koji su zaslužni za tisak. Neću ih imenovati, samo ću reći da su to predragi ljudi i da nisu u Remetincu. Zasad. Hvala i potencijalnom lektoru i korektoru, za koje ipak više nisam imao novca, pa ih ni nema. Hvala i jednoj posebnoj teti, koja mi tje dno donosi sjajnu sirutku, sir i vrhnje, dabogda nas Unija ne otkrila. Hvala najdražem Marinu, koji mi je k’o drugi brat, čiji pred-kanonizacijski pogovor možemo čitati bez prigovora. Hvala subraći pavlinima, koji me u svemu rado podupiru, baš kao što smo rado poduprli npr. Daytonski sporazum. Vole oni jako svog provincijala. Najviše dok je negdje na putu. Hvala osobito mom okokućnom pišakalu, tj. cucku, te mojim macama i mačku. Oni su mi velika pomoć u samostanskoj samoći i nadahnuće u mnogim pozitivnim mislima. Hvala i klevetnicima i dušmanima, koji me potiču ka svetosti. Ljubomorni su jer imam puno kuharica a relativno malu trbušinu. Cicije. Hvala, na kraju, i svim članovima mojih molitvenih, karitativnih, humanitarnih zajednica, grupa, udruga i društava, župljanima i nemalom broju prijatelja, za koje i s kojima neprestano molim, da nam se svima dobri Bog smiluje i otvori nam jednom vrata Nebeske Bosne, pardon, Nebeskog Jeruzalema, kad za to dođe vrijeme. Amen.
21
BIT ĆEŠ MOJA ILI NIČIJA Stanimo više na kraj kontroverznom običaju naših baka i mama koje u kolače stavljaju grožđice. Recimo odlučno ‘ne’ tom sumanutom i nametnutom tretiranju slastica
saMo za stotu oVCU
Stota ovca. Ili prva ovca? Ili: Hrvatska traži ovcu
N
ema katolika, koji je barem do krizme išao u crkvu, a da nije čuo za slavnu prispodobu o „izgublje noj ovci”. Odnosno, možda i ima. Zato citiramo iz Evanđelja po Luki: „Svi se carinici i grešnici približavali Isusu da ga čuju. A farizeji i književnici mrmljali: „Ovaj prima grešnike i jede s njima”. Tada im reče ovu prispodobu: „Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne osta vi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, pun veselja stavi je na svoja ramena te, čim se vrati kući, pozove svoje prijatelje i susjede pa im rekne: ‘Radujte se sa mnom, jer sam našao svoju izgubljenu ovcu!’ Kažem vam, tako će biti veća radost u nebu zbog jednog obraćenog grešnika nego zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja” (15,1-7). Postoje neke nejasnoće u ovom tekstu. Jesu li farizeji bili ljuti što ih Isus nije pozvao na ručak? Ili su, kao pioniri pokreta za prava životinja bili ljuti zbog pečene ovčetine koju su, pretpostavljam, ovi Isusovi ljubljeni grešnici slasno konzumirali toga dana? Ili su bili ljuti zato što su i inače „oni koji sve znaju” ljuti na cijeli svijet? Nejasno je i sljedeće: ciljajući na početak Gospodinova govora, pa tko bi bio toliko, da ne kažem lud, reći ću nerazuman, da ostavi 99 lijepih, ugojenih ovčica i krene za jednom buntovnom ovcom-pubertetlušom u nepoznato? Bojim se
24
saMo za stotu oVCU da je taj i takav Pastir samo jedan - sam Isus. Onaj, koga će Ivan kasnije nazvati „Jaganjcem Božjim”. Čudnovato i divno; Pastir postaje Jaganjac, suobličuje se stadu. Koje je, nota bene, kako čitamo, „u pustinji”! Ni to nam nije sasvim jasno, zašto se poslušne ovce nalaze u pustinji, gdje baš i nema travnjaka i izvora? Jesu li zadovoljne pustinjom? Jesu li svjesne da su u pustinji, jer možda ih je ćapila fatamorgana? Je li ta pustinja samo slika njihove prazne, suhe nutrine? Tko su te ovce, uostalom; čovječanstvo, ili pojedini ljudi, ili možda samo kršćani? Eto, koliko malo riječi, a toliko spekulacija. Kao da je riječ o hrvatskim zakonima o privatnom vlasništvu. Dakle, jedno je sigu rno, Isus odlazi za izgubljenom ovcom-odmetnicom, koja bježi podjednako