10
Kolumna
Utorak, 03. veljače 2015.
PISMA IZ HRVATISTANA
Zašto Hrvati uporno žele biti Nijemci Kao da pate od posvemašnje amnezije, uznapredovalog kolektivnog Alzheimera, potpuno su nesvjesni osnovnih obilježja vlastitog mentaliteta, tradicije i kulture, navika i afiniteta...
Piše: Branko Detelj
N
e mora čovjek biti sociolog ni psihijatar da bi vidio kako Hrvate već duuuugo trese strašna, upravo latinovićevska kriza identiteta. Paradoksalno je to, istovremeno nemjerljivo ponosni na svoje hrvatstvo, narodne vladare, Trenkove pandure, slavne bitke i bremenitu povijest, Hrvati bi, eto, ipak svim silama htjeli biti netko drugi. Cijelo vrijeme prave se, ako ne baš Englezima, onda svakako Nijemcima. Ili, štojaznam, Fincima. A tko su zapravo oni, kamo idu, kako će se predstaviti drugima, što planiraju, na koju će kartu razvoja zaigrati? Ili sad najfriškija dilema otkako bauk Sirize kruži Europom – jesu li
im bliži Grci ili Nijemci? Treba li i Hrvatima jedna socijalističko-fašistička koalicija na čelu? Kako će urediti državu i rješavati svoje probleme? Sva je prilika nikako, budući da dobar dio problema proizlazi upravo iz činjenice da Hrvati na znaju tko su i gdje im je mjesto. Kao da je sve ono do jučer spužvom izbrisano, kao da pate od posvemašnje amnezije, uznapredovalog kolektivnog Alzheimera, potpuno su nesvjesni osnovnih obilježja vlastitog mentaliteta, tradicije i kulture, navika i afiniteta. e bi stoga bilo zgorega da netko trezven napokon navije vekericu, razbudi ovu uspavanu naciju i obrati joj pažnju na činjenicu da su neke stvari ipak vjekovima zadane, da je Kroacija dio balkanskog, a ne skandinavskog poluotoka, da smo dojahali iz azijskih stepa kao barbari, da pripadamo Slavenima, a ne Germanima i da je bog ovaj komadić ze-
N
mlje što ga je sebično i ljubomorno čuvao za sebe, znate sigurno tu priču, ipak prepustio na uživanje baš Hrvatima. Dakle ne na obrađivanje, nego strogo na uživanje, sama riječ govori. ašto onda ne iskoristiti takvu blagodat? Zašto se uporno predstavljamo za nešto s čime nemamo baš nikakvih dodirnih točaka? Zagreb, jebiga, nikada neće biti München, Varaždin nikada neće biti Beč. U najboljem slučaju Zagreb može biti Beograd ili Sofija, Varaždin Novi Sad, a Split Varna ili Izmir. Što je u tome loše? Zaboga, pripadamo balkansko-mediteranskom bazenu, nemamo usađenu vikinšku radnu etiku kao ni osjećaj odgovornosti. Više smo nekako, budimo iskreni, braćo i sestre, stvoreni za muktašenje, izležavanje i zabušavanje. Zaboravite stoga već jednom Belgiju i Švedsku, Srbija, Grčka, Italija i Bugarska, to je naš svijet. Ima ih koji će raditi. Industriju i proizvodnju neka orga-
Z
niziraju Nijemci i Danci, mi ćemo za to vrijeme otvarati kupleraje i kockarnice. Hedonizam i razvrat naša su furka. Naš plan razvoja ustvari ne bi trebo biti veći ni kompliciraniji od jedne sasvim prosječne SWOT analize. Umjesto forsiranja i kopiranja mitteleuropskih obrazaca za brendiranje, Hrvatska bi se trebala profilirati kao raj za džabalebaroše, Meka za kriminalce i lopove. HTZ neka snimi promotivne spotove. Doživite hrvatski san. Imate novac? Platite nam da ne radite ništa. Ostalo je naša briga. Imate tvornicu i radnike koji vas gnjave? i ćemo vam pomoći da u rekordnom roku ostanete bez svega. Gnjavi vas muž? Posjetite nas i posve legalno ga, uz pomoć naše policije, utopite kod Krka ili Dubrovnika, mi vam stojimo na usluzi. Kakva EU, kakvi bakrači. Hrvatska, eldorado za luftiguze i mufljuze. Raj zemaljski za sve vrste moralnih kurvi. To je naš svijet.
M