13 minute read

Karolinini kozji sirevi Dve i po decenije GD Ljubomir Vuksanović Barle, Banja Koviljača ................................................ 58,59 Inspirativna priča o kontrabasu i tamburi, radu i ljubavi .................................................... 60,61

Karolinini kozji sirevi

Karolina Savić

Advertisement

Poljoprivredno gazdinstvo „Savić“ iz Boljevaca, Opština Surčin, proizvodnjom sira se bavi od 2017. godine, kada je registrovano gazdinstvo, a proizvodnja sira dobila oblike, i danas prepoznatljive na tržištu. Bez prethodnog znanja i ikakvog iskustva, Karolina Savić je, kako bi pomogla svojoj ćerki Katarini, sklonoj bronhitisu i upali pluća, da pojača imunitet i predupredi bolest, donela odluku o kupovini jedne koze. Nedugo zatim nabavljeno je još pet i životinje su trajno dobile značajno mesto u njihovom domaćinstvu. - Iako sam rođena i živela na selu, nikada nisam imala priliku da dođem u kontakt sa kozicama. To nije uticalo na to da ih ulaskom prve u naše domaćinstvo, zavolim. Ni kada je dovedeno u pitanje naše dalje bavljenje ovim poslom, nisam mogla da se odreknem ovih divnih i korisnih životinja - kaže Karolina Savić.

Od šest koza mleko za potrebe domaćinstva je preteklo i rodila se ideja da se nešto preduzme i iskoristi sirovina. Sirom se niko u njenoj porodici nije bavio, internet je pružio neke podatke, dovoljne da se sir proizvede, ali je u tim objašnjenjima nedostajala struktura, miris i ukus, mnogo toga. - Radimo isključivo po osećaju. Volimo sir i ako se nama sviđa sigurni smo da će se sviđati i drugima. Tako je bilo i kada smo počeli da dodajemo začine. Nisam mnogo pitala nego sam po sopstvenom nahođenju eksperimentisala sa začinskim i lekovitim biljkama, dodavajući ih i oduzimajući, kako bi postigla idealnu meru i zadovoljila svoja čula. Tako su nastali sirevi sa dodatkom crne ribizle, maline, oraha, maslinki, badema sa medom - objašnjava naša sagovornica.

Danas PG „Savić“ ima 12 odraslih i sedam mladih koza, Posle pet godina na tržištu, paleta Savić sireva, uz kozje mleko i surutku je raznovrsna: kačkavalj, klasičan i sa dodacima kima, susama, ljute tucane paprike, belog luka i sremuša, začinskog bilja (bibera u zrnu, majčine dušice i origana); kačkavalj sa tartufima, mladi sir, kozji krem sir, surutka sa dodatkom jogurta i sve to od najfinijeg kozjeg mleka, prirodnog, bez ikakavih dodataka, konzervanasa, jer su namenjeni prevashodno deci. Pre svega njihovoj. I ne jednom već četvoro. Zato se u PG „Savić“ jako pazi da njihovi proizvodi budu zdravi kako za njihovu tako i drugu decu.

Karolina je po struci daktilograf. Kratko je vreme radila u bolnici na Bežanijskoj kosi, kao i u trgovini na različitim poslovima, ali se brzo zasitila gradskog života i vratila u selo. Kaže da joj je selo u krvi. Njen suprug Predrag Peđa Savić je iz grada, ali i on se „primio“ na selo, idealno za život i njihovu mnogobrojnu porodicu. Tako je Karolina, sa nepunih 40 godina ponosna majka četvoro dece. Najstariji Dimitrije ima 14, Katarina 11 i po, Gavrilo 5.5 i Angelina 2.5 godine. Sa neskrivenim zadovoljstvom ova odmerena, jednostavna i puna vrlina žena, stoji iza svojih sireva, koji osim što su ukusni i zdravi doprinose kućnom budžetu. Kaže da bi mogla da proizvede i više da je ima neku sigurnost u njihovoj distribuciji. Svesna je da nedostaje reklama, jer mogućnosti volje i znanja za proširenje proizvodnje ima, hasna bi bila da ima više i kupaca. Komunikacija preko FB-a je ograničena. Angažovanijim nastupima, za koji pored dece i proizvodnje nema vremena, i agresivnijeg nastupa, koji je stran njenoj prirodi, sve ide sporije i teže, u nesrazmeri je sa ponuđenim kvalitetom proizvoda. - Zadužena sam i za proizvodnju i za prodaju. Prodajno mesto na pijaci u Obrenovcu, manifestacije u okolini Beograda, prodaja ispred manastira Fenek

