16
Kolumna
Utorak, 17. ožujka 2015.
OD KORZA DO MARKOVA TRGA
Teritorijalno (ras)trojstvo Hrvatske
O
d sredine 20. stoljeća, kako se nakon 2. Svjetskoga rata zapadni svijet intenzivno industrijski razvija događa se, sociološki gledano, metropolizacija, stvaranje velikih gradova kao gospodarskih, financijskih, upravnih, obrazovnih i kulturnih središta. Političke ideje upravne podjele nadležnosti uzele su ozbiljno ovu činjenicu u obzir prilagodivši zamisli o međusobnim odnosima lokalne i središnje vlasti uočenoim procesima stvaranja većih središta. Tako je u političkoj misli došlo do zaokreta ili novoga shvaćanja – da nije bitno za teritorijalno-upravnu podjelu veličina teritorija nego mnogoljudnost, odnosno nisu bitne geografske zadanosti nego demografski procesi. rvatska, međutim, u ovih 25 godina vlastite državnosti nikako nije uspjela preuzeti u javnome diskursu to shvaćanje, ostajući još uvijek pod dojmom zastarjelih predodžaba da se teritorijalno ustrojstvo presudno određuje geografskim značajkama (tlo) umjesto sociološkim trendovima (građani). U svojoj povijesnoj megalomaniji nacionalnoga, Hrvati nikako da shvate da se teritorijalno-upravna podjela države ne izvodi iz falsificiranih povijesnogeografskih legendi, nego iz uočavanja trendova demografskih i drugih kretanja. Da skratimo: to što je Hrvatska veličine Berlina ljudstvom jest presudnije od činjenice da je teritorijalno
H
daleko veća, premda je i teritorijalno velika kao dvije njemačke savezne države. Sada zamislite da u jednom Berlinu imate predsjednika, Vladu s premijerom i 20 ministara te tisućama birokrata, desecima agencija, instituta, zavoda itd., predstavničko tijelo od 150 zastupnika, zatim 21 srednju teritorijalnu jedinicu sa 21 predstavničkim tijelom od prosječno 40 skupštinara, sa županima, zamjenicima i opet tisućama birokrata (tome treba pribrojiti i sve moguće regionalne agencije, tvrtke, zavode itd.), zatim na najnižoj razini preko 500 malih općina sa općinskim vijećima, načelnicima i zamjenicima, opet birokratima, kao i njihovim kojekakvim tvrtkama i ustanovama te još preko 100 entiteta koji nisu ni općine ni županije nego opet nešto između. i gradovi između opet imaju preko 100 predstavničkih tijela, gradonačelnike, zamjenike, pročelnike, tvrtke, agencije, institucije, vijeća mjesnih odbora i predsjednike itd. Itd. Ako se ustrojstvo nečega najlakše može prepoznati crtežom ili grafičkim prikazom, bojimo se da nema načina kojim bismo pregledno i zorno predočili ovo ustrojstvo. Ne bi to bila ni piramidalna konstrukcija, ni vertikalna ili horizontalna ulančanost različitih entiteta, niti shema modularno adaptabilnoga sustava. Ne bi to bio ni jedinstveni grafički prikaz nego bismo zapravo morali crtati na tri različita formata pa
T
ih onda međusobno sljepljivati. No, stvarnost nije mozaik nasumično slijepljenih komadića pa ni upravno ustrojstvo jedne države ne bi smjelo biti toliko neprozirno i međusobno protuslovno da građani na kraju ne znaju ni djelokrug djelatnosti ni ovlasti ali ni obveze. o shvaćanjima inercije i okoštalosti birokracije, potpuno je jasno da je birokratski sustav utoliko zatvoreniji i samodostatniji koliko je građanima manje jasno čemu zapravo služi, tko ima kakve ovlasti, odnosno tko ima kakve dužnosti prema građanima. Dostatno je samo spomenuti zdravstveni sustav: prvo su bolnice bile državne, pa su onda, osim kliničkih, prepuštene županijama, ali ih je država ipak financijskih oživljavala, pa su sada na kraju opet državne, pri čemu će se državni zavod izdvojiti iz proračuna, pa će de facto biti javni financijski fond svih građana. Da ne spominjemo školstvo, tu se ne zna što kome pripada, premda bi, ako igdje, upravo školstvo i zdravstvo trebali i upravno i teritorijalno jamčiti svim građanima ustavno proklamiranu jednakost šansi. Stoga imamo master planove, programe, strategije, spin offove i sva čuda već na leksičkoj razini posve nerazumljiva, pa nije ni čudo da građani najčešće lutaju od nemila do nedraga ne bi li ostvarili neko svoje pravo. Uzmemo li kao usporedni predložak neke bliske države, npr. Sloveniju, vidjet ćemo
P
da je uređenje jednostavno, s dvije razine – općine odnosno zajednice općina s mjesnom samoupravom i upravom i država. Između nema nikakvih razina, ne dolazi do preklapanja ovlasti niti do prebacivanja odgovornosti i obveza. aravno, kao što smo olako i bez stvarnih ekonomskih i upravnih razloga uspostavili ovakvo teritorijalno (ras)trojstvo Hrvatske, tako bi sada bilo jednako pogrešno jednostavno prebrisati i ukinuti jednu od razina uprave (EU i dio stručnjaka predlaže ukidanje županija i podjelu na nekoliko regija) da bi je sustituirali jednom ili čak dvije nove razine. Krajnji smisao teritorijalnoga preustroja opet nije drukčija zemljopisna podjela nego preraspodjela ovlasti i obveza i to tako da građanima konačno, uz smanjenje glomaznoga birokratskoga aparata, zajamčimo jednakost šansi u lokalnoj sredini, dostupnost usluga u neprozirnom, neprohodnom i zbrkanom administrativnom sustavu. Povjerenje u državu jača s osjećajem i pouzdanjem građana da sva pitanja zajedničkoga života može uputiti najbližem službeniku bez straha da će ga uputiti dalje u kafkijanski svijet nepoznatih ureda te da mu se na najbližoj razini može zajamčiti da o svojim pitanjima dobije pouzdane odgovore od ovlaštenihi kompetentnih službenika. To se onda zove teritorijalno-upravo ustrojstvo u službi građana.
N
Homo democroaticus