i od stada i od pastira. I možda od pasa koji čuvaju stado. Ranjena je, tvrdoglava, potištena, izbe zumljena; a možda i sva sretna, jer je uspjela pobjeći. Jer joj je dosta pustinje? Zamišljam ovu lutajuću ovčicu kao čovjeka, koji zna što hoće (bijeg), a ne zna što ga čeka (vukovi, sunce, divlje ovce, lovci). Dok bježi iz pustinje (brak, posao, obitelj, djeca, crkva, škola, zvanje), ispočetka „dobiva krila” napojena red bullom maštanja i očekivanja. Staro nestaje s horizonta, još ima snage i za trčanje i za kaskanje. No, dolazi mrak. Neizvjesnost, rupe na putu, kaktusi, zavijanje hijena i neko staro drvo bez lišća, na kojemu sjedi lešinar promatrajući sve što gmiže i hoda, poput promatrača tamo neke Unije u „zemljama u tranziciji” koje postaju „zemlje u policiji” da bi nastale „zemlje u tendenciji”. Uskoro shvaća, da nema oaze, da je gladna i žedna, da joj usputni razgovorčići s poljskim miševima i gušterima nisu previše pomogli. A susrela je i
25
saMo za stotu oVCU
Onako prljavu, šugavu, okrvavljenih nožica, punu krpelja i buha, slinavu, raširenih zjenica i sa šećerom vrijednosti 22, On je uzima na ramena i kreću natrag, onamo gdje pripada, u stado, u kuću Očevu... zmije. I baš kad je mislila da pada i da ne može više dalje, nakon tjedana-mjeseci-godina lutanja, hvataju je probodene ruke Pastira. Onako prljavu, šugavu, okrvavljenih nožica, punu krpelja i buha, slinavu, raširenih zjenica i sa šećerom vrijednosti 22, On je uzima na ramena i kreću natrag, onamo gdje pripada, u stado, u kuću Očevu. Zapravo, na ovome putu spoznaje da je ona pustinja bila blagoslov. Da, puna muka i problema, s malo uzbuđenja, ali blagoslov, jer je imala druge ovce i jer su „štap i palica njegova bili njezina utjeha” (usp. Ps 23). I tako je naš ovčuljak na vla stitu krznu shvatio onu prastaru hrvatsku rimokatoličku „S onu stranu Plive gajtan trava raste... Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče”. Ne, nećemo moralizirati. Zar nismo svi lutali, griješili, padali, gubili se i stradavali? Ovdje nije riječ toliko o toj ovci, koliko o Božjem milosrđu. Grešnici privlače Boga. Zbog grešnika je Isus prolio svu svoju krv. Uhvatih se neki dan za glavu i na koljenima sam vikao: Premalo činim, premalo činim! Oko mene žive izgubljeni, ranjeni ljudi, koji se poje ustajalom vodom i hrane dušu konzerviranim gmo-slasticama; izvana krasota, iznutra grozota. Bogopsovka, kocka, alkohol, preljubi, pobačaji,
26
saMo za stotu oVCU nasilje, droga... Kako ovčicama što traže nepostojeće oaze objasniti da nema sreće izvan Nebeskog Tora? Kako im pokazati Dobroga Pastira, koji živi za to da ih vrati u svoju svetu UNPA-zonu? Samo je jedan put: ja moram postati taj pastir. Moram se odvažiti i krenuti za njima. Moram im postati sličan. Isus nije čak ni prekorio ovu ovcu, a kamoli na nju vikao i na postojeće duševne boli dodavao nove (inače bi ga vjerojatno prijavila). Kršćani neće upirati prstom, gurati dublje u blato, govoriti „a rekoh ti” i pričati pobožne pričice. Zagrlit će ih, prljave i smrdljive, i dovesti do Krvi s Golgote, da ih opere od svakoga grijeha. Mene je Pastir uhvatio milijun i sedamstopedeset tisuća puta. I uvijek mi je oprostio, i zavio rane i lijepo me ošišao. Ne bi li i ti probao, čitatelju, istu terapiju? Ono što nam izgleda tako obično i tako prizemno i tako jednostavno, baš u tome je spas i izlaz. Drvena stara ispovjedaonica, pol-satna sveta misa, nekakva plastična krunica, velečasni koji se prehladio u korizmenim pokorničkim bogoslužjima pa cupkajući za ambonom guta pokoju riječ iz starozavjetnog čitanja... Vrati se kući. (Vrati se s kišom.) Vrati se odmah.
