Najmanji ljudi by Marko Remić

ROBERT L. SASSONE

NAJMANJI LJUDI

Knjiga o životu prije rođenja napisana na temelju razgovora s prof. JÉRÔMEOM LEJEUNEOM i prof. Sir ALBERTOM WILLIAMOM LILEYJEM

Naslov izvornika: The Tiniest Humans: Based on Interviews with Professor Jérôme Lejeune and Professor Sir Albert William Liley (second edition) Prevedeno i objavljeno s dopuštenjem autora. Sva prava pridržana. Copyright © 1977 Robert L. Sassone Copyright © 2013 za hrvatsko izdanje: o. Marko Glogović

Nakladnik: Kristofori, Koprivnica Urednik: Josip Lončar Prijevod: Vedran Dejanović Grafički urednik: Mihael Lončar Stručna suradnica: dr. Dubravka Puljević Tisak: Denona, Zagreb

Knjigu možete naručiti na našoj internetskoj stranici (www.kristofori.hr), e-mailom (tajnica@figulus.hr) ili telefonom (048/210-104, 095/206-5421 i 091/220-6542). Ostala izdanja potražite na: www.kristofori.hr

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 831148 ISBN 978-953-7378-03-5

Sadržaj

Uvod......................................................................................................... 6

Razvoj najmanjih ljudi Razgovor sa Sir Albertom Williamom Lileyjem.........................................15

Postanak ljudskih bića Razgovor s prof. Jérômeom Lejeuneom........................ 93

Genetski inženjering prof. Jérôme Lejeune.......................................................... 155

NAJMANJI LJUDI

.............................................................................................................................................

Uvod

Otkrića liječnika, dr. Lileya i dr. Lejeunea su među najvećima ikada u povijesti. Dr. Liley je otkrio da se prema nerođenim ljudima može postupati kao prema svim drugim pacijentima i pionir je u razvijanju tehnika promatranja i liječenja još nerođenih ljudi. Te su tehnike i danas u uporabi. Za svoje zasluge dobio je plemićku titulu i proglašen je vitezom (Sir), a kolege liječnici nazvali su ga ocem suvremene embriologije pri čemu je embriologija kao znanost definirana kao proučavanje ploda, odnosno čovjeka u majčinoj utrobi. Dr. Lejeune je otkrio uzrok Downova sindroma i činjenicu da ljudi mogu imati više od 46 kromosoma. Neki ga smatraju vodećim genetičarem u svijetu. Oba liječnika dobila su i mnoga priznanja i počasti diljem svijeta. Dr. Liley i dr. Lejeune su došli sa suprotnih strana svijeta kako bi dali iskaze o svojim saznanjima na raspravi vezanoj uz pobačaj u Senatu Sjedinjenih Američkih Država. Također su dali iskaze i odgovarali na pitanja Kraljevske komisije Novoga Zelanda u vezi s pobačajem. Održali su brojna predavanja i napisali mnogo znanstvenih članaka u raznim medicinskim publikacijama. Ovo je prva knjiga u kojoj se „obraćaju” široj javnosti.

Uvod

.............................................................................................................................................

ALBERT WILLIAM LILEY (1929. – 1983.) Prof. Albert William Liley umro je u Aucklandu (Novi Zeland) godine 1983., ali njegovo veliko djelo za nerođene i dalje živi. Njegova tragična smrt u dobi od 54 godine lišila je medicinski svijet najprodornijeg uma koji je njegova zemlja ikada dala svijetu. Bio je profesor Perinatalne fiziologije na Poslijediplomskom studiju porodništva i ginekologije na Sveučilištu u Aucklandu. Objavio je preko 40 znanstvenih radova temeljenih na širokom spektru tema, a njegov znanstveni rad i međunarodno je poznat i priznat. Obrazovanje je započeo u rodnom gradu Aucklandu. Stekao je (Sc.B.) (Bachelor of Science) iz medicinskih znanosti 1953. godine, a diplomirao na Otago medicinskom fakultetu 1954. Kao izvanredan student dobio je zlatnu medalju (1950.) iz anatomije, diplomirao medicinu i bio nagrađen stipendijom za studij medicine u inozemstvu, koju je uljudno odbio. Tijekom školovanja na medicinskom fakultetu istaknuo se i kao član mačevalačke ekipe. Prof. Liley je bio izvrstan i nadaren učenik u školi i student na fakultetu, ali je bio samo nepoznat znanstvenik sve do genijalnog uspjeha u transfuziji kod unutartransfuzije krvi bebama koje imaju nekompatibilan Rh-faktor, što je revolucioniralo tretiranje ovoga stanja i dramatično povećalo šanse da takva djeca ostanu na životu. Po prvi puta na nerođeno di-

