Zajednice napadnute u velikom postotku i brojčano slabe nećemo liječiti. Najbolje je da takvoj zajednici oduzmemo saće s leglom i da ga, bez pčela, prenesemo u drugu košnicu. Time se bolest ne prenosi jer grinje žive samo na pčelama i ne prelaze na saće i stijenke košnice. Preostale pčele bolesne zajednice utamanit ćemo sumporom i iza toga spaliti. Suzbijanje i sprečavanje. Svaki vlasnik pčela dužan je pojavu grinjavosti prijaviti nadležnim veterinarskim organima. Budući da je to opasna nametnička bolest, nužno je da se prilikom njezine pojave odrede opće mjere za njezino suzbijanje. Kraj u kojem se javila bolest stavlja se pod zatvor (u polumjeru od 5 km). Iz tog područja ne smiju se iznositi pčele. Sve pčelinje zajednice toga područja podvrgavaju se liječenju jednim od priznatih sredstava. Nakon izvršenog liječenja nužno je mikroskopskom pretragom uzoraka pčela iz bolesnih zajednica utvrditi da li su grinje uginule. Tek kad se utvrdi da je liječenje bilo uspješno, prekida se zatvor onoga kraja. Pčelarstva koja se obrtimice bave prodajom pčela (rojeva i matica) moraju biti pod stručnim nadzorom. NEKE MANJE VAŽNE I NEDOVOLJNO PROUČENE BOLESTI PČELA Ameboza. Uzročnik ameboze jednostanična je praživotinjica imenom Malpighiella mellificae. Ova ameba, raznolike veličine i oblika, živi na površini epitelnih stanica Malpighijevih cjevčica. U nepovoljnim životnim uvjetima amebe stvaraju ciste, okrugle ili lako ovalne (oko 0,006 X 0,004 milimetra) koje se skupljaju u šupljini Malpighijevih cjevčica, a odavde prelaze u tanko crijevo i izlaze zajeđno s crijevnim sadržajem. Razvoj amebe do stvaranja ciste traje 24 do 28 dana. Stoga možemo ciste utvrditi samo u starijim pčelafna. Bolest se prenosi hranom u kojoj se nalaze ciste. Ameba oštećuje epitel Malpighijevih cjevčica, a to dovodi do poremetnje u njihovoj ekskretornoj funkciji. Čini se da i velika količina cista u šupljini cjevčica stvara smetnju za odvod ekskreta. Napadnute cjevčice imaju staklast izgled. Zaraženje je najjače u proljeću. Kao samostalna bolest javlja se ameboza veoma rijetko. U većini slučajeva pčele su istodobno napadnute i nozemozom. Znakovi bolesti uglavnom su slicni znakovima nozemoze, tj. pčele ugibaju bez nekih posebnih znakova bolesti, a pčelinja zajednica često oslabi, naročito u ranom proljeću. Gubici su naročito veliki kad se zajedno s ovom bolešću javi i nozemoza. Još ne poznajemo lijek kojim bismo mogli sprečavati razvoj ovog uzročnika u pčeli. Raskužuje se na jednak način. kao i nozemoza. Pčelinja paraliza. Paraliza je zarazna bolest pčela, uzrokovana virusom. Raširena je u mnogim državama, a javlja se i u našoj. Prenosi se iz košnice u košnicu pčelama. Bolest nije uspjelo prenijeti iz zaražene košnice u drugu košnicu sa saćem na kojem su se nalazili med, pelud i leglo. 418
Bolesne pčele teže lete, postaju mirnije i trome, i slabije reagiraju na vanjske podražaje. Često na zatku a i prsima nemaju dlačica, pa imaju svjetlucavocrni izgled. Često zdrave pčele izbacuju bolesne iz košnice. Tok bolesti je raznolik. Katkad ugiba samo mali broj pčela, a katkad pčele ugibaju naglo u većoj mjeri i zajednica oslabi. Bolesno stanje može potrajati i nekoliko tjedana, a bolest može i sama prestati. Vrućina i suša pogoduju razvoju bolesti. Do danas ne poznajemo neke posebne mjere kojima bismo mogli bolest sigurno spriječiti i izliječiti. Opaženo je da bolest prestaje kad staru maticu zamijenimo novom. Korisno je pčele prihraniti rijetkom šećernom otopinom. U vruće godišnje doba moramo osigurati pravilnu izmjenu zraka u košnici. Septikemija pčela. Češće se u krvi pčela onih zajednica koje se u proljeću slabije razvijaju nalaze razni mikroorganizmi. Ustanovljeno je više vrsta bakterija a i rikecije (mikroorganizmi između bakterija i virusa). Često ove uzročnike u krvi nalazimo istovremeno kod nekih drugih bolesti pčela (nozemoze, grinjavosti, paralize i dr.). Krv tako bolesnih pčela poprima mliječnu boju. Ovi uzročnici ne ulaze u tijelo pčele putem hrane, već putem dišnog sustava. Uzročnike možemo u nekim slučajevima naći i u pčelinjim zajednicama u kojima ne opažamo neke znakove bolesti. U istoj pčelinjoj zajednici možemo istovremeno naći i više vrsta uzročnika. Na neke od tih bakterija djeluju antibiotici, dok su neke vrste protiv njih otporne. Ova je bolest još nedovoljno proučena, i nije nam dovoljno poznata uloga tih bakterija u njezinu nastanku. Začep crijeva peludom. Ova se bolest javlja u mladih (kućnih) pčela koje radi proizvodnje mliječi uzimaju velike količine peluda. Ako kućne pčele bilo s kojeg razloga nemaju dovoljno vode (nepovoljne vremenske prilike, nedostatak sabiračica zbog bolesti npr. nozemoze), sadržaj crijeva stvrdne se i nastane začep. Bolesne pčele imaju povećan zadak, izlaze iz košnice, padaju pred njom na tlo i tu se dršćući i nemirno kreću. Često pčele pred košnicom ugibaju u velikom broju. Začep crijeva javlja se najčešće u proljeću, posebno u svibnju, pa neki tu bolest i nazivaju svibanjskom bolesti. Teško bolesne pčele ne možemo izliječiti, ali možemo spriječiti oboljenje novih i prekinuti bolest u zajednici. Dajemo li pčelama tekućine, crijevni će se sadržaj smekšati, i spriječit ćemo da ne otvrdne. Pčele ćemo hraniti rijetkom toplom otopinom meda ili šećera (dva dijela vode i jedan dio šećera). U vrijeme suše treba pčelama urediti posebna napajališta. Bolesti matice. I matica može oboljeti kao i ostali članovi pčelinje zajednice. Ali, matica dugo živi, pa se njezine bolesti mogu bolje razviti, zatim matica ima razvijene spolne organe koji, jer su u veoma jakoj funkciji, podliježu češćim poremetnjama. Matica obolijeva od istih zaraznih i nametničkih bolesti od kojih i radilica; od tih bolesti veće značenje imaju n o z e m o z a i g r i n j av o s t. Nozemozna matica živi kratko (tek nekoliko mjeseci). Zaražena 419