o. Augustyn Pelanowski, OSPPE Ranjeno svjetlo

Ranjeno svjetlo

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Komentari Ivanova evanđelja

Naslov izvornika: Zranione światło. Komentarze do Ewangelii świętego Jana © Copyright: o. Augustyn Pelanowski, OSPPE, 2013. g.

Sva prava pridržana. © Copyright za hrvatsko izdanje, te za distribuciju u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: p. Marko Glogović, OSPPE i Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori, Koprivnica, 2015. g.

Nakladnik: Ustanova za promicanje kršćanskih vrednota Kristofori, Koprivnica Za nakladnika: Josip Lončar Prijevod s poljskog jezika: Adrian Cvitanović Lektura: Jelena Topčić Grafički urednik: Mihael Lončar Tisak: Denona d.o.o.

Knjigu izabrao p. Marko Glogović

ISBN 978-953-7378-04-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000905662.

o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Ranjeno svjetlo Komentari Ivanova evanđelja

2015. g.

Sadržaj Prvo poglavlje: Istinsko svjetlo ......................................7 Drugo poglavlje: Svjetlo riječi .....................................21 Treće poglavlje: „Upakirana“ riječ .............................25 Četvrto poglavlje: Sretno uboštvo ............................30 Peto poglavlje: Sin Božji ................................................35 Šesto poglavlje: Nastani se u Bogu ...........................40 Sedmo poglavlje: Vidjeti istinu ..................................43 Osmo poglavlje: Svadba na Nebu ............................64 Deveto poglavlje: Hram tijela .....................................73 Deseto poglavlje: Uzneseni .........................................76 Jedanaesto poglavlje: Najveća zapreka ..................80 Dvanaesto poglavlje: Preostali ulomci ....................92 Trinaesto poglavlje: Najveća čast ..............................96 Četrnaesto poglavlje: Prezrena hostija .................100 Petnaesto poglavlje: Crkva-svratište .....................104

Šesnaesto poglavlje: Najčišći poljubac .................107 Sedamnaesto poglavlje: Kamenovanje ................111 Osamnaesto poglavlje: Zrcalo .................................126 Devetnaesto poglavlje: Uska vrata .........................135 Dvadeseto poglavlje: Pastir .......................................142 Dvadeset prvo poglavlje: Božja ljubav .................155 Dvadeset drugo poglavlje: Lazar ............................158 Dvadeset treće poglavlje: Žrtva u vatri .................163 Dvadeset četvrto poglavlje: Krv Jaganjca ...........167 Dvadeset peto poglavlje: Istinski trs ......................181 Dvadeset šesto poglavlje: Pogled zaručnice ......184 Dvadeset sedmo poglavlje: Biser ............................188 Dvadeset osmo poglavlje: Uskrsnuće ...................197 Dvadeset deveto poglavlje: Duh Sveti .................203 Trideseto poglavlje: Pripravljena žeravica ...........211

Prvo poglavlje

Istinsko svjetlo Iv 1,6-8.19-28

Ivan je običavao govoriti kako je došao posvjedočiti o svjetlosti. Može li se dokazivati postojanje sunca? Je li netko dobio Nobelovu nagradu zbog toga što je dokazao postojanje svjetla? Svjetlo je pojava koju svi mogu spoznati. Stoga se postavlja pitanje čemu svjedočiti o njemu. Zato što ne govorimo o svjetlu koje se može fizički spoznati, nego o svjetlu koje nam omogućuje da spoznamo Sina Božjeg i cijelo bogatstvo milosti koje je sa sobom donio na ovaj svijet. Milost znači shvatiti smisao svoga – kako se mnogima nedvojbeno čini – nesretnog usuda. Za to nam je potrebna iznimnost svjetla.