NAJMANJI LJUDI

............................................................................................................................................. jete se gleda kao na svakog drugog pacijenta čije se stanje može dijagnosticirati i liječiti. Stjecajem sretnih okolnosti, u jednom članku British Medical Journala objavljeno je njegovo veliko otkriće baš na dan kada je kraljica Elizabeta posjetila bolnicu u kojoj je radio – Žensku državnu bolnicu u Aucklandu. Nakon toga Liley je primio bezbroj poziva za sudjelovanje na raznim znanstvenim skupovima u Americi, Engleskoj, Europi, Australiji i mnogim drugim zemljama. Među mnogim počastima kojima su ga obasipali bilo je i njegovo viteštvo KCMG (vitez zapovjednik Reda sv. Mihaela i sv. Juraja), počasno članstvo u Američkom koledžu opstetričara i ginekologa, članstvo u Kraljevskom koledžu opstetričara i ginekologa, akademska titula doktora filozofije (Ph. D.), doktora znanosti, te razne druge titule. Ali počast koju je cijenio više od svih drugih bila je izbor za (nekatoličkog) člana Papinske akademije znanosti u Rimu. Prof. Liley bio je strašno uznemiren liberalnim zakonskim aktima koji su se odnosili na namjerni pobačaj. Rekao je: „Zbog činjenica otkrivenih u mojim istraživanjima kao liječnik nemam izbora nego gledati nerođeno dijete kao svoga pacijenta i poštivati njegov život kao što bih poštivao život bilo kojega pacijenta. Na osnovi mojih kliničkih istraživanja, uvjeren sam da je nerođeno dijete individua i ljudsko biće koje treba imati zakonsku zaštitu i koje je sposobno primiti i reagirati na medicinsku njegu.” Kako je samo mudar i

Uvod

............................................................................................................................................. dalekovidan bio naš dobri doktor. Danas se nerođeno dijete ne liječi samo uslijed srčanih i drugih problema unutarmaternično, nego se ono može djelomično izvaditi iz maternice, izvršiti kirurški zahvat (npr. dijafragmalna kila) i zatim vratiti ponovno u maternicu kako bi normalno raslo do porođajnog termina. S velikim smislom za humor prof. Liley je govorio o tzv. „problemu identiteta” koji su imala naša nerođena braća i sestre u danima prije otkrića ultrazvuka. Istaknuo je primjer kako je odvojenost ploda („nevidljivost”) i nemogućnost proučavanja djeteta unutar maternice vodila do mnogih različitih teorija koje se odnose na njegovu osobnost i na njegove sposobnosti. „Tako primjerice” – kaže profesor Liley – „kao jednu krajnost moguće je imati jednog Jean-Jacquesa Rousseaua i njegove učenike koji su smatrali da je um novorođenog djeteta neispisana ploča (tabula rasa). Drugim riječima, da beba nema nikakvih osjetilnih iskustava prije rođenja. U drugoj krajnosti imamo Sigmunda Freuda i njegove učenike koji opisuju epizode kojih se prisjećaju iz snova fetusa koji špijunira svoje roditelje dok imaju odnos tijekom trudnoće. Znate već, što je sluga vidio kroz grlić maternice.” U svojoj domovini Liley je osnovao i predsjedao Društvu za zaštitu nerođenog djeteta što je gesta za koju je potrebna iznimna hrabrost jer ga je to stavljalo nasuprot većine kolega u ginekologiji i opstetriciji. No njegov čvrst i plemenit karakter nije mu dopuštao

