je tužan, zabavan, dirljiv, neobičan, šašav i budi sve one tužne i sve one pozitivne osjećaje kod gledatelja. Posebice intrigantan dio filma jest ‘kratki presjek’ ljubavnog života starog mrguda i njegove pokojne žene. U nekoliko minuta svjedočite jednoj od najbolje ispričanih ljubavnih priča u mediju filma. Film je možda pomalo predvidljiv odabir za Valentinovo, ali i – nije. Bezuvjetna ljubav ovdje je samo ‘lajtmotiv’, a radnja je nešto sasvim drugačija.
Mary&Max
Nastavit ćemo s animiranim filmovima. Australska crna komedija, odnosno drama, napravljena je neobičnom tehnikom zvanom ‘claymation’, a o čemu je riječ ne bi valjalo objašnjavati riječima. Priča je to o prijateljstvu koje se rodi između Maxa Horovitza, 44-godina starog, pretilog Židova koji boluje od Apergerova sindroma i živi u New Yorku, te osmogodišnje djevojčice iz Melbournea. Njih se dvoje tijekom čitavog filma – dopisuju. Kako je netko dobro napisao, riječ je o ‘nevinom, ali ne i naivnom’ filmu koji zalazi duboko u filozofiju prijateljstva, ljubavi, ljudi, njihovih odnosa, života, poimanja stvarnosti. Autor filma ranije za kratki film u istoj tehnici dobio Oskara, a ‘Mary&Max’ spada u jedan od onih filmova koji, brojnim nagradama unatoč, zaslužuju ne jednog, već nekoliko Oskara. Film je to koji ljudi obično ‘skrivaju’ jer često posluži kao adut, neslomljivi argument. Gledati ga na Valentinovo? Da, veliko da.
Izgubljeni u prijevodu
Ono što posebno volimo kod ovog filma jest to što nema sladunjavi završetak niti ‘happy end’. A možda ima i jedan od najsretnijih završetaka. Ovisi kako vi volite tumačiti stvari. Film je cijelo vrijeme u nekom ‘bluru’, bez verbaliziranih emocija koje govore same za sebe, a koje su fantastično odglumili nenadmašni Bill Murray i prekrasna Scarlett Johansson. Priča o ženi fotografa i slavnom glumcu koji dolazi u Tokyo snimiti
‘Ovo nisu ljubavni filmovi. Ovo su filmovi o ljubavi.’ reklamu, e da bi se njih dvoje upoznali i proveli nekoliko dana zajedno, platonska je oda nimalo platonskim osjećajima. Ljubavna priča o dvoje ljudi koji na par dana zaborave, htjeli oni to ili ne, na svoje muževe i žene, djecu, snove i probleme. Jednostavno – prožive nekoliko dana. Punim plućima. Film će vas inspirirati i tijekom bilo kojeg drugog dana, a maglovite osjećaje koje ostavlja, za Valentinovo možete itekako iskoristiti.
Vječni sjaj nepobjedivog uma
Jim Carrey se ne glupira. Dovoljno? Ok, Kate Winslet je zelenokosa luđakinja bez natruhe patetike kakvu smo mogli vidjeti u nekim drugim njezinim filmovima. Još nije dovoljno? Obrišu im pamćenje kao bi zaboravili da su se voljeli, a kako bi ‘preživjeli’, dok na kraju svi odreda ne shvate da ljubav nije racionalan osjećaj koji se može sakriti u kakvu ladicu zaborava, već živa tvar duše koja ključa i prelijeva se van okvira svega što je – mjerljivo. Dalje od ovoga vas nećemo uvjeravati. Film je na trenutke depresivan. Kad kažemo ‘trenutak’, mislimo na čitav film. Kraj vam nećemo otkriti. Gledajte film, nećete požaliti. Jesmo li, usput budi rečeno, spomenuli da se Jim Carrey ne glupira?
500 days of Summer
Naslov nismo preveli s razlogom. Zato što je ‘Summer’, osim što je ljeto, ime djevojke. Točnije, Zoey Deschanel koja glumi bezobraznu kuju. Možda ne na prvi pogled, ali u rječniku stoji njezina fotografija iz ovog filma, pored
pojma ‘ne znam što želim, ali vrlo vjerojatno ću se naljutiti, ako to ne dobijem’. Na stranu ona. Iako je ovo odlično odglumila. Gledajmo na film kao na cjelinu. Ljubav i nemogućnost da se ona realizira, barem ne dugoročno. Dvije su pouke ove filmske priče. Prva je ona koja kaže – ljubav sama po sebi nije dovoljna da bi veza preživjela. Druga je za one čija je veza već iza njih – nema veze, poslije ljeta stiže jesen, a Jesen je možda ime djevojke u koju se treba zaljubiti. Rekli smo i previše.
Notebook
Ovo je ‘hardcore’ ljubavna drama. Muškarcima savjetujemo da je gledaju samo ako su dovoljno prehlađeni kako bi pred svojom partnericom mogli sakriti suze. Jer, realno, film je za plakanje koliko je i za gledanje. Potpuno promašeni naslov odnosi se na knjigu iz koje starac čita svojoj ženi, u okruženju doma za osobe koje su ‘odlutale’, odnosno u kasnim su fazama gubljena sjećanja. On joj neumorno čita ono što publika većinu filma gleda u ‘real timeu’, nadajući se da će se barem nakratko njegova dragana prisjetiti njihovog života. Na kraju mu to i pođe za rukom. Na kraju i umru zajedno, zagrljeni, ali to je relativno sporedni element filma. Bitna je njihova ljubavna priča. Priprosti mladić i djevojka iz bogate južnjačke obitelji protiv čije su veze i braka apsolutno svi i apsolutno sve. Ali mladić ne odustaje. Bez namjere da budemo seksisti – ljubavna priča iz ovog filma ne bi ‘uspjela’ da jedan muškarac nije imao beskrajno mnogo strpljenja i da nije ni pomišljao na odustajanje. Prvi put kad je zaveo spomenutu djevojku, drugi put kad ju je prihvatio ‘natrag’ i treći put kad joj je, čitajući njezine zapise, pokušao vratiti pamćenje i dobiti je još samo na pet minuta, taman da se još jednom ‘vole’ prije nego umru. Film zaslužuje da njime naprasno završimo ovu listu. Dalje nema smisla. DO!TS | 105