10
Kolumna
Utorak, 5. svibnja 2015.
OD KORZA DO MARKOVA TRGA
Europa kao mantra
M
ože li se nakon nepunih dvije godine pronaći dovoljno široki objektiv kojim bismo obuhvatili sve učinke pristupanja Europskoj uniji, trezveno i razumno prosuditi summa summarum pozitivne i negativne strane članstva u europskoj obitelji? Ne mislimo samo na kvantitativne sociološke i ekonomske pokazatelje nego i na osjećaj (ne)ispunjenosti dugotrajnoga i, često frustracijama zbog odbijanja, prekidanoga sna o europskom suživotu Hrvatske. Uzmemo li da, barem na deklarativnoj razini, nije toliko bitno što pristupa država koliko je ili bi trebalo biti bitno što pristupaju građani, možda je uputno krenuti upravo od onih najranjivijih osjećaja posve u skladu s time da se socijalna solidarnost i organska homogenost nekog društva ogleda upravo u načinu na koji se motri na najslabije skupine i na koji se uređuju odnosi u naneuređenijim dijelovima drušvenoga sustava. od najvećom lupom, gotovo kao na promatranju, Hrvatska je bila zbog pravosuđa. Nakon dvije godine čini se da se nismo maknuli dalje od početka. Prema indeksima međunarodnih organizacija suzbijanje koruptivnih i drugih djela nije promi-
P
jenilo sliku Hrvatske kao države iznimno nepovoljne i nesigurne za ulaganja. Štoviše, neki zakoni koje bismo mogli nazvati temeljnim za svako društvo ili doživljavaju stalne, godišnje kozmetičke promjene ili su pak tako loše napisani da ih se ruši na različitim sudskim instancama (primjerice, obiteljski zakon). Novine koje smo uveli, poput zakona o predstečajnoj nagodbi, vrlo su suspektni s ustavnoga motrišta, da ne govorimo o tome kako ih je vlada mijenjala nakon što su u Saboru usvojeni. Razvikani pak kazneni procesi zaokupljaju pozornost javnosti taman koliko traje privođenje i uhićenje osumnjičenika, pri čemu se različite razine sudovanja zapliću u pravne zavrzlame (slučaj Bandić). No, ti kazneni procesi nisu baš ničime potaknuli svrsishodnije, urednije i čišće poslovanje kada je riječ o administraciji, lokalnoj i državnoj. Druga važna točka bilo je promatranja, praćenje i podupiranje ljudskih prava. Teško bismo danas mogli, ma koje bili političke opcije, potvrditi da je opća razina obrazovnih, zdravstvenih, socijalnih ili radničkih prava danas makar i milimetar viša od one prije pristupanja. Čišći okoliš, briga za prirodna dobra i zaštita prirodnih resursa bilo je sljedeće veliko očekiva-
nje, za koje bismo mogli, bez pretjerivanja, reći da pokazuje svu nesređenost i nespremnost pa i nesposobnost vlasti jer su se rokovi produžili prije nego što smo uopće pristupili, ali se i danas stalno produžuju. Dovoljno je samo pogledati primjere Varaždina ili zajedničkoga pogona u Piškornici. o, Europa je, čak i u svijesti prosječnoga građanina, još više pak u javnim raspravama, bila gotovo mitska čarobna riječ, neka vrsta mantre, kojom se trebalo otvoriti škrinje europskoga novca. Prisjetite se samo zadnjih predizbornih kampanji: o kojem se god projektu raspravljalo, od kanalizacijskih šahtova preko kazališta i knjižnica do pelješkoga mosta, svi su političari najavljivali kako će gotovo curiti novac iz briselskih zlatnih pipa. Povjerujemo li čak, međutim, lakomisleno vladinim i lokalnim optimistima, koji trube kako Hrvatska spremno povlači sredstva iz EU fondova, ipak je jasno, usporedimo li s drugim državama, poput Poljske i Slovenije, da smo jedva u nekakvoj plusu i da smo debelo podbacili u privlačenju novaca. Na žalost nas Varaždinaca, to se osobito odnosi na naš grad i naš kraj uopće jer se od nekih 80 većih projekata koji su najavlje-
N
ni Europi samo dva odnose na Varaždin i varaždinski kraj, pri čemu je jedan od njih, kako čujemo, ne samo upitan nego i u postojećim uvjetima nezamisliv (tehnološki park nasuprot parku bala). Nevjerojatno je pritom da je upravo grad Varaždin prednjačio i u povlačenju i u pripremi projekata kada još nismo ni završili pregovore, dakle 2007.-2010., kao što je još neshvatljivije da cijela ova regija nema jedan veći infrastrukturni projekt u tijeku premda imamo čak dvije agencije za pripremu projekata, štoviše, županija je još davno osnovala i ured u Bruxellesu, koji se tada reklamirao kao krema županijske administracije. Na žalost, danas čitamo o stotinama miljuna kuna koje se ulažu u Slavoniji ili Sisku, da ne spominjemo Međimurje, dok naši lokalni političari na sva zvona najavljuju projekte koji će početi od – iduće godine. Svake se godine, međutim, obećava iduća, pa iduća... ako se mantra Europe, čarobna riječ koja je trebala ne samo otvoriti blagajnu nego i u kolektivnom transu valjda kompenzirati sve naše nesposobnosti, rasplinula u masovnom otrežnjenju da je obećana zemlja i obećano doba ono – iduće.
T
Homo democroaticus