NAJMANJI LJUDI

............................................................................................................................................. prihvaćanje nepravde izazvane pobačajem i načina na koji je medicinska profesija napuštala Hipokratovu tradiciju suočena sa zastrašujućim posljedicama seksualne revolucije. Prof. Liley je bio vrlo uznemiren i nesretan što je njegov razvitak amniocenteze kao pomoći nerođenim pacijentima zloupotrijebljen i što mu je smisao potpuno izokrenut. Njegove kolege liječnici iskoristili su ovu tehnologiju kako bi u maternici identificirali bebe koje boluju od neizlječivih bolesti (npr. Downov sindrom) i preporučili ubijanje prije rođenja zbog očekivane „loše kvalitete života”. Nećemo tako skoro ponovno imati priliku susresti se s nekim nalik prof. Lileyu. Počivao u miru.

JÉRÔME LEJEUNE 13. lipnja 1926. – 3. travnja 1994.

(Preuzeto iz UFL Pro Vita, svezak IV., broj 3, u svibnju 1994.) Prof. Jérôme Lejeune umro je od karcinoma na uskrsno jutro 1994. u Parizu u dobi od 67 godina. Bio je međunarodno priznat i poznat genetičar koji je postao slavan godine 1959., kada je otkrio dodatni kromosom koji često rezultira mentalnom retardacijom i različitim tjelesnim problemima kod ljudi s Downovim sindromom. Većinu svoga života proveo je tragajući za lijekom. Pokret Pravo na život (Pro Vita) njegovom je smrću izgubio svog moćnog zaštitnika i borca. U toj borbi

Uvod

............................................................................................................................................. nije ga pratila vatra plamtećeg gnjeva ili bučne trublje. Upuštao se u „okršaj” argumentima, s blagošću i poniznošću kojima je osvajao ljude. Njegovo najjače oružje bila je intelektualna oštrina koja je svjedočila istinu iznimnom snagom. Njegovo kristoliko (Kristunalik) ponašanje nije ni na koji način umanjivalo njegovu učinkovitost. Dr. Lejeune rođen je u Montrougei (Seine) u Francuskoj i bio je otac petero djece. Godine 1963. postaje upravitelj ustanove za istraživanje Center National de la Recherche Scientifique, a 1964. izabran je za sveučilišnog profesora na Sorboni (Sveučilište u Parizu). Primio je brojne znanstvene i humanitarne nagrade. Uvijek kada bi američki Pro-life pokret trebao svjedočanstvo za kongregacijska povjerenstva, dr. Lejeune je bio tu. Kada su trebali stručnog vještaka u sudskom slučaju u svezi sa smrznutim embrijem u Tennesseeju, ponovno se odazvao. (Ovo stručno svjedočenje objavljeno je u njegovoj knjizi The Concentration Can, Ignatius Press, 1991.) Kada su trebali svjedoka u slučaju Loce u New Jerseyju, ili u slučaju kliničkog pristupa u Kansasu, bio je i tamo. U dva zasebna slučaja, dva različita suca presudila su da ljudski život počinje začećem. Jedan od njegovih najvećih talenata bila je sposobnost prenošenja vrlo kompleksnih istina i sadržaja na način koji je bio razumljiv svima koji su ga slušali. Njegovo predstavljanje činjenica koje se odnose na

NAJMANJI LJUDI

............................................................................................................................................. sam početak ljudskoga života bilo je uistinu fascinantno. On nas je učio da su kromosomi tablice sa zakonima života i kada se grupiraju u ljudskom biću oni potpuno izražavaju njegov identitet i konstituciju. Ta je konstitucija poklonjena svakom ljudskom biću od strane njegovih roditelja i prenosi se molekularnim nizom DNK. Dr. Lejeune je osvajao publiku dok bi opisivao sićušnost ovih genetskih informacija. Izjavio je da, kada bi se sve te informacije mogle skupiti od nekih pet milijardi osoba koje su tada nastanjivale zemlju, bilo bi to otprilike veličine dvije tablete Aspirina od 5 mg. Naglašavao je da je svatko od nas jedinstven od trenutka začeća i da se ta jedinstvenost može znanstveno dokazati. Visoko cijenjen od srane svjetske znanstvene zajednice, profesor Lejeune je bio član Američke akademije znanosti i umjetnosti, također član Royal Academy of Medicine (London) i Papinske akademije znanosti (Rim), a ima i počasne doktorate sveučilišta u Düsseldorfu i Pamploni. Dobitnik je i međunarodne nagrade Centra Kennedy koja se dodjeljuje svake tri godine na području pozitivnih postignuća vezanih uz mentalnu retardaciju. Dobitnik nagrade bira se od strane međunarodnog odbora znanstvenika. Godine 1970. primio je međunarodnu memorijalnu medalju Američkog društva za humanu genetiku William Allen, 1966. primio je posebnu počast od strane znanstvenika biologa iz Sovjetskog Saveza, dok je 1962. primio od Francu-