Dok sam bio dječak, jednom sam ostao sam u kući. Polako je nestajalo danjeg svjetla, a ja sam, zauzet prelistavanjem 7

Ranjeno svjetlo knjiga, odjednom uvidio kako više ne mogu ništa pročitati jer je pao mrak. Ogledao sam se po sobi i užasnuo. Na prozoru je stajala neka mračna prilika koja je po obrisima podsjećala na sablast. Oblio me hladan znoj. Zavukao sam se iza kauča i nepokretno ležao, bojeći se pogledati u drugu stranu. Trajalo je to dugo. Na kraju sam čuo ključ kako se okreće u bravi, otvorila su se vrata i netko je upalio svjetlo u predsoblju. Majka je ušla u sobu i rukom pritisnula prekidač. Čuo sam zvuk koji mi je donio olakšanje. Cijela se soba ispunila svjetlom. Kako sam se samo iznenadio kad sam, pogledavši prema prozoru, shvatio da ondje nije nikakvo čudovište, već samo zavjesa koja se tako pomaknula da sam u mraku pomislio kako je riječ o zastrašujućem duhu. Svjetlo može mnogo toga promijeniti kad se suočavamo sa svim ružnim trenucima iz prošlosti koji nas cijelo vrijeme progone poput sablasti. „I načini Bog dva velika svjetlila – veće da vlada danom, manje da vlada noću – i zvijezde.“ (Post 1,16)1 Čemu dva svjetla? Potrebni su nam Svjetlo Hostije i Biblije, ne bi li u mraku depresije naša molitva postala mjesecom od kojeg se zrcali utješno svjetlo Krista i snaži nas da ne utonemo u mraku besmisla.

Sve je to nemoguće zaboraviti, premda činimo sve kako se toga ne bismo prisjetili. Da nije očaja i besmisla, ne bismo toliko iščekivali Krista, kao što noću u nadi tražimo mjesec na nebu! Moje očajanje i besmisao 1 Svi navodi iz Biblije preneseni su iz mrežnog izdanja Kršćanske sadašnjosti, http://biblija.ks.hr.

8

Komentari Ivanova evanđelja proizlaze iz toga što odviše živim u prošlosti i progoni me nerazumijevanje svega onoga što sam proživio zadajući bol i primajući je od drugih. Tijek događanja ukazuje mi se nerasvijetljen, bezobličan, nepotreban, iskrivljen samosažaljenjem i samoprijegorom, poput zavjese na prozoru koju nikakvo svjetlo ne osvjetljava. Živim podalje od Božje riječi koja nadaje ispravan tijek događanjima i samo čamim u prošlosti svojeg usuda poput malog djeteta skutrena iza kauča, koje se boji pogledati prema prozoru. Prisjećati se nije isto što i neprestano živjeti u prošlosti, kazao je Irvin Yalom, ali nadati se nije isto što i obmanjivati se. Obmanjuje se onaj koji nastoji zanijekati svoje očajanje. S jedne sam strane zaglibio u prošlosti i ne mogu je probaviti, poput hrane koja nije dovoljno usitnjena i pojedena. S druge strane, obmanjujem se kako je budućnost izgledna i zadovoljavajuća, što će predstavljati pobjedonosan napredak mojeg usuda. U međuvremenu smisao mi nadaje svjetlo koje proizlazi iz Božje riječi. Ono na javu izvlači onu stvarnost koja meni izgleda nesretnom. Zar su samo, prema našemu ljudskom shvaćanju, nesretni događaji stvarni i jedini iz kojih proizlazi mudrost? „Srce je mudrih ljudi u kući žalosti, a srce bezumnih u kući veselja“, piše u Propovjedniku. Čini se da samo nesretan život, žalostan i ispunjen zabludama, neizbježno dovodi do mudrosti. Uspjesi i nastojanje da se postane drugačiji, bezgrešan, pripadaju carstvu gluposti.

Je li se Ivanu Vianneyu2 vlastiti život činio uspješnim i bezgrešnim? Držao se najglupljim svećenikom, ali 2

Ivan Vianney (1786. ‒ 1859.) ‒ svetac, zaštitnik župnika.