27
saMo za stotu oVCU
DJETINJARIJE I KONTRA BLAGOSLOVI
U
vremenima sveopćeg straha i paničarenja u vezi glede posla, novca, izgleda, zdravlja, sutrašnjice, nesreća, smakova svijeta i slično, primjećujemo jednu anomaliju: naša su djeca izgubila svaki strah. Ne kažem da je strah sam po sebi dobar, ali ponekad je, moramo priznati, ipak koristan. Strah od negativne ocjene, od lošeg društva, od roditeljske tuge i ljutnje, od zlih kušnji i postupaka... Da, pozitivan strah može biti i spasonosan. Između sedam darova Duha Svetoga postoji i onaj: strah Božji. Riječ Božja kaže: „Strah Gospo dnji početak je mudrosti”. Dakle, mudar je onaj koji se boji Gospodina ostaviti i prezreti, jer izvan Njega, sve je pustoš i trulež. Ilustrirat ću jedan događaj, jedan u nizu, koji sjajno objašnjava što nam se događa i zašto. Eto, na satu vjeronauka u školi odlučih prošetati razredom, da vidim kako dječica pišu i crtaju. Odjednom, u oko mi pade nadasve zanimljiva naljepnica, koju je jedan učenik (drugi razred osnovne škole) zalijepio za svoju pernicu. Mrtvačka glava. Pitam ga, zašto nema autiće ili motore ili cucka ili nešto slično, nego baš lubanja s iskešenim zubima mora buljiti u njega dok piše i čita iz udžbenika. Pada osmijeh s odgovorom: „Mama mi je kupila, meni se to sviđa”. Tada i druga djeca pokazuju
28
saMo za stotu oVCU svoje pernice i omote bilježnica i knjiga te imam što vidjeti; mali je svima u razredu podijelio slične naljepnice, a djeca su ih spremno upotrijebila. Osim lubanja, ima tu i cijelih kostura, pa krvarećih srca, vampirskih zubi, čak i mrtvačkih ljesova, s nekakvim šljokicama, da bude privlačnije. Krasno, baš krasno, rekoh. Prekidam sat s temom o malom Isusu u štalici, i razgovaram s djecom o tim naljepnicama. Doznajem šokantne stvari; ono od čega bi se mojoj generaciji ježila koža i ono što bi izazvalo vriskove, njima je divna zabava i način igre. Većina djece u razredu igra kompjuterske igrice, kupuje magične karte i čita stripove u kojima su glavni junaci zmajevi i čudovišta, a krvave bitke i nasilje nad slabijima okosnica „igre”. Štoviše, kroz sve to poučeni su da svaki od njih ima – ne Anđela Čuvara, kako su nas učile zagrižene ultra-rimokatoličke jezuitsko-papističke bake, agentice Vatikana – nego prijatelja zmaja, koji ih čuva i štiti i koji im je životni pratitelj. I nema tu više skrivanja, vrlo jasno i otvoreno ti zmajevi, kosturi i vještice govore: „Ti si moj... Pokloni se meni, pa ćeš sve imati... Samo kad sam s tobom, pobjeđuješ... Moja ti vatra daruje moć... Ovo nije šala, radi se o životu ili smrti... Ja imam moć zarobiti sve njih... Odbaciš li me, stradat ćeš...” (Svi citati uzeti iz jednog stripa, koji sam osobno kupio na kiosku). Kada kao svećenik čitam te riječi, prolaze me trnci jer isto sam čuo iz usta ljudi koji su vodili istinske borbe s demonima u sebi, nad kojima sam satima i danima, pa i mjesecima molio, da budu oslobođeni zla koje ih je okovalo. No, ovo su djeca! Nevine duše, koje ipak sve savršeno upijaju. Današnja se djeca, barem ova naša na
29
saMo za stotu oVCU