Uvod

............................................................................................................................................. ske akademije znanosti nagradu za doprinose u istraživanju na području biologije.Veličina doprinosa prof. Lejeunea ovoj našoj problematici je nemjerljiva. Veoma će nam nedostajati. Molim vas, molite za pokoj vječni njegovoj duši.

RAZVOJ NAJMANJIH LJUDI RAZGOVOR SA Sir ALBERTOM WILLIAMOM LILEYJEM

NAJMANJI LJUDI

.............................................................................................................................................

LILEY: Licencirani sam liječnik. Držim katedru Pe-

rinatalne fiziologije na Poslijediplomskom studiju opstetricije i ginekologije na Sveučilištu Auckland i član sam savjetničkog tima Ženske državne bolnice u Aucklandu, na Novom Zelandu. Posljednjih devetnaest godina moje glavno područje interesa i istraživanja, kao i kliničke prakse, bila je briga za nerođenu djecu. Prvotno je taj znanstveni rad uspostavio točno dijagnostičko testiranje putem kojeg se mogao ustanoviti Rh-faktor nerođene bebe. Tijekom 1963. godine, razvio sam tehniku za transfuziju krvi bebe unutar maternice. Ovaj je rad nedvojbeno pokazao kako nerođeno dijete, kao i svaka druga osoba, može biti bolesno i njegova se bolest može dijagnosticirati. Njegovo se stanje može procijeniti i moguća bolest se može uspješno liječiti. Dijagnoza i terapija za svaku pojedinu nerođenu bebu jednako je precizna i specifična kao i daljnja njega i pažnja koje slijede nakon rođenja. Premda se taj rani rad primarno bavio problemima Rh-faktora djece prije rođenja, stečeno znanje, iskustvo i tehnike koje su se razvile sada se koriste za dijagnozu i tretiranje neprestano rastućeg raspona poremećaja kod nerođene djece. Ovo podcrtava činjenicu da se mi, u suvremenoj prenatalnoj skrbi, bavimo dobrobiti dvoje pacijenta: majke i djeteta. U brojnim genetskim i biokemijskim problemima, konačna dijagnoza se može postaviti najranije u 14. tjednu trudnoće, i kod nepodudarnog Rh-faktora, terapija

Razvoj najmanjih ljudi

............................................................................................................................................. se poduzima tek u 18. tjednu života bebe. S napretkom tehnologije ta se ograničenja pomiču u sve ranije faze trudnoće. Podjela unutarmaterničnog života (zigota, fetus, itd.) je semantička pojava i nije ni na koji način podržana biološkim ili medicinskim činjenicama. Mi brinemo za isto dijete tijekom cijele trudnoće, jednako prije kao i poslije rođenja. Zbog činjenica koje su otkrivene u mojim istraživanjima, kao liječnik nisam imao izbora nego smatrati nerođeno dijete svojim pacijentom te zaštititi i poštivati njegov život baš kao što bih poštivao život bilo kojeg pacijenta. Iz mog kliničkog iskustva uvjeren sam da su nerođena djeca osobe i ljudska bića koja bi morala imati zakonsku zaštitu i koja su sposobna primiti i reagirati na medicinsku njegu. Stoga, po mom mišljenju, pobačaj je užasan i odvratan i predstavlja čin koji bi se u slučaju pacijenta bilo koje druge dobne skupine smatrao nemoralnim i kriminalnim. Iz tih razloga sam uznemiren razvojem događaja u korist liberalne politike pobačaja. Njihovi argumenti, kako ih ja razumijem, izgleda da se usredotočuju prije na želje majke nego na točne i činjenične procjene o tome što je sve uključeno u pobačaj. Posebno mi se čini da se činjenice koje se odnose na nerođeno dijete iskrivljuju (bilo namjerno ili zbog neznanja, ne znam) kako bi javnost dobila dojam da se plod, posebno u prvih dvanaest tjedana, teško može smatrati i tretirati kao „dijete”. Čini mi se da bi javnost mogla biti osjetljiva na propagandu takve vrste.