9

Ranjeno svjetlo na sreću, zbog toga nije bio nesretan, jer bi to bila još veća glupost. „Nije se čak zabrinjavao time što je u svojim propovijedima na iznimno upadljiv način pravio grube gramatičke i sintaktičke pogreške; ponekad nam se činilo kako to radi namjerno, ne bi li se izvještio u poniznosti, jer je neke pogreške uistinu mogao izbjeći.“ (A. Monin, Zapisi iz Arsa) Zamislite, čak je želio praviti pogreške dok je govorio!!! Sacha Pecarić u uvodu Levitskom zakoniku napisao je da je to knjiga prepuna pogrešaka i zabuna, pobrkanih gramatičkih rodova, loše sintakse, nepotrebnih ponavljanja. Zašto upravo ta knjiga? Zašto je upravo knjiga namijenjena levitima ona s najviše gramatičkih i drugih pogrešaka?

Razgovor Ivana Krstitelja sa svećenicima i levitima iz Jeruzalema teško je razumjeti, primjerice nekome poput mene, svećeniku, čak i danas, nakon toliko stoljeća. „Među vama stoji koga vi ne poznate!“ Uvjerenje o bezgrešnosti postaje najtragičnija pogreška, jer onemogućuje da spoznamo Mesiju. Što sam se više trudio postati bezgrešnim svećenikom, to sam se više udaljavao od Njega. Pitam se poznajem li uistinu Isusa Krista i onu Svjetlost koju u sebi skriva. Svjetlost koja obasjava prozor križa, razmičući zavjese neshvaćanja istinskog smisla života. Jesam li s Njime prisan? Je li moja vjera u Njega samo teološko poznanstvo ili pak intimno prijateljstvo?

Je li moje prijateljstvo s Njime stvarno ili samo iluzorno?

Ne mogu dati zadovoljavajući odgovor na to pitanje, već si ga godinama postavljam i uistinu ne znam hoću 10

Komentari Ivanova evanđelja li ikada čuti odgovor koji bi me zadovoljio. Uostalom, u ovome životu vjerojatno neću čuti odgovor na takva pitanja. U trenutku u kojem bismo ustanovili da imamo idealan odnos s Bogom, onaj kojem više nije potrebno temeljitije preispitivanje, automatski bismo ga izgubili. Živimo žudeći za Bogom, a žudnja postoji sve dok joj se u potpunosti ne udovolji. S druge strane, je li istina da je samo promišljanje o tome volimo li koga dokaz da ga zapravo ne volimo? Carlos Ruiz Zafon napisao je: „U trenutku u kojem staneš promišljati voliš li koga, prestao si ga zauvijek voljeti.“ Možda, uostalom, nije riječ o tome da bismo se zadovoljili odgovorom, nego samo o tome da se uznemiravamo pitanjima. A možda nije riječ ni o pitanjima niti o odgovorima, nego samo o mahnitosti u ljubavi. Søren Kierkegaard napisao je sljedeće: „Svećenik je dužan biti vjernik. I to kakav! Biti vjernik znači biti poput zaljubljenih; najzaljubljeniji od svih zaljubljenih!“ Što znači biti „zaljubljen“? Činiti velike pogreške ili ih biti lišen? Ljudska je ljubav uvijek nesavršena. Čak se i svecima katkad činilo kako njihova ljubav prema Bogu kao da ne postoji i bijaše to za njih pokora koja je dokazivala upravo mahnitost njihove ljubavi. U međuvremenu Bog nikada nije posumnjao u svoju ljubav prema nama. U desetom stihu čitamo kako Svjetlo istinsko bijaše na svijetu i svijet po njemu posta (egeneto), ali taj svijet nije upoznao (egno) to Svjetlo.

Božja poniznost ne poznaje granice: stvoriti svijet koji ne želi prepoznati svojeg Stvoritelja jest kao da majka 11

Ranjeno svjetlo rodi dijete koje je godinama poslije neće prepoznati na ulici. Bogu smo ipak bili veoma potrebni, nije se mogao suzdržati i riskirao je da se sprijatelji s nama, učinivši sve ne bi li se „objasnio“ onome koga je stvorio.

I to je učinio iz samo jednog razloga: nije želio samo voljeti nego i biti voljen! Žudio je za ljubavlju i prijateljstvom sa čovjekom. Zamislite: Bog želi biti voljen.