Današnja se djeca, barem ova naša na Zapadu, ne boje sotone, demona, pakla: njima je sve to servirano u obliku igrački i zabave. Jao, jao, jao! Zapadu, ne boje sotone, demona, pakla: njima je sve to servirano u obliku igrački i zabave. Jao, jao, jao! Buljeći satima i satima u ekrane hraneći se kultom smrti, iskri vljenom duhovnošću, krikovima ukletih i tamom, perfi dnim nasiljem i ispiranjem mozga, možemo se pitati, što će biti u budućnosti? Ako ne prepoznaju zlo, kako će mu se oduprijeti? Ako nemaju straha Božjega, kako će se sutra ostvariti kao ljudi, kao supružnici, kao roditelji, kao radnici, kao vjernici? Uputio bih otvoreno pismo nekim odgovornima, ali znam da bi me otkantali, jer nisam roditelj i vjerojatno „pretjerujem” u žaru svog „križarskog pohoda”. No, poslije, kad zagusti, telefon mi neprestano zvoni. Imam osjećaj, da se potiho, ali temeljito provodi nečiji plan, po kojemu se treba zatrovati dječje duše, a zatim ih onemoćale svezati u mrežu: kao roblje, sve će poslušno izvršavati. Neću ni spominjati kako mi se potužila jedna mama iz Zagreba kojoj je kći dobila negativnu ocjenu i još k tome bila izvrijeđana, jer nije u školu za famoznu „Noć vještica” donijela bundevu, što je bila domaća zadaća. Bogu hvala, rekoh mami, bolje jedinica nego pomahnitalo nasljedovanje tuđih običaja koji očijukaju s nadnaravnim, i to okultnim, zloduhovskim
30
“... U našem se narodu kaže, papir sve trpi. Odlična rečenica za ovo remek ne-djelo, koje nikomu ne preporučam, osim liječnicima. Možda oni mogu pomoći autoru, makar i u to sumnjam. Kako bilo da bilo, evidentno je da neće još dugo. Radije neka moli i posti, a pisanje ostavi pravim piscima. Jedino što je dobro u svemu ovomu je mala naklada. Nemojmo čitati, ako ne želimo zaraditi tešku psorijazu”. Tomica P. (Iz Anti-uvoda)
...Isus odlazi za izgubljenom ovcom-odmetnicom, koja bježi podjednako i od stada i od pastira. I možda od pasa koji čuvaju stado. Ranjena je, tvrdoglava, potištena, izbezumljena; a možda i sva sretna, jer je uspjela pobjeći. Jer joj je dosta pustinje? Zamišljam ovu lutajuću ovčicu kao čovjeka, koji zna što hoće (bijeg), a ne zna što ga čeka (vukovi, sunce, divlje ovce, lovci). Dok bježi iz pustinje (brak, posao, obitelj, djeca, crkva, škola, zvanje), ispočetka „dobiva krila”, napojena red bullom maštanja i očekivanja. Staro nestaje s horizonta, još ima snage i za trčanje i za kaskanje. No, dolazi mrak. Neizvjesnost, rupe na putu, kaktusi, zavijanje hijena i neko staro drvo bez lišća, na kojemu sjedi lešinar promatrajući sve što gmiže i hoda, poput promatrača tamo neke Unije u „zemljama u tranziciji” koje postaju „zemlje u policiji” da bi nastale „zemlje u tendenciji”. Uskoro shvaća, da nema oaze, da je gladna i žedna, da joj usputni razgovorčići s poljskim miševima i gušterima nisu previše pomogli. A susrela je i zmije. I baš kad je mislila da pada i da više ne može dalje, nakon tjedana-mjeseci-godina lutanja, hvataju je probodene ruke Pastira. Onako prljavu, šugavu, okrvavljenih nožica, punu krpelja i buha, slinavu, raširenih zjenica i sa šećerom vrijednosti 22, On je uzima na ramena i kreću natrag, onamo gdje pripada, u stado, u kuću Očevu. Zapravo, na ovome putu spoznaje da je ona pustinja bila blagoslov...
Samo za stotu ovcu Glogović
OVCU
Glogović o. Marko don Kornelione
Samo za stotu
o. Marko don Kornelione
Samo za stotu
OVCU
www.figulus.hr 90,00 kn
naslovnica mb bez laka.indd 1
11.05.2012. 15:13