NAJMANJI LJUDI

............................................................................................................................................. Kao što bi nam rekao bilo koji srednjoškolski udžbenik iz biologije, život počinje začećem i završava smrću. Između toga život se ne razvija i nastaje – on je jednostavno tu. Ono što se razvija je morfološka struktura, zemaljski oblik života, fiziološka izvedba, osobine naravi i ponašanja, tj. osobnosti. Kako mi neprestano rastemo u zajednici sličnih pojedinaca, možemo o ovoj temi govoriti s aspekta društvene odgovornosti, moralne svijesti i pravnog statusa. Nažalost, ovo proširenje ideja i vidika popraćeno je pogoršanjem u odnosu na činjenice i pojedinosti. Bilo koji moderni udžbenik embriologije će točno opisivati najranije stadije morfogeneze ljudskoga tijela. Malo zaostaju, ali ipak ih sustižu izvještaji o fiziološkom funkcioniranju i ponašanju embrija i fetusa. Drugim riječima, kada se radi o promatranju i senzornim podatcima dobro se slažemo. Ali, kada se proširimo na socijalna, moralna, pravna i politička područja, hipoteze i pretpostavke postaju sve očiglednije. Mnoga su stoljeća jedini ozbiljni istraživači fetalnog života bili oni koji porađaju djecu i embriolozi. Ovi prvi su se bavili tehničkim problemima pri porađanju beba. Njih su zanimale samo za činjenice kako je beba okrenuta ili koliko je velika te odnosima određenih dijelova tijela prema veličini porođajnog kanala. U prilog toj tvrdnji, čovjek se samo treba sjetiti kako su veliki i slavni u porodništvu bili oni koji se nikako nisu

Razvoj najmanjih ljudi

............................................................................................................................................. uklapali u tradicionalnu sliku porodničara. Ti ljudi su dizajnirali i osmislili bolje načine za izradu pinceta i hvataljki, bolje metode za porod na zadak, kako napraviti carski rez i kako izvaditi posteljicu. Premda nitko ne poriče ogroman doprinos ljudskoj dobrobiti koju su učinili opstetričari koji su se bavili isključivo tehničkim problemima, lako je razumjeti kako su zanemarili razvoj i funkcioniranje fetalnog života i ostavili ga nedodirnuta sve do nedavno. Embriolozi su sa svoje strane proučavali mrtva, statična tkiva te su pokušavali utvrditi podrijetlo strukture iz funkcije ili funkciju iz strukture. Ovo nije lak zadatak. Mogu vam reći da još uvijek ima aktivnih liječnika koji se sjećaju da su ih kao studente medicine poučavali da je hipofiza žlijezda zakržljale strukture s nepoznatom funkcijom. Drugim riječima, tko bi, dok promatra komadić žlijezde hipofize, i u svojim najluđim snovima mogao sanjati, što ta struktura radi i čemu služi? Kao rezultat ne iznenađuje da se mnoga stoljeća, sve dok su oni bili jedini ozbiljni istraživači ploda, moralo širiti gledište da je fetalni život vrijeme mirovanja, slijepoga razvoja struktura, te anticipacija života i njegovih funkcija koje počinju tek rođenjem. Izoliranost ploda u maternici i njegova nedostupnost za proučavanje imala je za dugo vrijeme dvije dodatne, prilično nesretne, nuspojave. Prva od njih je što se više oslanjalo na rad sa životinjama, unatoč činjenici da se fiziologija trudnoće više ra-