Prijateljstvo postoji samo između dvije osobe koje se poznaju, a to znači da jedno od drugog ništa ne skrivaju i imaju vremena međusobno se povjeravati. Kad se dvoje ljudi voli, kaže se da „hodaju“. U hebrejskom tekstu u kojem se govori o odnosu Henoka i Boga zapisano je: „Henok je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze.“ (Post 5,24) Možda te riječi najbolje opisuju narav odnosa kakav bismo morali imati sa Svemogućim. Čini mi se da je čovjek potreban Bogu ne bi li bio svoj, premda to zvuči teološki dvojbeno. Taj se odnos ne temelji na ravnopravnosti. Nama je Bog potreban ne bismo li bili sretni, a Njemu smo mi potrebni ne bi li nas darivao srećom... a to znači: biti Bogom! „Kada spoznamo tko ima više koristi od tog odnosa, ono što nas iznenađuje jest tko se za njega stara.“ (R. Hidden) Glupana se treba čuvati, a prijatelja paziti – nikako ne možemo predahnuti. Je li moje vrijeme ispunjeno ako znadem Njegovu tajnu i imam li vremena otkriti Mu svoje tajne? Je li Petar, koji je prvi u Njemu prepoznao 12

Komentari Ivanova evanđelja Sina Božjeg, poznavao Isusa u Cezareji, prije nego što je u presudnom trenutku, dok su ga Kajfini podčinjeni ispitivali, izjavio: „Ne poznajem tog čovjeka“? Upravo je tada pijetlu začepio gubicu! Pijetlovi na drugoj Zemljinoj polutki navodno zakukuriču u cik zore – kada na obzorju ugledaju izlazeću zvijezdu Kanop. Kada ugledaju prvu svjetlost na nebu! Posjedujem svjetlo kada znadem da se odričem Isusa, kada ne želim izgubiti ovaj život hineći da Ga poznajem samo zato da bih ga dobio u drugome. Čamim u tami, obmanjujući se kako ću mu zauvijek biti vjeran i kako Ga se nikada neću odreći.

Nerazumne djevice čekale su do ponoći sa svjetiljkama i, kad su napokon primile svjetlo spoznaje, pokazalo se da je prekasno i čuše iza vrata zastrašujuće riječi: „Ne poznajem vas!“ Možemo dakle zakasniti prepoznati Onog koji je došao ne bi li nas izbavio. Svaka sekunda odlučuje o cijeloj vječnosti. Možemo provesti onoliko dana u čistilištu koliko smo ih izgubili trčeći po trgu za maslinovim uljem, umjesto da smo ga proveli upoznajući se sa zaručnikom. (usp. Mt 25,8-11) Nijedan se dan u kojem sam zanemario molitvenik ili sam propustio pročitati nekoliko redaka iz lekcionara više nikad neće ponoviti. Nemoguće je povratiti protraćene trenutke ako smo lijeno prespavali liturgijsku propovijed.

Nakon incidenta sa ženom uhvaćenom u preljubu, Isus govori Židovima: „Niti mene poznajete niti Oca mojega.“ Poznavati Isusa znači spasiti, izbaviti, a ne osuđivati ili uništavati – izvući i najmanju iskru svjetlosti iz mračnih 13

Ranjeno svjetlo biografija, a ne gasiti fitilje koji jedva da tinjaju. Može biti da je Isus kazao još drugačije: „Ne poznajete njezinu sudbinu, njezin život, kao ni razloge zašto je tako pala; i ne poznajete mene, jer sam ja među onom najmanjom braćom i sestrama.“ Juda nije mogao vidjeti Isusa u svjetlu, gledao je na Njega iz mraka svoje duše. Juda je znao samo za mjesto pored Cedrona. (Naziv Cedron potječe od hebrejske riječi cedar, što znači mrak; čini se da je riječ o sugestiji koja govori o tome koliko je Juda uistinu poznavao Krista.) Kada je Juda pobjegao iz gornje sobe, bijaše noć, kako je to opisao Ivan u svojem Evanđelju. Nigdje nije zapisano da je Juda poznavao Isusa, nego samo da je znao za mjesto pored Cedrona gdje se Isus molio s učenicima! Dobro znam gdje se nalazi kapela u našem samostanu, ali je li to dovoljno?

