11
Kolumna
Utorak, 5. svibnja 2015.
PISMA IZ HRVATISTANA
Ideja laburizma nije mrtva. Ona nikada nije ni postojala.
Piše: Branko Detelj
N
e postoji mnogo stvari na ovome svijetu oko kojih bi se mogli složiti dojučerašnji lokalni korifeji hrvatskih Laburista. U jednome su, međutim, prilično unisoni – ideja laburizma u Varaždinskoj županiji je mrtva. Ne preostaje nam stoga drugo nego da pustimo suzu i zapalimo svijeću u spomen blagopočivajućoj pokojnici. Makar je to, ako malo bolje razmislimo, lijepa i iznenađujuća vijest. Ne zato što bi nas trebala radovati smrt kao takva, ne, riječ je o nečem drugom. punih pet godina postojanja stranke – koja danas izgleda više kao kadaver u zadnjem stadiju raspadanja nego kao suvisla politička stranka – malo je tko pri zdravoj
U
pameti uspio nazreti da laburisti uopće imaju bilo kakvu ideju. Ne samo na lokalnoj, već i na nacionalnoj razini. ko su naznake nečeg takvog u početku čak i postojale, one su se na kraju nužno iscrpljivale tek u uhljebljivanju stranačkih kadrova i bliže rodbine po nadzornim odborima i upravnim vijećima gradskih i županijskih firmi. Od velikih najava i euforije iz 2010. godine, ostalo je dakle jedno veliko ništa, samo ostaci ostataka razbijene i međusobno posvađane vojske. d velike halabuke ostali su samo Halaburisti. Nesposobnost u artikulaciji vlastitih stavova i suvislog političkog programa (činjenica da se osnivač i nekadašnji predsjednik stranke na posao vozio vlakom nekome može biti simpatična, dopuštamo, ali nikako ne može predstavljati fundament političkog programa ili esenciju stranačke vizije), nesnalaženje u pozicioniranju na političkoj sceni, petparački populi-
A
O
zam i potkapacitiranost vodećih ljudi (čast izuzecima od kojih je većina ionako već odavno dala petama vjetra i otperjala iz partije, shvativši na vrijeme s kime ima posla) pretvorili su Laburiste, matematičkim rječnikom govoreći, u vrlo jednostavnu jednadžbu s tek jednom nepoznanicom – ima li više uopće smisla odupirati se kolektivnom zaboravu ili bi ipak kudikamo oportunije bilo staviti ključ u bravu i svojim pristupanjem zagorčati život i učiniti medvjeđu uslugu nekoj drugoj stranci? Primjerice, Reformistima. Takav rasplet događaja bio je, na kraju krajeva, i očekivan. zadnjih petnaestak godina slična je sudbina zadesila i stranke poput HSLS-a, HSU-a ili pak HSP-a. Rijetko tko ih se danas uopće i sjeća. Riječ je dakle o već viđenom i dobro poznatom scenariju: na valu posvemašnje zasićenosti okamenjenom hrvatskom partitokracijom, domaći su Laburisti bljesnuli poput meteora i kratkotrajno uspjeli postati važan politički fak-
U
tor, gotovo neizbježan prilikom formiranja većine u Saboru ili pak gradskim i županijskim vijećima. Lišeni bilo kakvih svjetonazorskih vrijednosti, savršeno su odgovarali bilo kojoj strani, njihova je ruka uvijek predstavljala prevagu, što im je naposljetku omogućilo fantastičan ucjenjivački potencijal u postizbornim ‘koalicitacijama’. mjesto da taj potencijal dodatno konkretiziraju i pretvore u vlastitu prednost, inzistirajući dakako na posebnostima i odmaku od kala naše ustajale političke močvare, oni su gotovo preko noći postali upravo ono protiv čega su ustajali mitraljirajući svoj predizborni slogan, postali su – isti. Kolač je izgleda bio premalen za tolike zainteresirane. Zato su danas Laburisti tu gdje jesu. Pokisli, ofucani vrapčići izgorjeli u nastojanju da postanu orlovi. Kažem, ne treba žaliti. Upravo suprotno. Hoće to tako kad nešto što bi željelo postati ozbiljna politička stranka ne može ni koraka dalje od prizemne interesne skupine.
U