da žele da se iskupe za ono što čine sirotinji, nego samo da bi od lakovjernih glasača dobili što veći broj glasova na sledećim izborima. Ukoliko penzioneri već jednom shvate, a krajnje je vrijeme da se to i desi, na koji način i od kada se pljačakaju od strane Vlade kojoj su apetiti za otimačinom sve veći, a koja je izgubila svaku mjeru u tome, na taj način ubijajući ovu najslabiju populaciju, narod bi rekao ispijajući krv na slamku, i da bi to već jednom spriječili, penzioneri mogu naći više načina da to urade uspješno, a da bi se to desilo onda bi po mom ličnom mišljenju morali uraditi sledeće: 1. Odmah organizovati prikupljanje potpisa na području cijele Republike Srspke koji bi bili priloženi uz zahtijev Visokom predstavniku u BiH, da stavi van snage Odluku svoga prethodnika od 12.11.2000. godine, zbog ovako teške i sramne zloupotrebe, što traje već punih deset godina, 2. Da upotrebe sva dozvoljena sredstva i načine , jednostavno da prisile Vladu da stopu doprinosa za PIO vrati na nivo od 31,654 % koliko je iznosila do 01.10.2001. godine, ne obazirući se na eventualno protivljenje privatnih poslodavaca sa kojima račune treba da raščisti sama Vlada jer postoji više instrumenata za tako nešto i svi znamo da svako smanjenje stope doprinosa za PIO više puni Budžet Republike i opštinske Budžete , kase javnih preduzeća (Elektroprivreda, Telekom, Pošte RS, Banke i druga osiguravajuća društva, veliki trgovački lanci i druge profitabilne organizacije). Ako na takav način privatni poslodavci zaista budu prisiljeni da otpuštaju radnike, sa čime već odavno prijete Vladi, onda i Vlada bi morala da otpočne sa otpuštanjem dobrog dijela zaposlenih na poslovima koji se finansiraju iz Budžeta Republike, ili opštinskim Budžetima. Ako su bivši radnici, a sada penzioneri mogli da svojevremeno naime doprinosa i poreza izdvajaju vrlo često i 100% na neto platu, gradeći pri tome domove penzionera, lječilišta i zdravstvenih ustanova, pa koliko se sjećam i dobar dio grada Neuma, a da danas od toga ništa ne uživaju, jer je Vlada uzela sebi za pravo da jednostavnom Odlukom dobar dio tih dobara prenese u svojinu Republike, onda penzioneri nemaju pravo da ćute. 3. Penzioneri moraju već da znaju koliko Vlada iz Budžeta treba da izdvaja u Fond PIO radi obaveza predviđenim zakonom o PIO, i da zahtijevaju od Fonda, pa makar i protestima da u vezi s tim postupi po Zakonu i da redovno, i to tromjesečno o tome ispostavlja račun Republici, a ne da Vlada svoju zakonsku obavezu tretira kao da daje pomoć Fondu, što se često može čuti od strane političara pa i samoga direktora Fonda. 4. Penzioneri takođe moraju da zahtijevaju od Vlade da uvede reda u poštivanju zakonskih obaveza u pogledu plaćanja doprinosa za PIO, i da se ne postavlja kao posrednik između Fonda i Poreske uprave pri tome oslobađajući pojedine obveznike od plaćanja ove zakonske obaveze. U tom cilju potrebno je ozbiljno raditi da se Fond PIO osamostali poput Fonda u Srbiji, da bi na taj način Vlada bila onemogućena da upravlja Fondom postavljajući po svom izboru članove Upravnog odbora, direktora Fonda po stranačkoj pripadnosti.
55