To bijaše poznanstvo, a ne istinsko prijateljstvo. Površno poznavanje Isusa prije ili poslije dovest će do istog ponašanja kao i u Jude. Nije dovoljno samo jednostavno se moliti, molitvu treba učiniti mjestom susreta s ljubavlju. A Juda je dolazio na mjesto gdje se molilo, samo da bi izdao poljupcem. Pusta je gesta isprazna i odbojna kretnja. Ponekad o tome razmišljam kada ljubim oltar prije i poslije mise.

Isus je kazao Samaritanki: „Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: daj mi piti!“ Znati znači žudjeti za Duhom Svetim više no za okrepljujućom vodom s izvora u tropsko popodne u pustinji, kada od žege gubimo volju i snagu. Jesam li prepoznao taj put svjetlosti koji vodi do Oca preko Sinovljeva srca toliko snažno da više 14

Komentari Ivanova evanđelja ništa ne usmjerava moje korake na mračne stranputice grijeha? Znati, ili neprekidno, najdublje, beskonačno se zagledavati – jer Bog je istodobno duboko skriven i posvema prisutan, kao što kaže sv. Augustin. Znati, ili neprestano spoznavati, cijelo se vrijeme napajati i nikada se time ne zasititi – kao kada dišemo.

Nisu svi vidjeli Isusa kada je, ustavši iz mrtvih, razgovarao s Magdalenom; prva Ga je „ugledala“ Magdalenina ljubav. Neki Ga pak nisu vidjeli jer su imali povez preko očiju. Oči koje gledaju bez ljubavi slijepe su očne duplje.

Samo su oči onih koji bijahu ispunjeni ljubavlju bile otvorene – onoliko koliko su u sebi imali ljubavi. „Kao što je lik Isusa – a ne ideja kojoj bi ta osoba morala biti istovjetna – prvi objekt vjerske ljubavi, jednako je tako točka u kojoj izvire taj osjećaj ljubavi ontički stvarna osoba: osoba Boga.“ (M. Scheler) Ne vole se ni ideja niti dogma, nego samo osoba, a da bismo nekoga voljeli, moramo ga upoznati. Kada kažem da Ga znadem, a istodobno mi je dosadno obaviti euharistijsku večeru s Isusom i čak se ni na trenutak ne zapitam koliko Ga je sve to moralo stajati; ili kada se molim, a nesvjestan sam onoga što govorim i kome upućujem svoje riječi, poznajem li Ga uopće? Bog nas sve poimence znade, ali većina Ga znade samo po čuvenju!

Neki Ga čak ne poznaju ni po imenu. Jer, znati Božje Ime znači poznavati Ga osobno, imati s Njime najprisniji odnos. Ljudi običavaju govoriti kako nekoga vole, čak i onda kada ga ne poznaju ni po imenu. Do takvih 15

Ranjeno svjetlo situacija dolazi, primjerice, u eskort agencijama. To je ružna zloporaba riječi „voljeti“.

Mi se spoznajući Njega mijenjamo, a On se ne mijenja dok ga upoznajemo: jer s kim si, takav si! Ne poznajem Ga kada kao papiga ponavljam: znadem već to, čitao sam to već u Bibliji, već znam tu molitvu, znam to! Trenutak vjere u kojem nam sve postaje dosadno i naporno, jer „sve to znamo“, prvi je znak da gubimo prisnost s Kristom. Bog je navijestio samo najvažnije riječi iz Biblije i ne želi da se propuste i one najmanje, čak i kada bi ih tko držao suvišnima. Ako misliš da znadeš Bibliju naizust, pokušaj shvatiti da je u Bibliji više odgovora no što svi mi zajedno možemo postaviti pitanja.