posle nedeljne liturgije, mesta su gde vršimo prodaju. I po preporuci, uz mogućnost dostave. Ako potražnja bude veća spremna sam da povećam proizvodnju - poručuje Karolina, dodajući da je najvažnije da su deca zdrava i da Katarina nema alergije kao ranije. Pretpostavlja da je to zbog zdravog mleka i sireva.

Uživanje u blagodeti porodice

Dve i po decenije GD Ljubomir Vuksanović Barle, Banja Koviljača

Pred odlazak u gljivarenje

Gljivarsko društvo „Ljubomir Vuksanović Barle“ obeležilo je značajan jubilej - četvrt veka postojanja, na „25. Izložbi gljiva“, jednoj od najomiljenijih manifestacija, kako među lokalnim stanovništvom, tako i ljubiteljima gljiva iz cele Srbije, pa i šire.

Tradicija je nastavljena

Izraslo iz grupe zaljubljenika u prirodu, ptice i biljke, u kojoj se našao i jedan vrsni poznavalac gljiva, pri tom i vrsni čovek, Ljubomir Vuksanović, koji je nesebično delio svoja znanja o vrstama i osobinama gljiva, čime je „inficirao“ ostale članove. Posle samo godinu dana grupa je osnovala Gljivarsko društvo „Banja Koviljača“, dok su „ptice i biljke prepuštene drugima“. Po odlasku gospodina Vuksanovića, društvo je nazvano današnjim imenom, kao jedino u Srbiji, po svom osnivaču.

Po tradiciji, u parku Banje Koviljače, svake godine drugog vikenda oktobra održava se manifestacija „Izložba gljiva“. Uvek prebogate i sa velikim brojem različitih vrsta. Ove godine bilo ih je čak 250 detereminisanih, i još nekolicina oštećenih i znatan broj onih koji determinatori Mikoloko-gljivarskog Saveza Srbije (MGSS) nisu stigli da obrade. Po rečima predsednice Društva, Dragice Zarić, broj je zadovoljavajući, velik, ali ne i rekordan. Jedne godine na izložbi je izloženo 345 vrsta i to je teško dostižno.

Godine 2019. GD „Ljubomir Vuksanović Barle“ je postalo član MGSS i osim u kalendaru lokalnih turističkih manifestacija „Izložba gljiva“ Banja Koviljača, našla se i u kalednaru gljivarskih manifestacija. S obzriom na atraktivnu lokaciju održavanja u besprekorno uređenom parku SPR „Banja Koviljača“, broju uzoraka, gostoprimstvu samih članova, ovu manifestaciju su posetili gosti iz Srbije (Beograda, Raške, Požarevca, Sremske Mitrovice, Petrovca na Mlavi, Novog Sada, Valjeva, Krupnja...), Hrvatske (Umag) i BiH, kao i korisnici banjskih usluga iz celog sveta, pa se slobodno može govoriti o njenom međunarodnom karakteru. Važno je reći da su i ove godine izložbi prisustvovale sve tri ćerke Ljubomira Vuksanovića Barlea, jedna je čak za ovu riliku stigla iz inostranstva.