NAJMANJI LJUDI

............................................................................................................................................. zlikuje kod cijelog roda sisavaca nego bilo koja druga funkcija tijela. Mnogo se nade polagalo u proučavanje životinja – proučavanja koja su prilično nevažeća i neadekvatna kada se primjenjuju na ljudsku trudnoću. Drugo, zbog nedostatka znanja kojim bi ih se moglo ozbiljno izazvati ili pobiti, procvale su razne teorije. Po principu: možda nećete moći dokazati da ste u pravu, ali barem vam nitko drugi neće moći dokazati da ste u krivu. Tako primjerice kao jednu krajnost moguće je imati jednog Jean-Jacquesa Rousseaua i njegove učenike koji su smatrali da je um novorođenog djeteta neispisana ploča, tabula rasa. Drugim riječima, da beba nema nikakvih osjetilnih iskustava prije rođenja. U drugoj krajnosti imamo Sigmunda Freuda i njegove učenike koji opisuju epizode kojih se prisjećaju iz snova fetusa koji špijunira svoje roditelje dok imaju odnos tijekom trudnoće. Znate već, što je sluga vidio kroz grlić maternice.” Dakle, vidite, možete se poigravati bilo kojom teorijom koja vam se sviđa: u jednoj krajnosti plod je bezuman punoglavac, a u drugoj je vješt voajer. Ako i ne možete dokazati da ste u pravu, barem vam nitko ne može dokazati da ste u krivu. Danas nasuprot tome, budući da sada imamo oboje: i mogućnosti i tehnologiju da zalazimo u privatnost ploda, možemo zamijeniti sve te „očaravajuće” pretpostavke pouzdanim činjenicama za što se iskreno nadam da je ipak zanimljivije. Prvi mit koji ćemo istražiti jest da plod provodi vri-

Razvoj najmanjih ljudi

............................................................................................................................................. jeme trudnoće uvučen u maternicu kao da je zatvoren u tijesnu kabinu. U svjetlu novih činjenica, plod ima obilje prostora u prve dvije trećine trudnoće. Plod nije skučen i ograničen i nije primoran ležati dobro učvršćen u jednom te istom položaju. Danas je vrlo lako pokazati ultrazvukom kako beba koristi sav prostor koji joj je dostupan u ranim stadijima trudnoće, te se kreće uokolo i okreće se ponovno i iznova kao jojo igračka. Možemo vidjeti sićušni oblik bebe kako „šprinta” unutar maternice. Već odavno znamo da to radi jer se fetusnom elektrokardiografijom može detektirati položaj bebe. Budući da su srčani dipoli kod ploda vrlo snažni u dužoj osi ploda, možemo dobiti snimku s dva kompleta međusobno okomitih vodilica na majčinom abdomenu, jedan uzdužno i jedan poprečno. Najprije možete vidjeti na donjem dijelu zapisa lijepo zaokružena odstupanja koja je prouzročio fetus, ali u isto vrijeme ne možete vidjeti nikakav zapis na gornjem dijelu jer se oni preklapaju. Kada odstupanja nestanu na donjem zapisu, ona se pojavljuju na gornjem i zatim ponovno nestanu s tog dijela i pojavljuju se na donjem dijelu. Možete uočiti kako beba čini potpune okretaje za što joj treba dvije i pol sekunde. Kada kažemo da se u ranoj trudnoći dijete prevrće i stalno vrti kao jojo igračka, to nije pretjerivanje. To stanje kretanja prevladava sve do 28. tjedna. Nakon toga postaje pretijesno za življu vrtnju i okretanje, ali