U našoj zajednici u ulici Skałeczna3 neposredno prije ručka običavamo čitati deset stihova iz Biblije. Samo deset redaka! Jednom smo čitali ulomak o detaljima Prebivališta Jahvina iz Knjige Izlaska. (Izl, 36) Dakako da se možemo pomalo dosađivati slušajući o daskama, tkaninama, konopcima, ovnujskim kožama, trenicama, priječnicama koje su trebale biti načinjene prema uzorku koji je Mojsije vidio na Horebu. Ipak, uvijek s tajanstvenom znatiželjom slušam te tekstove, neprestano se podsjećajući kako se nijedna jota, nijedna crtica ne smiju izbaciti iz Tore. Jedan od otaca, koji je sjedio sučelice meni, po svršetku čitanja rekao mi je kako se takvi dijelovi, koji nemaju praktičnu uporabu u životu, mogu preskočiti. Na trenutak sam pomislio bi li pristao na to da se izbace dva slova iz njegove 3

Misli se na samostan pavlina u Krakovu, na adresi Skałeczna 15.

16

Komentari Ivanova evanđelja bogate znanstvene titule. Vjerojatno sam bio pakostan, ali se nisam mogao suzdržati od te pomisli zbog koje sam se tiho podsmjehnuo. S druge strane prozora upravo su podizali podij za svečanost proslave sv. Stanisława, na kojem su trebali sjediti ugledni gosti, među kojima i moj sugovornik. Čuli su se stoga zvuci radova, spajanja dasaka, zavrtanja vijaka, postavljanja tkanina i ukrasa.

Pomislio sam kako bi, u slučaju da se izostavi kakav dio u tehničkoj konstrukciji vanjskog oltara, došlo do opasnosti od urušavanja. Sigurnost ne jednog, nego sviju, bila bi ugrožena. Pomislite samo, dostajalo bi izostaviti samo jedan vijak i mnoštvo bi uglednika bilo ozlijeđeno.

U ćeliji imam ugodan naslonjač, islužen ali funkcionalan.

Istoga tog dana ispao je jedan vijak koji je pridržavao sjedište i na njemu se više nije moglo sjediti. Jedan jedini vijak, nevidljiv, jer je ušarafljen duboko u drvenu okviru.

Bez tog vijka moje čitanje, pisanje i bilo što drugo što bih mogao raditi u tom naslonjaču postalo je nemoguće.

Morao sam se potruditi i zavrnuti ga. U židovskom su pravu postojale zapovijedi zvane chukim. Bijahu to zapovijedi čiju svrhu nitko nije mogao shvatiti – nevidljive poput vijka zavrnuta duboko u okvir Zakona. Njihovo izvršavanje – bez poznavanja njihove svrsishodnosti – bijaše činom vjere u Boga. Budući da ih je On propisao, sigurno su imale smisao i značenje. Njihova potpuna nespoznatljivost bijaše dokaz duboka poznavanja... Boga!

Uvijek se začudim kako se ljudi žele riješiti onoga što im je najdragocjenije: problema. (Kad bismo se riješili 17

Ranjeno svjetlo svih problema, ne bismo li ostalima predstavljali velik problem?) Rješavajući ih se od sebe stvaraju knjigu iz koje su ispušteni najbolji dijelovi.

Nekoć sam napisao članak za jedan časopis iz kojeg su izbacili samo jednu rečenicu, ali ona za mene bijaše najvažnija, premda je mogla ozlojediti čitatelje (možda je odista bila nevješto ili nespretno formulirana, a možda je odveć duboko zagrabila u život da bi mogla dohvatiti njegov smisao?). Osjećao sam se kao da mi je netko iščupao srce. Pretpostavljam da su sve riječi Svetoga pisma izdiktirane iz samoga Božjeg srca! U svaku je riječ uložio cijelo svoje srce! Svaka je Njegova riječ poput nevješto i nespretno zavrnuta vijka.

Tisuće ljudi ne žele sami sebe poznavati, nastojeći sa sebe zbaciti teret boli koju su doživjeli. Nema veće nesreće od mogućnosti da se riješimo svih nesreća. Kako možemo upoznati Krista izbacivši iz sebe znamenja sličnosti s Njime? Trebao sam urediti taj tekst nakon deset sati ujutro, ali odmah poslije jutarnje mise prišla mi je starija žena i ustrajno me molila da joj pomognem riješiti sve probleme i oslobodim je tereta uspomena.

Sjećanja su je pritiskala poput vijaka zavrnutih u kosti.