Prisutnost zavidnog broja gljivarskih društava nikoga nije iznenadila, s obzirom na venredno živopisne i bogate gljivama terene koji se pružaju od Gučeva, Tršića, do Tronoše i Radaljske banje. Manifestacija je ove godine ugostila i najmlađeg člana sa zvanjem „gljivar“ u Srbiji - Srđana Blanušu, kao i najmlađeg budućeg člana, jednoipomesečnog sina Marka Blagojevića, predsednika Udruženja gljivara i ljubitelja prirode „Vilino kolo“ iz Petrovca na Mlavi. Privukla je i brojnu publiku, sa više nego ikada pitanja, zbog nedavnog nemilog događaja koji je ugrozio živote osam konzumenata gljiva u Šapcu, što je zahtevalo dodatne napore od gljivara, koji su se zbog želje, pre svega obaveze kao članova MGSS da izađu svakom u susret u davanju objašnjenja. - Sve vreme trajanja izložbe bile su neverovatne gužve i gljivari, angažovani oko izložbe, morali su da se smenjuju jer nisu mogli više da stoje od umora. Ovo je bila edukativna izložba i sve što je posetioce zanimalo vezano za gljive, bilo im je predočeno, savetovali smo ih kako da rade, konzuumiraju, o konekciji i obraćanja nekom od članova MGSS sa zvanjem gljivara u slučaju bilo kakvih nedoumica - objasnila je Dragica Zarić, predsednik GD „Ljubomir Vuksanović Barle“.

Dragica Zorić sa Marinom Josipom Simićem iz Umaga

Ne truju nas gljive, već neznanje

Jedan od osnivača GD iz Banje Koviljače, Svetozar Ruvidić, sa zvanjem gljivara, „i znanjem determinatora“, dodaje

Dve i po decenije GD Ljubomir Vuksanović Barle, Banja Koviljača

Gljivari u akciji

Svetozar Ruvidić u razgovoru sa posetiocima izložbe

Dragica Zarić, takođe nosilac sertifikata gljivar, izdatom od strane Naučne komisije MGSS, održao je predavanje o prepoznavanju gljiva i porukom da nas „ne truju gljive već neznanje“, te da postojanje otrovnih gljiva nije razlog sprečavanja upotrebe jestivih i lekovitih.

- Možda i najveći značaj ovakvih izložbi je što omogućavaju direktan kontakt građanstva i gljivara, i jedan su od oblika aktivnosti našeg društva, gde su na prvom mestu učenje, edukacije stanovništva vezane za poznavanje gljiva, kako bi se smanjili smrtni ishodi prilikom konzumiranja otrovnih vrsta i da što više mladih zainteresujemo za gljivarstvo. U tom smislu organizujemo radionice na kojima se trudimo da prenesemo što više ljubavi prema prirodi i gljivama, što više znanja učenicima i njihovim nastavnicima u Tršiću, kao i deci iz drugih sredina u okviru rekreativne nastave. Plan društva je da uđemo u svaku školu i da, u zavisnosti od interesovanja, što učestalije otkrivamo tajne tog divnog, ali za one koji ne znaju, opasnog carstva, koji traži da ga upoznamo. Jer, bez gljiva, koje su se izborile za svoje carstvo, i iako sa osobinama i biljaka i životinjama, ne pripadaju ni jedinima ni drugima, ne bi bilo ni života - kaže naša sagovornica.

GD uživa veliku podršku Grada i Turističke organizacije Grada Loznice. Ono što je Društvo uradilo bez ičije pomoći i sa velikom ljubavi je da je podiglo Spomenik gljivi, na kojem je na srpskom i engleskom jeziku napisano: - Najčudnijim bićima na planeti bez kojih svet ne bi mogao da postoji“, sa potpisom Ljubomira Vuksanovića Barlea, u čiju je čast i podignut. Da i Barleove tri ćerke izuzetno cene rad Gljivarskog društva svedoči i podatak da su članovima Društva ustupile vikendicu i plac u Tršiću, želeći da na taj način da imaju večnu uspomenu na svog oca, kao i da, poput njega, u budućnosti, gljivari iz Loznice ovde nastave humanitarno delo koje je započeo Ljubomir.

