U
jednom od nedavnih lutanja Hrelićem (zagrebačkim buvljakom) naletjele smo na veliki registrator ispunjen istrgnutim stranicama iz fotočasopisa s poznatim svjetskim modelima. ‘Ajme, Marina, sjećaš li se ovog?’ bio je Ivanin šokirani uzvik. Nakon koje minute zbunjenosti, uspomene su nam navrle poput vrtloga. Ivana je godinama skupljala fotografije poznatih manekenki i uredno ih slagala u registratore, pa satima listala i divila se prikazu ženske ljepote. Iskreno vjerujem da je već time započela svoju fotografsku karijeru, a zbog koje se danas našla i u ovom broju do!tsa. Tko je Ivana Benčić? Što ili tko te definira? ‘Kreativni curetak iz Zagreba koji nije svjestan svojih godina. Ne voli pravila i radi stvari kako ona misli da treba, a ne kako se one rade.’ Često mijenjam mišljenja i stavove, a isto tako ih se jako čvrsto i držim. Mogu biti skroz šutljiva i povučena, a i jako sam flegmatična. Zapravo se ponašam kao ogledalo. U mom ponašanju točno možete vidjeti svoj odraz. Također o meni kažu da samo prividno odajem dojam tihe i mirne osobe. Veliki sam obožavatelj iskrenosti. Fotografija, prijatelji i sloboda su mi smisao života. S obzirom da te znam iz vrtića, znam da ti vjenčanja nikad nisu bili na top-listi dobrih provoda. Kako si onda došla u situaciju da ih fotkaš i iz toga napraviš karijeru? Jako sam se nasmijala ovom ‘top –lista dobrih provoda’. U cijelom svom životu sam bila na jednom vjenčanju kao gost, mislim da sam imala šest godina. I to je bilo to. Ali sam zato u zadnjih 5-6 godina nadoknadila s odlascima na vjenčanja za tri iduća života. Moji počeci u fotografiji su bili puko traženje mene u njoj. Niti ne znam kako sam odlučila da ću početi fotografirati vjenčanja, ali svakako mi je trebala smjernica. Prvo sam naravno postala asistent na vjenčanjima. Znala sam ništa i htjela sam naučiti sve i to mi se i dogodilo. Prije tri godine sam samostalno krenula u taj biznis. Unatoč tome što sam se često borila sa suhoparnošću vjenčanja na ovim prostorima, nisam odustala tj. sve više i više u tom poslu vidim mogućnost apsolutne kreativnosti i izražaja. To je ono čemu trenutno težim. Osim vjenčanja, tu je i boudoir fotografija. Što je za tebe boudoir fotografija? Kako naše žene/djevojke reagiraju na boudoir fotografiranje? Boudoir fotografija je nešto u što sam se zaljubila. Nisam ni znala da postoji do prije tri godine, a kad sam je otkrila - to je bilo to. Osobno sam cijeli život slinila nad modnim časopisima, poznavala sam imena svih popularnih manekenki, no vjerojatno sam jako brzo shvatila da se radi
o običnim ženama koje ispadaju super na fotografijama i da svatko od nas može ispasti dobro pred kamerom. Boudoir fotografija je savršen način da svaka žena na jedan dan postane model i da napravi fotografije sebe kojima će se moći diviti ostatak svog života, te da ojača svoje samopouzdanje. Osobno mislim da dosta žena ovdje nisu svjesne svoje ženstvenosti. Reakcije na boudoir su vrlo raznolike. Od nerazumijevanja do oduševljenja. Nerazumijevanje je u činjenici da žene žele boudoir fotografiranje, ali da će mi se javiti čim smršave’, čime pokazuju da nisu OK sa svojim tijelom. To nije poanta. Poanta je da se prihvatiš takvom kakva jesi i da shvatiš da si lijepa kakva jesi. Sigurnost i samopouzdanje je važnije od vanjštine jer se itekako primjećuje kada se netko dobro osjeća u svom tijelu, kakvo god da je ono. Oduševljenje je pak sastavni dio svake žene koja je vidjela svoje boudoir fotografije i koja je sretna jer je napravila nešto samo za sebe. Boudoir fotografija također služi i kao poklon dečku/suprugu za godišnjicu, Valentinovo, zaruke, vjenčanje ili jednostavno zato jer je to super!
kao standard ljepote, ali je nevjerojatno zanimljivo za fotografiranje. Jednom sam komentirala nos jedne djevojke koju ne poznajem, a čiju fotografiju vidjeh na Facebooku. Rekla sam da ima predivan nos! Ona se uvrijedila misleći da sam cinična i da ju ismijavam (očito da joj je nos bolna točka), dok sam ja zaista s namjerom dala kompliment jer sam vidjevši njenu fotografiju u glavi počela vrtiti slike starih talijanskih filmova, crno bijele fotografije Ruvena Afanadora, fotografije iz starih brojeva francuskog Photoa, itd. Ona se možda uvrijedila, ali je mene inspirirala.
Gdje nalaziš inspiraciju za svoj rad? U umjetničkim fotografijama i slikama (što u knjigama i časopisima, što na internetu), u glazbi, prirodi, vjetru, izletima, filmovima, glazbenim spotovima, prijateljima, sebi... Inspiracija na žalost nije konstanta, ona dođe kad joj se hoće i mazne me po glavi. Sreća je ako u tom trenutku imam vremena, slobode i mogućnosti napraviti fotografiju. A često nije tako. Inspiracija se može pojaviti i kao reakcija na neku osobu koja je jako karizmatična, što izgledom što osobnošću. Nema puno karizmatika na ovom svijetu, sve više ljudi su kopije onih drugih. Većina nas uopće nije svjesna da možda imamo lice koje nije prihvaćeno DO!TS | 67