Stajala je preda mnom poput iscrpljene gliste koja za sobom vuče zadak patnje i nastoji ga se otresti.

Sanjala je o bezbrižnu životu ispunjenu spokojem, ne znajući da se spokoj postiže ako se pomirimo sa svim strahovima, a ne ako ih se riješimo. Nije željela samu sebe poznavati! Pomislio sam, kada bismo nekoga 18

Komentari Ivanova evanđelja hrušta oslobodili od ružna zatka, ostavivši mu samo lijepu glavicu, kako bi se to nazvalo osakaćenjem stvorenja (neki od njih na tešku zatku, ispod hitinskih oklopa, skrivaju krila koja im pomažu da lete!). Njezin pogled podsjećao me na pacijenta koji od liječnika traži lijekove protiv bolova koji više nikad neće prestati djelovati. U medicini anestetici pomažu da podnesemo teže zahvate i traju kratko, ali željeti zauvijek ništa ne osjećati, biti ravnodušan spram vlastita života, to je nešto najgore čemu možemo težiti. Slušao sam je i razmišljao jesam li se pomirio sa svime što sam dotad proživio. Milosrdni Oče, šalješ mi liječnike koji misle da su pacijenti! U mislima sam prebirao sve etape svoje prošlosti, tražeći u njima nešto s čime se do danas nisam pomirio. Želim li se poznavati onakvim kakav uistinu jesam? Činilo mi se da sam, zahvaljujući tome ne odveć dugom promišljanju, postao bliži sebi i bliži Kristu. Što je najčudnije, najdragocjenije su mi se činila ona sjećanja koja bijahu ispunjena osjećajem srama.

Joseph Fouché bijaše čovjek besprijekorne biografije.

Sve mu je u životu uspijevalo. Svi su ga poznavali. Nije pio, nije kockao, bio je vjeran svojoj supruzi, usprkos sreći koja ga je pratila, nije se njome hvastao, s vremenom je postigao titulu kneza od Otranta. A ipak bijaše monstruozna osoba, kao što dokazuje Andrzej Cisek: nemilosrdan ubojica, izvršitelj zločinačkih dekreta Konventa Francuske Republike, autor komunističkog manifesta, lukav ministar policije, zatirač Crkve i sluga svake vlasti s kojom je imao prilike surađivati. Postoje 19

Ranjeno svjetlo bogatstva koja čovjeka dovode do nečega mnogo goreg no što je siromaštvo. Često znadem čitati biografije; običavam to raditi prije spavanja, ležeći u krevetu. San i smisao uglavnom ne idu jedno s drugim. Nedavno sam pročitao knjigu o carici Katarini II., kojoj se Voltaire divio kao kraljici prosvjetiteljstva. Kako je besmisleno voditi uspješan život prema ljudskim mjerilima. Kakav mračan tip ljudskog roda iz mračnih vremena.

20

Moje djelo, koje mi nadaje smisao, jest propovijedanje evanđelja. Ipak, prije nego što otpočnem, prvo zapisujem, meditiram, razmišljam – zagledavam se u sebe. Zapisujem svoje životno djelo dan za danom, jer mi je stalo da drugi vjeruju u Isusa i izmjeste se iz ovog svijeta, koji je poput koncentracijskog logora, u svijet u kojem vlada sreća. To je moj smisao života. o. Augustyn Pelanowski, OSPPE

Najdublje se rane ne otkrivaju pred nepoznatima. Isus je pak stajao i otkrio sve svoje rane.

Ne samo da ih je otkrio nego je i dopustio da Ga se dodirne. Njegove su riječi bile opipljive, a radost nije bila običan osjećaj, nego stanje potpune sreće. To je važno, jer živimo u svijetu u kojem prema riječima postajemo sumnjičavi, prije nego što ih netko izgovori ili preoblikuje u dokaze koji nas imaju u što uvjeriti. Onaj kojeg su vidjeli slomljena i ubijena na križu, poražen i okrvavljen, stajao je pred njima isijavajući mirom i radošću, otvorenih rana, ali lišen boli i šireći sreću oko sebe.

Odlomak iz knjige

www.kristofori.hr 70 kn

9 789537 378042