NAJMANJI LJUDI

............................................................................................................................................. možemo još uvijek vidjeti kako dijete pruža i savija udove kako mu se sviđa. Zapravo, tek u vrlo kasnoj trudnoći bebi počinje nedostajati prostora. Posve je jasno da je svrhovito traganje ploda za udobnošću ono što određuje njegov položaj. Naše zanimanje na tom području i ovaj zaključak nametnuti su nam našim zanimanjem za liječenje ploda. Ako želite provesti postupak kao što je fetalna transfuzija, želite da dijete leži u pogodnom položaju. Stoga je od velike pomoći ukoliko znate zašto je beba u položaju u kojem jest. Očigledno je da je dijete u položaju u kojem se nalazi u danom trenutku iz vrlo osobnih razloga, a to je udobnost ploda. Uvjeti koji prevladavaju u kasnoj trudnoći su promijenjeni, jer nemamo više relativno malu bebu u relativno velikoj ovalnoj šupljini. Sada imamo jajoliku šupljinu sa svojim donjim polom ili završetkom koji je suženiji. Imamo dijete koje je jako naraslo u usporedbi s maternicom. Relativni volumen plodne vode se smanjio. Može izgledati, budući da je dijete veoma naraslo i njegova glava je najveći dio, kako bi trebalo staviti glavicu u najširi dio maternice. Zapravo ono to ne čini jer je ono sada mnogo duže od maternice. Mora se skupiti kako bi se uklopilo u maternicu. Njegov najčešći položaj u ovoj fazi je savijanje. Ovo se događa jer glava oblikuje manji prostor nego kombinacija njegovih leđa, bokova, listova i nogu. Ono što dijete obično radi jest da leži izduženo prema dužoj osi šupljine,

Razvoj najmanjih ljudi

............................................................................................................................................. njegov manji kraj (njegova glava) je u manjem kraju šupljine, dok je njegov veći kraj (njegova leđa, bokova, listova i nogu) u većem kraju. Kako možemo vidjeti, upravo to je razlog zbog čega velika većina beba leži u tom položaju u kasnijoj trudnoći: jednostavno zato što im tako najbolje odgovara. Fotografije pokazuju kako bebe domišljato nalaze mnoga alternativna rješenja problema udobnosti. Ako dijete izabere da bi radije ispružilo noge nego ih savilo, onda će se najbolje namjestiti ako ispruži noge uz tijelo prema glavi, jer njegova uredno sužena leđa i bedra tvore manji volumen od njegove glave. Dijete još uvijek igra prema istim pravilima igre. Njegova duža os je u dužoj osi šupljine, manja os u manjim krajevima maternice. Ovo je alternativni položaj u svrhu bebine udobnosti u kasnoj trudnoći. Oko 4% beba izabire ležanje u tom položaju. Mnoštvo stvari može uznemiriti odnos majke i malene bebe u maternici. Ako je maternica potisnuta, nepravilnog oblika, ova relativno trivijalna abnormalnost materničnog oblika može imati stresan učinak na položaj ploda. Duža os šupljine nije više uzdužna, već iskošena. Beba se pokorno namješta u novu dužu os, koja je iskošena. Ona ponovno igra prema pravilima, mali dijelovi u male krajeve, a veliki u velike. Teže bolesti povezane s Rh-faktorom kao što su prevelika posteljica ili neobično smještena posteljica imaju isti učinak kao i malformacije maternice. Takvo stanje rezultira iskrivljenošću duže osi šupljine koja tako više

Ova će knjiga vašoj kćeri/ sinu dati više od bilo kojeg zdravstvenog odgoja! Prof. Sir Albert William Liley (1929. – 1983.) bio je profesor Perinatalne fiziologije na Poslijediplomskom studiju porodništva i ginekologije na Sveučilištu u Aucklandu. Otkrio je da se prema nerođenim ljudima može postupati kao prema svim drugim pacijentima i pionir je u razvijanju tehnika promatranja i liječenja još nerođenih ljudi, koje su i danas u uporabi. Za svoje zasluge dobio je plemićku titulu i proglašen je vitezom (Sir) a kolege liječnici nazvali su ga ocem suvremene embriologije. Prof. Jérôme Lejeune (1926. – 1994.) postao je slavan godine 1959., kada je otkrio uzrok Downova sindroma i činjenicu da ljudi mogu imati više od 46 kromosoma. Većinu svoga života proveo je tragajući za lijekom. Neki ga smatraju vodećim genetičarem u svijetu. Pokret Pravo na život (Pro Vita) njegovom je smrću izgubio svog moćnog zaštitnika i borca.

35,00 kn