GD danas ima 50-tak članova od kojih 30 aktivnih. Zvanje gljivara za sada imaju dva člana (Dragica Zorić i Svetozar Ruvidić), ali interesovanja za usavršavanjem ima dosta.

Lozničani uvek originalni u promociji

Inspirativna priča o kontrabasu i tamburi, radu i ljubavi

Život umetnika je život bez kompromisa. Kod onih sa velikim slovo „U“, granice se potiru, a podređenost cilju podrazumeva. Zbog ličnog doživljaja savršenstva i veličanstvenog deljenja tog osećanja sa drugima.

Neraskidiva veza sa muzikom mr Ljubinka Lazića

Mr Ljubinko Lazić je od najranijih dana bio svestan svoje neraskidive veze sa muzikom. Uporedo je pohađao Nižu muzičku školu „Isidor Bajić“ u Novom Sadu na Odseku kontabas, kod profesora Gorana Kerlete, kao redovan đak, i tamburu u Subotici, jer u „Bajiću“ tog odseka nije bilo, kao vanredni učenik profesorice Galine Subotin. Završio je istovremeno dva odseka, vredno radio i uživao u stalnim nastupima, po domovima penzionera, klubovima književnika, galerijama, tržnim centrima, oranizovanih od strane profesora, pripadnika „stare garde“, poput Anike Gavrila, Zime Čabe, kojih više nema i već pomenutog Gorana Kerlete, kao jedinog pravog puta kaljenja mladih muzičara.

U izuzetno teško vreme, kakve su bile 90-e, Ljubinko Lazić je radio puno, trudio se kao i danas. Na državnim (SRJ) takmičenjima Specijalne nagrade i za kontrabas i za tamburu, bile su rezervisane za njega, na smotrama u Sremskim Karlovcima, Kotoru, ukratko gde god se pojavio, a bilo ga je svuda, jer je praksa bila da učenici što više sviraju.

Nakon Novog Sada upisuje Muzičku akademiju na Cetinju. - Moja odluka da nastavim studije na Cetinju bila je vezana za odličnog profesora, Pavela Aksamita iz Poljske, oženjenog Gabrielom iz Feketića, koji su me prihvatili kao svoje dete, za čega je zaslužna i Galina Subotin, koja je bila veza između nas. Vizni sistem, sankcije ometale su i pomisao na putovanja, te sam punom parom nastavio da vežbam i po 10 sati dnevno. Jer, Cetinje je grad koji živi jedino kada su u njemu studenti. Za preživljavanje je ipak najteži februar, zbog kiša koje ne prestaju. Po ceo dan sam vežbao svoju tugu i svoj bes, svoju sreću, svoju depresiju i lečio instrumentom. To mi je kasnije, u Minhenu, dobro došlo - objašnjava mr Ljubinko Lazić.

U Minhenu se obreo, kao što to najčešće biva, spletom srećnih okolnosti, kada je na Muzičku akademiju UCG stigao dopis da je Michelstadt domaćin seminara za kontrabasiste koji vodi čuveni Klaus Trumpf, najveće ime u svetu kontrabasa.

Neposredno nakon nesretnog bombardovanja ’99., Ljubinko, sa skromnom stipendijom i voznom kartom dodeljenim kao najboljem studentu UCG odlazi na put dug dva dana za vreme kojih je promenio trinaest vozova. Upoznavši prof. Trumpfa, koji mu, pošto ga je

Mr Ljubinko Lazić

čuo, preporučuje učenje nemačkog jezika, shvata da sve što je do tada učinio bilo vredno truda. Već 2001. bio je student Hochschule für Musik und Theater München.

