koji su bili na snazi do tog dana, ta prava se obezbjeđuju i poslije tog dana, a u obimu i način utvrđen propisima koji su bili na snazi do dana početka primjene ovog zakona, ako su za korisnika prava povoljniji(stav 1.).Korisniku prava iz stava 1. kome i po ovom zakonu pripadao veći iznos penzije priznaće se na njegov zahtjev pravo u obimu koji mu pripada po ovom zakonu.Proizilazi da je korisnicima prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, koji su to pravo ostvarili prema propisima koji su bili na snazi do dana početka njegove primjene, u koje spada i tužilac, jer je pravo na penziju ostvario prema odredbama Zakona o državnoj upravi i Zakona o osnovnim pravima, data mogućnost ostvarivanja tih prava i poslije njegovog stupanja na snagu u obimu i na način utvrđen propisima koji su bili na snazi do početka primjene ovog zakona, ako je to za korisnika prava povoljnije. U konkretnom slučaju to bi značilo da je prvostepeni organ, a nakon što je poništeno rješenje od 13.03.1996. godine trebao utvrditi šta je u ovoj situaciji za tužioca povoljnije, odnosno da li je za njega povoljniji iznos penzije po propisima koji su bili na snazi prije donošenja tog rješenja ili prema odredbama važećeg zakona i u zavisnosti od utvrđenog odlučiti u kojem će se iznosu nastaviti isplata penzije tužioca.U skladu sa navedenim odlučiće se i o obračunu penzije na kojem insistira tužilac, primjenom odredbe člana 205-a. Zakona o PIO iz 1993. godine koji propisuje određivanje visine penzije po propisima koji su primjenjivani do 31.12.1993. godine, a prema penzijskom osnovu utvrđenom na osnovu ličnih dohodaka ostvarenih zaključno sa 31.12.1991. godine. Donošenjem prvostepenog rješenja 20.02.2009. godine prvostepeni organ je odredio iznose u kojem će se nastaviti isplata penzije nakon stupanja Zakona o PIO iz 1993. godine, ali u obrazloženju tog rješenja, a ni osporenog akta nije navedeno na osnovu kojih propisa je izvršen obračun penzije, zbog čega se ne može utvrditi da li je izvršen u skladu sa navedenom odredbom i da li je povoljniji za tužioca.Proizilazi da je osporeni akt, a i prvostepeno rješenje, koje sa istim čini pravno jedinstvo, doneseno, a da nisu navedene odredbe primjenjenog materijalnog prava na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava, a što predstavlja razlog iz odredbe člana 10. tačka 1. ZUS za njegovo poništenje. Kako je to naprijed već napomenuto nižestepeni sud je u pobijanoj presudi dao pogrešnu uputu da je zbog nepostojanja zahtjeva za donošenja rješenja o prevođenju penzije, trebalo primjenom odredbe člana 114. ZOUP-a, predmetni postupak obustaviti, jer da nije bilo osnova za njegovo vođenje, što s obzirom na naprijed navedenu činjenicu i pravnu situaciju nije ispravno, niti su ispunjeni uslovi za obustavljanje postupka s obzirom da je rješenje od 13.03.1996. godine poništeno rješenjem tužene od 03.10.2008. godine.Iz istih razloga neosnovanim se ukazuju i navodi zahtjeva da je to rješenje trebalo oglasiti ništavim, s obzirom da su pravne posljedice oglašavanja ništavim i poništavanja, istovjetne, kako je to rgulisano odredbom člana 254. stav 1. ZOUP. KOD OVAKVOG STANJA STVARI, BEZ OBZIRA NA RAZLOGE POBIJANE PRESUDE NISU ISPUNJENI RAZLOZI IZ ODREDBE ČLANA 35. STAV 2. ZUS ZA NJENO PONIŠTENJE, PA SE ZAHTJEV TUŽIOCA ODBIJA KAO NEOSNOVAN NA OSNOVU ODREDBE ČLANA 40. STAV 1. ISTOG ZAKONA.
Zapisničar Margareta Nikić
Predsjednik vjeća Smiljana Mrša Za tačnost otpravka ovjerava Rukovodilac sudske pisarnice Amila Podraščić MP
103