Dve decenije u najpoznatijem kvartetu kontrabasa u svetu

- U Minhenu počinjem da se navikavam na idealne uslove za rad. Bilo nas je dvanaestoro u klasi, svako je imao svoj instrument, svoju kuhinju, kupatilo, prostor za vežbanje. Impresivno i jezivo u isto vreme bila je činjenica da sam se nalazio u zgradi građenoj 1938. kao Führerbau - Generalštab NSDAP, sa šest spratova ispod i tri iznad zemlje. Vrlo brzo sam se prilagodio uslovima i tokom šest godina, koje sam tamo proveo susreo se sa mladim muzičarima iz celog sveta, mimoišao sa Ognjenom Popovićem, danas solo klarinetistom i kolegom Beogradske filharmonije - rekao je umetnik.

Inspirativna priča o kontrabasu i tamburi, radu i ljubavi

A onda je došlo ono najlepše, postao je član BASSIONA AMOROSA - najpoznatijeg kvarteta kontrabasa u svetu, sa kojim je poslednjih 20 godina imao više od 800 koncerata na tri kontinenta. Menadžer kvarteta „četiri kontrabasa“ i danas je Klaus Trumpf.

Zvuk uporediv samo sa zvukom orgulja u katedrali, imala je priliku da čuje publika u Carnegie Hall New York, Walt Disney Concert Hall Los Angeles, u Koreji, Kini, Japanu... U oktobru, od 25. oktobra tu priliku dobila je i publika u Beogradu na Kolarcu, Kragujevcu, Somboru, Staroj Pazovi i Inđiji, i kao menadžer ovih koncerata, naš sagovonik je u pregovoru sa nastupima u Crnj Gori. - Širićemo ljubav prema kontrabasu i muzici i nadam se da ćemo imati sve više mladih opredeljenih za ovaj izuzetan instrument - dodaje umetnik, koji je od 2006. solo kontrabasista Beogradske filharmonije, vanredni profesor na Fakultetu umetnosti u Nišu i jednom mesećno nastupa sa ansamblom BASSIONA AMOROSA, i dalje živeći u Srbiji: - Mogao sam da živim bilo gde, ali moj cilj i sreća su da živim od svog rada u mestu gde sam rođen. Vojka ima dobar položaj, za pola sata sam na Kolarcu, za 15 minuta na aerodromu, za 45 u Novom Sadu.

Vojka u srcu

U centru Vojke, opština Stara Pazova, na mestu porodične kuće, od koje je ostao samo bunar, mr Ljubinko Lazić je 2009. godine iz temelja podigao muzičku školu u jugend stilu, sa šest odseka: flauta, violina, kontrabas, tambura, gitara i klavir koju pohađa 50 učenika. Osim odličnih uslova za rad (nove zgrade, grejanja, učionica i malog studia, instrumentarija, svega što jedna muzička škola treba da ima), u školu je doveo vrsne muzičke pedagoge i soliste - majstore svog instrumenta. Pa tako osim njega u školi rade Marko Josifoski, docent na AUNS, prof. Ivana Todorović, šef katedre MŠ „Kosta Manojlović“ Zemun i dr.

Sa kvartetom Bassion Amoroso

- Deca postižu sjajne rezultate na takmičenjima, aktivno učestvujemo na svim lokalnim događajima. Nostrifikovali smo diplome i posle završene MŠ „Ljubinko Lazić“ deca bez smetnje nastavljaju srednje obrazovanje u većim centrima. Imamo već i studenata ali uprkos svemu, izostaje podrška Opštine, Pokrajine. Škola se izdržava isključivo od školarina koje su minimalne - kaže ovaj veliki umetnik i čovek, koji je u životu uradio mnogo. Svojim najvećim uspehom ne smatra ni profesionalni uspeh, što je poznat u celoj muzičkoj javnosti, ni što je obišao ceo svet, već što se ostvario kao suprug, roditelj jednog dečaka od šest godina, ćerke od 16 meseci i druge tek rođene.

This article is from: